Poslovni broj: Usž-1352/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jelene Rajić predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆO, iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Maja Delić Ratković, odvjetnica u Splitu, Tolstojeva 45, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, Uprave vodnoga gospodarstva i zaštite mora, Zagreb, Radnička cesta 80, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Hrvatskih voda, Vodnogospodarski odjel za slivove južnog Jadrana, Split, Vukovarska 35 i Županijskog državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Split, Gundulićeva 29a, radi prestanka statusa javnog vodnog dobra, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2199/2023-7 od 20. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba te potvrđuje presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2199/2023-7 od 20. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-325-01/23-03/79, URBROJ: 517-09-1-1-1-23-4 od 24. kolovoza 2023. Rješenjem, sadržanim u istoj odluci, odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova upravnog spora.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika pozivom na odredbu članka 13. Zakona o vodama (Narodne novine, br. 66/19, 84/21 i 47/23) odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanjem prestanka statusa javnog vodnog dobra na zk.č.br. 5306 k. o. [katastarska općina], u svrhu rješavanja imovinsko-pravnih odnosa.

2. Tužitelj je protiv osporene presude i rješenja izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi je predmetni zahtjev za utvrđivanje statusa javnog dobra podnio temeljem odredbe članka 13. Zakona vodama te da je suprotno navedenoj odredbi tuženik pribavio mišljenje Hrvatskih voda, koje je utemeljeno na Austrougarskim mapama iz 1831. godine, a da nakon toga nije utvrdio činjenice već da je samo prihvatio stav i tvrdnje jedne od stranaka u postupku. Navodi da je u upravnom postupku službena osoba dužna stranci omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima za izvođenje dokaza, kao i s rezultatom izvođenja dokaza, a što je potpuno izostalo, budući da tužitelj, osim podnošenjem zahtjeva, niti na jedan način nije bio mogućnosti sudjelovati u postupku. Tvrdi da je upravni postupak proveden kao jednostrani postupak u kojem nije jasna uloga tuženika, obzirom da isti tek pribavlja mišljenje Hrvatskih voda koje očekivano štite svoja prava i interese, a nakon toga tuženik te činjenice smatra apsolutno utvrđenima. Naglašava da je uloga tuženika provesti ispitni postupak, izvesti dokaze te utvrditi činjenice, a da mišljenje Hrvatskih voda ne bi smjelo biti i nije konačna odluka, već samo mišljenje stranke koja ravnopravno sudjeluje u postupku. Smatra da uvid u Austrougarske mape iz 1831. godine prikazuje stanje koje je bilo prije 1892 godine, a ne aktualno stanje temeljem kojeg se može izvesti zaključak o postojanju ili nepostojanju prirodnih značajki vodnog dobra. Tvrdi da gradnja objekta "na potoku" ili na koritu nije utjecala na tok potoka kada isti niti 50 godina prije te gradnje nije postojao, a njegovo korito "nestaje" na terenu znatno sjevernije od objekta. U pogledu gradnje objekta ističe kako Hrvatske vode, a niti itko treći, već 40 godina ne reagiraju na navodnu uzurpaciju, slijedom čega je i izvršena legalizacija tog objekta. Opetovano naglašava da je neupitno kako na terenu, u trenutku podnošenja zahtjeva, a i 50 godina ranije, ne postoje prirodne značajke vodnog dobra, da tuženik te činjenice nije ni pokušao utvrditi već potpuno nekritički prihvaća tvrdnje Hrvatskih voda. Predlaže žalbu usvojiti te poništiti prvostupanjsku odluku. Potražuje trošak sastava žalbe.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu navodi da je u provedenom postupku utvrđeno da predmetna zemljišna čestica u naravi čini pritok bujice Suvava, služi održavanju i poboljšavanju vodnog režima u skladu s odredbom članka 10. Zakona o vodama te predstavlja javno dobro iz odredbe članka 12. istog Zakona. Ukazuje na to da na njoj nisu trajno prestale postojati prirodne značajke koje ju određuju vodnim dobrom, kao i da je na navedenoj bujici izgrađen objekt i time izvršena uzurpacija javnog vodnog dobra te da je poremećen vodni režim. Slijedom navedenog u ostaje u cijelosti pri obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže žalbu odbiti.

4. Zainteresirana osoba Hrvatske vode, Vodnogospodarski odjel za slivove južnog Jadrana u odgovoru na žalbu navodi da k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi predstavlja pritok bujice Suvava te da je riječ o suhom potoku koji se aktivira za vrijeme oborina i koji je bujičnog karaktera, a da je na terenu, unatoč uzurpaciji čestice, vidljivo korito. Ukazuje na to da nizvodno od pristupnog puta također postoji prirodna vododerina koja je sastavni dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a da je izgradnjom objekta poremećen vodni režim. Slijedom navedenog predlaže odbiti žalbu budući da su presuda i rješenje tuženika u cijelosti zakoniti.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16.

– odluka Ustavnog suda RH i 29/17., 110/21., dalje: ZUS) Sud ne nalazi postojanje nijedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.

7. Odredbom članka 9. stavka 1. Zakona o vodama propisano je da vodno dobro, između ostalog, čine zemljišne čestice koje obuhvaćaju: vodonosna i napuštena korita površinskih voda, uređeno inundacijsko područje i neuređeno inundacijsko područje, a odredbom članka 12. stavka 2., istog Zakona, je propisano da su korita prirodnih površinskih voda javno vodno dobro neovisno o tom tko je u zemljišnoj knjizi upisan kao njihov vlasnik.

7.1. Odredbom članka 13. stavka 1. Zakona o vodama propisano je da će katastarskim česticama iz članka 9. ovoga Zakona prestat status vodnog dobra kada trajno prestanu postojati prirodne značajke koje ih određuju vodnim dobrom, a stavkom 3. da ispunjenje pretpostavki iz stavka 1. ovoga članka rješenjem utvrđuje Ministarstvo, na zahtjev stranke, a uz prethodno mišljenje Hrvatskih voda.

8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je upravni postupak pokrenut 17. srpnja 2023. temeljem zahtjeva tužitelja podnesenog tuženiku radi utvrđivanja prestanka statusa javnog vodnog dobra sukladno odredbi članka 13. stavka 1., na zk.č.br. 5306 k. o. [katastarska općina], u svrhu rješavanja imovinsko-pravnih odnosa, a uz koji zahtjev je dostavio snimku predmetnog područja s preklopom i presliku e-zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

8.1. Postupajući po navedenom zahtjevu, tuženik je dopisom od 26. srpnja 2023. sukladno prethodno citiranoj odredbi članka 13. stavka 3. Zakona o vodama, zatražio od zainteresirane osobe Hrvatskih voda, Vodnogospodarski odjela za slivove južnog Jadrana, izraditi mišljenje o mogućnosti utvrđivanja prestanka statusa javnog vodnog dobra s predmetne čestice.

8.2. Nakon uvida u raspoloživu dokumentaciju, zemljišnoknjižno i katastarsko stanje, orto-foto kartu, evidenciju vodnog dobra te obilaska terena, zainteresirana je osoba dostavila stručno mišljenja, KLASA: 325-02/23-04/0000071, URBROJ: 374-24- 6-23-2 od 11. kolovoza 2023. iz kojeg proizlazi da se s predmetne zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ne može ukinuti status javnog vodnog dobra jer ista u naravi predstavlja pritok bujice Suvava. Potkrepljujući ovakvo utvrđenje, zainteresirana osoba je u obrazloženju predmetnog stručnog mišljenja navela da je predmetna zemljišna čestica zk.č.br. 5306 upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], javno vodno dobro, kultura potok, bez istaknute ukupne površine, u vlasništvu: Republike Hrvatske (udio 1/1), javno vodno dobro u općoj uporabi, pod upravom: Hrvatske vode, koja u naravi čini pritok bujice Suvava te služi održavanju i poboljšanju vodnog režima u skladu s člankom 10. Zakona o vodama i predstavlja javno vodno dobro iz članka 12. istoga Zakona. Naglasila je da je uvidom u Austrougarske mape iz 1831. godine i fotografije predmetne lokacije utvrdila postojanje korita vodotoka na predmetnoj čestici, a uvidom u stanje na terenu, da je na navedenoj bujici izgrađen objekt čime je izvršena uzurpacija javnog vodnog dobra te poremećen vodni režim kao i da je sam objekt u opasnosti od plavljenja.

9. Slijedom prethodno utvrđenog činjeničnog stanja, a s obzirom na nedvojbeno utvrđenje da na predmetnoj čestici nisu trajno prestale postojati prirodne značajke koje je određuju vodnim dobrom te da ista predstavlja javno vodno dobro iz odredbe članka 12. stavka 2. Zakona o vodama, to je osnovano prvostupanjski sud ocijenio pravilnim stajalište tuženika prema kojem je pravilnom primjenom i tumačenjem mjerodavne odredbe članka 13. Zakona o vodama odbijen zahtjev tužitelja radi utvrđivanja prestanka statusa javnog vodnog dobra na predmetnoj čestici.

10. Naime, kao što je prethodno objašnjeno, predmetno je rješenje doneseno sukladno citiranoj odredbi članka 13. stavka 3. Zakona o vodama, prema kojoj tuženik ispunjenje da li su nastupile pretpostavke za prestanak statusa vodnog dobra utvrđuje upravo na temelju prethodnog mišljenje Hrvatskih voda, koje javnopravno tijelo je na temelju izričite zakonom propisane ovlasti dužno postupiti po zahtjevu tuženika i utvrditi eventualno postojanje, odnosno prestanak postojanja prirodnih značajki koje česticu određuju vodnim dobrom. Budući je u konkretnom predmetu upravo na taj način i postupljeno, nisu od utjecaja prigovori tužitelja da je tuženik samo prihvatio stav i tvrdnje jedne od stranaka u postupku.

10.1. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku koji se vodi samo u jednom stupnju tužitelj je imao mogućnost zakonitost prethodnih utvrđenja osporavati podnošenjem tužbe nadležnom upravnom sudu, a koju procesnu mogućnost je i iskoristio. Napominje se da mu je sukladno odredbi članka 6. stavka 1. ZUS-a, na raspravi održanoj pred prvostupanjskim sudom 7. prosinca 2023. dana mogućnost očitovati se o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje konkretne upravne stvari. Slijedom svega navedenog proizlazi da u provedenom postupku nije došlo do procesnih povreda na štetu tužitelja koje bi bile od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja.

11. Također, pogrešno tužitelj upire da je zaključak kako je riječ o čestici koja predstavlja javno vodno dobro donesen temeljem uvida u Austrougarske mape iz 1831. godine koje prikazuju stanje koje je bio prije 192 godine, a ne aktualno stanje. Ovo iz razloga jer iz podataka spisa predmeta proizlazi da je utvrđenje da na predmetnoj čestici nisu trajno prestale postojati prirodne značajke koje je određuju vodnim dobrom proizašlo ne samo iz dostavljenih dokaza koji prileže spisu (fotografije, geodetski prikaz stanja na terenu), već i iz obilaska terena od strane zainteresirane osobe koji je prethodio dostavljanju mišljenja tuženiku, a tužitelj s druge strane u ovom sporu nije dostavio nikakve relevantne dokaze kojima bi doveo u sumnju takvo utvrđenje.

12. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku, a što tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju, razvidno da je osporena odluka donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

13. Slijedom navedenog, valjalo je, pozivom na odredbu članka 74. stavka 1. ZUS- a odlučiti kao u točki I. izreke, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke), utemeljena je na odredbi članka 79. stavka 4. istog Zakona jer tužitelj sa žalbom nije uspio. U Zagrebu, 13. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić