REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2538/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Mirne Maržić, sutkinje izvjestiteljice i Draženke Deladio, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KS Ing. H. KRISTL & CO GmbH, OIB: 19875262621, Austrija, Graz, Straßganger straße 287, kojeg zastupa punomoćnik Ibrica Zulfikarpašić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Supernova Buzin d.o.o., OIB: 55253108844, Zagreb, Avenija Većeslava Holjevca 62, (ranije Afirmacija nekretnine d.o.o.) kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Nikolić, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Balatinec i Nikolić d.o.o., radi isplate iznosa od 155.892,00 EUR, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2519/2014 od 13. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2519/2014 od 13. ožujka 2024. te sudi:

1. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Jasne Žitko iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-3/2014 od 14. siječnja 2014. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 155.892,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim se tuženiku nalaže da tužitelju naknadi ovršni trošak u iznosu od 2.624,43 EUR zajedno sa zateznim kamatama te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 44.631,75 EUR, u roku od 15 dana.

3. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 8.333,25 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U točki I. izreke pobijane presude održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Jasne Žitko poslovni broj Ovrv-3/2014 od 14. siječnja 2014. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 155.892,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U točki II. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku naknaditi parnične troškove tužitelju u iznosu od 54.164,23 EUR, a u točki III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu preostalog iznosa parničnih troškova od 4.699.53 EUR.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tako prvostupanjski sud odlučio jer je iz provedenih svih dokaza ocijenio da je između tužitelja i tuženika postojao usmeno sklopljeni ugovor o djelu, da je tužitelj obavio naručeni posao, a da tuženik mu nije isplatio ugovorenu naknadu sve sukladno čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO). Odluka o troškovima postupka je donesena na temelju čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP).

3. Protiv presude pravodobnu žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnoga postupka, pogrešne primjene materijalnoga prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnoga stanja. U bitnome u svojoj žalbi tuženik ustraje u prigovoru pasivne legitimacije te navodi da ne postoji ni jedan materijalni dokaz koji bi upućivao da su tužitelj i tuženik bili ugovorne strane ili u poslovnome odnosu. Prigovara utvrđenju prvostupanjskog suda da iz zapisnika o pregovorima (stranica 97.-101. spisa) od 2. prosinca 2011. proizlazi da je g. BA pregovarao i ugovarao poslove za ime tuženika jer nigdje iz zapisnika ili ovlaštenja g. B ne proizlazi takvo njegovo ovlaštenje. Nadalje, navodi da prvostupanjski sud nije valjano ocijenio svjedočenje g. B u vezi s tim činjenicama. Žalitelj ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio i karakter dokumenta koji prileži spisu (stranica 112.-115. spisa). Tuženik ukazuje da je u trenutku sklapanja navodnoga posla u sudskome registru bilo propisano za tuženika skupno zastupanje te da drugi direktor koji je zastupao tuženika nije potpisao nikakav ugovor niti je bio svjestan ili pregovarao o navodnome poslu između tužitelja i tuženika. Posebno ističe da tužitelj u spis nije dostavio narudžbenice od tuženika za koje tvrdi da postoje. Tuženik prigovora da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio mail korespondenciju čija preslika je dostavljena u spis (stranica 182. -184. spisa) jer je i iz samih mailova razvidno da tuženik nije bio u komunikaciji s tužiteljem već treće tvrtke i to društva m2 Baumanagement Gmbh i m2 immobilien Gmbh. Također, tuženik prigovora utvrđenju suda da je on imao poslovne prostore u Austriji te prigovara i utvrđenju da se u ovoj pravnoj stvari radi o ugovoru o djelu već smatra da se radi o ugovoru o građenju koji mora biti sklopljen u pisanome obliku. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, podredno, da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet natrag prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije izjavljen.

5. Žalba tuženika je osnovana.

6. Ispitavši presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na način da je pogrešno utvrdio sadržaj isprava koji prileže spisu te ih potom pogrešno doveo u vezu s iskazima svjedoka što je sve rezultiralo i pogrešnom i nepotpunom primjenom materijalnog prava na konkretni pravni odnos.

7. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu naknade za obavljeni posao izrade projektne dokumentacije. Tijekom postupka na temelju utvrđenja vještaka i prema stajalištu ovoga suda je nesporno utvrđena osnovanost visine i da je tužitelj zaista obavio utužene radove. Sporna je međutim pasivna legitimacija tuženika to jest je li tužitelj baš s tuženikom ugovorio obavljanje utuženih poslova i je li tuženik zato obvezan za podmirivanje naknade kao utuženog iznosa.

8. Osnovani su žalbeni navodi tuženika koji se tiču prigovora kojim osporava činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i da su stranke sudionici pravnog posla ugovora o djelu na temelju kojeg je tužitelj obavio ugovorene radnje.

9. Prvostupanjski sud u točki 12. obrazloženja pobijane presude utvrđuje uvidom u zapisnik o pregovorima (str. 97.-101. spisa) da je na sastanku u ime tuženika pregovarao g. BA. Pravilno u svojoj žalbi ukazuje tuženik da iz samoga zapisnika takvo ovlaštenje g. B nije vidljivo, a sam g. BA nije zaposlenik tuženika i nije osoba ovlaštena za zastupanje tuženika.

10. Uvidom u neimenovani dokument (str. 112.-115. spisa) prvostupanjski sud je utvrdio da je potpisan za tuženika od strane g. BAO i da je njime dogovorena cijena radova od 14.986.738,26 EUR, a sve u poslovnim prostorijama tuženika. Uvidom u navedeni dokaz od strane ovoga suda ovaj sud je stajališta da je predmetni dokaz u cijelosti nevjerodostojan i da se iz njega ne može s dovoljnom razinom sigurnosti izvesti takav zaključak. Prvenstveno, sami potpisi su u ovjerenom prijevodu toga dokaza označeni kao nečitljivi. Nadalje, u originalu je taj dokaz vlastoručnom rukom napisan, djelomično nečitljiv, te se stranke ne slažu o pravnoj naravi što bi on trebao predstavljati. Ovaj sud smatra da je krajnje nevjerojatno i neuvjerljivo da takva isprava predstavlja ključan dokaz i ispravu na temelju koje je ugovoren posao u vrijednosti od 14.986.783,26 EUR. Uostalom, potrebno je uzeti u obzir da je u trenutku sastavljanja takve isprave bilo upisano u sudskome registru skupno zastupanje tuženika od strane direktora g. BAO i g. ĆA. Dakle, kada bi i uzeli kao točno utvrđenje da je tada g. ĆAO u ime tuženika potpisao i ugovorio predmetni posao on ne bi proizvodio pravne učinke prema tuženiku jer nije potpisan i odobren od strane njegova drugog direktora g. ĆA, a sve sukladno čl. 311. ZOO-a. Nadalje, tuženik je pravna osoba registrirana u [adresa] te nigdje u spisu nema dokaza da tuženik raspolaže s poslovnim prostorijama u Grazu i što tuženik negira.

11. Također, nejasno je kako prvostupanjski sud na temelju poruke e-pošte (str. 182. spisa) zaključuje da je g. Ć u ime tuženika tražio da tužitelj započne s radovima. Naime, osim što g. Ć, kako je ranije navedeno, nije zaposlenik ni osoba ovlaštena za zastupanje tuženika u potpisu predmetne e-pošte je označena tvrtka m2 Baumanagement GmbH zajedno s njezinim žigom, a i vidljivo je da se g. Ć koristi i službenom adresom e-pošte te tvrtke.

12. Prvostupanjski sud pogrešno ocjenjuje i e-poštu g. BAO poslanu tužitelju 16. veljače 2012. koja prileži spisu (str. 184. spisa). Točno je da u toj e-pošti poslanoj od strane direktora tuženika g. BAO zatraženo od tužitelja da dostavi obračun troškova dosadašnjih radova, ali je tijekom postupka utvrđeno da je g. ĆAO osoba ovlaštena za zastupanje i u drugim društvima između ostaloga i društvu Supernova GmbH Graz, a uvidom u predmetnu e-poštu proizlazi da je ona također poslana sa službenog maila društva M2 Baumanagement GmbH čiji žig i naznaka tvrtke stoje u potpisu e-pošte.

13. U svojem iskazu g. BA je jasno naveo da nije zaposlenik tuženika, a da je na koordiniranju projekta angažiran od strane tvrtke Supernova Gmbh Graz u kojoj je osoba ovlaštena za zastupanje kao jedini direktor g. ĆAO. Iz svjedočenja osoba ovlaštenih za zastupanje g. BAO i g. U proizlazi da oni skupno zastupaju tuženika i da između njih nije bilo koordinacije u sklapanju pravnoga posla s tužiteljem.

14. Ovaj sud dovodi u vezu ranije ocijenjene materijalne dokaze i svjedočenja g. B, g. BAO i g. U te zaključuje da su u Austriji druge tvrtke i to Supernova GmbH Graz i M2 projektni ured bile stranke koje su ugovarale i pregovarale s tužiteljem predmetne radove na projektu Supernova Buzin u vlasništvu tuženika. Dakle, ugovorile ugovor na korist trećega sve u skladu s odredbama čl. 337.- 340. ZOO-a. U prilog ocjeni da tuženik nije bio stranka predmetnih ugovora idu i svjedočenja UA i PA pogotovo jer zajedno sa svjedokom g. P predstavljaju osobe koje nisu direktno zainteresirane za ishod ovoga spora te njihova svjedočenja nisu u suprotnosti s materijalnim dokazima koja se nalaze u spisu.

15. Iz svjedočenja UA, PA i g. B proizlazi da je tužitelj sudjelovao u projektiranju i radovima na gradilištu, a navedeno je zajedno s visinom utvrđeno i strojarskim vještačenjem NA čiji nalaz i mišljenje prileži spisu. Dotična činjenica istovremeno ne znači i da je tuženik s tužiteljem sklopio ugovor u djelu to jest da je i pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

16. UA u svojem svjedočenju navodi na posebno pitanje prvostupanjskog sudca da pretpostavlja da je tužitelj radove dogovorio s investitorom iz Austrije, dakle, ne s tuženikom. Nadalje, na posebno pitanje punomoćnika tužitelja odgovara da je g. N (zakonski zastupnik tužitelja) bio izvođač koji je ugovorio posao direktno s investitorom, a da investitora on smatra tvrtku iz Austrije, a to nije tuženik.

17. PA u svome svjedočenju potvrđuje da je tužitelj bio angažiran na radovima na projektu Supernova Buzin. Također, svjedoči da je sastancima na gradilištu prisustvovao i zakonski zastupnik tužitelja g. N te da smatra da je kao dio projektanskoga tima bio angažiran direktno od strane tvrtke M2 iz Austrije te da su koordinacije vodili BA, MA i IA koji su i doveli u projektni tim tužitelja. Iskazuje da je i g. ĆAO (jedan od z.z. tuženika) bio i osoba ovlaštena za zastupanje austrijske tvrtke M2.

18. Svjedočenje g. UA i PA samo dodatno potvrđuje utvrđenje ovoga suda iz točke 14. obrazloženja ove presude. Svjedoci jasno navode da ne znaju s kime je tužitelj imao sklopljen ugovor, ali da prema njihovim uvjerenjima proizlazi da je tužitelj bio u poslovnom odnosu i angažiran s tvrtkama iz Austrije, a koji navodi su suglasni sa sadržajem materijalnih dokaza (zapisnika i preslike e-pošte na 97. i 182. str. spisa) kao i s iskazima svjedoka svjedočenja g. B, g. BAO i g. U. Ovaj sud nije uzeo u obzir iskaz i svjedočenje g. N i g. M jer su u suprotnosti s ostalim iskazima i svjedočenjima kao i sa sadržajem materijalnih dokaza koja prileže spisu.

19. Dodatno, u prilog zaključku da tuženik nije bio stranka ugovora na temelju kojeg je tužitelj izvršio radove ukazuju i dvije utvrđene indicije tijekom ovoga postupka. Prvo, činjenica da tuženik nije odbio iznos pretporeza na temelju utuženog računa tužitelja te druga, da su tuženik i tužitelj ranije surađivali na sličnim projektima za koje su svaki put sklopili pisani ugovor. Kako je nesporno utvrđeno da pisani ugovor za predmetne radove nije sklopljen navedeno predstavlja odstupanje od dosadašnje poslovne prakse između tužitelja i tuženika, a što ovaj sud ocjenjuje kao indiciju koja ukazuje na osnovanost prigovora pasivne legitimacije tuženika.

20. S obzirom na sve navedeno, na temelju gore ocjenjenih dokaza stajalište ovoga suda je da tužitelj nije dokazao da je bio u ugovornome odnosu s tuženikom te je zato prigovor promašene pasivne legitimacije osnovan.

21. Stoga, kako je utvrđeno da je prigovor pasivne legitimacije tuženika osnovan, sukladno čl. 373. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

22. Kako je prvostupanjska presuda preinačena, tako je u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo odlučiti o troškovima cijeloga postupka. Budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelj je dužan tuženiku naknaditi troškove postupka. Pri odlučivanju o troškovima sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a uzeti su u obzir samo troškovi potrebni radi vođenja parnice, primjenom Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa.) Vrijednost predmeta spora iznosi 155.892, EUR te stoga na temelju Tbr. 7. t. 1. vrijednost radnje u ovome sporu iznosi 1.174 bodova, a vrijednost boda iznosi 2 EUR. Tuženiku pripada pravo na sljedeće zatražene troškove i to trošak sastava prigovora na rješenje o ovrsi od 17. siječnja 2014. u iznosu od 2.348,00 EUR (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu od 20. studenog 2014. u iznosu od 2.348,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 22. prosinca 2014. u iznosu 2.348,00 EUR (Tbr. 8. t. 1.), za sastav podneska od 8. travnja 2015. u iznosu 2.348,00 EUR (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu od 27. svibnja 2015. u iznosu od 2.348,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu od 5. studenog 2015. u iznosu od 2.348,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu od 9. ožujka 2015. u iznosu od 2.348,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu od 20. travnja 2015. u iznosu od 2.348,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu od 12. rujna 2015. u iznosu od 2.348,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu od 16. svibnja 2018. u iznosu od 2.348,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu od 3. ožujka 2020. u iznosu od 1.174,00 EUR (Tbr. 9. t. 2.), za zastupanje na ročištu od 29. ožujka 2021. u iznosu od 1.174,00 EUR (Tbr. 9. t. 2.), za zastupanje na ročištu od 5. siječnja 2022. u iznosu od 1.174,00 EUR (Tbr. 9. t. 2.), za zastupanje na ročištu od 10. listopada 2023. u iznosu od 2.348,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.) i za zastupanje na ročištu od 29. siječnja 2024. u iznosu od 2.348,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.), a što ukupno iznosi 31.698,00 EUR na što je potrebno dodati iznos od 25% na ime PDV-a te tuženiku zato na ime parničnih troškova pripada 39.622,50 EUR. Nadalje, kako je tuženik u cijelosti uspio sa svojom žalbom protiv presude pripada mu iznos za sastav žalbe od 2.935,00 EUR (Tbr. 10. t. 1.) uvećan za iznos od 25% na ime PDV i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 663,61 EUR, a tuženiku pripada i iznos od 5.100,00 kn / 676,89 EUR za trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi. Sveukupni parnični trošak na koji ima pravo tuženik iznosi 44.631,75 EUR te je zato odlučeno je kao u točki I. 2. izreke ove presude.

23. Odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troška podneska od 20. studenog 2014. jer je tim podneskom samo dostavljena zamjenička punomoć. Također, tuženikov zahtjev je odbijen za trošak postupka za sastav podneska od 23. srpnja 2015. jer taj podnesak nije bio potreban za vođenje postupka jer tuženik u njemu samo ponavlja ranije iznesene navode. Konačno, odbijen je i zahtjev za naknadu troškova postupka za pristup ročištu od 24. ožujka 2015. jer je navedeno ročište odgođeno. S obzirom na navedeno odlučeno je kao u točki I. 3. izreke ove presude.

Zagreb, 13. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak