REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–24/2024-7

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te suca Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog MŠ i dr., zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12– dalje u tekstu KZ/11), odlučujući o žalbama optuženog MŠ i optuženog LŠ, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, od 11. listopada 2023., broj: K-206/2016-96, u sjednici održanoj 13. studenog 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. U povodu žalbi optuženog MŠ i optuženog LŠ, po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Uslijed odluke pod I., žalbe optuženog MŠ i optuženog LŠ su bespredmetne.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom Općinski sud u Rijeci, proglasio krivim optuženog MŠ zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teška tjelesna ozljeda iz članka 118. stavka 1. KZ/11., te ga je, na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci nakon čega mu je, na temelju članka 56. KZ/11., izrekao uvjetnu osudu kojom je odredio da se kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Istom presudom Općinski sud u Rijeci proglasio je krivim i optuženog LŠ zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teška tjelesna ozljeda iz članka 118. stavka 1. KZ/11., te ga je, na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci nakon čega mu je, na temelju članka 56. KZ/11., izrekao uvjetnu osudu kojom je odredio da se kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci neće izvršiti ako u roku od tri godine (pogrešno navedeno tri mjeseca) ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 – pravilno i 80/22 - dalje u tekstu ZKP/08) Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom u odnosu na optuženog MŠ i optuženog LŠ te oštećenika FŠ upućeno u parnicu u cijelosti.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP/08 optuženi MŠ i optuženi LŠ dužni su podmiriti troškove kaznenog postupka na način da je svaki od optuženih na ime troška postupka dužan platiti iznos od po 419,00 eura /3.156,96[1] kuna od čega se iznos od 200,00 eura / 1.506,90 kuna odnosi na paušalnu svotu dok se iznos od 219,00 eura / 1.650,06 kuna odnosi na trošak provedenog vještačenja po vještaku sudske medicine dr. Valteru Stembergi, a koji trošak su optuženici dužni platiti u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi MŠ, po branitelju, odvjetniku Arsenu Stipinoviću, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 9. ZKP/08) te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u kojoj predlaže da se pobijana presuda „presuda preinačuje na način da se I- okrivljenika oslobađa od optužbe podredno da se pobijana presuda ukine, te se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.“

2.1. Žalbu protiv presude podnosi i optuženi LŠ po branitelju Slavku Milardoviću, odvjetniku iz Rijeke, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 9. ZKP/08), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže „da viši sud uzimajući u obzir sve navedeno i to kako u žalbi, tako i tijekom postupka, preinači pobijanu prvostupanjsku presudu na način da 3. okrivljeniku izrekne oslobađajuću presudu da bi počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret pobijanom presudom.“

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola.

5. Žalbe su bespredmetne.

6. Nisu u pravu optuženi MŠ i optuženi LŠ kada u žalbi navode da je prvostupanjski sud prekoračio optužbu i time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 9. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09. – izmjene i dopune, 80/11. - izmjene i dopune, 91/12. - Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. - izmjene i dopune, 56/2013 – izmjene i dopune, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 – koji se sada primjenjuje, u nastavku: ZKP), jer je sam izmijenio činjenični opis kaznenog djela na način da je u izreci pobijane presude izostavio sadržajnu odrednicu navedenu u optužnici državnog odvjetnika da je oštećenik ŽŠ od udarca optuženog MŠ „pao na tlo i ostaje ležati bez svijesti“, jer takva izmjena nije protivna sadržaju članka 449. stavka 1. ZKP-a tj. da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe.

6.1. Naime, utvrđenjem prvostupanjskog suda da objektivno nije dokazano da je oštećenik ŽŠ nakon pada na pod ostao ležati bez svijesti, prvostupanjski sud nije povrijedio identitet optužbe i presude, jer se djelo iz presude odnosi i na predmetnu optužbu, a izostavljena tvrdnja državnog odvjetnika iz činjeničnog supstrata optužnice predstavlja samo usklađenje s utvrđenim činjeničnim stanjem, i time nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, na koju u žalbama ukazuju optuženi MŠ i optuženi LŠ. Dakle, radi se o izmjeni koja je učinjena na temelju činjeničnih utvrđenja i koja ne dovodi do toga da su optuženici proglašeni krivim za neko drugo, pa niti za neko drugačije kazneno djelo od onoga koje im je optužnicom stavljeno na teret.

6.2. Optuženi LŠ ističući žalbenu osnovu bitne povrede postupka, parafrazira tekst odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, ali ne ukazuje na neke određene nerazumljivosti ili proturječja u izreci, niti na proturječja između izreke i razloga presude, a niti na nejasnoće i proturječja u razlozima presude, kao niti na proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, već u bitnom osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka na kojima je, uz nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka, prvostupanjski sud utemeljio zaključak o krivnji, kako optuženog BŠ, tako i optuženog MŠ. Osim toga, prvostupanjski je sud valjano reproducirao bitni sadržaj svih provedenih dokaza, sukladno sadržaju pročitanih isprava i zapisnika o iskazima danima u postupku.

6.3. Dakle, prvostupanjski sud nije počinio istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. i 11. ZKP-a, na koje ukazuju optuženi MŠ i optuženi LŠ.

7. Međutim, ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP-a, drugostupanjski sud je utvrdio da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, na koju pazi po službenoj dužnosti, a koja se ne ističe u žalbama optuženih, jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

8. Prije svega valja istaknuti da su činjenice na kojima se temelji odluka o kazni odlučne činjenice, pa se moraju utvrditi s istim stupnjem izvjesnosti kao i činjenice o kojima ovisi odluka o krivnji i pravnoj oznaci djela. Nadalje, u razlozima presude mora se određeno navesti kojim dokazima su utvrđene činjenice o kojima ovisi odluka o kazni te razloge zbog kojih sud uzima da one zaista postoje. Isto tako, prilikom izricanja uvjetne osude potrebno navesti koje je okolnosti iz članka 56. stavka 2. KZ/11 prvostupanjski sud cijenio na strani optuženih kojima se kazna zatvora uvjetuje te razloge kojima se rukovodio kod određivanja roka provjeravanja. Međutim, o ovim odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi uopće nisu izneseni razlozi.

9. Naime, prema odredbi članka 56. stavka 2. KZ/11, sud može počinitelju koji je osuđen na kaznu zatvora u trajanju do jedne godine ili na novčanu kaznu izreći uvjetnu osudu kad ocijeni da počinitelj i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela pri čemu će voditi računa o ličnosti počinitelja, njegovu prijašnjem životu, osobito je li ranije osuđivan, obiteljskim prilikama, okolnostima počinjenja samog kaznenog djela te ponašanju nakon počinjenog kaznenog djela, osobito o odnosu počinitelja prema žrtvi i nastojanju da oštećeniku popravi štetu.

9.1. U smislu članka 459. stavka 6. ZKP-a, sud je dužan u presudi obrazložiti kojim se razlozima rukovodio kada je optuženiku izrekao uvjetnu osudu.

9.2. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je u razlozima presude pod točkom 28. obrazloženja naveo samo olakotne i otegotne okolnosti koje je imao u vidu kod odmjeravanja kazne (članak 47. KZ/11) pritom ne navodeći visinu kazne na koju je optuženike osudio, a niti je naveo kojim se razlozima rukovodio kada je našao da optuženicima kazne treba uvjetovati, a niti je iz spisa vidljivo temeljem čega i čime se rukovodio kada je izvršenje izrečenih kazni uvjetovao, optuženiku KŠ rokom provjeravanja od tri godine, a optuženiku LŠ rokom provjeravanja od tri mjeseca.

9.3. Iz izreke presude proizlazi kako je prvostupanjski sud optuženika MŠ osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine nakon čega mu je izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od tri godine, dok je optuženog LŠ osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci nakon čega je i ovom optuženiku izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od tri mjeseca, kako je potonje sadržano i u zapisniku o raspravi koji predstavlja izvornik presude (članak 412. ZKP), tako i u pisanom otpravku, uslijed čega je isključeno usklađivanje pisanog otpravka s izvornikom presude u smislu članka 462. ZKP-a, tim prije jer niti u obrazloženju presude nije naveden rok provjeravanja koji optuženicima izrečen.

9.4. Kako je prvostupanjski sud u smislu navedenih zakonskih propisa posebno bio dužan obrazložiti čime se rukovodio kada je našao da optuženicima treba izreći uvjetnu osudu, a kako to u razlozima pobijane presude nije učinio, tako, da se ne vidi iz kojih im je razloga izrekao uvjetnu osudu, to postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a.

10. Osim toga, u razlozima presude pod točkom 28. obrazloženja navedeno je kako je prilikom odmjeravanja kaznenih sankcija optuženicima olakotnim cijenjena ranija neosuđivanost te protek vremena od predmetnog događaja koji im se ne može staviti na teret, dok je optuženiku LŠ dodatno olakotnim cijenio da je otac djeteta. Otegotnim je optuženicima cijenio da imaju negativan odnos prema počinjenom kaznenom djelu te njegovim posljedicama „koji se ogleda u tome da niti na koji način, nakon počinjenog kaznenog djela, nisu postupali u cilju da štetu nadoknade u cijelosti ili djelomično ili da umanje posljedice svog postupka. “, pa je prvostupanjski sud izričito dalje naveo kako je „Cijeneći tako utvrđene otegotne i olakotne okolnosti okrivljenicima su izrečene kaznene sankcije kao u izreci presude te je mišljenje suda da će se istima ostvariti svrha kažnjavanja.“ Znači sud je praktički iste okolnosti koje utječu na visinu kazne cijenio i kod izbora uvjetne osude. Međutim kako okolnosti koje u okviru uvjetne osude utječu na utvrđivanje visine kazne (članak 47. KZ/11) i one koje utječu na izbor uvjetne osude kao vrste sankcije nisu iste (članak 56. KZ/11), iako se do stanovite mjere isprepliću, za izbor uvjetne osude mjerodavni su razlozi koji utječu na prognozu budućeg počiniteljeva ponašanja, a to su ponajprije oni koji se odnose na počiniteljevu ličnost, ali i ostale okolnosti pobrojane u članku 56. stavku 2. KZ/11, o čemu u pobijanoj presudi nema govora. To vrijedi i za utvrđivanje vremena provjeravanja koje sud određuje u skladu s potrebom ostvarivanja specijalne prevencije kao temeljne svrhe uvjetne osude, o čemu prvostupanjski sud također nije dao nikakve razloge.

11. Na opisani način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a, pa je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno razmatranje uslijed čega su žalbe optuženog MŠ i optuženog LŠ postale bespredmetne.

12. Iako je pobijana presuda ukinuta zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a žalbe optuženih su podnesene i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, u obrazloženju ukidne odluke je sukladno članku 478. stavku 4. ZKP-a, drugostupanjski sud dužan navesti ocjenu svih žalbenih navoda sukladno članku 478. stavku 3. ZKP-a, dakle u čemu se ogledaju nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stanja, posebno u odlučivanju o prijedlozima stranaka da se pribave i izvedu pojedini dokazi, odnosno zašto su novi dokazi i činjenice važni za donošenje pravilne odluke, te je dužan dati uputu prvostupanjskom sudu u odnosu na pravno odlučne činjenice koje treba raspraviti u ponovljenom postupku.

12.1. Slijedom prethodno citirane zakonske odredbe, a imajući u vidu razloge koje je za svoje zaključke u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi kao i navode iz žalbi optuženih kojima se osporavaju ti zaključci, ovaj drugostupanjski sud nalazi da se prigovori optuženog MŠ i optuženog LŠ prvenstveno svodi se na osporavanje vjerodostojnosti i pouzdanosti iskaza oštećenih ŽŠ i ČŠ te svjedoka FŠ. U žalbi se tvrdi da su njihovi iskazi nelogični, međusobno proturječni te da svoju potvrdu ne nalaze u niti jednom materijalnom dokazu, pa čak niti u mišljenju sudskomedicinskog vještaka iz kojih su razloga, po žaliteljima, ovi iskazi nepouzdan dokazi, tim prije jer su isti bili alkoholizirani, za razliku od obrana optuženih u kojima osporavaju učin terećenih im djela, a koje su životne i logične te potvrđene zaključkom sudskomedicinskog vještaka dr. Valtera Stemberga. U suštini žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženici ne navode koju bitnu činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio, odnosno koji je dokaz propustio izvesti već na svoje načine analiziraju i ocjenjuje dokaze prigovarajući njihovom vrednovanju u pobijanoj presudi, u koju se ocjenu ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten upuštati jer je analiza i ocjena dokaza u isključivoj nadležnosti raspravnog suda koji će u ponovljenom postupku svakako imati u vidu žalbene prigovore optuženog MŠ i optuženog LŠ. Ovdje je, u pogledu prigovora oba žalitelja koji se odnose na zaključke suda o mehanizmu uzrokovanja oštećenicima inkriminiranih ozljeda, samo za istaknuti kako je prvostupanjski sud te svoje zaključke temeljio na rezultatima sudskomedicinskog vještačenja u kojima je kao mogući mehanizam ozljeđivanja oštećenih ŽŠ i ČŠ, pa i FŠ, naveden i onaj koji se ističe u pobijanoj presudi i koji sudskomedicinski vještak dr. Valter Stemberga nije isključio, a koji je sud, povezujući ga s iskazima oštećenih ŽŠ i ČŠ te svjedoka FŠ, uzeo kao onaj koji se i inkriminira optuženicima.

13. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti povrede na koje je ukazano ovim rješenjem te će izvesti sve već izvedene dokaze, koje će podrobno analizirati i ocijeniti, nakon čega će sve elemente svoje odluke valjano obrazložiti. S posebnom pažnjom treba razmotriti činjenice kojima je u optužnici opisan sporni događaj jer o njima ovisi pravna oznaka tog djela odnosno treba utvrditi da li te činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza opravdavaju kvalifikaciju inkriminiranog djela ili nekog drugog kaznenog djela u odnosu na optuženog MŠ obzirom da je u optužnici navedeno kako je inkriminiranu radnju poduzeo s namjerom teškog tjelesnog ozljeđivanja ŽŠ koji je ipak tek nakon pada na tlo i udarom glave u tlo zadobio tešku tjelesnu ozljedu, što bi moglo biti posljedica postupanja ovog optuženika s nekim drugim oblikom krivnje, a posljedično moguće i drugačijom kvalifikacijom djela, naravno ako sud utvrdi da je optuženik MŠ poduzeo inkriminiranu radnju.

14. Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Puli – Pola 13. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Dragana Kos Milevoj