REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1069/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TČ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Šaruniću, odvjetniku u Rijeci, Đure Šporera 8, protiv tuženice Zračne luke Rijeka d.o.o. (OIB 37940245720), Omišalj, Hamec 1, zastupanog po punomoćnici Kristini Mikuličić, odvjetnici u Rijeci, Ivana Grohovca 2, radi isplate naknade za odvojeni život, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-935/2021-2 od 31. siječnja 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-321/2018-26 od 26. listopada 2020., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-321/2018-28 od 30. listopada 2020., u sjednici održanoj 12. studenoga 2024.,
p r e s u d i o j e :
I. Odbija se revizija tuženice.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu 250,00 eur.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem od 30. listopada 2020., naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnove naknade za odvojeni život, iznos od 15.881,04 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke) te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.875,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2020. do isplate (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.625,00 kn/1.410,18 eur sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2020. do isplate (točka I. izreke). Nadalje je preinačena preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka preko iznosa od 10.625,00 kn/1.410,18 eur do iznosa od 11.875,00 kn/1.576,08 eur (za iznos od 1.250,00 kn/165,90 eur) sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2020. do isplate te je u tom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka za daljnji iznos od 1.250,00 kn/165,90 eur sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2020. do isplate (točka II. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn/207,38 eur (točka III. izreke), kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn/165,90 eur (točka IV. izreke).
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4225/23-2 od 20. prosinca 2023. dopušteno je tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude radi različitih shvaćanja ovoga suda u odlukama Rev 402/04 od 21. rujna 2005. naspram odluke Revx 949/13 od 21. siječnja 2014., u odnosu na pravno pitanje:
"U situaciji kada tužitelj povuče tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa za više od 50 % od prvotno traženog iznosa, a tuženik se upustio u raspravljanje i osporavao osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, čime su za tuženika nastali troškovi, ima li tuženik pravo na trošak srazmjerno uspjehu u sporu i u situaciji kada je visina naknade za zastupanje sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jednaka kako u slučaju prvotno postavljenog zahtjeva tako i u slučaju smanjenog tužbenog zahtjeva?".
4. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka, a podredno da pobijanu odluku ukine i vrati predmet na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu. Potražuje trošak revizije.
5. U odgovoru na reviziju tužitelj se istoj protivi, predlaže je odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora u iznosu od 250,00 eur.
6. Revizija nije osnovana.
7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena, pa ostale navode revidenta i postavljena pitanja ovaj sud nije ni razmatrao.
8. Predmet spora pred nižestupanjskim sudovima je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za odvojeni život u razdoblju od lipnja 2016. do prosinca 2017., a koji temelji na Kolektivnom ugovoru o pravima i obvezama radnika i poslodavca u Zračnoj luci Rijeka d.o.o. od 12. listopada 2006.
8.1. Međutim, u revizijskom postupku, a radi čega je revizija dopuštena, sporna je ocjena suda o neosnovanosti zahtjeva tuženice za isplatu naknade parničnog troška u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva.
9. Polazeći od činjenice da je konkretnom slučaju tužitelj smanjio tužbeni zahtjev s početnog iznosa od 31.773,33 kn, na iznos od 15.881,04 kn te činjenice da prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa) za radnje koje su poduzete kada je vrijednost predmeta spora iznosila 31.773,33 kn i za radnje koje su poduzete kada je vrijednost predmeta spora iznosila 15.881,04 kn, odvjetniku pripada nagrada u vrijednosti od 100 bodova, nižestupanjski sudovi ne dosuđuju tuženici zatraženu naknadu parničnog troška jer zaključuju da smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku.
9.1. Svoju odluku temelje na shvaćanju da u situaciji kada je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s time da tuženici pripada pravo na naknadu troškova koje je imala u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (pozivaju se na pravna shvaćanja zauzeta u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2603/2011-2 od 19. veljače 2013., Izbor odluka 2/2014-180, Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.).
10. U odluci ovoga suda poslovni broj Rev 402/2004 od 21. rujna 2005. zauzeto je shvaćanje:
"...Istina da smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe, no budući da je riječ o djelomičnom povlačenju tužbe koje nema za posljedicu okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom, već se procesne aktivnosti stranaka nastavljaju tako da u trenutku smanjenja tužbenog zahtjeva ukupni troškovi i konačni uspjeh stranaka u sporu još nisu poznati, o naknadi parničnih troškova koji se odnose na smanjeni dio tužbenog zahtjeva sud treba odlučiti u odluci o glavnoj stvari, a naknadu tih troškova tuženik može ostvarivati zajedno sa naknadom ostalih troškova obračunatih prema smanjenom tužbenom zahtjevu…".
10.1. U odluci ovoga suda poslovni broj Revx-949/13 od 21. siječnja 2014. zauzeto je shvaćanje:
"…Kod nesporne činjenice da je tužiteljica podneskom od 7. kolovoza 2012. smanjila svoj tužbeni zahtjev sa 68.000,00 kn na 55.000,00 kn, a što sadržajno jest u odnosu na taj dio zahtjeva njegovo povlačenje u smislu odredbe čl. 158. ZPP-a, onda, a polazeći od te odredbe se ima smatrati da u tom dijelu tužiteljica nije uspjela u sporu, o čemu pak treba voditi računa kod obračuna parničnih troškova strankama…".
11. Međutim, u identičnoj pravnoj situaciji kao u ovom predmetu, u rješenju poslovni broj Rev 2603/2011 od 19. veljače 2013. izraženo je shvaćanje:
"…Prema pravnom shvaćanju ovoga suda zauzetom u pojedinim revizijskim odlukama kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.). U konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku, jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev od 15.140,00 kn ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi u iznosu od 42.000,00 kn.".
11.1. Takvo shvaćanje potvrđeno je i novijim odlukama ovoga suda i to npr. u rješenju poslovni broj Rev 516/2022-2 od od 24. siječnja 2023. koje shvaćanje glasi:
"…do djelomičnog povlačenja tužbe došlo samo kada je tužiteljica snizila tužbeni zahtjev sa 4.720,09 kn na 3.939,85 kn, a za to povlačenje tužbe tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška jer je i nakon tog smanjenja tužbenog zahtjeva riječ o primjeni istog tarifnog broja iz Tbr. 7. podst. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rada odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14,118/14 i 107/15)."
.
12. Slijedom navedenog, razmatrajući sva shvaćanja ovoga suda, ovaj sud potvrđuje shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci da smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja tuženice po odvjetniku jer je i nakon tog smanjenja tužbenog zahtjeva riječ o naknadi koja je istoj visini propisana Tarifom (primjenjuje se isti tarifni broj iz Tbr. 7. podstavak 1. Tarife), pa odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi:
"U situaciji kada tužitelj povuče tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa za više od 50 % od prvotno traženog iznosa, a tuženik se upustio u raspravljanje i osporavao osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu u situaciji kada je visina naknade za zastupanje sukladno Tarifi jednaka, kako u slučaju prvotno postavljenog zahtjeva, tako i u slučaju smanjenog tužbenog zahtjeva.".
13. Kako razlozi revizije ne utječu na donošenje drugačije odluke na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odbijena je revizija tuženice kao neosnovana.
14. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer je navedena radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu čl. 155. st. 1. ZPP pa je riješeno kao u toč. II. izreke.
Zagreb, 12. studenoga 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
