REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3695/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽC, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Srđanu Simiću odvjetniku iz Pule, protiv tuženice Opće bolnice Pula - Ospedale Generale di Pola, Pula, Zagrebačka 30, OIB 16089706543, koju zastupa punomoćnik Edi Slivar odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja i prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-153/2023-3 od 7. veljače 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr- 61/2022-38 od 31. ožujka 2023., u sjednici održanoj 12. studenoga 2024.

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje podnošenja revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-153/2023-3 od 7. veljače 2024. u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja,

II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje podnošenja revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-153/2023-3 od 7. veljače 2024 u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava.

III. Odbacuje se prijedlog tuženice za dopuštenje podnošenja revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-153/2023-3 od 7. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj i tuženica podnijeli su prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-153/2023-3 od 7. veljače 2024., s tim da tužitelj prijedlog podnosi u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev, a tuženica u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja.

2.1. Tužitelj je u prijedlogu postavio slijedeća pravna pitanja:

„1) Kako se pravilno računa redovan mjesečni fond radnih sati primjenom Zaključka 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora? 2) Mora li redovan mjesečni fond radnih sati biti jednak za sve radnike sukladno Zaključku 153?

3) Mogu li se državni blagdani smatrati radnim danima u smislu Zaključka 153., a sve obzirom na odredbu iz čl. 1. st. 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH (NN br.110/19), vezano za odredbu iz čl. 9. st 3. Zakona o radu?“.

2.2. Kao razlog važnosti postavljenim pitanjima navedene su odluke: Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-72/2021 od 25. siječnja 2022., Gž R-361/2021 od 14. veljače 2022. i Gž R-755/2022 od 15. ožujka 2023., Županijskog suda u Zadru Gž R-5/2022 od 6. srpnja 2022., Županijskog suda u Splitu Gž R-790/2022 od 1. rujna 2022., Gž R-1164/2021 od 19. srpnja 2023. i Gž R-111/2022 od 19. prosinca 2023., Županijskog suda u Vukovaru Gž R-13/2022 od 29. rujna 2022., te Županijskog suda u Karlovcu Gž R-51/2022 od 26. kolovoza 2022 i Gž R-111/2022 od 8. veljače 2023., u kojima je u cijelosti potvrdio prvostupanjske presude zauzimajući stav da je prvostupanjski sud pravilno primijenio Zaključak 153. u utuženom periodu između ostaloga i na način da je pravilno utvrdio da redovan mjesečni fond radnih sati mora biti jednak za sve radnike, bez obzira da li rade samo u jutarnjoj smjeni, turnusima, dežurstvima.

2.3. Tužitelj ujedno smatra da u ovom predmetu treba dopustiti i reviziju temeljem odredbe iz čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku jer je iz gore opisanih razloga tužitelj učinio vjerojatnim da su mu u drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to:

- ustavno pravo iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) kojim se jamči jednakost pred zakonom,

- ustavno pravo iz čl. 26. Ustava Republike Hrvatske prema kojem su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti,

- pravo iz čl. 13. Konvencije kojim se jamči svakome čija su prava i slobode koje su priznate u Konvenciji povrijeđene pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.

3. Tuženica je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavila slijedeća pravna pitanja:

„1) Legitimno očekivanje stranaka u postupku je i primjena odredaba KU kao i Dodataka KU na način kako one glase i u periodu u kojem su na snazi i u primjeni. Ako je Dodatkom III KU utvrđeno da se za sate odrađene u prekovremenom radu plaćaju dodaci od 01. travnja 2020. godine pa nadalje i ne utvrđuje retroaktivnu primjenu, neovisno o tumačenju i zauzetom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (koje je suprotno ugovornoj volji stranaka i doneseno prije zaključenja Dodatka III KU), da li sud primjenjuje Dodatak III KU i utvrđuje da se dodaci na plaću sa sate odrađene u prekovremenom radu plaćaju od 01. travnja 2020. godine, dakle ne prije tog datuma, ili primjenjuje shvaćanje VS RH koje je doneseno prije stupanja na snagu opisanih ugovornih odredbi?

2) Može li pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zamijeniti ugovornu volju stranaka koja je utvrđena drugačije od shvaćanja VS RH i zauzeta u odredbama KU i u Zaključcima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje odredaba KU koji su obvezni za ugovorne strane

3) Može li se pravno shvaćanje Vrhovnog suda primjenjivati retroaktivno na raniji period, iako je prava volja ugovornih stranaka utvrđena KU i Zaključcima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje odredaba KU koji se na te odredbe odnose, te konačno u Dodtaku III KU koji je u primjeni od 01.04.2020. godine, izražena drugačije od shvaćanja Vrhovnog suda?

4) Je li došlo do povrede postupovnog prava koja ugrožava pravnu sigurnost, uz povredu prava stranke na pravičan sudski postupak koji uključuje pravo na obrazloženu sudsku presudu, kada je drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbi tuženika propustio uzeti u obzir sve relevantne činjenice i pravne propise koji su mjerodavni za ocjenu žalbenih razloga i za ocjenu ispravnosti prvostupanjske presude (plaćanje dodataka na sate prekovremenog rada u skladu sa odredbama KU i Dodatkom III KU), a osobito kada obrazloženje odluke ne sadrži ocjenu svih žalbenih navoda pa tako niti onih od osobitog značaja (primjena plaćanja dodataka na sate u prekovremenom radu u skladu sa odredbama KU i Dodatkom III KU od 01.04.2020.), niti jasne razloge iz kojih bi se moglo provjeriti na kojim utvrđenjima i kojim pozitivnim pravnom propisima je ista utemeljena?“, međutim, uz navedena pitanja nije se pozvala ni na jednu odluku revizijskog suda, niti Ustavnog suda RH, kao ni neku od odluka županijskog suda u kojoj bi bilo izneseno drugačije pravno shvaćanje od onog iznesenog u pobijanoj odluci.

4. Odgovori na prijedloge za dopuštenje revizije nisu podneseni.

5. Prijedlog tužitelja je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten, dok je prijedlog tuženice nedopušten.

6. Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenilo da postavljena pravna pitanja i tužitelja i tuženice nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP-a), za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je revizijski sud o predmetnoj problematici izrazio pravno shvaćanje u odlukama poslovni broj Rev-281/2021 od 27. travnja 2021., Rev-683/2022. Rev-290/2021 od 1. lipnja 2021., Rev-658/21 od 14. ožujka 2021., Revd 1150/2024 od 12. ožujka 2024, Revd 2643/2023 od 28. rujna 2023., i dr., a pobijana drugostupanjska odluka nije u suprotnosti, nego u skladu s pravnim shvaćanjima iznesenim u tim odlukama, a uz to tuženica nije ni navela razloge važnosti postavljenim pitanjima.

7. Slijedom iznesenog, a budući da shvaćanje u pobijanoj odluci ne odstupa od shvaćanja revizijskog suda, to je o prijedlogu tužitelja, temeljenom na postavljenim pravnim pitanjima, na temelju odredbe čl. 385.a. u svezi čl. 389.b st. 1. i 3. ZPP-a riješeno kao u točki. I. izreke, a o prijedlogu tuženice, na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. ZPP-a riješeno kao u točki. III. izreke.

8. Revizijski sud ocjenjuje da tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje tužitelj veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustava RH), ustavnog prava na jednakost svih pred zakonom i pred sudovima zajamčenog odredbom čl. 14. Ustava RH, kao i prava iz čl. 13. Konvencije kojim se jamči svakome čija su prava i slobode koje su priznate u Konvenciji povrijeđene pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom.

9. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).

10. Osim toga, odredba čl. 6. st 1. EKLJP i čl. 29. st 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno izjasniti se o navodima tuženice, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijanih presuda proizlazi da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode tuženika, pa tako i one koji se tiču razloga glede odlučnih činjenica iz odredbe čl. 11. ObZ i čl. 8. ZN, što su učinili ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, dajući za svoju ocjenu detaljno navedene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom su smislu presude sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnim, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje. Isto se donosi i na temeljno ljudsko pravo jednakosti sviju pred zakonom i pristranost suda jer tuženik nije obrazložio u čemu bi se sastojala povreda tog prava.

11. Slijedom iznesenog tužitelju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti pravo na jednakost svih pred zakonom, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a valjalo odbaciti taj dio prijedloga i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

12. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda ni u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4 ZPP-a, riješeno kao u točki III. izreke.

Zagreb, 12. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić