Poslovni broj: Usž-3288/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MĐ, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Lea Erak, odvjetnica u Zagrebu, Pavla Hatza 10, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Ulica grada Vukovara 54, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Google Hrvatska d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, koju zastupa opunomoćenica Ema Menđušić Škugor, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka d.o.o., Zagreb, Ivana Lučića 2A/18, radi prava na zaštitu osobnih podataka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 UsI- 818/2023-2 od 27. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 UsI- 818/2023-2 od 27. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-041-02/22-05/03, URBROJ: 567-02/15-22-01 od 12. svibnja 2022. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, dok mu je u točki III. izreke presude naloženo da zainteresiranoj osobi naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 414,76 eura / 3.125,00 kuna u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka.

3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Citirajući članak 7. i članak 36. ZUS-a smatra da nije bilo uvjeta za neodržavanje usmene, neposredne i javne rasprave. Navodi da je iz njegove tužbe razvidno da je osporio činjenično stanje, ali i da su kroz cjelokupni spis predmeta njegovi navodi suprotstavljeni navodima tuženika. Smatra da je iz same biti osporenog rješenja tuženika jasno da se odluka odnosi na utvrđivanje činjenica u postupku, odnosno na pitanje jesu li ispunjeni uvjeti za brisanje njegovih osobnih podataka s navedenih internetskih stranica. Radi pravilne primjene materijalnog prava smatra da je prvenstveno bilo potrebno pravilno utvrditi činjenično stanje, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti. Navodi da je opravdano očekivao da će mu biti omogućeno raspravljanje pred sudom i predlaganje te izvođenje daljnjih dokaza, a s obzirom da je to izostalo ističe da mu je povrijeđeno pravo na saslušanje i pravo na pristup sudu. Pobijanu presudu smatra nezakonitom jer je sud postupio protivno članku 55. ZUS-a uzimajući u obzir samo pogrešna tumačenja i stavove tuženika. Nadalje, smatra da je bilo potrebno provesti test razmjernosti kako bi se moglo ocijeniti što s jedne strane predstavlja njegovo pravo na privatnost, a što s druge strane legitiman interes rezultata pretrage, odnosno navodni interes javnosti. Nejasno mu na temelju čega je sud utvrdio da njegovo pravo na privatnost ne nadmašuje interes rezultata pretrage s obzirom na utvrđenu relevantnost sadržaja spornih internetskih poveznica. Osim toga, navodi i da je iz članaka na internetskim poveznicama nejasno kakvu on to profesionalnu ulogu ima kada se navodi samo njegovo ime i prezime bez profesionalne funkcije, a ako je tuženik tvrdio da se radi o nekoj njegovoj profesionalnoj funkciji, bio je to dužan i dokazati. Ističe da je bit ove upravne stvari traženje uklanjanja poveznice s Google tražilice između spornih URL-ova i upisanog pojma „MĐ“, a ne općenito uklanjanje tih internetskih stranica. Smatrajući da njegovo pravo na privatnost nadmašuje interes rezultata pretrage, ističe da je tražio da se ukloni poveznica između njegovog imena i predmetnih članaka, a kako je prvostupanjski sud propustio pravilno utvrditi činjenično stanje, pogrešno je ocijenio i pravnu osnovu njegova zahtjeva. Smatra da je sud pogrešno primijenio i odredbe o teretu dokaza jer je tuženik trebao dokazati bitnost sadržaja u odnosu na njega, kako bi se mogao provesti test razmjernosti, koji u konačnici nije niti proveden. Nejasno mu je kako je sud uzeo kao dokazanu činjenicu o njegovoj profesionalnoj funkciji, koja se u člancima niti ne navodi, pri čemu ističe da je jedino i isključivo točno da je državljanin Republike Slovenije, ne Ujedinjenih Arapskih Emirata, dok su sve ostale činjenice netočno navedene. Citirajući članak 16. i članak 17. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (SL L119 – dalje: Opća uredba o zaštiti podataka), ponovno ističe da su tuženik i zainteresirana osoba trebali dokazati postojanje jačeg legitimnog razloga za obradu njegovih osobnih podataka, a kako je navedeno izostalo, smatra da je trebao ostvariti, ne samo pravo na ispravak, već i na njihovo brisanje. U privitku žalbe dostavlja optužnicu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, broj:

KO-US-29/2021 od 3. svibnja 2021. i rješenje Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Kov-Us-6/2021 od 9. prosinca 2021. te navodi da je iz istih vidljivo da se kazneni postupak vodi protiv bivšeg ministra M i njemu povezanih osoba u razdoblju koje se odnosi na vrijeme kao i sporni URL-ovi i koje obuhvaća razdoblje kad je bivši ministar M bio načelnik jedinice lokalne samouprave te da istom optužnicom on nije obuhvaćen i da se protiv njega ne vodi kazneni postupak, nije pravomoćno osuđen niti za jedno kazneno djelo i nije ni u kakvoj vezi s bivšim ministrom. Stoga smatra da ne postoji osnova da ga se povezuje s predmetnim slučajem i da se njegovi osobni podaci dalje prenose putem internetskih poveznica. Predlaže da ovaj Sud, nakon održane usmene rasprave, poništi prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu smatra žalbu neosnovanom i priklanja se stajalištu prvostupanjskog suda izraženom u pobijanoj presudi. Neosnovanim smatra prigovor povrede pravila sudskog postupka zbog neodržavanja rasprave jer je tužitelj u tužbi osporavao samo postojanje razmjernosti između javnog interesa i zaštite njegovih osobnih podataka, odnosno način na koji je primijenjeno materijalno pravo s njegove strane u odnosu na ostvarenje prava na brisanje osobnih podataka, a niti su tužitelj i on izričito zatražili njezino održavanje. Ističe da je u konkretnoj upravnoj stvari jedino sporno pitanje da li u konkretnom slučaju obrade osobnih podataka tužitelja preteže pravo na zaštitu osobnih podataka ili pravo na slobodu medijskog informiranja u smislu članka 17. stavka 3. Opće uredbe o zaštiti podataka. Neosnovanim smatra prigovor da je sud samo nekritički prihvatio njegove navode jer je u osporenom rješenju detaljno obrazložio zbog čega je zahtjev odbijen, a sud je logično i argumentirano naveo razloge prihvaćanja navedenih utvrđenja koji ne ostavljaju prostor sumnji i mogućnosti drugačijeg tumačenja. Ističe da je tijekom postupka naveo da su osobni podaci sadržani u člancima čije uklanjanje tužitelj traži, profesionalne prirode te ne ulaze u sferu njegove privatnosti. Navodi da su u spornim člancima objavljeni podaci o tužiteljevom imenu i prezimenu, državljanstvu, vlasništvu određenih trgovačkih društava i sudjelovanju u projektima u okviru jedinice lokalne samouprave, u kojima su sudjelovale i druge osobe iz zemalja poreznih oaza te bivši ministar, a koje sudjelovanje je bilo predmetom interesa i tijela kaznenog progona. Sagledavajući sve okolnosti slučaja u cjelini smatra da jasno proizlazi postojanje javnog interesa za primitak takvih informacija. Smatra da osobe koje su uključene u kapitalne projekte financirane javnim novcem, osobito kada takvi projekti ukazuju i na moguće nepravilnosti u kaznenom i profesionalnom smislu, ne mogu očekivati istu razinu zaštite kao fizičke osobe koje ne pobuđuju interes javnosti, već se radi o konfrontaciji između prava na informiranje i prava na zaštitu osobnih podataka. Maliciozno pogrešnim smatra i navod tužitelja da je tražio uklanjanje pretrage po imenu i prezimenu s Googlea i da ne traži brisanje osobnih podataka jer iz zahtjeva od 27. studenoga 2019., koji mu je upućen 21. rujna 2020., jasno proizlazi da isticao pogrešno utvrđeni značaj načela razmjernosti te se izričito pozvao na brisanje osobnih podataka i uklanjanje URL poveznica na temelju članka 17. Opće uredbe o zaštiti podataka. Smatra da je dokazao relevantnost sadržaja u odnosu na tužitelja obrazlažući u osporenom rješenju zbog čega u konkretnom slučaju pretežu prava na informiranje javnosti putem lakšeg pretraživanja medijskih članka preko Google pretraživača u odnosu na zaštitu tužiteljevih osobnih podataka te je pri tome detaljno elaborirao da je poštivano i načelo smanjenja količine podataka, da izneseni osobni podaci ne zadiru pretjerano u usku sferu privatnosti tužitelja, a što je rezultiralo odbijanjem njegovog zahtjeva. Neodrživim smatra tumačenje tužitelja prema kojem bi se osobni podaci mogli prenijeti samo onda kada su pokrenuti kazneni postupci, dok u slučajevima postojanja sumnje u drugačiju vrstu zlouporabe poslovanja ili kršenja etičkih principa poslovanja ili u slučaju postojanja potrebe lokalne zajednice da prije raspolaganja javnim sredstvima provjeri poslovanje i vlasničku strukturu društva koje treba sudjelovati u projektu takvi podaci se ne bi mogli prenijeti, jer javnost mora znati za osobe koje na bilo koji način sudjeluju u značajnim projektima financiranim javnim novcem, posebno kada se radi o stranim državljanima, osobama koje dolaze iz inozemstva i zemlje porezne oaze ili kada imaju prebivalište/boravište na području država s niskim porezima ili koje omogućuju jednostavnije registriranje društava i time posredno izbjegavaju jaču državnu kontrolu. Ističe da je u konkretnom slučaju razlog za objavu podataka postojao jer je optužnica protiv bivšeg ministra potvrđena i u javnosti postoji bojazan da bi sudjelovanje bivšeg ministra s osobama iz kruga ljudi navedenih u spornim člancima i koje dolaze iz inozemstva moglo rezultirati određenim nepravilnostima, a osobito kada nije provedena prethodna provjera poslovanja društava kojih su određene osobe osnivači ili članovi ili su na bilo koji drugi način međusobno povezane. Stoga zaključuje da je nedvojbeno postojao interes javnosti za prenošenje nužnih podataka navedenih u spornim člancima. Zbog činjenice da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno smatra da nema potrebe za održavanjem rasprave pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Zainteresirana osoba, iako uredno pozvana, nije odgovorila na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

8. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pri tome na sve tužbene navode (članak 60. stavak 4. ZUS-a).

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 21. rujna 2020. podnio tuženiku zahtjev za nalaganje zainteresiranoj osobi, kao voditelju obrade, brisanje ili drugo nepovratno uklanjanje osobnih pretraživanja o njemu u odnosu na internetske stranice (specificiranih šest URL adresa) u skladu s člankom 55. i člancima 79. do 82. Opće uredbe o zaštiti podataka u vezi s člankom 34. stavkom 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“, 42/18. – dalje: Zakon).

10. Nakon provedenog upravnog postupka, a imajući na umu sadržaj medijskih članaka objavljenih na navedenim poveznicama, tuženik je utvrdio da su u istima objavljeni ime i prezime, državljanstvo, informacije o vlasništvu određenih trgovačkih društava te sudjelovanje u određenim projektima tužitelja, kao i sudjelovanje nekoliko osoba iz zemalja poreznih oaza u istim projektima koji su bili predmet interesa kaznenog progona. Pri tome je ocjenjivao preteže li u konkretnom slučaju pravo tužitelja na zaštitu osobnih podataka ili legitimni interes javnosti za objavljivanje tih podataka, uzimajući u obzir prirodu objavljene informacije, njezinu osjetljivost u odnosu na zaštitu osobnih podataka fizičke osobe te moguće postojanje javnog interesa za objavu osobnih podataka u odnosu na ulogu koju tužitelj ima u javnom životu. Provodeći navedeni test razmjernosti, tuženik je prvenstveno istaknuo da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo te da je i samo pravo na brisanje, kao jedno od temeljnih prava ispitanika na zaštitu osobnih podataka, ograničeno člankom 17. stavkom 3. Opće uredbe o zaštiti podataka. S obzirom na to da se objavljeni osobni podaci tužitelja odnose isključivo na njegov profesionalni život kao poduzetnika, da tužitelj nije javna osoba stricto sensu te da se radi o objavi informacija koje se odnose na projekte i sudjelovanje sumnjivih off shore društava u projektima koji se financiraju javnim novcem, tuženik je zaključio da u konkretnom slučaju preteže pravo na slobodu informiranja u odnosu na zaštitu osobnih podataka tužitelja. Uz navedeno je istaknuo da kao nadzorno tijelo nije ovlašten zaključivati o (ne)točnosti sadržaja objavljenih medijskih članaka, već samo nadzirati postupak obrade osobnih podataka u skladu s odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka.

11. Prvostupanjski sud je prihvatio ovakav zaključak tuženika navodeći da tužitelj tijekom cjelokupnog postupka nije dokazao da zaštita njegovih osobnih podataka preteže nad pravom na slobodu izražavanja i informiranja. Time je razvidno da je postojao javni interes za objavu osobnih podataka tužitelja, da je njihova obrada bila nužna u ostvarivanju prava na slobodu informiranja zbog čega je bilo u javnom interesu da se navedeni podaci objave putem Google pretraživača, osobito imajući na umu da se radi o projektima koji se financiraju javnim novcem i u kojima izravno sudjeluje jedinica lokalne samouprave (što samo po sebi razumijeva širi društveni i opći interes), pa je time postojao i legitimni interes zainteresirane osobe da omogući pretraživanje i učini dostupnima medijske članke o projektima putem svog pretraživača. Pri tome je prvostupanjski sud istaknuo da je tužitelj imao pravo na temelju članka 40. i podredno članka 50. Zakona o medijima („Narodne novine“, 59/04., 84/11., 81/13. i 114/22.) postaviti zahtjev za ispravak netočnih informacija od strane medija i njihovog izdavača, odnosno navedeno osporavati pred za to nadležnim sudom. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je zaključio da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

12. Za ocjenu preteže li u konkretnom slučaju pravo na slobodu informiranja ili pravo tužitelja na zaštitu njegovih osobnih podataka, ovaj Sud je isto ispitao na osnovi kriterija koje je u svojoj praksi postavio Europski sud za zaštitu ljudskih prava u svojoj praksi: postizanje ravnoteže između navedenih prava, doprinos raspravi od javnog interesa, stupanj do kojeg je osoba na koju se to odnosi dobro poznata, predmet izvješća, prethodno ponašanje dotične osobe, način dobivanja informacija i njihovu istinitost te sadržaj, oblik i posljedice objave podataka.

13. Osnovni kriterij u ocjeni je doprinos novinskih članaka raspravi od javnog interesa, pri čemu takav interes postoji kada se objava odnosi na politička pitanja ili kaznena djela. Tuženik i prvostupanjski sud su ocijenili da je postojao javni interes za objavu osobnih podataka tužitelja jer se radi o realizaciji projekata koji se financiraju javnim sredstvima i u kojima sudjeluje jedinica lokalne samouprave s off shore društvima koja po svome izvornom narativu imaju tajne načine poslovanja i čiji članovi nisu dostupni putem javnih registara, a koji projekti su bili i predmet kaznenog progona. S obzirom na velik interes javnosti za navode o korupciji, ovaj Sud ocjenjuje pravilnim zaključak da je postojao i javni interes za navođenje podnositelja zahtjeva po imenu. Iz istih razloga pravilno je utvrđeno da tužitelj nije javna osoba stricto sensu, ali da njegova povezanost s bivšim ministrom protiv kojeg se vodi kazneni postupak i javno financiranim projektima opravdava objavu njegovih osobnih podataka u medijskim člancima.

14. Ovaj Sud također prihvaća ocjenu tuženika da se članak temeljio na operativnom postupanju novinara i načelima istraživačkog novinarstva i da nije sadržavao polemičke izjave i insinuacije te je dovoljno jasno dao do znanja da se izvješćuje samo o uvidima iz javno dostupnih podataka, izvješća, kao i podataka iz kaznenog postupka. Osim toga, Sud nalazi da su se objavljene informacije odnosile na profesionalni život tužitelja i nisu otkrivale nikakve njegove privatne osobne podatke. Iz spisa predmeta proizlazi da su internetski članci bili dostupni samo kao rezultat usmjerenog pretraživanja pomoću internetskog pretraživača unošenjem osobnog imena tužitelja zbog čega su posljedice navedenih članaka u Republici Hrvatskoj ograničene nakon njihova objavljivanja. Pri tome proizlazi da tužitelj nije dokazao da je u odnosu sadržaj objavljenih članaka iskoristio prava koja mu pripadaju u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o medijima.

15. Imajući na umu sve navedeno, tuženik i prvostupanjski sud su, odvagnuvši pravo na zaštitu osobnih podataka i pravo na slobodu izražavanja i informiranje javnosti, uzeli u obzir i mjerodavne kriterije te u odnosu na iste ocijenili koje pravo u konkretnom slučaju ima prevagu, a u okviru slobode procjene koja im je dana. Stoga ovaj Sud ocjenjuje da su tuženik i prvostupanjski sud pravilno zaključili da u konkretnom slučaju pravo na slobodu informiranja preteže u odnosu na pravo tužitelja na zaštitu njegovih osobnih podataka.

16. Prvostupanjski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu sporne činjenice, već primjena materijalnog prava te ocijenio da postoji osnova za rješavanje predmetnog spora bez održavanja rasprave u skladu s člankom 36. točkom 4. ZUS-a, imajući pri tome na umu i članak 8. ZUS-a.

17. Ovakvo postupanje prvostupanjskog suda valja sagledati u svjetlu svih okolnosti konkretnog slučaja, a koje okolnosti, kao cjelina, ne upućuju na zaključak da bi provođenje predmetnog prvostupanjskog spora bez održavanja rasprave, samo po sebi, zahtijevalo stavljanje izvan snage pobijane presude. S obzirom na činjenično stanje utvrđeno u postupku, koje je prethodno detaljno navedeno, sadržaj zahtjeva tužitelja, a u konačnici i tužbe u kojoj nije predložio izvođenje dokaza na bilo koju okolnost, radi čega bi se rasprava trebala održati, izjašnjavanje tužitelja na raspravi nije bilo potrebno, pa ovaj Sud ne nalazi povredu koja bi utjecala na zakonitost i pravilnost presude. Iz navedenih razloga nije bilo niti osnove za primjenu članka 73. stavka 3. ZUS-a.

18. Ovaj Sud, pri tome, otklanja žalbene navode o postojanju bitne povrede pravila postupka zbog nedostatnog obrazloženja presude o zahtjevima tužitelja i odlučnim činjenicama jer presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. ZUS-a te dostatno obrazloženje svih odlučnih činjenica za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

19. Tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka, ustavnih i konvencijskih prava tužitelja ovaj Sud nije našao. Pri tome se ističe da se tijekom žalbenog postupka ne mogu iznositi nove činjenice u skladu s člankom 69. stavkom 3. ZUS-a.

20. S obzirom na to da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, to je u skladu s člankom 79. stavkom 4. ZUS-a prvostupanjski sud pravilno u točki II. izreke pobijane presude odbio njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, dok mu je iz navedenog razloga u točki III. izreke presude pravilno naloženo zainteresiranoj osobi nadoknaditi troškove upravnog spora.

21. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 13. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Sanja Otočan