REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1379/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB:61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri u Zagrebu, protiv tuženika E-documetnum d.o.o. Zagreb, Gračanska cesta 58, OIB:64959134502 (kao pravnog sljednika društva Selecta International d.o.o. Zagreb, Ksaverska cesta 16, OIB:54149254784 i društva Kulušića d.o.o. Zagreb, Hrvojeva 6, OIB:91396013518), radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 6198/12-2 od 10. prosinca 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-261/12-36 od 10. travnja 2012 u sjednici održanoj 13. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

I. Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka, odbacuje se kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužitelju 1.146.852,00 kune sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate, te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 146.137,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2012. do isplate.

2. Presudom suda drugog stupnja je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženu tuženiku platiti tužitelju 1.146.852,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate, te trošak parničnog postupka u iznosu od 97.158,70 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 10. travnja 2012. do isplate. Prvostupanjska presuda je djelomično preinačena u odluci o trošku postupka, pa je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 48.978,80 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu, te predmet vratiti na ponovno suđenje sudu prvog stupnja ili ukinuti presudu drugostupanjskog suda te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i naložiti tužitelju da mu naknadi trošak postupka.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženika iznesene u reviziji i predložio je reviziju odbiti kao neosnovanu, a tuženiku naložiti da mu naknadi trošak sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

5. Revizija tuženika je neosnovana.

6. Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Protivno revizijskim navodima tuženika ni u postupku pred prvostupanjskim, niti u postupku pred drugostupanjskim sudom, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Naime, ni prvostupanjska, niti drugostupanjska presuda nemaju nedostataka zbog koji se ne bi mogle ispitati, izreke tih presuda su razumljive i nisu proturječne jasno i potpuno navedenim razlozima o odlučnim činjenicama sadržanim u obrazloženju presuda. Ne postoji proturječnost između sadržaja isprava i zapisnika koji se navode u presudi i isprava i zapisnika koje prileže spisu. Drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene navode tuženika, nije donio nejasnu niti kontradiktornu odluku niti je počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), ali ne iz razloga kako je to prvostupanjski sud naveo jer se u ovoj pravnoj stvari radi o naknadi koristi tuženika za uporabu tuđe stvari u visini najamnine koju nije plaćao. Slijedom navedenog vijeće je ocijenilo da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Tuženik u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, opširno iznosi navode kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od zaključaka prvostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju pobijane odluke. Međutim, takvi prigovori po svojoj prirodi su činjenični prigovori čiju osnovanost revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima, protivno navodima revidenta nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP time što je tužitelju dosuđena naknada za uporabu tuđe stvari u svoju korist. Naime, sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužitelj naveo već je vezan činjeničnim supstratom tužbe, a u ovom predmetu iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj potražuje naknadu za korištenje predmetnog prostora u razdoblju od 1. lipnja 2004. do siječnja 2010. u visini najamnine koju tuženik nije plaćao. Stoga sudovi, dosuđujući tužitelju naknadu koristi tuženika za uporabu predmetnog prostora, nisu odlučili izvan činjeničnog supstrata tužbe i nisu time prekoračili tužbeni zahtjev.

10. Nadalje, nije ostvaren ni revizijski razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP na koju tuženik sadržajno ukazuje. Kod utvrđivanja relevantnih činjenica ocijenjen je svaki, za odluku o predmetu spora, odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP. Pritom treba navesti da je pravo na ocjenu provedenih dokaza, prema odredbama parničnog postupka, pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženika, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. ZPP.

11. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za naknadu s osnova tuženikovog korištenja poslovnog prostora Kluba za mladež "Lapidarij" u Zagrebu, Habdelićeva 1, koji prostor je tuženik nastavio koristiti bez pravne osnove, nakon otkaza ugovora o zakupu sklopljenog 9. rujna 1994., otkazanog 6. travnja 1995. Potraživanje se odnosi na razdoblje od 1. lipnja 2004. do 1. mjeseca 2010. odnosno od otkaza ugovora o zakupu do vraćanja prostora prijašnjem vlasniku, u visini iznosa mjesečne najamnine koju tuženik nije plaćao.

12. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, ocijenivši da je tužitelj aktivno legitimiran u smislu odredbe čl. 567. ZOO i čl. 219. ZOO, kao i stoga jer je stvarnopravni ovlaštenik na predmetnoj nekretnini kojom upravlja, te da prema odredbi čl. 67. Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi ("Narodne novine" broj 90/92, 94/93 i 117/93 – dalje: ZLUS) ista predstavlja njegovu imovinu dok se ne vrati bivšim vlasnicima. Nadalje je sud prvog stupnja ocijenio da tužitelj ima pravo na naknadu za korist koju bi ostvario u visini mjesečne zakupnine u utuženom razdoblju, pa je obvezao tuženika na isplatu tog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama, primjenom čl. 210. ZOO. Tuženikov prigovor prava zadržanja (retencije) poslovnog prostora, sud je ocijenio neosnovanim jer tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora i jer navedena odredba ne oslobađa tuženika obveze da plaća zakupninu odnosno naknadi tužitelju korist koju je imao od neovlaštene upotrebe tog prostora.

13. Drugostupanjski sud je djelomično odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373. točka 3. ZPP, dok je istu djelomično preinačio u odluci o trošku postupka. Ocjena drugostupanjskog suda je, da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbu čl. 219. ZOO jer se u ovoj pravnoj stvari radi o naknadi koristi tuženika za uporabu tuđe stvari u visini najamnine koju nije plaćao. 14. U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, revident osporava pravilnost zaključka sudova da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, da je držanjem predmetne nekretnine u posjedu ostvario korist, te da nije imao pravo zadržanja istih dok mu vlasnik predmetnog prostora ne naknadi vrijednost ulaganja u prostor.

15. Nižestupanjski sudovi su, prema ocjeni vijeća pravilno primijenili odredbu čl. 567. ZOO u vezi s čl. 67. ZLUS kad su zaključili da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari jer je tuženik nakon prestanka ugovora o zakupu koji su stranke sklopile, neovlašteno nastavio držati u posjedu predmetni poslovni prostor. Pravilno je primijenjena i odredba čl. 219. ZOO jer je tuženik u ovom slučaju ostvario korist od upotrebe predmetnog poslovnog prostora u visini najamnine koju nije plaćao. Okolnost da je tuženik izvršio određena ulaganja u poslovni prostor ne oslobađa ga obveze da tužitelju naknadi korist ostvarenu u utuženom razdoblju od prestanka ugovora o zakupu do povrata nekretnine prijašnjem vlasniku. Pravo retencije, prema odredbi čl. 41. st. 4. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02), tuženik ima u odnosu na vlasnika nekretnine, a u ovom slučaju tužitelj nije vlasnik nekretnine jer je ista vraćena prijašnjem vlasniku.

16. Stoga niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren. 17. Zbog navedenog je revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

18. U odnosu na revizijske navode tuženika kojima u reviziji pobija drugostupanjsku odluku o troškovima parničnog postupka, treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

19. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl.151. st. 1. ZPP), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

20. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka odbačena kao nedopuštena pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

21. Tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan jer taj trošak nije bio potrebna za vođenje parnice u smislu odredbi čl. 166. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 13. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić