Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-1736/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-844/2022 od 20. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. studenog 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska odluka.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu koja glasi:
"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103456433 sklopljenog između tužiteljice LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 07. ožujka 2007. sadržana u članku 10 Ugovora o kreditu, a koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000 % (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.".
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],d.d., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 393,54 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 09. ožujka 2007. do isplate, i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj odredbom članka 29, stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati parnični trošak u iznosu od 1.349,54 eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 20. ožujka 2024. sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
2. Žali se tuženik i pobija prvostupanjsku presudu (i rješenje) iako iz sadržaja žalbe proizlazi samo žalba na presudu, sve zbog "svih žalbenih razloga" sve sa prijedlogom da se prihvate žalbeni navodi i postupi u skladu sa istom.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnim odredbe članka 10. Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka dana 7. ožujka 2007. te isplata iznosa od 393,54 Eur.
6. Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o kreditu u iznosu od 32.478,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti s tim da je člankom 10. Ugovora određena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini 2,00% na iznos kredita obračunata sa datumom ugovora.
7. Nadalje, je sud prvog stupnja utvrdio a prema navodima svjedokinje djelatnice tuženika, da tužitelj nije putem promidžbenog materijala banke i neposrednim razgovorom upoznat o naknadi za obradu kredita, tj. nije bilo između stranaka pregovaranja.
8. S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja zaključuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.
9. Sa zaključkom suda prvog stupnja suglasan je žalbeni sud i to iz sljedećeg razloga:
Kako se sa tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 10. Ugovora) to očito tužitelj nema utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora.
10. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu.
11. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.
12. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
13. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.
14. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
15. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga:
Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su- IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.
16. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).
17. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.
18. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.
19. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.
20. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.
21. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.
22. Kako žalbeni navodi ni u jednom svom dijelu ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, to je odlučeno kao u izreci – članak 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 126/21).
23. Neosnovani su i žalbeni navodi glede odluke o troškovima postupka, jer je sud prvog stupnja sukladno odredbi članka 154. i 155. ZPP-a pravilno utvrdio visinu troškova postupka, a što je i u skladu s važećom Odvjetničkom Tarifom i u skladu s ustaljenom sudskom praksom. U odnosu na plaćanje sudske pristojbe, potrebno je navesti da je ista plaćena (list 222 spisa) pa stoga unatoč činjenici da tužiteljica ima pravo na oslobađanje od plaćanja sudske pristojbe, s obzirom na okolnosti plaćanja, to ni u ovom dijelu žalba nije osnovana.
U Splitu, 14. studenog 2024.
Predsjednica vijeća:
Dragica Samardžić
