Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž 896/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po ODO u Bjelovaru, protiv tuženice NKN iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Vukmanoviću odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženice, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P 138/2023 od 8. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. studenog 2024.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice NKN, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P 138/2023 od 8. travnja 2024.
II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 6.619,98 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.915,45 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.
Rješenjem istog suda, točkom II. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka, točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju Državne nekretnine d.o.o. naknadi parnični trošak u iznosu od 18,65 eur u roku od 15 dana.
2.Protiv citirane presude, žalbu podnosi tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/191991, 91/92, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).
3.Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.Žalba tuženice nije osnovana.
5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu, u granicama žalbenih razloga tuženice, ovaj sud nije utvrdio da bi u donošenju istog bila ostvarena jedna od bitnih postupovnih povreda iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6.Nisu osnovani navodi kojima tuženica upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time ni pogrešne primjene materijalnog prava.
7.U ovoj fazi postupka između stranaka i dalje je sporno, da li tužitelj Republika Hrvatska ima valjani pravni osnov da potražuje od tuženice naknadu za bespravno korištenje stana kojeg ista koristi.
8.Iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:
-da je tužitelj vlasnik nekretnine – stana upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], stambeni objekt P + 4 „Centar II“, stambeni objekt P + 4 "Centar III" površine 2421 m2, i to r.br. 27, suvlasnički dio 11/2421, etažno vlasništvo (E-26) stan "B1", koji se nalazi u prizemlju stambenog objekta (2 dilatacija br. 2/2), a sastoji se od hodnika, kuhinje, kupaonice + WC, dnevnog boravka i lođe, neto korisne površine P=39,25 m2, kojem pripada spremište "B1", koje se nalazi u podrumu stambene zgrade, neto korisne površine P=3,55 m,
-da isti tuženica neprekidno koristi od 26. travnja 2016.,
-da je presudom suda prvog stupnja poslovni broj P 990/2020 od 8. studenog 2021., odbijen zahtjev tada 1. tužitelja Republike Hrvatske kojim je tražio da se naloži tuženici da predmetnu nekretninu preda u posjed, slobodan od osoba i stvari, kao i sa zahtjevom tada 2. tužitelja Državne nekretnine d.o.o. za isplatu iznosa od 262,84 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koja je u tom dijelu potvrđena ovosudnom presudom poslovni broj Gž 2502/2021 od 27. prosinca 2022.,
-da je u tijeku parnice proveden dokaz građevinskim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva, te je tim vještačenjem utvrđeno da bi tražbina tužitelja za utuženi period iznosila ukupno 6.619,98 eur.
8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja cijeneći sadržaj čl. 165. i 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine “ broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 129/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 148/2006, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014, 81/2015, 94/2017, u daljnjem tekstu ZV-a), utvrđuje da je tuženica nepoštena posjednica prijepornog stana, slijedom čega da je ista u obvezi tužitelju naknaditi izmaklu korist za utuženi period. Prema ocjeni suda, ta izmakla korist kao oblik naknade štete, ogleda se u tome da je posjedovanjem sporne nekretnine, tuženica onemogućila tužitelja da istu daje u najam na tržištu, pri čemu ujedno sud drži neprijepornim da tuženica kroz čitavo vrijeme posjedovanja stana, nije nikome plaćala bilo kakvu naknadu za njegovo korištenje.
8.2.Budući da parnične stranke nisu bile suglasne da se za potrebe ovog postupka koriste podaci Porezne uprave o prosječnim cijenama najma stanova u [adresa], proveden je dokaz ranije spomenutim građevinskim vještačenjem, na koje stranke nisu imale primjedbe.
Temeljem provedenog vještačenja, prvostupanjski sud je stajališta da tužitelj na ime izmakle koristi za utuženo razdoblje od tuženice osnovano potražuje iznos od 6.619,98 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, dalje: ZOO-a), slijedom čega u cijelosti udovoljava tužbenom zahtjevu i odlučuje kao u točki I. izreke presude.
O parničnim troškovima tužitelja i tuženice, sud prvog stupnja odlučuje primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a, dok o zahtjevu Državnih nekretnina d.o.o. za naknadu troška odlučuje primjenom čl. 154. st.4. ZPP-a.
9.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženice u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare tražbine tužitelja, tvrdeći da zastarni rok za tražbinu po osnovi naknade za bespravno korištenje prijepornog stana iznosi 1 godinu, valja odgovoriti da je takvo stajalište pogrešno.
Naime, glede pitanja zastare u odnosu na tražbinu tužitelja, u konkretnoj pravnoj situaciji, obzirom na ranija činjenična utvrđenja, dolazi u primjenu čl. 165. st.2. ZV-a, kojim je propisano je da vlasnikovo traženje naknade iz st.1. ovog članka, zastarijeva u roku od 3 godine od dana kada mu je stvar predana.
Prema stavu ovog suda, spomenuti zastarni rok vrijedi samo u situaciji, kada je stvar predana vlasniku. Kraj neprijeporne činjenice, da prijeporna nekretnina u utuženom razdoblju, ali ni nakon toga nije bila predana tužitelju, to je uvjerenje ovog suda da zastarni rok od 3 godine ni nije počeo teći, odnosno drugim riječima, da ova tražbina o kojoj je odlučeno t.1. izreke nije zastarjela, posljedično čemu se prigovor zastare istaknut od strane tuženice ukazuje u potpunosti neosnovanim.
10.Nadalje, nisu ovome sudu prihvatljivi ni žalbeni navodi tuženice u dijelu u kojem iznosi stav glede načina utvrđivanja visine naknade za korištenje prijeporne nekretnine.
Ovo iz razloga jer je iz stanja u spisu razvidno da su se parnične stranke suglasile s provođenjem građevinskog vještačenja na okolnost visine zahtjeva, sa time da je za potrebe izrade nalaza proveden i očevid na licu mjesta. Isto tako za ukazati je tuženici da je iz pismenog nalaza razvidno da je vještak radi izračuna cijene naknade, uzeo u obzir makro i mikro lokaciju, opći vrijednosni odnos na tržištu nekretnina, stanje konkretne nekretnine, te cijeneći sve te parametre izračunao visinu naknade za korištenje za utuženo razdoblje. Konačno ne manje bitno je i to da tuženica po primitku nalaza vještaka, nije iznijela ni jednu konkretnu primjedbu na taj nalaz.
Shodno tome, kako je tuženica u tijeku prvostupanjskog postupka imala priliku razjasniti sve eventualne nejasnoće glede visine naknade kroz nalaz vještaka, a to nije učinila, to protivno tumačenju iste, ovaj sud drži da se u žalbenoj fazi postupka ne može raspravljati o osnovanosti tih žalbenih tvrdnji.
11.Nije u pravu tuženica ni kada smatra da tijekom postupka nije pravilno utvrđeno činjenično stanje u pogledu osnova temeljem kojeg tuženica koristi spornu nekretninu, pozivajući se pri tome na to da je braniteljica Domovinskog rata i da je od Grada Bjelovara i Hrvatske vojske istu primila u posjed.
Suprotno stajalištu tuženice, iz obrazloženja ranije odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i obrazloženja ranije spomenute ovosudne odluke kojom je presuda suda prvog stupnja djelomično potvrđena i djelomično ukinuta, nepobitno prema ocjeni ovog suda proizlazi da tuženica predmetnu nekretninu koristi bez valjanog pravnog osnova. Podredno ovdje valja dodati i to da tuženica tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, točnije do trenutka, do kada je sukladno odredbama ZPP-a, mogla isticati nove činjenice i predlagati nove dokaze, nije dostavila u spis pravno relevantan dokaz na okolnost da bi doista postojao valjani pravni osnov za korištenje predmetne nekretnine, odnosno dokaz koji bi doveo u dvojbu pravilnost zaključka suda prvog stupnja.
Nastavno ovakvim utvrđenjima, prednje izneseni navodi tuženice, prema uvjerenju ovog suda nisu ni na koji način od utjecaja na utvrđenja prvostupanjskog suda u tom dijelu.
11.Sagledavajući prethodno izloženo, prosudba je ovog suda, da je u konkretnoj pravnoj situaciji, sud prvog stupnja pravilno postupio kada je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa primjenom čl. 165. i 166. ZV-a, te da to nije u protivno sa odredbama ZOO-a, kao ni konvencijskim pravom, kako to pogrešno smatra tuženica, odnosno da konvencijsko pravo na dom, za koje je utvrđeno ranijom prvostupanjskom presudom da postoji na strani tuženice u odnosu na nekretninu u kojoj živi, ne isključuje s druge strane pravo vlasnika te iste nekretnine da od osobe koja tu nekretninu koristi, traži plaćanje određene naknade.
12.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženice koje se odnose na aktivnu legitimaciju Državnih nekretnina d.o.o. da potražuju od tuženice određene iznose, skreće se pažnja tuženici, da je presuda poslovni broj P 990/2020 pravomoćna u dijelu u kojem je obvezana tuženica upravo Državnim nekretninama d.o.o., kao tada 2. tužitelju, isplatiti iznos od 262,84 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
U tom kontekstu, pravno irelevantnim drži ovaj sud žalbene navode tuženice kojima ponovno dovodi u pitanje aktivnu legitimaciju Državnih nekretnina d.o.o.
12.2.Obzirom na prednje, dakle činjenicu da su Državne nekretnine d.o.o. u ovom postupku, uspjele sa svojim zahtjevom, protivno stavu tuženice, neupitnim drži ovaj sud pravo Državnih nekretnina d.o.o. na naknadu troškova postupka, o čemu je odlučio prvostupanjski sud točkom III. izreke rješenja, a koju odluku ovaj sud drži pravilnom.
13.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženica iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspjela dovesti u dvojbu.
Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.
14.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice, te potvrditi presudu suda prvog stupnja, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.
15.Tuženici nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Rijeci 13. studenog 2024.
Predsjednica vijeća
Filka Pejković
