Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2574/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Balanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Čer, odvjetnik iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-479/2023-43 od 19. lipnja 2024., u sjednici održanoj 13. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana, a djelomično se uvažava, pa se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-479/2023-43 od 19. lipnja 2024.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja,

b) preinačuje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, i sudi se:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu, a koji glasi:

"II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da plati tužitelju AĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.658,29 EUR (slovima: tri tisuće šesto pedeset osam eura i dvadeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do plateža u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena i to na:

- 72,97 EUR od 01. prosinca 2011. godine

- 82,76 EUR od 01. siječnja 2012. godine

- 86,41 EUR od 01. veljače 2012. godine

- 86,90 EUR od 01. ožujka 2012. godine

- 84,37 EUR od 01. travnja 2012. godine

- 86,08 EUR od 01. svibnja 2012. godine

- 87,25 EUR od 01. lipnja 2012. godine

- 85,28 EUR od 01. srpnja 2012. godine

- 85,80 EUR od 01. kolovoza 2012. godine

- 84,33 EUR od 01. rujna 2012. godine

- 81,14 EUR od 01. listopada 2012. godine

- 84,54 EUR od 01. studenoga 2012. godine

- 86,17 EUR od 01. prosinca 2012. godine

- 85,02 EUR od 01. siječnja 2013. godine

- 78,62 EUR od 01. veljače 2013. godine

- 84,06 EUR od 01. ožujka 2013. godine

- 84,54 EUR od 01. travnja 2013. godine

- 82,40 EUR od 01. svibnja 2013. godine

- 75,77 EUR od 01. lipnja 2013. godine

- 75,60 EUR od 01. srpnja 2013. godine

- 77,23 EUR od 01. kolovoza 2013. godine

- 79,84 EUR od 01. rujna 2013. godine

- 83,46 EUR od 01. listopada 2013. godine

- 81,59 EUR od 01. studenoga 2013. godine

- 82,91 EUR od 01. prosinca 2013. godine

- 84,41 EUR od 01. siječnja 2014. godine

- 68,33 EUR od 01. veljače 2014. godine

- 70,18 EUR od 01. ožujka 2014. godine

- 69,58 EUR od 01. travnja 2014. godine

- 67,53 EUR od 01. svibnja 2014. godine

- 66,87 EUR od 01. lipnja 2014. godine

- 67,17 EUR od 01. srpnja 2014. godine

- 69,49 EUR od 01. kolovoza 2014. godine

- 71,45 EUR od 01. rujna 2014. godine

- 71,05 EUR kuna od 01. listopada 2014. godine

- 72,74 EUR od 01. studenoga 2014. godine

- 73,89 EUR od 01. prosinca 2014. godine

- 73,21 EUR od 01. siječnja 2015. godine

- 74,13 EUR od 01. veljače 2015. godine

- 74,13 EUR od 01. ožujka 2015. godine

- 74,13 EUR od 01. travnja 2015. godine

- 74,13 EUR od 01. svibnja 2015. godine

- 74,13 EUR od 01. lipnja 2015. godine

- 74,13 EUR od 01. srpnja 2015. godine

- 74,13 EUR od 01. kolovoza 2015. godine

- 74,13 EUR od 01. rujna 2015. godine

- 74,13 EUR od 01. listopada 2015. godine, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Utvrđuje se neosnovanim prijebojni zahtjev tuženika prema tužitelju u iznosu od 10.125,69 € (slovima: deset tisuća sto dvadeset pet eura i šezdeset devet centi) uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a (NN 35/05, 41/08,125/11 i 78/15) i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom V. izreke, presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-479/2023-43 od 19. lipnja 2024., i sudi se:

Svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 197,77 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne odredbe članaka 1., 2., i 7. Ugovora o kreditu broj 238-50-4330280 koji je sklopljen dana 23.08.2007. godine te potvrđen po Javnom bilježniku Marini Ostović iz Koprivnice, pod poslovnim brojem: OV-9217/07-1 dana 27. kolovoza 2007. godine, između tužitelja AĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 3.658,29 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 1.963,33 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka III. izreke). Tom presudom utvrđen je neosnovanim prijebojni zahtjev tuženika prema tužitelju u iznosu od 10.125,69 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a (NN 35/05, 41/08,125/11 i 78/15) i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka IV. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.920,52 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana presuđenja 19. lipnja 2024. do isplate, a sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe (točka V. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući je u točkama I., II., IV. i V. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da u tom dijelu preinače tako da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, podredno, da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio trošak žalbenog postupka.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je djelomično osnovana.

3. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim odredbi članaka 1., 2., i 7. Ugovora o kreditu broj: 238-50-4330280 koji je sklopljen 23. kolovoza 2007. između njega kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a posljedično tome traži i isplatu preplaćenih iznosa s osnova tih ništetnih ugovornih odredaba.

4. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi slijedeće činjenično stanje:

- da su stranke sklopile 23. kolovoza 2007. Ugovor o kreditu broj: 238-50-4330280 kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 43.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok se tužitelj obvezao taj iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja kamatna stopa je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50%, kako je to sve ugovoreno člankom 2. Ugovora,

- da se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezao kredit vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen člankom 7. Ugovora,

- da su navedene ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika i da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,

- da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj već mu je nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora,

- da u postupku sklapanja tog Ugovora banka nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama i da on u postupku pregovaranja nije mogao utjecati na uvjete ugovora (izuzev roka otplate),

- da su stranke 9. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, i to ne samo u pogledu valute nego i u pogledu kamatne stope na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. – u daljnjem tekstu: ZID ZPK), kojim je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR-o i primijenjena je kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR-ima,

- da je konverzija provedena sukladno metodologiji propisanoj odredbama ZID ZPK- a,

- da je Dodatak valjan i proizvodi pravne učinke i njime je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana,

- da stranke u postupku nisu dovodile u dvojbu da je navedeni Dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu odredbe članka 19.c ZID ZPK-a, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke,

- da je početno utvrđen otplatni plan kredita zamijenjen novim planom izračunatim u skladu s načelima iz gore navedene odredbe,

- da će utvrđenim iznosom preplate biti umanjeni budući anuiteti sukladno odredbi članka 19.c stavku 1. točki 5. ZID ZPK-a,

- da je kao preduvjet za sklapanje Dodatka, tužitelju dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu,

- da se tužitelj suglasio s izračunom konverzije kao i s provedbom konverzije u skladu s dostavljenim izračunom, sklapajući s tuženikom navedeni Dodatak ugovoru,

- da je konverzija napravljena zakonito i računski točno, te ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti sporazuma koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a i da je njome uspostavljena narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača i ostvaren je cilj konverzije-ravnoteža u odnosu potrošač-trgovac,

- da je tužitelj na zaključenje Dodatka ugovora o kreditu pristao dobrovoljno (suprotno ne tvrdi),

- da su iznosi koje je tužitelj uplatio tuženiku kao korisnik kredita iz ugovora o kreditu od 23. kolovoza 2007. uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR-u prema Dodatku ugovora o kreditu od 9. veljače 2016., a koji su iznosi utvrđeni prema ZID ZPK-a, kako to proizlazi iz ponude tuženika za sklapanje Dodatka upućene tužitelju 15. siječnja 2016.,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) ništetne,

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile „visokostručnu“ terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita,

- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/201811 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, proizlazi da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja iz razloga što je pravna osnova potraživanja stjecanje bez osnove u kojem je zastrani rok pet godine, a zastarijevanje da je prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pa da zastara u odnosu na promjenjivu kamatu počinje teći od 14. lipnja 2014., kao što nije zastarjelo ni potraživanje u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule jer zastara počinje teći od okončanja postupka podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 11. lipnja 2019., a u ovom slučaju primjenjuje se opći rok zastare iz odredbe članka 225. ZOO-a.

5. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja tako što je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula, pa je obvezao tuženika da isplati tužitelju preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredaba prihvaćajući pritom nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan.

6. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocjeno osnovanim u odnosu na utvrđenje ništetnim navedenih odredbi, dok nije pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na traženu isplatu.

6.1. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

6.2. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točke 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07. i to člancima 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.

6.3. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07. propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

6.4. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

6.5. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točke 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a imajući na umu sve prethodno izneseno.

7. Međutim, bez obzira na to što bi sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe imalo za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije tih ništetnih odredbi, tužitelju prema mišljenju ovoga suda ne pripadaju utuženi iznosi zbog tih ništetnih odredbi, iz razloga što spomenuti Dodatak ugovoru o kreditu od 9. veljače 2016. koji su stranke sklopile, utječe na pravo tužitelja da potražuje tu razliku.

7.1. Naime, navedeni Dodatak koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF-a u EUR-o prema činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda izvršen je temeljem ZID ZPK-a.

7.2. U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK-a izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-

1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020.:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

8. Osim toga, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK-a poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 11/08., 125/11., 78/15., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem teksu: ZOO), te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a, a kako je to utvrđeno u predmetnom slučaju.

8.1. Sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rešenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.)

9. Stoga se u ovom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis odredbe članka 19.e ZID ZPK-a, govori o tome da, ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.

10. Također, ne može se govoriti o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača, jer da bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog nesklada u očitovanju volje obiju strana, mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1049/06 od 8. studenoga 2006.), što ovdje nije slučaj.

11. U odnosu na činjenicu da korisnik kredita prigodom sklapanja sporazuma nije u svemu mogao biti upoznat sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), treba kazati kako je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora prema članku 273. stavku 1. ZOO-a. Ipak, prema stavku 2. istoga članka, ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka.

11.1. Naime, po navedenom općem zakonskom uređenju pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati.

11.2. U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF.

11.3. Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude.

11.4. Za istaći je da se ne može govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora.

12. Kako se u ovom slučaju radi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke, a kojim je uspostavljena nova pravna osnova nastala na temelju novonastalog ugovornog odnosa - sporazuma sklopljenog suglasno ZID ZKP-a, i kojim je reguliran kompletni pravni odnos stranaka u svezi spornog kredita uključujući i sve novčane zahtjeve koji bi tužitelju pripadali da nema konverzije, a nakon sklopljenog sporazuma o konverziji nije utvrđeno postojanje bilo kakvog novog novčanog zahtjeva korisnika kredita, to se tužbeni zahtjev korisnika kredita, ovdje tužitelja za isplatom ukazuje neosnovanim.

12.1. Iz stanja spisa i pobijene odluke proizlazi da je tužitelju dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu i da je tužitelj taj izračun prihvatio (koji je po zanimanju ekonomist) i slijedom toga sklopio Dodatak ugovora o kreditu 9. veljače 2016., a na što isti nije ničim bio obvezan niti prinuđen, kako to proizlazi iz odredbe članka 19.e stavka 6. ZID ZPK-a, prema kojem se, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima.

12.2. U ovom slučaju u kojem su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir više izvršene uplate prema ZID ZPK-a, to ne postoji osnova u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a za isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope za kredit u CHF i promijenjene kamatne stope za isti kredit u utuženom razdoblju, kao ni za isplatu razlike po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-a, a time nije osnovan ni istaknuti prigovor prijeboja.

12.3. Ovo iz razloga što su provedbom konverzije uklonjene nepoštene odredbe iz ugovora o kreditu i uspostavljena je pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da takve nepoštene odredbe nisu postojale osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe, pa je time osiguran ravnopravni položaj dužnika prema vjerovniku, što osnovano u žalbi tvrdi i tuženik.

13. Nadalje se ističe kako iz utvrđenih činjenica u postupku proizlazi da se radi o konverziji u skladu s kogentnom zakonskom normom, kojom su priznati više plaćeni iznosi kako po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi tako i po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, na koju računsku točnost izračuna ugovorne strane nisu imale primjedbi, a narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača je ponovno uspostavljena.

14. Pritom je za naglasiti da osim što se ovo naknadno stvaranje/promjena pravne osnove učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u temelji na posebnom zakonskom rješenju, takvo je rješenje i u skladu s temeljnim načelom obveznih odnosa, načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz odredbe članka 2. ZOO-a.

14.1. U tom smjeru oglasio se i VSRH koji je u svojoj odluci naglasio kako: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ (presuda VSRH Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

15. Primjena suprotnog stajališta prema kojem bi korisnik kredita, unatoč provedenoj konverziji sukladno ZID ZPK-a (koju je želio i na koju je dobrovoljno pristao), imao pravo na povrat svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u, predstavljala bi povredu, ne samo načela konverzije kredita, nego i načela obveznog prava te općih načela prava, pa i nastojanja da se sve potrošače dovede u jednaki položaj te u tome smislu da se zadovolje i zahtjevi pravičnosti.

16. S obzirom na prethodno obrazloženo stajalište ovoga suda, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, djelomično uvažiti i odlučiti kao u točki I. izreke, ove odluke.

17. Budući da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, pa je na temelju odredbe članka 154. stavka 4. ZPP-a, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a imajući u vidi da su stranke djelomično uspjele u sporu, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke, ove odluke.

17.1. Trošak žalbenog postupka tuženika odnosi se na sastavljanje žalbe prema Tbr. 10. točki 1. Tarife, i iznosi 197,77 eura, s obzirom na njegov uspjeh u žalbenom postupku, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke, ove odluke.

U Splitu 13. studenog 2024

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča