Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-605/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kate Brajković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici ABC i ABC, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici ABC i ABC, odvjetnici iz ... iz [adresa], temeljem generalne punomoći broj:

Su-1400/19, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-898/2022-17 od 21. travnja 2023., u sjednici održanoj 13. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana i u pobijanom dijelu – točkama I., II. i IV. presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-898/2022-17 od 21. travnja 2023. se potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu se naknade troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„ I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o [broj kredita], koji je sklopljen dana 19. lipnja 2006. godine, koji je pravni posao solemniziran potvrdom privatne isprave broj OU- 481/2006 od strane javnog bilježnika ABC, dana 3. srpnja 2006. godine, kojeg su sklopili tužitelj FL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita, s jedne strane i ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] s druge strane, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u dijelu odredbe članka 1. koja glasi:

„Kunska protuvrijednost CHF 24,197.03 (dvadesetčetiritisućestodevedesetsedam švicarskih franaka i tri centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“, te u dijelu odredbe članka 7. koja glasi:

„u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća....“

II. Nalaže se tuženiku ... iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.447,20 EUR/18.438,42 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 0,57 EUR/ 4,29 kn od dana 23.08.2006. godine do isplate

- na iznos od 0,72 EUR/ 5,42 kn od dana 27.09.2006. godine do isplate

- na iznos od 0,40 EUR/ 3.01 kn od dana 28.10.2006. godine do isplate

- na iznos od 9,72 EUR / 73.24 kn od dana 29.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 12,68 EUR/ 95,54 kn od dana 30.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 14,81 EUR/ 111,59 kn od dana 28.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 15,78 EUR/ 118,89 kn od dana 26.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,41 EUR/101,04 kn od dana 31.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,92 EUR/ 104,88 kn od dana 29.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,77 EUR/73,61 kn od dana 30.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,71 EUR/50,56 kn od dana 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,53 EUR/56,73 kn od dana 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,14 EUR/68,87 kn od dana 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,00 EUR/67,81 kn od dana 02.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,37 EUR/55,53 kn od dana 03.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,43 EUR/78,58 kn od dana 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,88 EUR/97,04 kn od dana 30.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,36 EUR/123,26 kn od dana 02.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 15,56 EUR/117,24 kn od dana 02.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 20,30 EUR/152,95 kn od dana 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 19,40 EUR/146,17 kn od dana 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 21,15 EUR/159,35 kn od dana 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 36,29 EUR/273,43 kn od dana 02.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 33,17 EUR/249,92 kn od dana 30.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 42,70 EUR/321,72 kn od dana 02.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 39,41 EUR/296,93 kn od dana 02.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 34,11 EUR/257,00 kn od dana 30.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 45,28 EUR/341,16 kn od dana 02.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 59,49 EUR/448,23 kn od dana 29.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 49,43 EUR/372,43 kn od dana 01.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 52,96 EUR/399,03 kn od dana 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 48,47 EUR/365,20 kn od dana 02.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 49,27 EUR/371,22 kn od dana 30.04.2011. godine do isplate

-na iznos od 1.709,02 EUR/12.876,61 kn od dana 31.5.2011.godine do isplate, za razdoblje od 23. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.003,59 EUR/7.561,58 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.631,16 EUR/12.290,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu, u dijelu pod točkama I., II. i IV., pobija tuženik zbog svih zakonom dopuštenih razloga, dakle onih iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelju naložiti naknaditi mu parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i ponovno provesti glavnu raspravu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za utvrđenjem ništetnima odredbi ugovora o kreditu što su ga parnične stranke zaključile, a kojima je ugovorena valutna klauzula sa švicarskim frankom (CHF) kao valutom uz koju je vezana glavnica, te vraćanje stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

6. Među strankama nije bila sporna činjenica da su 19.6.2006. sklopile Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 24.197,03 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, kojim je bila ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz kamatu od 2,95% promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, da je kredit uzet radi kupnje automobila i da je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Sporno je bilo jesu li odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli ništetne te slijedom toga je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužitelj u otplati kredita platio više zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na onaj početni, koji je vrijedio na dan isplate kredita.

8. Prvostupanjski je sud svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi (o valutnoj klauzuli u CHF uz koju je vezana glavnica) utemeljio na pravnim utvrđenjima iz odluka sudova na koje se pozvao tužitelj, a koje su donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita s valutnim klauzulama vezanim uz CHF i s promjenjivim kamatnim stopama. Riječ je o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017, te Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-2221/2018.

9. Navedenim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su banke postupile suprotno odredbama, u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg, Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP).

10. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na odredbi članka 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi, a s obzirom da se tužitelj na te odluke pozivao. 11. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da je zastara prekinuta pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te je zastara pojedinačnih zahtjeva za isplatu, kao što je zahtjev tužitelja, ponovno počela teći tek pravomoćnošću presude donesene u spomenutom predmetu po kolektivnoj tužbi, točnije 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe 16. veljače 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok.

12. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je više tužitelj plaćao tuženiku nego što bi bio plaćao da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, odnosno da nije bilo povećanja tečaja u odnosu na važeći u vrijeme isplate kredita, pa je točkom I. izreke, naložio tuženiku navedeno vratiti tužitelju, a odbio tužbeni zahtjev za dio za koji je, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, kojem smanjenju odnosno djelomičnom povlačenju tužbe se tuženik protivio. Svoju odluku prvostupanjski je sud temeljio na odredbama članaka 323. stavak 1. i članaka 1111. st. 1. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO).

13. Odluku o troškovima prvostupanjski je sud donio na temelju članka 154. stavak 5. i 155. ZPP-a.

14. Ispitujući prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP- a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji joj je prethodio, bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje tako pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

14.1. Protivno žalbenim tvrdnjama nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao ni ona iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 338. stavak 4. ZPP-a, na koje žalitelj ukazuje tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Protivno takvim žalbenim navodima ovaj sud nalazi da pobijana presuda sadrži sve što je zakonom propisano, te da je takva da se može ispitati budući su dati razlozi o odlučnim činjenicama i oni nisu proturječni. Žalbena tvrdnja da je sud zanemario sve provedene dokaze predložene po tuženiku nije konkretizirana, točnije nije navedeno koji su to izvedeni dokazi koji se predloženi po tuženiku a da ih je sud zanemario, pa se ta tvrdnja ukazuje paušalnom. Protivno takvim tvrdnjama žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze koji su predloženi, a bilo ih je potrebno provesti kako bi se utvrdilo, s obzirom na vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku po kolektivnoj tužbi, postoje li neke okolnosti u konkretnom slučaju na temelju kojih bi se moglo utvrditi da predmetne ugovorne odredbe nisu ništetne. To s obzirom da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i Rev-3142/2018-2). Tuženik nije tvrdio niti dokazao postojanje nekih posebnih okolnosti u predmetnom slučaju na temelju kojih bi se moglo utvrditi da predmetne ugovorne odredbe nisu ništetne. Pri tom valja reći da je prvostupanjski sud valjano obrazložio zašto je odbio dokaz saslušanjem javnog bilježnika, dok je od drugog personalnog dokaza tuženik tijekom postupka odustao.

14.2. Tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da je konkretnog tužitelja obavijestio o onome što nije bio sadržaj obavijesti svih potrošača u reklamnoj i predugovornoj fazi, a što bi dovelo do drugačijeg utvrđenja u pogledu (ne)poštenosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, točnije da ga je obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF, što tuženi nije niti tvrdio, pa logično niti dokazivao. Sama činjenica da je tužitelj sam odabrao valutu uz koju će biti vezana glavnica kredita ne predstavlja takvu okolnost zbog koje prvostupanjski sud ne bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi, sve na temelju članka 502.c ZPP-a, a u kojem postupku je tuženik sudjelovao i iznosio tvrdnje o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivosti valutne klauzule vezane za CHF, na kojim se (istim) tvrdnjama sada temelji žalba.

