REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4552/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ines Bojić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 1378/23-2 od 7. lipnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3900/2021-35 od 25. srpnja 2023., u sjednici održanoj 12. studenoga 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na postavljena pravna pitanja, se odbija.
II. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1378/23-2 od 7. lipnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3900/2021-35 od 25. srpnja 2023. podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP).
2. Tuženik je postavio osam pravnih pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:
„1. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost posebice u vidu saslušanju djelatnika tuženika?
2. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?
3. Je li u primjeni čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja a ne podnošenja zahtjeva?
4. Da li je presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinijena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine?
5. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge ''Franak'' za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima, ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdbolje?
6. Je li sud pravilno primjenio materijalno pravo u slučaju kada prilikom odmjeravanja troška stranci za parnične radnje poduzete prije 05. studenog 2022. godine prizna trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kn sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: Tarifa/22), dakle i za razdoblje prije stupanja na snagu Tarife/22 ili je za parnične radnje poduzete prije 05. studenog 2022. godine potrebno primijeniti tada važeću odvjetničku tarifu i vrijednost boda od 10,00 kn.
7. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge ''Franak'' za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, ppuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu, te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine?
8. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?“.
3. Tuženik smatra da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje i jednakost svih pred zakonom.
4. Tužitelj nije odgovorio na tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije.
5. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.
6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu u CHF i isplata.
7. Prvo postavljeno pitanje nije važno za odluku i sporu, jer iz stanja dokumentacije koja prileži prijedlogu za dopuštenje revizije proizlazi da je tuženikov svjedok bio saslušan pred prvostupanjskim sudom.
8. Drugo postavljeno pitanje nije važno za odluku u sporu jer je pobijana odluka u skladu s ustaljenom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-203/21, 314/21, 210/23 itd.).
9. Treće i četvrto postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer je prvostupanjski sud jasno u toč. 22. obrazloženja naznačio da je tuženik bio nesavjestan te da se primjenjuje odredba čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, a koje stajalište je prihvatio i drugostupanjski sud.
10. Peto, sedmo i osmo pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer se u konkretnom slučaju ne radi o popunjavanju pravnih praznina već o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu i isplati onoga što je naplaćeno preko dijela koji nije obuhvaćen ništetnošću.
11. Šesto postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih pred zakonom ili za razvoj prava u sudskoj praksi, jer su nižestupanjske odluke donesene u skladu s ustaljenom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-940/20, Rev-847/21, Rev-562/24 itd.).
12. Budući da na temelju onog što je dostavljeno ovom revizijskom sudu uz prijedlog za dopuštenje revizije prema ocijeni ovog suda nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
13. Tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu u nižestupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnoga prava povrijeđena temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje i jednakosti pred zakonom. To stoga, što je utvrđeno da su sporne odredbe nepoštene i da se o istima nije pregovaralo pa su u suprotnosti sa prisilnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Također, utvrđeno je da od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu nije protekao zastarni rok za restitucijski zahtjev, a zbog čega nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je prigovor zastare odbijen. Zbog navedenog, valjalo je u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava odlučiti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 12. studenoga 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
