REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3915/2019-9

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice KŠ iz [adresa], ŽŠ, Republika Slovačka, II. tužiteljice CŠ iz [adresa], Republika Slovačka i III. tužiteljice mlljt. RŠ iz [adresa], Republika Slovačka, zastupane po majci i zakonskoj zastupnici MŠ, koje zastupa punomoćnik Krešimir Škarica i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Krešimir Škarica & partneri u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, OIB 38922958547, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Špehar i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 4013/18-4 od 21. svibnja 2019., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2317/12-65 od 29. svibnja 2018., u sjednici održanoj 13. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Revizija tužiteljica se prihvaća, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4013/18-4 od 21. svibnja 2019. u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2317/12-65 od 29. svibnja 2018. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o trošku postupka povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I./ Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje isplatiti I tužiteljici SŠ na ime neimovinske štete iznos od 150.000,00 kn, II tužiteljici CŠ iznos od 150.000,00 kn, te III tužiteljici UŠ iznos od 75.000,00 kn, a sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. veljače 2009. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 131.031,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena počev od 29. svibnja 2018. do isplate, a u roku od 15 dana.

II./ Odbija se I tužiteljica ČŠ sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 150.000,00 kn za period od 5. veljače 2009. godine do 26. veljače 2009. godine, II tužiteljica CŠ sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 150.000,00 kn za period od 5. veljače 2009. godine do 26. veljače 2009. godine, te III tužiteljica PŠ sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 75.000,00 kn za period od 5. veljače 2009. godine do 26. veljače 2009., i to sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna, a u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tužiteljicama isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena počev od 29. svibnja 2018. do isplate, a u roku od 15 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2317/12-65 od 29. svibnja 2018. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te sudi:

Odbijaju se I. tužiteljica ČŠ, II. tužiteljica CŠ i III. tužiteljica mlljt. ĐŠ sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje isplatiti I tužiteljici SŠ na ime neimovinske štete iznos od 150.000,00 kn, II tužiteljici CŠ iznos od 150.000,00 kn, te III tužiteljici UŠ iznos od 75.000,00 kn, a sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. veljače 2009. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 131.031,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredite odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena počev od 29. svibnja 2018. do isplate, a u roku od 15 dana."

II. Nalaže se I. tužiteljici MŠ, II. tužiteljici BŠ i III. tužiteljici mlljt. JŠ naknaditi tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje parnični trošak u svoti od 97.225,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2018. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se I. tužiteljici MŠ, II. tužiteljici BŠ i III. tužiteljici mlljt. JŠ naknaditi tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje trošak žalbe u svoti od 7.812,50 kn, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik Hrvatski ured za osiguranje sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u svoti od 79.687,50 kn, sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na parnični trošak i to na svotu od 2.100,00 kn u razdoblju od 27. ožujka 2009. pa do 28. svibnja 2018., na svotu od 500,00 kn u razdoblju od 9. studenog 2009. pa do 28. svibnja 2018., na svotu od 5.125,00 kn u razdoblju od 26. kolovoza 2011. pa do 28. svibnja 2018. te sa zahtjevom za naknadu troška žalbe u svoti od 6.250,00 kn.“.

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke reviziju su podnijele tužiteljice pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, predlažući da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, podredno je ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju, tuženik je predložio reviziju tužiteljica odbaciti kao nedopuštenu.

5. Revizija je osnovana.

6. Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19) i čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22), propisano je da u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

7. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za naknadu neimovinske štete zbog duševnih boli pretrpljenih uslijed smrti njihove majke i bake, koja je stradala **.**.2008. u prometnoj nesreći na području grada [adresa]. U nesreći je sudjelovalo jedno vozilo, autobus registriran u Republici Slovačkoj, u kojemu je prednica tužiteljica, koja je imala prebivalište u Republici Slovačkoj, bila putnica.

9. Određujući koje se mjerodavno pravo ima primijeniti na odštetne zahtjeve iz predmetne prometne nesreće s međunarodnim elementom, nižestupanjski sudovi su ocijenili da se to pravo procjenjuje primjenom kolizijskih pravila Konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama, Hag, 4. svibnja 1971., („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 4/94 - dalje: Haška konvencija).

10. Obzirom da je prometnoj nesreći sudjelovalo samo jedno vozilo registrirano u Republici Slovačkoj, da je prednica tužiteljica imala redovno boravište u Republici Slovačkoj, gdje je i redovno boravište tužiteljica, nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužiteljice, kao posredni oštećenici, svoje pravo izvode iz prava njihove prednice te slijede njezinu pravnu sudbinu kao žrtve, pa da se stoga u odnosu na njihov zahtjev ima primijeniti slovačko pravo, kao pravo registracije vozila (odredba čl. 4. st. 1.a alineja 2. Haške Konvencije).

11. Prvostupanjski sud je, ocjenom odredbi prava Republike Slovačke (Građanski zakon - Zbirka zakona br. 47/1992 i Zakon o odgovornosti osiguravajućeg društva u slučaju prometnih nezgoda - Zakon br. 381/2021), zaključio kako tim odredbama nije predviđena odgovornost prijevoznika ili njegovog osiguravatelja na naknadu neimovinske štete bliskim srodnicima osoba stradalih u prometnim nesrećama i da je ta mogućnost predviđena samo u odnosu na štetnika, radi čega tužiteljice ne bi imale pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe na temelju zahtjeva stavljenog prema tuženiku.

11.1. Međutim, prvostupanjski sud je ocijenio da se tužiteljice trebaju moći koristiti zaštitom sukladno Direktivi vijeća br. 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona zemalja članica vezano na osiguranje od obvezne automobilske odgovornosti glede korištenja motornih vozila i provedbe obveze osiguranja te odgovornosti (dalje: Direktiva 72/166) te drugom Direktivom vijeća br. 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica na području osiguranja odgovornosti motornih vozila. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da ima obvezu interpretacije nacionalnog prava (slovačkog) u skladu s pravom EU.

11.2. Obzirom da navedene direktive nisu ugrađene u slovačko pravo ili nisu ispravno ugrađene, prvostupanjski sud je zauzeo shvaćanje da se direktive primjenjuju izravno i u horizontalnim odnosima, dakle i u odnosu između osiguratelja i bliskih srodnika oštećenika u sporovima radi naknade neimovinske štete zbog duševnih boli. Stoga je izravnom primjenom navedenih direktiva sud zauzeo shvaćanje da osiguratelj odgovara za neimovinsku štetu posredno oštećenim osobama, bliskim srodnicima osoba stradalih u prometnoj nezgodi.

11.3. Odluku o visini novčane naknade i odluku o zateznim kamatama na dosuđenu naknadu štete prvostupanjski sud je je donio primjenom prava Republike Hrvatske, smatrajući da na primjenu tog prava upućuju odredbe Uredbe Rim II i Druge Direktive (Vijeća 84/5/EEZ).

12. Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio kolizijska pravila sadržana u odredbi čl. 4. st. 1.a alineja 2. Haške konvencije budući da tužiteljice svoje pravo ostvaruju iz istog prava kao i neposredna žrtva, te da se stoga na predmetnu prometnu nesreću primjenjuje unutarnje pravo države registracije vozila u kojem je stradala prednica tužiteljica odnosno, pravo Republike Slovačke.

12.1. Međutim, drugostupanjski sud obrazlaže da odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 72/166 i čl. 1. st. 1. i 2. Direktive Vijeća br. 84/5/EEZ izmijenjene Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. i čl. 1. st. 1. III. Direktive vijeća 90/232/EEZ od 14. svibnja 1990. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti treba tumačiti tako da obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila mora pokrivati naknadu neimovinske štete koju pretrpe bliski srodnici žrtava koje su poginule u prometnoj nezgodi u mjeri u kojoj je ova naknada na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika predviđena nacionalnim pravom koje se primjenjuje u glavnom postupku.

12.2. Budući da Republika Slovačka nije implementirala Direktive o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti tako da svaki oblik građanske odgovornosti koje nacionalno pravo poznaje bude pokriven obveznim osiguranjem, zaključak drugostupanjskog suda je da obveza osiguravatelja isplatiti naknadu štete oštećeniku u smislu prava Republike Slovačke ne uključuje naknadu neimovinske štete zbog smrti bliskog srodnika, te da se ta naknada može ostvarivati samo od štetnika.

12.3. Stoga je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjski sud, iako je zaključio da slovačko pravo daje pravo tužiteljicama na naknadu neimovinske štete samo izravno od štetnika, pogrešno primijenio materijalno pravo primjenjujući odredbe Direktive koja nije uključena u zakonodavstvo Republike Slovačke, radi čega je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužiteljica kao neosnovan.

13. U reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP, tužiteljice su naznačile sljedeća pravna pitanja smatrajući ih važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

„1. Primjenjuje li se u ovom konkretnom slučaju, kao i u svim činjenično i pravno usporedivim situacijama s međunarodnim elementom kakav je u ovom slučaju, kao mjerodavno pravo radi naknade štete članovima obitelji zbog smrti putnika (njihovog pravnog prednika) stradalog u prometnoj nezgodi na području Republike Hrvatske, odredba čl. 3. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama iz 1971. – pravo države na čijem području se dogodila prometna nezgoda, kao što je to primijenio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-744/11 od 13. rujna 2016. (a koje shvaćanje je zauzeto i u ranijim odlukama VSRH posl. br. Rev- 452/09-2 od 20. ožujka 2012., Rev-878/07-2 od 18. veljače 2010., Rev-1166/04-2 od 14. lipnja 2006., Rev-100/09-2. od 28. travnja 2010., Rev-218/08-2 od 13. svibnja 2009., Rev-x-802/13-2 od 26. ožujka 2014) ili se primjenjuje odredba čl. 4. st. 1a. al.2.,

– pravo države registracije vozila (kao iznimka od primjene čl. 3. Haške konvencije)?

2. Ako nacionalno pravo države članice EU koje se primjenjuje (u ovom konkretnom slučaju pravo Republike Slovačke) dozvoljava članovima obitelji žrtava prometne nezgode da zahtijevaju naknadu pretrpljene neimovinske štete od štetnika, mora li ta naknada, u ovakvim činjenično i pravno usporedivim situacijama biti pokrivena obveznim osiguranjem motornog vozila, kao što je u svojim odlukama C- 22/12 i C-277/12 Katarina Haasova/Ratislav Petrik i Blanka Holingova te Vitalij Drodov/Baltikus ASS obrazložio sud EU i obuhvaća li u takvim slučajevima zaštita iz Prve direktive (Direktiva vijeća 72/166 EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu uporabe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti) sve osobe koje na temelju nacionalnog prava o građanskopravnoj odgovornosti imaju pravo da naknadu štete uzrokovane motornim vozilima i to sve imajući u vidu da se konkretna nezgoda dogodila u vrijeme kada je Republika Slovačka već bila članica EU?

3. U situaciji kada odredbe Direktiva vijeća 72/166 EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu uporabe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (konkretno se radi o čl. 3. st. 1. te Direktive) i odredbe Druge direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica na području osiguranja odgovornosti motornih vozila (konkretno čl. 1. st. 1. i. 2. Druge direktive) nisu implementirane u nacionalno pravo koje se primjenjuje u konkretnom slučaju (slovačko nacionalno pravo) te su im odredbe nacionalnog prava koje se konkretno primjenjuju čak i u suprotnosti, primjenjuje li se načelo estoppel i je li sud, koji sudi u ovom činjenično i pravno usporedivom predmetu, dužan interpretirati to nacionalno pravo na način da nacionalnoj normi da onaj značaj koji zahtjeva europska norma dakle direktiva sukladno klauzuli lojalnosti iz čl. 4. st. 3. Ugovora o Europskoj uniji, a kao što je to obrazložio Europski sud u odlukama 6/64 Costa vs. E.N.E.L, Simmenthal II.,14/83 Von Colson i Kammen, C-106/89 Marleasing, C-105/03 Pupino, C-62/00 Markas&Spencer), dakle, da pronađe kompatibilno rješenje koristeći se cjelokupnim nacionalnim pravom?“.

14. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

15. Obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024., navedena pitanja ovaj sud ocjenjuje važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

16. U odnosu na prvo pravno pitanje koje su tužiteljice naznačile u reviziji, revizijski sud je navedenoj odluci iznio sljedeće pravno shvaćanje:

„Prema tome, u slučaju kada se prometna nezgoda s međunarodnim elementom dogodi u jednoj državi pri čemu u toj nezgodi sudjeluje samo jedno vozilo koje registrirano u državi različitoj od države u kojoj se dogodila nezgoda, tada se na zahtjeve za naknadu štete nastale u toj nezgodi neposrednim i posrednim oštećenicima čije je redovno boravište u istoj državi, i to državi registracije vozila, primjenjuje unutarnje pravo države registracije vozila. U konkretnom slučaju to znači da se na zahtjev tužitelja za naknadu štete koji su pretrpjeli zbog smrti supruge, odnosno majke u predmetnoj prometnoj nezgodi koja se dogodila u Republici Hrvatskoj primjenjuje slovačko i njemu nadređeno pravo Europske unije jer je u trenutku nesreće 2008. Slovačka Republika već bila članica EU.“.

17. U odnosu na drugo i treće naznačeno pravno pitanje, revizijski sud je u odluci broj Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024. iznio pravno shvaćanje:

„…Međutim, slovački je Vrhovni sud u odluci broj 6MCdo/1/2016 od 31. srpnja 2017., naslanjajući se na praksu Ustavnog suda Slovačke Republike iznesenu u odluci broj 666/2016-36 od 11. listopada 2016., odstupio od svoje ranije prakse izražene u odlukama broj Cdo 168/2009 i Cdo 301/2012, te zauzeo pravno shvaćanje prema kojem izraz „šteta“ („škoda“) iz Zakona broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) treba tumačiti ekstenzivno tako da ovaj pojam uključuje i nematerijalnu štetu čija naknada pripada bliskim osobama smrtno stradalih osoba u prometnim nezgodama i to zbog građanskopravne odgovornosti za povredu prava na privatni i obiteljski život. Pritom je ocijenjeno da kada postoji građanskopravna odgovornost za štete nastale uporabom motornih vozila, tada ta odgovornost mora biti pokrivena i obveznim osiguranjem (odjeljci 28. i 29.).Štoviše, u odnosu na razloge odstupanja, ocijenjeno je da je ranije određena zadrška u pogledu mogućnosti da društvo za osiguranje može biti utuženo za naknadu neimovinske štete na temelju odgovornosti propisane nacionalnim pravom, očito bila posljedica nesklonosti poštovanju činjenice da pravo EU ne pravi razliku između pojmova „šteta“ (škoda“) i „šteta“ („ujma) ili između imovinske štete („materianymi škodami“) i neimovinske štete („nemajetkpvymi ujmami“) i s time povezane nespremnosti interpretiranja nacionalnog prava u duhu europskog prava (odjeljak 36.).

Ovakvom praksom je slovački najviši sud ocijenio kakav učinak na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ima činjenica što Slovačka Republika u svoje nacionalno zakonodavstvo nije pravilno odnosno potpuno implementirala direktive o obveznom osiguranju i da zbog toga naknada neimovinske štete zbog smrti bliske osobe nije pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti. Pritom je prihvatio interpretirati slovačko nacionalno pravo u duhu europskog prava koristeći, dakle načelo interpretativnog, odnosno neizravnog učinka neimplementiranih direktiva, otklanjajući mogućnost primjene izravnog učinka neimplementiranih direktiva. Valja podsjetiti da interpretativni učinak svojstva prava Europske unije na temelju kojeg su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u svjetlu europskog prava jer se nacionalno pravo interpretira u svjetlu cjelokupnog prava EU, uključujući i direktive, dok je izravni učinak prava EU svojstvo normi europskog prava da izravno dodjeljuju subjektivna prava pojedincima na koja se oni mogu pozivati pred nacionalnim sudovima…

…Međutim, u konkretnom slučaju slovački sudovi , prihvatili tumačenje Suda EU iz spomenutog predmeta Haasova, kako se značenje pojma „štete po zdravlje“ („ujmu na zdravi“-slovački, „personal injures“-engleski), mora tumačiti u skladu sa svrhom direktive, a to je ojačati zaštitu žrtava u prometnim nesrećama te kako je pojam „tjelesna ozljeda/osobna šteta“ iz direktiva dovoljno širok da obuhvaća svaku štetu koja je nastala povodom integriteta osobe, što uključuje kako fizičke, tako i duševne bolove“(Haasova, paragraf 47, Drozdovs, paragraf 38.). K tome su prihvatili široko tumačenje odredbe direktiva o ovlaštenosti članova obitelji na naknadu štete koja je prouzročena smrću osobe, putnika u prometnoj nesreći u kojem je navedeno: „ni na temelju jednog elementa Prve, Druge i Treće direktive nije moguće zaključiti da je zakonodavac Unije zaštitu zajamčenu tim direktivama želio ograničiti samo na osobe koje su izravno uključene u događaj koji je doveo do štete (Haasova paragraf 54.K paragraf 46) kao i da direktive nalažu da obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti pokriva i neimovinsku štetu koju su pretrpjeli članovi bližnje obitelji žrtava prometne nesreće“. U takvim okolnostima kada se sudska praksa najvišeg suda Slovačke Republike koja se, k tome, naslanja na praksu slovačkog Ustavnog suda, tumači u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem europskog prava i u duhu europskog prava, ne može se zaključiti da su unaprijed navedenim interpretativnim tumačenjem prekoračene dopuštene granice interpretacije uspostavljanjem odgovornosti za štetu osiguravajućeg društva.“.

18. Budući da sudovi u ovom postupku trebaju primijeniti strano mjerodavno (slovačko) pravo na način na koji bi ga primijenili i slovački sudovi, kako u pogledu osnovanosti zahtjeva, tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva (prvostupanjski sud u ovom predmetu nije utvrđivao visinu tužbenog zahtjeva prvotužiteljice i drugotužiteljice u skladu sa izmijenjenom sudskom praksom u Slovačkoj Republici), te obzirom na činjenicu da je trećetužiteljica u konkretnom predmetu unuka poginule putnice, a nije poznat sadržaj slovačkog prava glede pitanje poveznice pripadaju li i pod kojima uvjetima unuci u krug bliskih osoba koji imaju pravo na naknadu neimovinsku štete zbog gubitka bliske osobe prema slovačkom pravu i sudskoj praksi, to nije bilo uvjeta za preinaku pobijane odluke.

19. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti reviziju tužiteljica, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

20. U ponovljenom postupku nižestupanjski sudovi će ponovno sagledati predmet imajući u vidu prethodno izraženo pravno shvaćanje revizijskog suda.

21. Odluka o troškovima postupka povodom revizije je utemeljena na čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 13. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić