Poslovni broj P-440/2024-45

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Gordani Šibeniku, odvjetniku u Županji, protiv tuženika Erste&Steiermȁrkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 1. listopada 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a koja presuda je donesena i objavljena 12. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji za postupanje u ovom predmetu.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102960491, od 20. travnja 2006., u dijelu u kojem se navodi: „kamatna stopa je promjenjiva…“ te u dijelu koji glasi: „ Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke „ a bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, a koji Ugovor je zaključen između tužitelja KŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Erste&Steiermȁrkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102960491, od 20. travnja 2006., kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF tj. kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak i koja glasi: “ 2. iznos kredita: CHF … protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ te se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba čl. 7 u dijelu koji glasi: „valutna klauzula: Povrat obveze iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“, a koji Ugovor je zaključen između tužitelja KŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Erste&Steiermȁrkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, te stoga isti članci ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermȁrkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici KŠ, K, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 1.122,70 eura (slovima: tisuću stotinu dvadeset dva eura i sedamdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom :

- na iznos od 1,57 eura počev od 1. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 8,17 eura počev od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 10,04 eura počev od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,49 eura počev od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 11,90 eura počev od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 16,12 eura počev od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,21 eura počev od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,21 eura počev od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 27,44 eura počev od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,96 eura počev od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 34,10 eura počev od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 29,57 eura počev od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 25,65 eura počev od 1. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 37,34 eura počev od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 43,30 eura počev od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 38,84 eura počev od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 40,22 eura počev od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 36,48 eura počev od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 36,89 eura počev od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 48,74 eura počev od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 50,70 eura počev od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 64,19 eura počev od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 62,28 eura počev od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 51,69 eura počev od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 51,44 eura počev od 1. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 50,69 eura počev od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 53,43 eura počev od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 56,49 eura počev od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 56,57 eura počev od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 54,65 eura počev od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 55,33 eura počev od 1. svibnja 2012. do isplate,

sve po kamatnoj stopi i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermȁrkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.825,59 eura (tisućuosamstodvadesetpeteuraipedesetdevetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 12. studenoga 2024., kao dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa iz točke IV. do zatraženog iznosa od 2.941,99 eura.

Obrazloženje

1. Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-1015/2023-2 od 29. rujna 2023., ukinuta je presuda donesena u ovoj pravnoj stvari pod posl. br. P- 373/2021-36 od 29. rujna 2023. u pobijanom dijelu u kojem se utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 125,34 eura zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos od 1.122,70 eura zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici na ime troškova postupka isplati iznos od 1.507,19 eura te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Nadalje istim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici ukinuto je i rješenje ovog suda poslovni broj P-373/2021-36 od 29. rujna 2023. kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti. Iz obrazloženja navedene odluke Županijskog suda proizilazi da je osnovan zahtjev za izuzeće suca koji je donio raniju prvostupanjsku odluku, a što je vidljivo i iz izreke navedenog rješenja Županijskog suda gdje stoji da se u ukinutom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

2. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je ona kao korisnica kredita, zaključila 20. travnja 2006., sa tuženom Bankom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102960491 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim tuženik daje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.000,00 CHF, (u tužbi umjesto iznosa od 15.800, 00 CHF pogrešno naveden iznos od 15.000,00 CHF) prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz uvjete i na način kako je to Ugovorom određeno.

2.1. Nadalje tužiteljica navodi da je predmetnim Ugovorom i to čl. 8. ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano, Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koji se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope. Da prilikom sklapanja Ugovora, tužitelju nije uručena nikakva dokumentacija u vidu Općih uvjeta banke ili Odluke o načinu obračuna - izračuna kamatne stope, niti mu je objašnjen mehanizam promijene kamatne stope, odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita. Da je tijekom razdoblja otplate kredita tužena Banka je značajno povećavala predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućila tužiteljici da pregovara o visini iste, a niti su tužiteljici razjašnjeni objektivni parametri uslijed promjene kojih bi eventualno, došlo do opravdane promjene - povećanja kamatne stope, a tužiteljici je slana samo jednostrana obavijest tužene Banke da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko joj je zbog toga iznosi nova - veća visina anuiteta otplate kredita.

2.2. Zbog naprijed navedenog tužiteljica smatra da je odrednica o promjenjivoj kamatnoj stopi i način promjene iste sadržana u ugovoru o kreditu neodređena odnosno neodrediva te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno-pravni odnos stranaka. Tužiteljica nadalje navodi da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljica kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, čime je nametnuta znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka. Ističe da su navedene ugovorne odredbe protivne članku 388. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 63/2008, 134/2008, 78/2015,– u daljem tekstu ZOO/05), da je navedenim odredbama Ugovora uspostavljena neravnoteža među ugovornim strankama, pa je odredba nepoštena u smislu članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 79/09, 78/12, 56/13 u daljem tekstu ZZP/07), i time ništetna - u smislu članka 102. ZZP/07.

2.3. Tužiteljica smatra da budući da je kamata, kao cijena ugovorena u visini od 4,50 % godišnje ista se ima primijeniti na cjelokupni rok otplate kredita. Obzirom da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope ništetne, odnosno bez pravnog učinka, a tužiteljica je uplaćivala tuženiku rate kredita prema kamatnim stopama koje su veće od prvobitno ugovorene, to je tuženik - Banka u obvezi vratiti tužiteljici sve iznose koje je platio temeljem ništetnih odredbi, odnosno odredbi bez pravnog učinka. Stoga je isključiva krivnja za sklapanje ugovora koji sadržava ništave odredbe na strani tuženika, jer je pokazao osobitu nepažnju u gospodarskom poslovanju prilikom sačinjavanja sadržaja ugovora, koji je sam sastavio, bez ikakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj, pri tome se tužiteljica poziva na odredbe čl. 1049. ZOO/05 to je tuženik odgovoran naknaditi štetu u smislu članka 172. ZOO/05. Nadalje tužiteljica navodi da je za nju nastala šteta, u smislu članka 1049. ZOO/05, umanjenjem njezine imovine u visini iznosa koje je platila tuženiku na temelju ništavih odredbi, pa temeljem članka 1085. ZOO/05 tužiteljica potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom člancima 1089. - 1090. ZOO/05. Slijedom izloženog svako povišenje kamatne stope na temelju ništetne odredbe uzrokovalo je stjecanje bez pravne osnove na strani tuženika, po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom , protivno čl. 1111. i dr. ZOO/05, a u svezi primjene i čl. 26. ZOO/05 i niza drugih odrednica ZOO/05.

2.4. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu posl. broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koju presudu je potvrdio Vrhovni sud RH presudom poslovni broj Revt-249/14-2, od 9. travnja 2015., te Ustavni sud RH odlukom poslovni broj U-III-2521/15, od 13. prosinca 2016., navodeći da temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP), pravomoćna Presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, kao i na odredbu čl. 502. c ZPP-a

2.5. Tužiteljica nadalje ističe da je i "valutna klauzula" sadržana u članku 7. Ugovora, kojima je ugovoreno da se obveze ispunjavanju u protuvrijednosti valute CHF, u konkretnom slučaju protivna čl. 22., čl. 322. u vezi sa čl. 324. ZOO/05, zbog toga što je ugovoreno da se obveze iz Ugovora ispunjavaju u protuvrijednosti valute CHF prema tečaju čiji visinu određuje sam tuženik. Stoga, tužiteljica ističe da "valutna klauzula" – kako je u ugovoru određena na način da tuženik sam određuje visinu tečaja – zapravo ugovaranje određivanja cijene samo na volju jednoj ugovornoj strani je u suprotnosti sa odredbom čl. 388. ZOO/05 a koji se primjenjuje temeljem članka 14. ZOO/05, pa se stoga smatra kao da nije ni ugovorena, ali istovremeno predstavlja i zlouporaba prava protivna čl. 6. ZOO/05.

2.6. Obzirom da su odredbe o "valutnoj klauzuli" ništetne, odnosno ne proizvode pravne učinke, tada tužitelj duguje tuženiku primljeni iznos kredita u kunama, a tuženik je dužan vratiti tužitelju svaki više plaćeni iznos, pri tom se tužiteljica poziva na presudu suda EU C-186/16 i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvastke posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

2.7. Tužiteljica navodi da se tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa se povećavala što je dovelo i do značajnog porasta anuiteta otplate kredita, a samim tim je došlo i do povećanja glavnice kredita za otplatu, ujedno ističe da se sukladno čl. 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327 st. 1 ZOO/05). Tužiteljica se isto tako poziva i na presudu Suda EU, od 21. prosinca 2016., u predmetu KŠU protiv Cajasur Banco SAU, broj C-154/15 (spojeni sa C-307/15 i C- 308/15).

2.8. Radi svega naprijed navedenog tužiteljica je u tužbi predložila sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim dio odredbe sadržane u čl. 8. Ugovora o kreditu, te naložiti tuženiku da tužiteljici na ime tako preplaćenih iznosa kamata isplati ukupni iznos od 1.079,17 kn, kao i da sud utvrdi ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu, te naložiti tuženiku da tužiteljici na ime tako preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati ukupni iznos od 9.437,30 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinih iznosa do isplate, odnosno na ime preplate potražuje ukupni iznos od 10.516,00 kn, kao i naknadu parničnog troška s kamatom od donošenja prvostupanjske presude.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda navodeći kako su parnične stranke odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, a što bi u konkretnom slučaju bio Općinski sud u Rijeci. Iz istog razloga tuženik je predlagao da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i po pravomoćnosti predmet ustupi nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

3.1. Tijekom postupka navodi da se status tužiteljice kao potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor o kreditu za privatne svrhe, pri čemu je teret dokaza na tužiteljici, koji je dužna dokazati svoj status potrošača i na tu okolnost predložiti određene dokaze.

3.2. Vezano za odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., u dijelu u kojem se utvrđuje da su banke, pa tako i tuženik povrijedile kolektivne interese, smatra navedene odluke nepravilnim i nezakonitim, budući da drugačije proizlazi iz odluke suda EU u predmetu C-81/19, iz koje je vidljivo da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO/05, a iz čega proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli o predmetnom ugovoru o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti i iz primjene direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača.

3.3. Vezano za informiranost tužiteljice i postupanje tuženika u fazi pregovora smatra da je tužiteljica kao i svi potrošači bio dovoljno informiran, kroz sve obavijesti koje je tuženik kao banka stavila na raspolaganje tužiteljici u vidu reklamnih materijala, brošura, te je tužiteljici to bilo dodatno pojašnjeno i u razgovoru sa službenicima banke i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

3.4. Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi da on nije mogao utjecati na rast tečaja CHF, da je i sam tuženik kao banka imao obveze u CHF, te nije imao namjeru ostvarivanja bilo kakvog ekstra profita, jer je i sama banka imala kredite obveze u CHF, te je ona kao kreditor dužna snositi izravan gubitak na tečajnim razlikama. Smatra da su ugovaranjem valutne klauzule tužiteljica i tuženik dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja, budući da je tuženik i to vrijeme u ponudi imao, ne samo ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, nego i druge financijske proizvode sa različitim uvjetima, a i sam tuženik nije mogao unaprijed predvidjeti razvoj tečaja strane valute, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Smatra da je odredbe ugovora koji se odnosi na glavnicu kredita koja se veže uz švicarski franak poštena, jer je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da može doći do promjene tečaja kune u odnosu na CHF.

3.5. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, da je isti sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama bio dužan izvijestiti potrošače o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplati plan, što je tuženik učinio, pa je sukladno navedenom postupanje tuženika vezano za izmjenu kamatne stope smatra poštenim.

3.6. Nadalje smatra da je deklaratorna zaštita koju tužiteljica traži u ovom predmetu usmjerena izmjeni sadržaja ugovora, da se ugovorne odredbe imaju primijeniti onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa. Stoga tuženik smatra da se deklaratorni tužbeni zahtjev ne može usvojiti, jer je isti protivan zahtjevu za potrošačko kreditiranje i zakonu o zaštiti potrošača, a ukoliko bi se usvojio njime bi se povrijedilo jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

3.7. Tuženik osporava da bi na strani tužiteljice nastupila bilo kakva šteta, kao i da bi tuženik takvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici, jer tužiteljica prikazuje Ugovor o kreditu kao Ugovor koji joj je nametnut od strane tuženika, a što je netočno, jer je ugovor o kreditu isključivo rezultat slobodne volje obje ugovorne stranke, dakle kako tužiteljice, tako i tuženika. Smatra da je pravna osnova jasna, budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koje tužbom zahtijeva nije otpala, nego ona dalje egzistira.

3.8. Tuženik osporava i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, navodeći da čak i ako bi sud ocijenio osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, jer je tek podnošenjem tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku po osnovi stečenog bez osnove.

3.9. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare, te je osim osnove tužbe, prigovorio i visini tužbenoga zahtjeva.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u Ugovora o kreditu broj: 240206-1031262160/51400607-5102960491, od 20. travnja 2006. s lista 11 do 14 spisa, čitanjem Otplatnog plana s lista 15 i 16 spisa, čitanjem pregleda prometa po partiji kredita s lista 17 do 26 spisa, čitanjem Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu s listova 27 do 32 spisa, čitanjem Otplatnog plana s lista 33 spisa, čitanjem ponude s lista 51 do 57 spisa, čitanjem informativnih letaka s lista 59 do 65 spisa, čitanjem pisanog iskaza s lista 67- 68 spisa, čitanjem dokumentacije s lista 69 do 84 spisa, čitanjem obrasca VR-1 Izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama s lista 85 spisa, čitanjem obavijesti i informativnih letaka s lista 86 do 104 spisa, čitanjem devizne pozicije u CHF s lista 110 spisa, čitanjem dokaza s listova 134 do 182 spisa, čitanjem iskaza tužiteljice s ročišta od 17. kolovoza 2023., čitanjem iskaza svjedoka NŠ s ročišta 17. kolovoza 2023., čitanjem nalaza i mišljenja sudskog vještaka knj. struke Mate Ivanovića s lista 252-261 spisa, i čitanjem iskaza sudskog vještaka Mate Ivanović s ročišta od 4. travnja 2023.

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra osnovanom dok prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda smatra neosnovanim.

6. Odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda nespornim je utvrđeno da je čl. 14. Ugovora o kreditu određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan sud prema sjedištu banke, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a. Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03

– nastavno ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98. S obzirom na navedeno utvrđeno je da bi iz naprijed navedenih razloga bila ništetna odredba čl. 14. zaključenog ugovora o kreditu.

6.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti zapravo zaključen u poslovnici tuženika u Vinkovcima, a što je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu, jer iz iskaza tužiteljice, ali i svjedoka NŠ, koja je zaposlenik tuženika i koja je obavljala pregovore sa tužiteljicom prije sklapanja kredita, proizlazi da je tužiteljica sve pregovore u pogledu zaključenja istog ugovora o kreditu vodila sa djelatnicima tuženika koji su zaposlenici poslovnice u Vinkovcima, odnosno da se radi o sporu koji je nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice, zbog čega se u konkretnom slučaju, a s obzirom da je utvrđena ništetnom odredba čl. 14. Ugovora o kreditu, podredno ima primijeniti odredba čl. 59. ZPP, a prema kojoj odredbi za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, odnosno u ovom konkretnom slučaju to je Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, te je stoga i odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

7. Neosnovani su navodi tuženika da tužiteljica nije dokazala status potrošača, a stav je suda da je tuženik sa tužiteljicom zaključio potrošački Ugovor i da se stoga može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

7.1. Ovo iz razloga jer prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/03) i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona, određeno je da potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

7.2. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica sklopila kao fizička osoba i da joj je kredit odobren kao namjenski kredit, jer iz čl.3. Ugovora o kreditu proizlazi da je isti podignut kao "stambeni kredit građana sa namjenom adaptacije", a to je utvrđeno i iz iskaza tužiteljice, koja navodi da je podigla kredit radi adaptacije unutrašnjosti obiteljske kuće u kojoj živi.

7.3. Dakle, iz samih odredbi ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ili neke druge namjene. S obzirom na navedeno tužiteljica ima status potrošača i kao takvoj joj pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača

7.4. Dakle, presudu Visokog trgovačkog suda RH moguće je primijeniti na ovaj konkretan spor, budući je tužiteljica sa tuženikom imala zaključen stambeni kredit, a u postupku povodom kolektivne tužbe potrošača ocjenjivane su odredbe i iz stambenih kredita.

8. Nesporno je da je tužbenim zahtjevom iz tužbe tužiteljica na ime isplate preplate po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potraživala iznos od 9.437,30 kn i temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 1.079,17 kn, te da je podneskom od 6. veljače 2023. (list 266 do 269) tužiteljica djelomično povukla tužbu i tužbeni zahtjev, i to preko ukupnog iznosa od 943,19 kn/125,34 eur, na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preko ukupnog iznosa od 8.458,87 kn/1.122,70 eur, a podneskom od 13. veljače 2023. (list 270 do 274), tuženik koji se upustio u raspravljanje, se protivio ovom djelomičnom povlačenju.

9. Nesporno je da je točkom III. presude ovog suda posl. br. 16 P-373/2021-36 od 29. rujna 2023. odbijena tužiteljica sa službenim zahtjevom kojim je potraživala preplaćeni iznos otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 125,34 eura / 943,19 kn, te da je točkom V. iste presude tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preko iznosa koji je naveden u točki IV. presude a to je iznos od 1.122,70 eura/ 8.458,87 kn do zatraženog iznosa od 9.437,30 kn, uz obrazloženje da temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a tužitelj s obzirom na protivljenje tuženika ne može djelomično povući tužbeni zahtjev.

10. Nesporno je da su točke III. i V. presude ovog suda posl. br. 16 P-373/2021- 36 od 29. rujna 2023. postale pravomoćne, tako da je potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu po kojem tužiteljica s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 8.458,87 kn što sada iznosi 1.122,70 eura.

11. Temeljem provedenih dokaza, a ponajprije uvidom u zaključeni Ugovor, nesporno je utvrđeno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik zaključili Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 15.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, odnosno puštanja kredita u tečaj, a da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u 72 mjesečna anuiteta u iznosu od 250,81 CHF mjesečno i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, odnosno odobrenja, te da je čl. 8. ugovorena redovna kamata od 4,500% godišnje i to na način da je ista kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora.

12. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je kreditom ugovoren rok otplate na šest godina, kao i da je temeljem Ugovora o kreditu i prvotnog otplatnog plana, uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% godišnje, mjesečni iznos anuiteta trebao iznositi 250,81 CHF, a što je utvrđeno uvidom u prvotni otplatni plan uz Ugovor o kreditu (list 15 i 16 spisa), ali u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

13. Nesporno je nadalje i to uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice po zaključnom Ugovoru o kreditu da je u vrijeme dospijeća prvog anuiteta uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% i uz važeći tečaj CHF mjesečni anuitet tužitelja iznosio 250,81 CHF, što preračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, odnosno 21. travnja 2006. u visini od 4,616800 kn za 1 CHF iznosi 1.157,94 kn, da bi tijekom razdoblja otplate kredita što zbog povišenja redovne kamatne stope, a što zbog povišenja tečaja CHF u odnosu na kunu njeni mjesečni anuiteti značajno porasli, tako da je u jednom razdoblju tijekom rujna 2011. njezin mjesečni anuitet iznosio čak i do 255,13 CHF odnosno 1.647,12 kn mjesečno, a što predstavlja značajno povećanje u odnosu na prvi anuitet.

14. Nesporno je nadalje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

15. Također je nesporno da je istom presudom i to točkom I. utvrđeno da je ovdje tuženik u vremenu kada je tužiteljica podigla kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Također je nesporno da je ugovorom koji je predmet ovog postupka ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetnu poslovni broj Rev-2221/18, odlukom od 3. rujna 2019.

18. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to konkretno dio članaka 2., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužiteljici odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, te u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu.

19. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika, a sporno je i da li je tužiteljice u ovom predmetu dokazala status potrošača.

20. U odnosu na sporne činjenice odnosno pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003 - u daljem tekstu ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 20. travnja 2006.

21. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21.1. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21.2. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21.3. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

21.4. Odredbom članka 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora, ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

22. Analizirajući spornu odredbu članka 8. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

22.1. Ovo stoga, jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

22.2. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

23. Iz iskaza svjedoka NŠ utvrđeno je da je ona u vrijeme davanja spornog kredita bila zaposlena kod tuženika kao osoba koja je bila zadužena za pregovaranje prije sklapanja kredita, koja je zaprimala zahtjeve za podizanje kredita, te koja je uručivala klijentima banke ugovore o kreditu koje je prethodno sačinila pravna služba tuženika, te da ona nema nikakvih konkretnih i pojedinačnih saznanja vezanih za sporni ugovor o kreditu, pa se njeno saslušanje ukazalo kao irelevantno vezano za utvrđenje okolnosti obavještavanja tužiteljice u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora o kreditu, no bez obzira što je sudjelovala pri sklapanju spornog Ugovora o kreditu, dakle i u predugovornoj fazi vezanoj za sporni kredit ona se konkretnog kredita ne sjeća, nego samo pojašnjava kakvi su generalno bili kreditni uvjeti u vrijeme kada se sklapao i sporni Ugovor o kreditu.

24. Tužiteljica u svom iskazu navodi da se prije sklapanja ugovora o kreditu informirala i u drugim bankama kako bi ishodila najpovoljniji kredit, te je utvrdila da je kredit koji je podigla kod tuženika za nju najpovoljniji, a kredit je podigla radi adaptacije unutrašnjosti obiteljske kuće u kojoj živi.

24.1. Nadalje tužiteljica u svom iskazu navodi da u vrijeme kada je ona podnijela zahtjev i sklopila ugovor o kreditu sve poslove vezane za sporni kredit je obavila sa NŠ koja je saslušana kao svjedok u poslovnici tuženika u Vinkovcima, gdje je rekla koliki iznos novca treba, nakon čega joj je NŠ predočila ponudu kredita i u drugim valutama, te je ona zaključila da je kredit u CHF za nju najpovoljniji. Nadalje je navela da ju je NŠ prije potpisivanja ugovora o kreditu upoznala da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, s tim da ju je NŠ upoznala i sa povijesnim pregledom kamata koji je ukazivao da se u prethodnom periodu kamate nisu drastično mijenjale, a isto se odnosilo i na valutnu klauzulu. Nakon što joj je navedeno predočeno od strane NŠ, uručen joj je obrazac koji je već bio ispunjen, a koji je ona mogla pročitati i te ga je potpisala, a potom je potpisala i ugovor o kreditu također na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika. Tužiteljica je učinila nespornim da je njoj od strane tuženika pojašnjeno sve vezano za sklapanje ugovora u CHF sa promjenjivom kamatom jer je i prije ovoga kredita dizala kod tuženika kredit s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, tako da joj je bilo poznato da postoji mogućnost eventualnog rasta tečaja CHF i kamate, no nije znala da postoji mogućnost drastičnog rasta istih.

25. S obzirom na iskaz svjedoka NŠ i iskaz tužiteljice može se zaključiti da je zahtjev za podizanje kredita kao i ugovor o kreditu tužiteljica potpisala na već pripremljenom obrascu od strane banke, a da na isto nije prigovarala, što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je Ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na njegov sadržaj. Dakle, iz iskaza saslušanog svjedoka, a posebno iz iskaza tužiteljice proizlazi da rizik povećanja kamatne stope i povećanja anuiteta zbog tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te da tužiteljici kao korisniku kredita nije pružena cjelovita informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, i promjenu tečaja valute, kako bi ona kao korisnik kredita mogla procijeniti da li ista odgovara njenim financijskim potrebama i mogućnostima.

26. Formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope kako je gore navedeno tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužiteljica kao korisnik kredita stavljena u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

26.1. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog Ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. unaprijed formulirana i da, dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 8. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna.

27. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu iz čl. 2. Ugovora o kreditu.

28. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljici bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 96. ZZP/07, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

29. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

30. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 2. Ugovora o kreditu, a kojim se odobrava tužiteljici kredit u iznosu od 15.800,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te u dijelu gdje se tužiteljica obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

31. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 -nastavno ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

32. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019.

32.1. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača.

32.2. U ovom postupku saslušana je tužiteljica i radnik tuženika koji je tužiteljici pružao informacije o ugovoru o kreditu na koji način je utvrđeno da tužiteljica nije dovoljno informirana o svim rizicima sklopljenog ugovora o kreditu, radi čega je odbijen dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku saslušava i svjedok RŠ i javni bilježnik Mladen Matoš.

32.3. Gore navedena presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019. bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda RH nije neobrazloženo, niti je proizvoljno.

32.4. Neosnovano se pri tome tuženik poziva na to da presude Visokog trgovačkog suda RH nije moguće primijeniti na ovaj konkretan spor budući je tužiteljica sa tuženikom imala zaključen stambeni kredit, a u postupku povodom kolektivne tužbe potrošača ocjenjivale samo odredbe iz stambenih kredita.

32.5. Ovo iz razloga jer prema odredbi čl. 5. st.1. toč.15. ZZP/03 i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona tužiteljica ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

33. S obzirom da je utvrđena ništetnom odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05, a u svezi s čl. 1111. ZOO/05, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

34. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužiteljici provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću.

35. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da je za vrijeme otplate kredita mijenjana visina kamatne stope, a shodno tome i iznos anuiteta i to: od 1. veljače 2008. kamatna stopa je iznosila 5,05% a visina anuiteta 253,76 CHF, od 1. svibnja 2009. kamatna stopa je iznosila 5,40% a visina anuiteta 255,13 CHF, također je vidljivo da se visina tečaja CHF u odnosu na kn mijenjala cijelo vrijeme otplate. Dakle, vidljivo je da se osim kamatne stope mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu cijelo vrijeme otplate kredita, pa je utvrđena ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice, u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu i svaku naknadno promijenjenu kamatnu stopu u razdoblju otplate kredita iznosila 125,34 eura/943,19 kn, a ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice u odnosu na promjenu tečaja između tečaja važeća na dan isplate kredita i svaku narednu promjenu tečaja u razdoblju otplate kredita iznosila 1.122,70 eura/8.458,87 kn.

35.1. Iz istog nalaza i mišljenja vidljivo je da je prilikom izračuna vještak utvrdio i da je u određenom razdoblju tužiteljica zbog kretanja tečaja kune u odnosu na CHF plaćala i manji iznos od iznosa prilikom korištenja kredita, te je iste iznose prikazao kao negativne iznose i uzeo ih u obzir prilikom konačnog iznosa preplate kredita s osnove tečajnih razlika.

36. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužiteljica nije imala primjedbi, te je stoga i specificirala svoj tužbeni zahtjev sukladno istom nalazu, a tuženik je istakao da nema primjedbi na matematički izračun vještaka, no da i nadalje osporava osnovu tužiteljičina potraživanja.

37. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, tuženik i nadalje smatra da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne.

38. Kako stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka, sud je tim više prihvatio kao stručan i objektivan.

39. S obzirom da je nesporno utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na način promjene redovne kamatne stope, odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

39.1. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03, kojim odredbama je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništavna, time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez te ništavne odredbe, a podredno su mjerodavne i opće odredbe iz čl. 324. st. 1. ZOO/05, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

39.2. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

39.3. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,500%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,500% sve dok se na Zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa.

39.4. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije došlo do nikakvog mehanizma promjene kamatne stope po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tužena bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora, pa do konačne otplate kredita obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,500%. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor. Nadalje, niti Zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od ZZP/03, Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07), Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) te Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, i 52/16), proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud RH broj Rev-1172/2018, od 19. ožujka 2019.).

40. Nesporno je da se od 1. siječnja 2013. počeo primjenjivati čl. 5. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12), a kojim zakonom je zakonodavac intervenirao u obvezne odnose zasnovane na već postojećim ugovorima o potrošačkim kreditiranjima, pa je tako člankom 5. istog zakona dodan članak 11. a, koji glasi: "1. Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanje istih parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojem se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope." Po istoj zakonskoj odredbi parametri koji utječu na korekciju promjenjive kamatne stope mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik RH i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.

40.1. Dakle, zakonom je naloženo banci da kod sklapanja ugovora definira parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope tako što će izabrati jedan od ponuđenih parametara promjenjivosti. Radi se o prisilnom propisu, pa su tuženik kao banka i tužitelj kao korisnik kredita nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. mogli u konkretnom slučaju nadomjestiti ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope i to samo u skladu sa naprijed citiranim čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012., kojim se nadomješta ništetna odredba, i koji se primjenjuje na već postojeći ugovorni odnos samo za ubuduće dok traje isti ugovorni odnos.

41. Tijekom ovoga postupka tuženik nije dostavio nikakve akte iz kojih bi bio vidljiv način formiranja kamatnih stopa sukladno čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, dakle ne postoji, niti jedna odluka koja je donesena nakon stupanja na snagu naprijed navedenog zakona, a iz koje bi bilo vidljivo na koji način je tuženik formirao tako određenu kamatnu stopu, a ovo se ne može utvrditi niti iz pojedinačnih Odluka o promjeni kamatne stope, odnosno tuženik uopće nije dokazao koji je to fiksni dio kamatne stope, a koji je varijabilni dio kamatne stope u ukupno primijenjenoj kamatnoj stopi od 5,40%, a koju je primjenjivao počev od 1. svibnja 2009., odnosno od 5,05 % koju je primjenjivao od 01. veljače 2008. na zaključeni Ugovor o kreditu.

42. Dakle, definiranje jednog od parametara kao kriterija za donošenje odluke o načinu promjene kamatne stope nije samo po sebi dovelo do dopune Ugovora o kreditu i stoga tuženik nije mogao na taj način steći pravo potraživati kamatu po stopi višoj od 4,50% u razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2012, te se stoga i nakon stupanja na snagu istog Zakona ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud RH poslovni broj Rev-1172/18, od 19. ožujka 2019.), radi čega je točkom I. izreke presude utvrđena ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali nije naloženo tuženiku da tužiteljici po ovom osnovu isplati preplaćeni iznos jer je pravomoćnom presudom odbijen ovaj dio tužbenog zahtjeva uz ocjenu da je istaknuti prigovor zastare osnovan.

43. Kao što je prethodno navedeno identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u odnosu na ocjenu ugovornih odredbi o valutnoj klauzulu u ugovoru o kreditu te primijeniti tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita te naveden u prvotnom otplatnom planu.

44. Uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan i jer je sačinjen upravo po nalogu suda, odlučeno je kao u točki III. izreke presude kojom je tuženik obvezan temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO/05 isplatiti tužiteljici iznos od 1.122,70 eur, na ime preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. ZOO/05, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

45. Tužiteljica ima pravo na isticanje ništetnosti iz razloga predviđenog odredbom čl. 326. st. 2. ZOO/05, jer se ne radi o zabrani manjeg značaja.

46. Naime, ne može se smatrati da bi ništetnost odredbi ugovora koji se odnose na predmet i cijenu tog ugovora predstavljale zabranu manjega značaja, kao i kada su ugovaranjem takvih odredbi povrijeđeni strogi zakonski propisi koji su određeni Zakonom o zaštiti potrošača.

47. Neovisno o tome što tužiteljica nije od tuženika prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, isto ne čini tuženika poštenim stjecateljem budući je u konkretnom slučaju u kolektivnom sporu gdje su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja promjene kamatnih stopa i valutna klauzula, utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tuženika, a što ga onda čini i nepoštenim stjecateljem, to stoga tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od dana stjecanja od strane tuženika.

48. Prigovor zastare tuženika nije osnovan iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda RH iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev- 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO/05 i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, od 14. lipnja 2018. za potraživanja koja se temelje na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli.

49. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. kolovoza 2021. proizilazi da je prigovor zastare tuženika neosnovan u odnosu na zahtjev za isplatu preplate po osnovi ništetnih odredbi po osnovi valutne klauzule, odnosno u tom dijelu zastarni rok ističe 14. lipnja 2023., tako da nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO/05 za potraživanje preplate vezane za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je u tom dijelu i odbijen prigovor zastare od strane tuženika, te je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

50. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., a u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP, a u vezi sa čl. 117. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/2019), prema kojoj je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, kojoj su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postupku koji je preostao nakon navedenog obračuna postupka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

50.1. Primjenjujući naprijed navedenu odredbu, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, to proizlazi da je s obzirom na uspjeh u pogledu visine zahtjeva, tužiteljica kojoj je ovom presudom dosuđeno 80%, (osim utvrđenja ništetnim tražila je i isplatu temeljem ništetnih odredbi u ukupnom iznosu od 10.516,00 kn, a presudom joj je dosuđeno 8.458,87 kn).

50.2. Međutim, kako je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporavao i osnovu zahtjeva, to proizlazi da je u pogledu osnove zahtjeva tužiteljica uspjela sa 100%, odnosno da je uspjeh tužiteljice u ovom postupku, kako s obzirom na osnovu tako i na visinu 90% (100% na osnovu + 80% na visinu =180% : 2 = 90% ; tuženik 0% na osnovu + 20 % na visinu = 20 : 2= 10%), a tuženika 10%.

50.3. Nadalje, od uspjeha postotka stranke koja je u većoj mjeri uspjela (90%), oduzet je uspjeh postotka stranke koja je u manjoj mjeri uspjela (10%), te se i na taj način dolazi do razlike od 80% (90 % - 10 % = 80 %).

50.4. Utvrđujući iznos pojedinih i ukupnih troškova tužiteljice, kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, sud je istoj kao nužne i potreban trošak priznao, a sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 nastavno OT), a koje se odnosi na: sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. OT), te zastupanja na pet ročišta na kojem su se izvodili dokazi i raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9. toč. 1. OT), te na ime sastav 3 obrazložena podneska od: 22. listopada 2021., 27. travnja 2022. i 6. veljače 2023. (Tbr. 8. toč. 1. OT), svaka radnja po 199,00 eura, u ukupnom iznosu 1.592,00 eur, nadalje tužiteljici je priznat trošak pristupa njezinog punomoćnika na dva ročišta za objavu i uručenje presude, za svako ročište temeljem Tbr. 9. toč. 3. OT u iznosu od 99,50 eura za svako navedeno ročište.

50.5. Tužiteljici je priznat i iznos od 265,45 eura na ime troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, zatraženi iznos od 26,54 eura na ime sudske pristojbe na tužbu, odnosno ukupan iznos od 291,99 eura.

50.6. Tužiteljici je dakle priznat sveukupni trošak u iznos od ukupno 2.281,99 eura, od čega joj je sukladno uspjehu u parnici koji iznosi 80%, priznat iznos od 1.825,59 eura.

50.7. Odluka o stopi dosuđene zakonske zatezne kamate temelji se na čl. 29. st.2. ZOO/05.

50.8. Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP, tužiteljici je na dosuđeni parnični trošak priznato pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je tužiteljica postavila zahtjev za naknadu ove kamate.

50.9. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 08.ožujka 2023. i od 18. travnja 2023. iz razloga što se tim podnescima očituje na navode tuženika koji su tužiteljici dostavljeni samo znanja radi, pa se ovaj trošak ukazuje kao nepotreban za vođenje postupka, te je s tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška valjalo odbiti tužiteljicu.

U Županji, 12. studenoga 2024.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Gordana Šibenik, odvjetnica u Županji,

2. Odvjetničko društvo METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o.