Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2105/202e-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Balanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mislav Balić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P- 2452/2019-28 od 9. svibnja 2024, u sjednici održanoj 13. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e:

i

r i j e š i o  j e:

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-2452/2019-28 od 9. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojim je odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja, kao što se potvrđuje i rješenje istoga sud pod istim poslovnim brojem u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen prigovor tuženika mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika, pa se ukida presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-2452/2019-28 od 9. svibnja 2024. u pobijanim dijelovima pod točkama I. i II. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, kao što se ukida i rješenje istoga sud pod istim poslovnim brojem u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je odlučeno o troškovima postupka te se predmet u ovom ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103900939 od 31.ožujka 2007. sklopljen između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika, a koja je označena u toč.8.Ugovora i koja glasi: "Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,050% (slovima: pet cijelih nula pet posto); godišnje,“ (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 11.293,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama do 31. srpnja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a na iznose koji su pobliže navedeni u izreci presude (točka II. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda (točka I. izreke). Istim je rješenjem naloženo tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.943,02 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinače tako da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je djelomično osnovana

3. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim odredbe članaka 8. Ugovora o [broj kredita],, koji je sklopljen 31. ožujka 2007., između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao što traži i isplatu preplaćenih iznosa s osnove te ništetne ugovorne odredbe i odredbi o valutnoj klauzuli.

4. Između stranaka nije sporno da je tuženik tim ugovorom o kreditu stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 208.040,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tečajnoj liste banke važeće na dan isplate kredita, dok se tužitelj obvezao taj iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja kamatna stopa je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,050%, kao što nije sporno ni da se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezao kredit vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen tim ugovorom.

4.1. Nije sporno između stranaka ni da je sklopljen 19. siječnja 2016. Aneks broj 1. ugovoru o kreditu broj 5103900939, kojim izvršena konverzija iz CHF u EUR-o, kao i da je 3. ožujka 2016. sklopljen Aneks broj 2. tom ugovora o kreditu, kojim je promijenjen rok vraćanja kredita.

5. Prije svega se u odnosu na prigovor nenadležnosti prvostupanjskog suda ističe, da iz stanja u spisu i pobijanog rješenja u bitnom proizlazi da je tuženik prije upuštanja u raspravljanja istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, pozivajući se pritom na odredbu članka 16. stavak 7. ugovora o kreditu broj 5103900939 od 31. ožujka 2007., kojom da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke (ovdje tuženika), odnosno mjesnu nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

5.1. Prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti toga suda u bitnom uz obrazloženje da je odredba članka 16. stavka 7. ugovora o kreditu nepoštena, odnosno ništetna.

5.2. Neosnovano tuženik žalbom pobija navedeno shvaćanje prvostupanjskog suda, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

5.3. Odredbom članka 70. stavkom 1. ZPP-a propisano je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok odredba stavka 3. istog članka propisuje da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

5.4. Iz priloženog ugovora o kreditu, doista proizlazi da su stranke u članku 16. za slučaj spora, odredile mjesnu nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke, ovdje tuženika, odnosno mjesnu nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

5.5. Međutim, odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14. – daljnjem tekstu: ZZP-a), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZZP-a). Pravna posljedica takvih odredbi propisana je u članku 50. stavku 1. ZZP-a na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

6. Pri tome se ukazuje da je i na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 29. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje:

"Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti."

6.1. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu, a koje shvaćanje sukladno odredbi članka 40. stavku 2. Zakona o sudovima (“Narodne novine” broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18.) obvezuje sva vijeća i suce pojedince toga suda, da bi se prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo mogla smatrati nepoštenom, a posljedično i utvrditi ništetnom, potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja.

6.2. U konkretnom slučaju o ugovornoj klauzuli sadržanoj u odredbi članka 14. Ugovora o kreditu nije se posebno pregovaralo, a ista, prema mišljenju ovoga suda, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom na to da bi tužitelj radi ostvarenja svojih prava pred sudom bio u obvezi putovati iz Splita u Rijeku. Dakle, posebno imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja od Splita do Rijeke i natrag, kao i vrijednost predmeta spora, ovaj sud smatra da prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke otežava pravo tužitelju kao potrošača da ostvari svoja prava iz ugovora pred sudom, odnosno da bi ista tužitelja mogla odvratiti od njegovog prava na pristup sudu zajamčenog člankom 6.1. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.).

6.3. Iz naprijed navedenog proizlazi da su ispunjene sve pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP-a da bi se ta ugovorna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i utvrdila ništetnom.

6.4. Nadalje se ističe kako je odredbom članka 59. ZPP-a propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

6.5. Iz stanja spisa proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen u Splitu, a kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog ugovora o kreditu, to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je ugovor sklopila, pa je tužitelj imao pravo podnijeti tužbu sudu na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica, dakle, Općinskom sudu u Splitu.

7. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud odbio i tuženikom prigovor prijeboja u pogledu manje plaćenih iznosa na temelju smanjene kamatne stope od početno ugovorene jer je u bitnom predmet ovoga spora povrat uplata za koje se u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO), neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, a koja je kao takva ništetna. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove na temelja članaka 1112. – 1120. ZOO-a ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je ovaj prigovor tuženika odbio kao neosnovan, s time što je pravilno naveo i da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom za isplatu tužitelj umanjio zahtjev za tzv. negativnu razliku.

8. Međutim, prvostupanjski sud donoseći pobijanu odluku kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, nije pravilno cijenio činjenicu da su stranke 19. siječnja 2016. sklopile aneks ugovoru o kreditu, kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, i to ne samo u pogledu valute nego i u pogledu kamatne stope na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. – u daljnjem tekstu: ZID ZPK), a što tuženik osnovano ponavlja u žalbi.

9. Iz sanja spisa proizlazi da je tužitelju prema odredbama ZID ZPK-a bio ostavljen rok od 30 dana da se očituje na izračun sačinjen od strane tuženika, a nakon zaprimanja ponude za sklapanjem aneksa ugovoru o konverziji CHF u EUR-o, iz koje proizlazi da je tužitelj mogao nastaviti otplaćivati kredit prema uvjetima iz osnovanog ugovora ili prihvatiti ponudu za konverzijom, pa kako iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj prihvatio ponudu za konverzijom, s obzirom na to da je s tuženikom sklopio aneks osnovanom ugovoru 19. siječnja 2016., a što sve prvostupanjski sud nije pravilno cijenio kod donošenja pobijane odluke, niti je nedvojbeno utvrdio je li aneks sklopljen prema navedenom Zakonu.

10. Pri tome se navodi kako se u svezi s pitanjem valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK-a, izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020.: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

10.1. Nadalje, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK-a poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO-a, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a.

10.2. Sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rešenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.).

10.3. Slijedom iznesenog, kao odlučno u ovom postupku je trebalo utvrditi je li aneks ugovora o kreditu sklopljen između stranaka u skladu s uvjetima iz ZID ZPK-a, jer ako jeste, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke i kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana.

11. Za ukazati je i to, kako se u rješenju Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019 navodi da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK-a valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

11.1. Isto tako, a glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio, da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

11.2. Stoga je u ovom slučaju potrebno utvrditi je li konverzija napravljena zakonito i računski točno, odnosno je li način izračuna konverzije kredita izvršen prema odredbama članka 19.c ZID ZPK-a, i to iznos preplate iz odredbe članka 19.c stavka 1. točke 3. i 5. ZID ZPK-a, odnosno manje plaćeni iznos iz odredbe članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK-a, kao i postoje li razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a (npr. poslovna nesposobnost), te je li njome uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača.

11.3. Navedena utvrđenja predstavljaju relevantne okolnosti koje Vrhovni sud RH spominje i u svojem rješenju iz oglednog spora, i to kao eventualne osnove za postavljanje kondemnatornih zahtjeva potrošača koji su konvertirali svoj kredit. 12. U pogledu navedenog, za ukazati je da iz nalaza i mišljenja vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić, proizlazi da je vještak dao mišljenje da je prilikom konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te da je postupio u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK-a i da je utvrdio manjak tužitelja u iznosu od 10.463,73 kuna. Kako dakle, iz nalaza imenovanog vještaka proizlazi da bi tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve uplate tužitelja, to bi proizlazilo da je uzeo u obzir i sporni iznos, kao i iznos koji utvrđen manjkom. Budući da se navedeno ne može nedvojbeno zaključiti iz nalaza i mišljenja vještaka, to nije jasno utvrđeno je li navedeni manjak mogao biti obračunat prilikom konverzije, kao ni jesu li i sporne pretplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule u bilo kojem iznosu (djelomično ili u cijelosti) uzete u obzir prilikom obračuna konverzije u smislu citiranih odredbi. U slučaju utvrđenog da su uzete u cijelosti tada tužitelj ne bi mogao osnovano tražiti da mu se isplate (radilo bi se o dvostrukom plaćanju), a ako bi se utvrdilo da su uzete u obzir djelomično tada bi proizlazilo da bi imao pravo na iznos koji nije uzet u obzir prilikom konverzije.

12.1. Imajući u vidu navedeno, ostvaren je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je trebalo ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s time što nije moguće ispitati ni početak tijeka kamata za eventualno dosuđeni novčani iznos.

13. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud postupiti po upiti iz ovoga rješenja te će nedvojbeno utvrditi je li osnovan kondemnatorni zahtjev tužitelja kao korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, a time i o ukupnim troškovima postupka, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, novom, pravilnom i zakonitom odlukom.

14. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a i članka 370. ZPP-a te članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

U Splitu 13. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča