REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-980/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Škurla, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bekina, Škurla, Durmiš i Spajić iz Zagreba, protiv tuženice PZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijo Rođak, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-311/2022-4 od 23. listopada 2023., kojima su potvrđeni presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3336/2016 od 23. studenoga 2021. ispravljena rješenjem poslovni broj P-3336/2016 od 7. prosinca 2021. i rješenje poslovni broj P-3336/2016 od 7. prosinca 2021., u sjednici održanoj 12. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-311/2022-4 od 23. listopada 2023., zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1. Smiju li sudovi nižeg stupnja, ne poštujući pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojima:

(a) Republika Hrvatska kada sudjeluje u gospodarskim odnosima kao većinski vlasnik ili osnivač trgovačkog društva, nema ovlasti djelovati kao zakonodavac odnosno država tada ima samo pravni status poduzetnika (odluka tog Suda broj U-I- 928/00 od 22. studenoga 2006.), i

(b) Odluka Vlade Republike Hrvatske, donesena po čl. 31. st. 2. Zakona o Vladi Republike Hrvatske nije propis (odluka tog Suda broj U-II-6323/2014 od 25. travnja 2017), to jest nema pravnu snagu podzakonskog akta, izravno pozivom na navedenu Odluku Vlade RH arbitrarno umanjivati prava koja je članica uprave trgovačkog društva u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske stekla po ugovoru kojeg je sklopila s Nadzornim odborom tog društva, a da pri tome sudovi ne ocijene pravno značenje tog ugovora, budući da je navedena Odluka tek akt poslovanja u gospodarskotržišnim uvjetima?

Ugrožavaju li time sudovi nižeg stupanja tuženičina temeljna ljudska prava na jednakost pred zakonom i pred sudovima (čl. 14. st. 1. i čl. 26. Ustava Republike Hrvatske - dalje: Ustav), i pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava) osobito, ali ne i jedino, pravo na pravnu sigurnost i stečena prava?

2. Postoji li bitna povreda odredaba parničnog postupka kad presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a) odnosno kada bez razborita ili uopće bez obrazloženja odstupa od prakse Vrhovnog suda odnosno kad praksa samog Vrhovnog suda i/ili viših sudova nije jedinstvena?

3. Je li ostvarena povreda postupovnog prava koja ugrožava pravnu sigurnost i povreda ustavnih i konvencijskih prava parnične stranke na pristup sudu i pravičan sudski postupak koji uključuje pravo na obrazloženu drugostupanjsku odluku (čl. 375. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 18. st. 1. Ustava), u okolnostima u kojima prvostupanjski sud u prvostupanjskoj presudi, a drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbi tuženika u pogledu odlučnih žalbenih razloga tuženika protiv prvostupanjske presude, ne odgovaraju na tvrdnje i shvaćanja tuženika (ne daju razloge o odlučnim navodima stranke ili ih ignoriraju), iznijetih tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka?

4. Je li tuženica onemogućena u raspravljanju (čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a) kad je sud s liste sudskih vještaka, između brojnih financijskih vještaka, imenovao za vještaka upravo osobu za koju se objektivno može ocijeniti da nije nepristrana u odnosu na tuženicu, te je li time povrijeđeno tuženičino temeljno ljudsko pravo na pristup sudu? Je li time sud doveo u pitanje i vlastitu nepristranost?

5. Je li antirecesijska mjera Vlade Republike Hrvatske iz Odluke Vlade RH, koja se odnosila na trgovačka društva u vlasništvu odnosno većinskom vlasništvu Republike Hrvatske, valjana pravna osnova da se na njoj izravno utemelje pobijana i prvostupanjska presuda?“.

1.1. Kao razloge važnosti postavljenih pitanja tuženica se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-265/2021 od 1. veljače 2022., Revr-1553/13 od 28. travnja 2015., Revr-983/16 od 20. rujna 2016., Revr-219/10 od 16. ožujka 2011., Revt- 302/17-3 od 7. veljače 2018., Revr-1467/16-2 od 29. svibnja 2019., Revr-550/2017-2 od 10. srpnja 2019., Revr-77/18-2 od 19. veljače 2020., Revr-1734/2015-2, Rev- 2316/18-3 od 28. ožujka 2023., Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-928/00 od 22. studenoga 2006. i U-II-6323/2014 od 25. travnja 2017.

2. Kroz naznačena pitanja tuženica se pozvala i na povredu prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

5. Vlada Republike Hrvatske regulirala je pitanje isplate varijabilnog dijela plaće (bonus) Odlukom o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava od 11. srpnja 2009 („Narodne novine“, broj 83-2039/09 - dalje: Odluka iz 2009). Tom je Odlukom propisano da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom neće isplaćivati (točka IV. Odluke iz 2009.). Istom je Odlukom i propisano da se primjenjuje do 31. prosinca 2010. Dakle, za vrijeme razdoblja važenja Odluke iz 2009. nije bilo moguće isplatiti varijabilni dio plaće. Odlukom o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava od 17. prosinca 2010. („Narodne novine“, broj 3-44/11 - dalje: Odluka iz 2010.) produljen je rok zabrane isplate varijabilnog dijela plaće iz točke IV. Odluke iz 2009. do 31. prosinca 2011. Odlukom o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava od 5. siječnja 2012. („Narodne novine“, broj 3-53/12 - dalje: Odluka iz 2012.) produljen je rok zabrane isplate varijabilnog dijela plaće iz točke IV. Odluke iz 2009. do 31. prosinca 2012. Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava od 19. travnja 2012. („Narodne novine“, broj 46-1145/12 - dalje: Odluka iz travnja 2012.) izmijenjena je osnovna odredba iz Odluke iz 2009. pa je propisano da se godišnja nagrada-varijabilni dio plaće može ugovoriti samo za 2012. i to pod određenim uvjetima. U tom smislu donesene su Izmijene i dopune te Odluke tijekom 2013. i 2014. te je od 19. travnja 2012. dana mogućnost ugovaranja varijabilnog dijela plaće (bonusa) za predsjednika i članove uprave pod određenim uvjetima, što se očituje u propisivanju kriterija za utvrđivanje varijabilnog dijela plaće.

6. Polazeći od navedenih Odluka nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženica ima pravo na isplatu varijabilnog dijela plaće od travnja 2012. prema bruto I iznosu plaće, pa kako je tuženica sama sebi isplaćivala varijabilni dio plaće prema bruto II iznosu plaće za razdoblje od 2011. do srpnja 2014. u iznosu od 2.179.548,90 kn da tužitelju pripada naknada štete na ime preplaćenog varijabilnog dijela plaće u iznosu od 556.425,72 kn, a ne bonusa koji joj je isplaćen u punom iznosu.

7. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženica polazi od pogrešne pretpostavke, jer nižestupanjski sudovi donoseći pobijanu odluku pozivom na navedene Odluke nisu otklonili pravo tužiteljice na isplatu varijabilnog dijela plaće već su utvrdili da tuženici pripada isplata prema bruto I iznosu plaće prema Ugovoru o obavljanju poslova člana uprave sklopljenog između stranaka 21. prosinca 2011., a ne prema bruto II iznosu plaće, kako je obračunata isplata.

7.1. Uz to odluke na koje se tuženica poziva kao razlog važnosti ne koincidiraju činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka u predmetnom sporu, jer se u tim odlukama ne radi o isplati varijabilnog dijela plaće prema bruto I iznosu plaće za utuženo razdoblje, dok okolnost da o određenom pravnom pitanju ne bi postojala praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sama po sebi to pravno pitanje ne čini važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Tako navedeni razlozi ne ispunjavaju pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, jer nepostojanje prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske o određenom pitanju automatski ne znači ispunjenje pretpostavki za dopustivost revizije.

8. Pitanjima naznačenim pod 2., 3. i 4. tuženica ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka koje da su počinjene pred drugostupanjskim sudom, a kroz koja pitanja ukazuje na povredu ustavnih i konvencijskih prava.

8.1. Naime, (pitanje naznačeno pod 2.) prema mišljenju tuženice, drugostupanjskoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i na taj način izražava nezadovoljstvo pobijanom presudom, a prema ocjeni ovog suda tako procesnopravno pitanje nije pitanje koje u sebi sadržavaju uvjet univerzalnosti koji je potreban da bi u smislu čl. 385.a ZPP-a radilo o važnom pitanju kako ga definira taj članak jer odgovor ovisi o specifičnim i jedinstvenim okolnostima ovog konkretnog spora, pa se takvo pitanje ne može ocijeniti kao važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

8.2. Navodi u obrazloženju tog pitanja da je praksa revizijskog suda i praksa viših sudova nije jedinstvena te da je potrebno da Vrhovni sud Republike Hrvatske preispita svoju praksu u predmetima broj Revt-302/17-3 od 7. veljače 2018., Revr-1467/16-2 od 29. svibnja 2019., Revr-550/2017-2 od 10. srpnja 2019., Revr-77/18-2 od 19. veljače 2020., Revr-1734/2015-2, Rev-2316/18-3 od 28. ožujka 2023., nisu od utjecaja jer u navedene odluke ne koincidiraju činjeničnim utvrđenjima i pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka u predmetnom sporu.

8.3. Navodi obrazloženja tog pitanja da drugostupanjskoj odluci nedostaje obrazloženje u pogledu tijeka zateznih kamata valja ukazati da isto nije bilo žalbeni razlog radi čega se tim pitanjem drugostupanjski sud nije ni bavio.

9. U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (čl. 375. st. 1. ZPP). Dakle, upravo iz te zakonske odredbe proizlazi odgovor na treće postavljeno pitanje, da u obrazloženju presude drugostupanjski sud nije bio dužan ocjenjivati sve žalbene razloge, već samo one koji su od odlučnog značaja, a u pobijanoj presudi, sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a, sud je obrazložio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Stoga se ni to pitanje se ne može ocijeniti kao važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

10. U odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, iz onoga što je dostavljeno ovom revizijskom sudu nije moguće ocijeniti da bi četvrto pitanje bilo važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a. Naime, iz žalbe proizlazi da tuženica nije isticala navedenu bitnu povredu postupka već je tek uzgredno u zagradama navela da se radi „o vještaku na kojem je inzistirao sud i prilikom imenovanja vještaka odmah odbacio prijedlog tužene za izuzeće vještaka zbog sukoba interesa“, dok u obrazloženju tog pitanja navodi da je sud odbio njen zahtjev za izuzeće vještaka. Stoga se ne može zaključiti da bi pitanje bilo važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

10.1. U obrazloženju navedenog pitanja tuženica ukazuje da nije odgovoreno na njen prigovor zastare zahtjeva. Međutim, postavljenim pitanjem ne problematizira prigovor zastare pri čemu iz sadržaja žalbe ne proizlazi da je tuženica navela taj žalbeni razlog, a prvostupanjski sud je navedeni prigovor jasno obrazložio. Zbog navedenog, niti to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava u sudskoj praksi.

11. U odnosu na pitanje naznačeno pod 5. tuženica u obrazloženju istog ukazuje na povredu ustavnih prava iz čl. 48. i 50. Ustava ne navodeći razlog važnosti u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

12. Tuženica, iako navodi da prijedlog za dopuštenje revizije podnosi i u odnosu na rješenje o ispravku presude u tom pravcu ne postavlja pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

13. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

14. Tuženica kroz postavljena pitanja ujedno ukazuje na povredu temeljnih ljudskih prava. No, tuženica nije učinila vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tuženica u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na prigovore na način na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje iz čl. 3., 14. i 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije, osim u izuzetno rijetkim slučajevima (a što ovaj slučaj nije).

15. Što se tiče navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 29. Ustava, kao i čl. 6. st. 1. Konvencije sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

16. Imajući na umu ono što je već izneseno u vezi u prijedlogu postavljenog pitanja, ovaj sud cijeni da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženici bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženice, a presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima niti je njima tuženici povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku i uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek kao i pravo na jednakost pred sudovima i pravo na nepovredivost vlasništva zajamčenih odredbama čl. 18., čl. 26., 48. i 50. Ustava Republike Hrvatske i čl. 13.1. Konvencije. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženica nije imala pravično suđenje.

17. Naime, činjenica da tuženica nije uspjela u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su joj ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako, to što sudovi nižeg stupnja zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tuženice ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.

18. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije.

19. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4. ZPP-a, riješiti kao u izreci.

Zagreb, 12. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa