Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-772/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr Nediljke Radić kao predsjednice vijeća, Mihe Mratovića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te mr.sc. Dražana Penjaka kao člana vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila sudska savjetnica Sanja Vrgoč, u pravnoj stvari tužiteljice ĆP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa opunomoćenik Ante Šušnjar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Potočnjak & Šušnjar u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa opunomoćenik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6537/19-19, u sjednici vijeća održanoj dana 14. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6537/19-19. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem i presudom odlučeno je:

I Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici ĆP iznos od 29.409,34 kuna sa zateznom kamatom na iznos od:

- na iznos od 39,25 kuna od 08. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 39,05 kuna od 04. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 39,76 kuna od 18. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 40,15 kuna od 12. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 50,62 kuna od 21. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 39,81 kuna od 04. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 76,61 kuna od 08. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 77,56 kuna od 10. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 76,16 kuna od 08. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 76,23 kuna od 20. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 77,06 kuna od 10. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 158,82 kuna od 03. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 85,58 kuna od 26. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 178,68 kuna od 10. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 192,99 kuna od 09. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 199,46 kuna od 27. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 217,71 kuna od 01. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 221,20 kuna od 29. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 193,28 kuna od 07. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 172,72 kuna od 17. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 178,18 kuna od 21. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 189,02 kuna od 27. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 188,07 kuna od 09. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 177,13 kuna od 01. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 197,68 kuna od 10. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 214,17 kuna od 29. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 237,60 kuna od 27. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 232,23 kuna od 04. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 264,04 kuna od 20. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 258,01 kuna od 02. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 269,77 kuna od 08. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 371,59 kuna od 03. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 350,63 kuna od 12. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 414,66 kuna od 27. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 392,54 kuna od 04. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 356,95 kuna od 06. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 432,04 kuna od 04. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 527,56 kuna od 11. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 459,92 kuna od 13. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 483,64 kuna od 05. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 453,47 kuna od 08. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 458,90 kuna od 22. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 586,95 kuna od 10. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 599,42 kuna od 02. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 706,41 kuna od 02. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 651,45 kuna od 03. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 591,29 kuna od 07. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 562,08 kuna od 04. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 557,50 kuna od 03. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 585,85 kuna od 23. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 610,57 kuna od 04. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 613,88 kuna od 02. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 596,78 kuna od 06. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 608,33 kuna od 05. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 612,22 kuna od 03. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 602,94 kuna od 20. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 606,43 kuna od 22. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 596,46 kuna od 01. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 574,94 kuna od 02. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 597,89 kuna od 02. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 608,91 kuna od 04. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 601,18 kuna od 29. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 557,90 kuna od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 594,67 kuna od 04. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 597,88 kuna od 05. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 583,47 kuna od 24. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 538,64 kuna od 15. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 537,50 kuna od 09. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 548,50 kuna od 03. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 566,16 kuna od 15. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 590,61 kuna od 22. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 2.858,03 kuna od 29. listopada 2013. do isplate

sve po kamatnoj stopi određenoj u članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31. prosinca 2007. godine, a za razdoblje od dana 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana. II Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.370,46 kuna.

III Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici ĆP parnični trošak u iznosu od 9.797,00 kuna sa zateznim kamatama od 24. ožujka 2022. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom parničnih troškova.“

2. Protiv navedene presude pod točkama I. i III. izreke žali se tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge predviđene odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22,155/23, u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti odluku u pobijanom dijelu, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavak 2. ZPP-a žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 2, 4, 8, 9, 13 i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti kao ni one na koje u žalbi ukazuje tuženica.

4. Neutemeljeno tuženica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. točka 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

5. Predmet spora u ovoj fazi postupka ovog postupka je zahtjev tužiteljice spram tuženice za isplatu iznosa od 29.409,34 kuna zajedno sa pripadajućim kamatama na ime pretplaćenih iznosa kredita broj: Ugovor o kreditu broj 148-50- 3911948 od 7. veljače 2007. sklopljenog uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

5.1. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 148-50-3911948 od 7. veljače 2007. kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 21.421,25,27 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa (2,95% godišnje) i otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 31. ožujka 2007. u iznosu od 282,56 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 1.293,47 kuna, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Tužiteljica je 28. listopada 2013. prijevremeno otplatila kredit. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu).

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više tuženika, među ostalim i tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivni interes i prava potrošača i korisnika kredita tako što su potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u djelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu za koju je vezana glavnica Švicarski franak (valutna klauzula),

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 između ostalog odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018 u djelu kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći o njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Petre Blašković financijsko- knjigovodstvene struke proizlazi da je u razdoblju otplate kredita zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno više plaćeno 29.409,34 kuna od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više plaćen iznos od 8.825,94 kuna te zbog rasta tečaja iznad srednjeg tečaja kreditora za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita je više plaćen iznos od 20.583,40 kuna.

6. U konkretnom slučaju nije sporno da se radilo o ugovoru kakav je tuženica u to vrijeme sklapala s većim brojem korisnika kredita, te da je ugovoreno da će tužitelj plaćati redovnu kamatu koja je tijekom obveze i po ugovoru promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja kamatna stopa je i vrijeme sklapanja ugovora iznosila 2,95% godišnje.

7. Korisnik kredita ovdje tužitelj obvezao se kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama za vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

8. Za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/03 – dalje ZZP) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi potom od 7. kolovoza 2007. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) kada je taj Zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i kasnije odredbom članka 99. Zakona propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijenu poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

9. O tome da je u potrošačkom ugovoru o kreditu nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva bez ugovorenih parametara, u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po tužbi radi zaštite kolektivnih prava i interesa na koju se tužitelj pozvao u svojoj tužbi u skladu s odredbom članka 502. c ZPP-a kojom je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnih presuda kojim su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i kasnije u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

10. S druge strane presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđenom presudom VSRH broj Rev- 2221/18) utvrđeno je da je između ostalog i tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali osim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

11. Naime, što se tiče valutne klauzule Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je odlučivao o revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik sklapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njima povrijeđeni kolektivni interesi prava potrošača bile nepošteni i ništetne, utvrđujući da su tužene banke među kojima je ovdje tuženica u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošaču u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama postupile suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) to nadalje znači da je tuženica u vrijeme sklapanja predmetnog ugorova o kreditu s tužiteljicom ugovorila nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način daje dogovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

12. Sud u svakom pojedinom postupku dužan je raspraviti osnovanost navoda tužbe s aspekta ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Prema odredbi članka 502. a. ZZP-a udruge, tijela, ustanove organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje su u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno uz uvjete predviđene zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljenim određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanje, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuju ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. b. ZZP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a. ZZP-a dok je člankom 502. ZZP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravo utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz članka 502. a. ZZP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati.

13. Neosnovan je prigovor u pogledu primjene ZZP-a glede obvezujuće snage odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Naime, postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženica, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u suglasju s odredbom članka 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme otplate predmetnog kredita, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP/07 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP/07, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja članak 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interes obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud pravilno utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

15. S druge strane, utvrđujući da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, tužiteljica ima pravo na isplatu pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule.

16. Navedeno, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. ZOO-a u svezi s odredbom članka 323. ZOO-a kada je tuženici naložio da tužiteljici isplati utuženi iznos plaćen zbog valutne klauzule.

17. Prilikom odlučivanja o visini zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje te je utvrđeno da je tužiteljica pretplatila iznos koji je nastao kao posljedica promjene početnog tečaja CHF u iznosu od 20.583,40 i kamatne stope u iznosu od 8.825,94 kuna, odnosno ukupno je više plaćeno 29.409,34 kuna.

18. Sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodne i nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti, pri će mu ni takva izmjena tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamjene (stare) odredbe, kao što je podnošenje zahtjeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da se u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive vijeća 93/16 EEZ od 5. travnja 1993. u nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi (vidjeti osobito presudu u premetima C-618/10 odnosno C- 70/17 i C-179/17). Iz toga slijedi da nacionalni sud nije ovlašten mijenjati sadržaj nepoštenih odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelje robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošača (presuda od **.**.2006. ČP i dr. C-154/15, C-307/15 i C-308/15).Tako je sud EU smatrao da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koju tvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

19. Kako se pak imovina tuženice bez osnove povećala, što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, to je tuženica dužna tužiteljici vratiti ove iznose zajedno s kamatom koja je u skladu s člankom 1115. ZOO-a teče na svaki pojedini mjesečni pretplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuiteta) kako je to navedeno u pobijanoj presudi.

20. Nadalje, prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda pokretanjem parničnog postupka, za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17, Rev- 3142/18, Rev-1404/18).

21. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti promjenjive kamatne stope, a 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu, to proistječe da je tužiteljica pravomoćnošću istih saznala za utvrđenje odnosno povredu prava potrošača iz ugovora o kreditu, slijedom čega rok zastare teče od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018., to nije nastupila zastara ni za potraživanje vezano uz promjenu kamatne stope, ni za ugovaranje valutne klauzule, budući da je tužba podnijeta 11. lipnja 2019., pa je prigovor tuženice neosnovan.

22. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. b , članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljen između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj rok u cijelosti ispunjen, kada za slične tužbe, koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava, taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

23. U odnosu na navode tuženice o iznosima koji predstavljaju zbroj pozitivne (ono što je tužiteljica više platila na ime ništetnih odredbi) i negativne razlike (iznos koji je tužiteljica manje platila na ime ništetnih odredbi), obzirom da je zbroj dosuđen prvostupanjskom odlukom treba reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. naveo: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“

24. U ovakvim okolnostima pravilno prvostupanjski sud navodi kako sukladno čl. 336. i 337. ZOO-a dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koje ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela. Sud navodi i da prijeboj ne nastaje čim se steknu uvjeti za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli uvjeti za to. Kako tuženica nije pravovremeno istaknula prigovor radi prebijanja ili podnijela protutužbu to se sud nije upuštao u meritorno odlučivanje po tom prigovoru, sukladno čl. 189. st. 1. i čl. 288.a st. 6. ZPP-a,

25. Temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

26. Obzirom da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da se sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP-a, radi opravdanja takvog prigovora, ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP-a.

27. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288. st. 6. ZPP-a.

28. Obzirom na navedeno, kada tuženca samo općenito, kao u ovom slučaju stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Dakle, nisu osnovani žalbeni navodi u svezi manje plaćanih anuiteta tj. tzv. negativne razlike i to iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka u odnosu na to potraživanje nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je podnio protutužbu, pa nema niti postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem predmetnih ništetnih odredbi ( VSRH, Rev-549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024.).

29. Rješenjem VSRH suda poslovni broj Revd 1420/2021-3 od 9. ožujka 2022. tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1163/2020-2 od 10. prosinca 2020. radi sljedećeg pravnog pitanja: „Pripada li korisniku kredita s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF, isplata razlike između iznosa kamate po kamatnoj stopi koja bi bila utvrđena objektivnim referentnim parametrima za utvrđivanje visine kamatne stope i iznosa kamate koja bi bila obračunata po stopi određenoj odlukom tuženika kao banke, pod uvjetom da takva razlika postoji ili isplata razlike koju je platio i kamate koja bi za cijelo vrijeme otplate kredita bila izračunata na temelju početno ugovorene kamatne stope?“. Presudom VSRH Rev 708/2022-2 od 29. lipnja 2022. odbijena je revizija tuženice kao neosnovana te je odgovoreno na navedeno pravno pitanje i to kako slijedi: „Međutim, u odnosu na revizijske navode tuženice, valja reći da ne postoji zakonom propisana referentna kamatna stopa, kao niti jedan jedinstveni parametar uz koje bi se vezala promjenjiva kamatna stopa, a koji bi se po sili zakona primjenjivao u situaciji kada je ugovorna odredba proglašena ništetnom. Slijedom navedenog, neosnovan je revizijski navod tuženice da bi sud predmetni Ugovor o kreditu trebao popuniti nekom stopom koju bi sam utvrđivao, a koju tuženica u predmetnoj reviziji naziva razumnom“ (tako i ovaj revizijski sud u odluci poslovni broj Rev 308/2022-2 od 19.ravnja 2022.). Također, svaka prilagodba ništetne ugovorne odredbe značila bi ujedno i njezino djelomično ostavljanje na snazi, a što nije dopušteno s obzirom na sadržaj odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 - dalje: ZZP/07).Slijedom navedenog, tužiteljici kao potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, kako je to pravilno utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima.“

30. Stoga, ne osnovano tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354.st.2. toč.6. ZPP-a paušalno navodeći da mu nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom.

31. U odnosu pak na navode tuženika da je sud prvog stupnja neprihvaćanjem dokaznih prijedloga tuženice, koji se svode na saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor, za ukazati je da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru ( rješenje Ustavnog suda RH broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

32. Samo je za napomenuti da kako sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, kada ispituje odluku o troškovima postupka drugostupanjski sud istu ispituje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti tek na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2. , 4., 8., 9., 13. i 14. toga Zakona, ali ne i na pravilnu primjenu materijalnog prava, to se ovaj sud nije upuštao u ocjenu jesu li sve radnje za koje je tužiteljici priznat trošak bile potrebne za vođenje postupka kao ni je li visina priznatih troškova pravilno odmjerena, a sve uslijed izostanka takvih žalbenih navoda tuženika.

33. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbe stranaka kao neosnovane, potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude,

U Splitu 14. studenog 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Nediljka Radić