15. Neosnovana je žalbena tvrdnja da pobijana presuda nije donesena na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka i to stoga što sud nije u obzir uzeo tzv. „negativne razlike“ odnosno ono što je tužitelj plaćao manje kada je tečaj bio manji od početnog. Takve „negativne razlike“ sud treba uzeti u obzir, točnije o njima odlučiti samo ako postoji protutužbeni zahtjev ili prigovor (prijeboja ili radi prebijanja). Tužbeni zahtjev odnosi se samo na isplatu stečenog bez osnove na temelju nepoštene i zbog toga ništetne odredbe po ZZP.

16. Pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor zastare jer od pravomoćnosti presude u postupku po kolektivnoj tužbi, o nepoštenosti, pa dakle i ništetnosti ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu u CHF, do podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije protekao opći, petogodišnji zastarni rok koji se ima primijeniti s obzirom da kod vraćanja stečenog bez osnove (članak 1111. stavak 1. ZOO), drugi zastarni rok nije propisan.

17. Neosnovano žalitelj tvrdi da bi se trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo on sastavio nepoštene i upravo zbog toga ništetne ugovorne odredbe, pa se ni on ne može drugačijim smatrati i s tim u vezi neosnovane su i žalbene tvrdnje da je pogrešno odlučeno o tijeku zateznih kamata, od dana stjecanja, jer je prvostupanjski sud o tome odlučio u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a.

18. Neosnovano žalitelj tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u smislu članak 326. stavak 2. ZOO-a, jer je Ugovor izvršen a zabrana da je manjeg značaja. Zabrana nije manjeg značaja već zbog toga što nije riječ o pojedinačnom slučaju već o tome da se vezano za takvo ponašanje banaka (pa i tuženika) vodio postupak po kolektivnoj tužbi.

19. Neosnovano žalitelj tvrdi i da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZIDZPK), tvrdeći da bi iz nje proizlazilo da zbog toga što je kredit otplaćen potrošač ne bi imao pravo na vraćanje stečenog bez osnove, jer takvo što iz navedene odredbe ne proizlazi, već se navedena odredba odnosi samo na obvezu banaka da potrošačima koji su sklopili ugovore kao što je predmetni, a koji kredit još nisu otplatiti, ponude sklapanje ugovora s uvjetima propisanim tim ZIDZPK.

20. Neosnovano žalitelj napada odluku o troškovima jer je pravilno prvostupanjski sud o troškovima odlučio na temelju članka 154. stavak 5. ZPP-a (uvažavajući uspjeh obiju stranaka u sporu) a ne stavka 1. tog članka kako to navodi žalitelj. Odluka je pravilna jer je tužitelj uspio s osnovom u cijelosti, a u pogledu visine naknada za rad odvjetnika jednaka je i za prvotno postavljeni i za smanjeni tužbeni zahtjev. Pri tom je za primijetiti da tužitelj nije uspio samo sa dijelom zahtjeva za koji tuženik, nakon provedenog financijskog vještačenja, nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, a prema okolnostima slučaja jasno je da za to nije bilo opravdanih razloga, osim da se upravo na takav način pokuša utjecati na visinu troškova.

20.1. Neosnovano žalitelj napada i odluku o troškovima zbog toga što je prvostupanjski sud za sve poduzete radnje kao vrijednost boda uzimao 15,00 kuna koliko je po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljem tekstu: Tarifa) iznosila vrijednost boda u vrijeme presuđenja, a ne prema propisanoj vrijednosti boda u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje. To stoga što je Tarifom – Tbr.48. stavak 3., i u vrijeme pokretanja postupka, i u vrijeme presuđenja bilo jednako propisano a to je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

21. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

22. Kako tuženik nije sa žalbom uspio to je o njegovom zahtjevu za naknadom troškova žalbe odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 13. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić