REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1907/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja POSSUM d.o.o., OIB 26047630059, Zagreb, Šestinski prilaz 26d, kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Fistonić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika LONJA-STRUG d.d., OIB 34493680403, Kutina, Vinkovačka ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Marko Hreljac, odvjetnik u Varaždinu, radi isplate 17.266,35 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-406/2023 od 16. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. studenog 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-406/2023 od 16. veljače 2024. u točkama I. i II. izreke.
II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu od 500,00 EUR.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-406/2023 od 16. veljače 2024. u točki I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tomislava Vugrina iz Kutine, poslovni broj Ovrv-4732/2022, UPP/OS-Ovrv-948/2022 od 8. veljače 2023. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju 17.266,35 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na iznose pojedinačno naznačene u toj točki izreke te trošak ovršnog postupka od 779,90 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. U točki II. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 1.250,00 EUR. U točki III. izreke presude odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova od 156,25 EUR i za naknadu sudskih pristojbi po odluci suda kao neosnovan.
2. U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora isplata ukupno 17.266,35 EUR na temelju pet računa izdanih na ime najma opreme i kupoprodajne cijene robe.
3. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu, da je tužitelj isporučio tuženiku opremu i robu iskazanu u utuženom računu, da tuženik nije dokazao da je račune podmirio. Također, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik proknjižio utužene račune u svojim poslovnim knjigama te koristio pravo na odbitak pretporeza, stoga je sukladno odredbi čl. 221.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 115/23; dalje: ZPP) zaključio kako se smatra da tražbina postoji, a budući da tuženik nije dokazao suprotno, na temelju čl. 376., čl. 438., čl. 550. i čl. 563. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) prihvatio je tužbeni zahtjev i održao na snazi platni nalog.
4. Protiv točaka I. i II. izreke presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4.1. U žalbi u bitnom ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno jer nije naveo razloge na temelju kojih je zaključio da tuženik nije platio utuženi iznos, budući da je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer je prvostupanjski sud nedvojbeno mogao utvrditi samo da su stranke bile u poslovnom odnosu, da je tužitelj ispostavio utužene račune i da ti računi na dan 31. prosinca 2020. još nisu bili plaćeni, ali nije mogao nedvojbeno utvrditi duguje li tuženik išta tužitelju po utuženim računima, a tuženik u trenutku pokretanja ovršnog postupka više nije ništa dugovao, dakle jedini dokaz radi utvrđenja duguje li tuženik utuženi iznos je knjigovodstveno- financijsko vještačenje, a koje tužitelj nije predložio iako je na njemu teret dokaza. Navodi da je samo na temelju knjigovodstveno-financijskog vještačenja bilo moguće utvrditi činjenicu duguje li tuženik nešto tužitelju ili ne, ali da taj dokaz nije izveden. 5. U odgovoru na žalbu tužitelj ističe da su žalbeni navodi netočni i pravno neutemeljeni, kao i da je presuda na zakonu osnovana, stoga predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora na žalbu.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je zaključio da je pobijana presuda pravilna i zakonita.
8. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju tuženik upire u žalbi.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 17.266,35 EUR na ime najma opreme i kupoprodajne cijene robe, za koje je tužitelj izdao utužene račune.
10. S obzirom na tuženikove prigovore kojim je osporavao postojanje tražbine tužitelj je radi dokazivanja svojih tvrdnji dostavio e-mail prepisku, predmetne račune, izvod otvorenih stavki (str. 11. do 15. i 42. do 48. spisa) iz kojih isprava je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su stranke bile u poslovnom odnosu i da je tužitelj predao tuženiku opremu i robu.
11. Neosnovani su žalbeni navodi da je tijekom postupka trebalo izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem da bi se utvrdilo postoji li tuženikova obveza prema tužitelju u utuženom iznosu, budući da iz očitovanja Ministarstva financija, Porezne uprave (str. 87. spisa) proizlazi da je tuženik koristio odbitak pretporeza za utužene račune, stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio presumpciju iz odredbe čl. 221.b ZPP-a po kojoj se smatra da tužiteljeva tražbina postoji.
12. Zbog postojanja navedene presumpcije upravo je na tuženiku teret dokazivanja suprotnog, ali tuženik tijekom postupka nije predložio ni dostavio dokaze u prilog tvrdnje da je njegova obveza prema tužitelju ne postoji ili da je prestala.
13. Uzimajući u obzir sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je tužitelj na temelju ugovora o najmu predao tuženiku opremu, a na temelju ugovora o kupoprodaji robu navedenu u računima, a da tuženik nije dokazao da je ispunio svoju ugovornu obvezu i platio utuženi iznos, stoga je pravilnom primjenom odredbi čl. 376. i čl. 550. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev i održao na snazi platni nalog za isplatu 17.266,35 EUR sa zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se odnosi na trgovačke ugovore.
14. Vezano za odluku o trošku, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
15. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu odbijen je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, budući da se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice i donošenje odluke drugostupanjskog suda, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.
16. Slijedom navedenog, na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 13. studenog 2024.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Srđan Šimac
