Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4593/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku OK, odvjetniku iz Odvjetničkog društva K & A iz [adresa], protiv tuženika CO d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici LK, odvjetnici u Odvjetničkom društvu G.i.P iz [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn-78/2023-93 od 13. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 12. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn-78/2023-93 od 13. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje iznos od 2.213,73 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te pod točkom III. izreke u dijelu kojem tužitelju nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 2.203,29 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn- 78/2023-93 od 13. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je tužitelju dosuđena naknada štete u ukupnom iznosu od 1.462,95 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2015. do isplate, te pod točkom III. izreke kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.497,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. lipnja 2024. do isplate.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn- 78/2023-93 od 13. lipnja 2024. u dijelu izreke pod točkom II. kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućim na iznos od 1.462,95 € u razdoblju od 26. ožujka 2015. do 21. prosinca 2015. kao i u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 706,29 € i odlučuje:

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.462,95 € za razdoblje od 26. ožujka 2015. do 21. prosinca 2015. po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23), u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 706,29 € zajedno sa zateznim kamatama od 12. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 1.462,95 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2015. do isplate. Nadalje, pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje iznos od 2.213,73 € sa zakonskim zateznim kamatama od 26. ožujka 2015. do isplate i isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.462,95 € za razdoblje od 26. ožujka 2015. do 21. prosinca 2015. Pod točkom III. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.497,00 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2024. do isplate.

2.1. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom II. kao i pod točkom III. u dijelu u kojem mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 1.497,00 €, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu sukladno navodima žalbe podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.2. Isto tako, protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i III. kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. ZPP te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana u pogledu tijeka kamata i odluke o parničnom trošku.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske i imovinske štete zbog povrede prava osobnosti iz čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO), koju trpi kao posljedicu prometne nesreće od 3. ožujka 2015. kada je stradao u prometnoj nezgodi u [adresa] kada je upravljao biciklom na koji je naletio vozač osobnog automobila registarske oznake [registarska oznaka] IH, koje je u to vrijeme bilo osigurano kod tuženika.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuju žalitelji.

6. U odnosu na žalbene navode tužitelja da iz točke 3. obrazloženja presude proizlazi da je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu kako je tužitelj isti postavio na ročištu održanom dana 7. rujna 2022. obzirom da se tuženik usprotivio smanjenju tužbenog zahtjeva učinjenom na ročištu održanom dana 2. veljače 2023. koja odluka je nejasna i pogrešna jer se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva za koje nije potreban pristanak tuženika, valja reći da su neosnovani.

7. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Stoga kako je tuženik pravovremeno, na istom ročištu na kojem je tužitelj smanjio svoj tužbeni zahtjev izjavio da ne pristaje na to smanjenje, to je pravilno prvostupanjski sud odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva kako je postavljen na ročištu 7. rujna 2022. kojim potražuje isplatu iznosa od 26.000,00 kn/ 3.450,79 €[1] te iznos od 1.702,00 kn / 225,89 €, oboje sa zakonskim zateznim kamatama od 26. ožujka 2015. do isplate. Pri tome, tužitelju nije niti povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"), a prema kojem načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika, a što se nije dogodilo primjenom odredbe čl. 193. ZPP prema kojoj je za djelomično povlačenje tužbe potreban pristanak tuženika.

8. U odnosu na žalbene navode da je sud neopravdano odbio zahtjev tužitelja za provođenjem dokaznog prijedloga obnove vještačenja po vještaku prometne struke, valja reći da su provedeni dokazi cijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, dok u smislu čl. 220. st. 2. ZPP-a samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke. Isto tako, odgovarajući na žalbene navode tužitelja posebno valja istaknuti da je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje prometnog vještaka ing. Ereša dajući za to jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, te decidirano navodeći koje činjenice nalazi utvrđenima temeljem takvoga nalaza i mišljenja tako da je vještačenje provedeno potpuno u skladu s odredbama čl. 250.-262. ZPP-a. Stoga kako su, dakle, ranije istaknuti prigovori otklonjeni, to sud prvog stupnja nije imao razloga ne prihvatiti nalaz i mišljenje prometnog vještaka, za što je dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a tužitelj paušalnim ponavljanjem istih prigovora u žalbi nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost postupkom suda prvog stupnja utvrđenog činjeničnog stanja. Također i navod tužitelja da se provede novo vještačenje ide samo za nepotrebnim odugovlačenjem postupka što je suprotno čl. 10. ZPP-a.

9. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da žalitelji u žalbama navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njihovog viđenja predmetne pravne situacije.

10. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da je tužitelj na biciklu radnjom skretanja ulijevo presjekao put kretanja vozilu osiguranika tuženika koje se nalazilo u radnji pretjecanja pa je stoga radnja skretanja ulijevo tužitelja na biciklu bila uzrok nastanka predmetnog štetnog događaja. Isto tako je utvrđeno u odnosu na mogućnost izbjegavanja nastanka štetnog događaja, da je tužitelj na ravnom i preglednom kolniku prije započinjanja radnje skretanja ulijevo okretanjem glave mogao uočiti vozilo osiguranika tuženika koje se nalazilo u radnji pretjecanja pa ne bi došlo do sudara da je tužitelj odustao od radnje skretanja ulijevo i propustio vozilo osiguranika tuženika dok osiguranik tuženika nije vidio da se tužitelj kreće na biciklu ispred traktora kojeg je pretjecao te iz prometnog vještačenja proizlazi da u trenutku kad je vozilo osiguranika tuženika započelo radnju pretjecanja tužitelj na biciklu nije morao biti u njegovom vidnom polju zbog traktora, tako da je prvostupanjski sud utvrdio da svjedok IH nije vidio tužitelja na biciklu prije nastanka štetnog događaja pa nije uzimana u obzir mogućnost izbjegavanja štetnog događaja prema kojoj bi osiguranik tuženika vidio tužitelja kako rukom pokazuje znak da će skrenuti ulijevo. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je za tužiteljevo postupanje i u prekršajnom postupku pravomoćno utvrđeno da je bilo protivno čl. 43. st. 2. i 3. ZSPC-a, a isto smatra i sud u ovom parničnom postupku, dok je osiguranik tuženika vozio protivno odredbi čl. 73. st. 1. ZSPC-a prema kojem vozač ne smije pretjecati drugo vozilo, osim bicikla, mopeda i motocikla bez bočne prikolice, neposredno ispred raskrižja ili na raskrižju koje nije s kružnim tokom prometa, a osiguranik tuženika nije pretjecao bicikl tužitelja, kojeg nije ni vidio, nego traktor. U ovoj situaciji nije se radilo o slučaju iz čl. 73. st. 2. ZSPC-a kad bi pretjecanje prije i u raskrižju bilo dozvoljeno ako se pretječe vozilo koje se kreće cestom koja je prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaska, kad se prometom na raskrižju upravlja prometnim svjetlima ili znacima koje daje ovlaštena osoba.

11. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da su i tužitelj i osiguranik tuženika kretali se protivno odredbama ZSPC-a, da je uzrok štetnog događaja bila tužiteljeva radnja skretanja ulijevo i da je tužitelj mogao prije započinjanja radnje skretanja ulijevo okretanjem glave uočiti vozilo osiguranika tuženika koje se nalazilo u radnji pretjecanja pa ne bi došlo do sudara da je tužitelj odustao od radnje skretanja ulijevo i propustio vozilo osiguranika tuženika, slijedom čega je tužitelj suodgovoran za nastanak ovog štetnog događaja u omjeru od 50 %.

12. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. U odnosu na žalbene navode tužitelja da je nejasno na koji način je sud došao do utvrđenja da sa strane tužitelja postoji doprinos nastanku štetnog događaja u omjeru od 50%, valja reći da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je tužitelj upravljao električnim biciklom i došavši do kbr. 39, odnosno do raskrižja s lokalnom cestom br. 40040 prema [adresa], započeo radnju skretanja ulijevo, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može obaviti na siguran način bez opasnosti za druge sudionike u prometu jer u tom trenutku je krećući se istim smjerom kao i okrivljenik osobni automobil registracijske oznake i broja [registarska oznaka] kojim je upravljao IH vršio pretjecanje preko isprekidane središnje crte na kolniku gore navedenog traktora i prikolice uslijed čega je dok se osobni automobil nalazio na istočnoj prometnoj traci kojom je vršio pretjecanje na središnjem dijelu kolnika došlo do udara lijeve strane upravljača bicikla u prednji desni bočni dio automobila. Iz nalaza i mišljenja vještaka ing. E proizlazi da je tužitelj na biciklu radnjom skretanja ulijevo presjekao put kretanja vozilu osiguranika tuženika koji se nalazio u radnji pretjecanja, a tužitelj na biciklu je na ravnom i preglednom kolniku prije započinjanja radnje skretanja ulijevo okretanjem glave mogao uočiti vozilo osiguranika tuženika koje se nalazilo u radnji pretjecanja pa da je odustao od radnje skretanja i propustio vozilo osiguranika tuženika, slijedom čega je utvrđena njegova suodgovornost od 50% nastanku štetnom događaju.

14. U odnosu na daljnje žalbene navode tužitelja kojima osporava svoj doprinos od 50%, smatrajući da je njegov doprinos 30%, valja reći da iz nalaza i mišljenja jasno proizlazi da u trenutku kad je vozilo osiguranika tuženika započelo radnju pretjecanja tužitelj na biciklu nije morao biti u njegovom vidnom polju zbog traktora dok je u trenutku kad je tužitelj na biciklu započeo radnju skretanja ulijevo bilo realno za očekivati da je vozilo osiguranika tuženika bilo u vidnom polju tužitelja i to u radnji pretjecanja traktora na njemu suprotnoj, lijevoj polovici kolnika, što jasno upućuje na zaključak da je tužitelj imao mogućnost izbjeći nastanak štetnog događaja da je odustao od radnje skretanja kada je vidio vozilo osiguranika tuženika.

15. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je osiguranik tuženika pravovremenim kočenjem imao mogućnost izbjegavanja predmetnog štetnog događaja, valja reći da je vještak u svom nalazu utvrdio da pokazivanje tužitelja na očevidu da je rukom dao znak za skretanja ulijevo nije temeljeno na materijalnim tragovima pa on ne može utvrditi je li tužitelj dao taj znak rukom i u kojem trenutku bi ga dao, ali je naveo da je takva varijanta tehnički moguća i da je u tom slučaju i osiguranik tuženika imao mogućnost izbjegavanja nastanka štetnog događaja. Međutim, iz iskaza osiguranika tuženika proizlazi da se kretao brzinom od oko 50 km/n i da je tom brzinom pretjecao traktor koji se kretao jako polako te nije vidio tužitelja i kad je obilazio traktor mislio je da je udario u neku šipku koja je virila iz traktora pa je tek kad je prošao vidio da tužitelj leži na pola ceste, ali na desnoj strani i da su se skupili neki ljudi, a i dodao je da na tom mjestu nije bilo zabranjeno pretjecanje i da bi ga policija odmah za to okrivila da je tamo bila puna crta, slijedom čega su navodi tužitelja nedokazane tvrdnje.

16. Također, u odnosu na žalbene navode da je motorno vozilo opasna stvar (sredstvo) te da se odgovornost osiguranika tuženika mora procjenjivati na temelju povećane opasnosti, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud ocijenio o doprinosu osiguranika tuženika u omjeru od 50% jer iako je kolnik na mjestu pretjecanja podijeljen isprekidanom uzdužnom središnjom crtom koja u tehničkom smislu dopušta izvođenje radnje pretjecanja onako kako je to obavljalo vozilo osiguranika tuženika, kako to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, odredbom čl. 58. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 67/08, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15 dalje: ZOSPC) je propisano da vozač koji se približava raskrižju mora voziti s povećanim oprezom koji odgovara prometnim uvjetima na raskrižju. Dakle, osiguranik bez obzira što je kolnik bio podijeljen isprekidanom linijom trebao je posebno paziti prilikom pretjecanja neposredno prije ulaza u raskrižje, slijedom čega su neosnovani i žalbeni navodi tuženika da nije ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je radnja osiguranika tuženika bila protupravna.

17. Pri tome, pozivanje tužitelja na tvrdnje vještaka da je na mjestu štetnog događaja bila dopuštena i radnja skretanja ulijevo na način kako je to obavljao tužitelj na biciklu, nije od utjecaja na drugačiji zaključak o doprinosu tužitelja štetnom događaju, pogotovo kad žalitelj zanemaruje činjenicu da je vještak utvrdio i da je na mjestu štetnog događaja kolnik podijeljen isprekidanom uzdužnom središnjom crtom koja u tehničkom smislu dopušta izvođenje radnje pretjecanja onako kako je to obavljalo vozilo osiguranika tuženika.

18. Žalbeni navodi tuženika da kada bi se uzelo da je radnja pretjecanja osiguranika tuženika bila protupravna da se radi o prekršaju u tehničkom smislu, također su neosnovani budući da je započeo pretjecanje neposredno prije ulaska u raskrižje, a u kojem slučaju je bio dužan voziti s naročito povećanom opreznošću, a što je izostalo u konkretnom slučaju. Dakle, osiguranik tuženika je trebao imati posebnu pozornost prije nego se upustio u pretjecanje traktora i to na mjestu približavanja raskrižju pri čemu nije od utjecaja što je tužitelj u prekršajnom postupku oglašen krivim dok protiv osiguranika tuženika nije ni pokrenut prekršajni postupak jer je građanskopravna odgovornost šira od kaznenopravne, odnosno prekršajne odgovornosti te ne isključuje suodgovornost osiguranika tuženika nastanku štetnog događaja.

19. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja kojima isti osporava visinu dosuđene naknade štete. To iz razloga jer je sud prvog stupnja utvrdio sve okolnosti iz čl. 1100. st. 2. ZOO o kojima ovisi visina pravične novčane naknade, te je pravilno utvrdio da je tužitelj pretrpio povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje. Naime, vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u štetnom događaju zadobio natučenje mekog oglavka, natučenje moždanog tkiva temporobazalno desno, traumatsko krvarenje u paučinastu ovojnicu mozga i ispod tvrde moždane ovojnice preko desne hemisfere te potres mozga i utvrđeno je da je kod tužitelja zbog povremenih glavobolja i smetnji koncentracije koje zaostaju nakon pretrpljene kraniocerebralne ozljede došlo do trajnog smanjenja životne aktivnosti od 5 % te da je trpio bolove jakog intenziteta 24 sata, bolove srednjeg intenziteta trpio je 5 dana dok su bolovi slabijeg intenziteta bili prisutni još mjesec dana dok nije pretrpio primarni strah jer je došlo do gubitka svijesti, a sekundarni strah koji se javlja zbog pretrpljenih ozljeda i brige za ishod liječenja bio je jakog oscilirajućeg intenziteta 5 dana, umjerenog oscilirajućeg intenziteta 10 dana i slabijeg oscilirajućeg intenziteta ukupno još 6 tjedana. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da bi tužitelju pripadala novčana naknada u iznosu od 2.700,00 €, a što bi sukladno odredbi čl. 1100. ZOO-a predstavljalo pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje odnosno adekvatnu satisfakciju za pretrpljenu neimovinsku štetu. Također, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć u trajanju od ukupno 74 sata, te je pravilno primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO utvrdio da bi mu pripadao iznos od 225,89 € odnosno da bi tužitelju ukupno pripadao iznos od 2.925,89 € što uz doprinos od 50 % iznosi 1.462,95 €.

20. U odnosu na žalbene navode da sud u obrazloženju presude nije vrednovao kvalifikatorne okolnosti zbog čega se tužitelj smatra da se presuda suda prvog stupnja ne može ispitati, valja reći da su neosnovani. Naime, prema Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., a koji prihvaća objektivnu koncepciju neimovinske štete, pretrpljeni fizički bolovi i strah, te duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti više nisu vidovi neimovinske štete, već su samo kriteriji i mjerilo težine povrede prava osobnosti, te se uzimaju, pored drugih okolnosti, pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade. Slijedom toga, nije bilo osnove da se za pretrpljene fizičke bolove i strah, te za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti odmjeravaju i dosuđuju zasebno za svaki taj kriterij pojedini iznos pravične novčane naknade, već se pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje dosuđuje u jednom ukupnom iznosu pri čemu su, sukladno čl. 1100. st. 2. ZOO, pretrpljeni fizički bolovi i strah, te duševni bolovi, samo mjerila koje sud uzima u obzir prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade.

21. Međutim, osnovano tužitelj navodi da mu je trebalo u konkretnom slučaju priznati zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske i imovinske štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Naime, u konkretnom slučaju radi se o naknadi štete uzrokovane uporabom motornog vozila koje podliježe obveznom osiguranju u prometu. U takvom slučaju na dospjelost tražbine naknade štete primjenjuju se kao lex specialis odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) točnije odredba čl. 12. st. 4. koja propisuje da oštećenik na iznos naknade štete ima pravo na kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-720/14 od 5. prosinca 2017., Rev-1696/17 od 5. rujna 2017. i dr.). Tužitelj je tražio zatezne kamate od 26. ožujka 2015. navodeći da je tog dana podnio odštetni zahtjev, koji i prileži na listu 5-6 spisa, a koji zahtjev je tuženik potvrdio da ga je primio i nije osporavao datum odštetnog zahtjeva, tako da je valjalo tužbeni zahtjev prihvatiti u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva da mu se isplate zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.462,95 € tekuće od 26. ožujka 2015. do 21. prosinca 2015. te je u tom dijelu pod točkom II. temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP pobijana presuda preinačena kao u točki III. st. 1. izreke ove odluke.

22. Nadalje, u pogledu odluke o parničnom trošku tužitelj je u pogledu visine naknade štete s obzirom na zahtjev koji je konačno postavio (3.676,68 €) uspio sa 80% svog zahtjeva (iznos naknade štete koji bi mu pripao bez umanjenja s obzirom na njegovu suodgovornost iznosi 2.925,89 €) dok je glede osnove uspio sa 50% zahtjeva što ukupno iznosi 130%, podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 65 %, dok s druge strane tuženik je uspio u dijelu osnove zahtjeva od 50%, a u odnosu na visinu je uspio s 20%, a što je podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) 35%. Kada se nakon toga oduzme veći postotak s kojim je uspio tužitelj od manjeg postotka uspjeha tuženika dobije se 39% te tuženik treba tužitelju naknaditi 30% opravdanog i potrebnog troška, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pri čemu suprotno žalbenim navodima tužitelja u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni stajališta iz presude I protiv RH, zahtjev 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013. jer se ne radi o tužbi usmjerenoj protiv države.

23. Isto tako, neosnovani su i žalbeni navodi da je trošak za zastupanje po punomoćniku na pet ročišta 28. veljače 2017., 3. listopada 2019., 12. listopada 2020., 20. listopada 2021. i 2. travnja 2024. pogrešno odmjeren po 100,00 € sukladno Tbr. 9/2 Tarife jer se radi o ročištima na kojima se nisu izvodili dokazi.

24. Međutim, osnovano tužitelj navodi da mu je neovisno o uspjehu u sporu trebalo u cijelosti priznati troškove predujma za provođenje vještačenja kao i sudske pristojbe, kao nužne i opravdane.

25. Stoga tužitelju utvrđeni trošak od 3.200,00 € uz PDV iznosi 4.000,00 € sukladno uspjehu od 30% iznosi 1.200,00 € uz trošak predujma za vještačenje u iznosu od 676,89 €, za pristup vještaka na ročište 49,77 € i 33,18 €, te za očevid u iznosu od 49,48 €, kao i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 152,36 € te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 41,61 € odnosno ukupno 2.203,29 €. Kako je tužitelju na ime parničnog troška dosuđen iznos 1.497,00 € to mu je valjalo još dosuditi na ime parničnog troška za iznos od 706,29 € te odlučiti kao pod točkom III. izreke.

26. Kako je tužitelj uspio u žalbenom postupku samo djelomično u pogledu sporednih potraživanja, to mu nije priznat trošak žalbenog postupka te je po čl. 166. st. 1. ZPP- a odlučeno kao pod točkom IV. izreke rješenja.

27. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. V. izreke.

U Zagrebu 12. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat