REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4371/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Vladimir Koprivnjak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, OIB 31982620821, Zagreb, Prilaz Tomislava Špoljara 2, kojeg zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate na temelju kolektivnog ugovora, odlučujući od tužiteljičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž R-105/2024-3 od 2. srpnja 2024. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1417/2022-19 od 26. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. studenoga 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Tužiteljičin prijedlog za dopuštenje revizije se u odnosu na prva tri postavljena pravna pitanja odbija.
II. Tužiteljičin prijedlog za dopuštenje revizije se u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž R- 105/2024-3 od 2. srpnja 2024. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1417/2022-19 od 26. ožujka 2024. podnijela prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a. st. 1 i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
2. Tužiteljica je na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP postavila tri pravna pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:
„1. Primjenjuje li se odredba čl.203. st. 8. Zakona o radu koja glasi : “(8) Kada je poslodavac obvezan primjenjivati dva ili više proširenih kolektivnih ugovora, u sluĉaju spora o primjeni kolektivnog ugovora primijenit će se onaj kolektivni ugovor koji se primjenjuje u djelatnosti u koju je, prema službenoj statističkoj klasifikaciji, razvrstan poslodavac.”
i na druge kolektivne ugovore čija primjena nije proširena pošto zakonski tekst izričito propisuje primjenu na proširene kolektivne ugovore a županijski sudovi su do sada imali stav da se čl. 203. st. 8. ZR-a odnosi samo na proširene kolektivne ugovore, što je u suprotnosti s predmetnom neobrazloženom i arbitrarnom odlukom suda drugog stupnja protiv koje se podnosi ovaj prijedlog za dopuštenje revizije?
2. Ako se dozvoli tumačiti odredbu čl. 203. st. 8. ZR-a na način kako to čini osporavana Odluka ŽS Pula iz ovog prijedloga te primjenjivati istu i na neproširene kolektivne ugovore, može li se onda, unatoč jasnoj zabrani iz čl. 1. Zakona o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NN 98/94) kojom se zabranjuje primjena razvrstavanja po NKD-u radi utvrđivanja pojedinačnih prava fizičkih i pravnih osoba, primijenjivati razvrstavanje po NKD-u kao kriterij za primjenu kolektivnog ugovora na ovaj ili sve druge takve slučajeve? Kako je i kada čl. 1. Zakona o o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NN 98/94) stavljen izvan snage?
3. Je li odredba čl. 203. st. 8. ZR-a (koja nas ne zanima ako se ne primjenjuje i na neproširene kolektivne ugovore ali jest problem za sve proširene samom činjenicom postojanja svojeg teksta) protivna odredbi čl. 14. 2. Ustava RH odnosno pravu na jednakost svih pred zakonom ako omogućuje pravnom subjektu da može za doslovce 1,00 Euro cent manji iznos (što u primjerima tvrtki CRO EKSPRES d.o.o. i IRUNDO d.o.o. znači 1,00 Euro cent manje od 30.000.000,00 kuna godišnjeg prometa odnosno 8.000.000,00 kuna godišnjeg prometa) od onog kojeg ostvaruje u djelatnosti u koju je razvrstan po NKDu obavljati građevinske radove tako da doslovce sve radnike plati minimalnom plaćom + stanom i hranom angažirajući radnike NEPALA ili drugih država nižeg standarda na poslovima na kojima su i “kineski izvođači Pelješkog mosta” do sada morali poštivati Kolektivni ugovor za graditeljstvo po kojem je i minimalna plaća za najednostavnije radove veća od zakonom propisane minimalne plaće, a bez da takva nejednakost ima srazmjera u bilo kojem zakonom zaštićenom dobru ili pravu?“.
3. Tužiteljica je na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP istaknula da su joj povrijeđena temeljna ljudska prava zaštićena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i to pravo na pravično suđenje i pravo na jednakost svih pred zakonom te postavila jedno pravno pitanje koje glasi:
„4. Da li je tužiteljici grubo povrijeđeno pravo na pravičan postupak zajamčeno čl. 29. Ustava RH, a tako i odredbama Zakona o parničnom postupku putem bitnih povreda postupka kada najprije po tužiteljici predloženi dokazi usmjereni dokazivanju da je tuženik prema zakonskim kriterijima krivo razvrstan u djelatnost socijalne skrbi nisu provođeni od prvostupanjskog suda budući da taj sud činjenicu razvrstavanja po NKD-u nije ni smatrao relevantnom da bi, zatim, ovom pobijanom drugostupanjskom presudom bez obrazloženja prvostupanjska presuda preinačena čime je, ustvari, tužiteljica onemogućena u dokazivanju i u sudjelovanju u postupku (tužiteljica je predlagala dokaze da javna isprava, tj., tzv. “obavijest o razvrstavanju po NKD-u”, koja je javna isprava, a ne upravni akt, nije istinitog sadržaja odnosno da je nastala temeljem neistnitih podataka, a što je prema ZPP-u dopušteno i zove se pobijanje javne sprave koja ima samo presumciju istnitosti)?“.
4. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.
5. Predmet spora je isplata na temelju kolektivnog ugovora.
6. Među strankama je sporno koji se kolektivni ugovor primjenjuje s obzirom da tuženik obavlja djelatnost socijalne skrbi i djelatnost srednjoškolskog obrazovanja i odgoja.
7. U odnosu na prva tri postavljena pravna pitanja ovaj revizijski sud već je izrazio svoje stajalište da se u slučaju spora o primjeni dva ili više kolektivnih ugovora primjenjuje onaj kolektivni ugovor koji se primjenjuje u djelatnosti u kojoj je, prema službenoj statističkoj klasifikaciji, razvrstan poslodavac, a što u konkretnom slučaju znači kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi (tako u Rev-520/2023 i Rev- 797/2024). Budući da je revizijski sud izrazio svoje stajalište u odnosu na postavljena pravna pitanja, nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, a niti postoje razlozi zbog kojih bi trebalo preispitati sudsku praksu revizijskog suda, pa je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.
8. U odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na jednakost svih pred zakonom u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 12. studenoga 2024.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
