REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-829/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Hrga, odvjetnik u Splitu protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, OIB 38922958547, kojeg zastupa punomoćnik Marijo Depolo, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljičinoj reviziji izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2253/2022-2 od 27. rujna 2022., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, poslovni broj Pn-78/2021 od 6. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 12. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužiteljice se odbija.

II. Zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju tuženika se odbija.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, poslovni broj Pn- 78/2021 od 6. svibnja 2022. suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a koji glasi:

"1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iz naslova naknade štete zbog smrti bliske osobe /neimovinske štete/ iznos od 264.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom po stopi koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, a koja teče od 29.04.2013.g. pa do dana isplate.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici naknadu imovinske štete s osnova crnine iznos od ukupno 1.280,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom po stopi koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, a koja teče od 12.11.2013.g. (dana podnošenja tužbe) pa do dana isplate.

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnički trošak sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom po stopi koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počevši od presuđenja do dana isplate, sve u roku od 15 dana." II Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 40.625,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom."

2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2253/2022-2 od 27. rujna 2022. odlučeno je:

"I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, poslovni broj Pn- 78/2021 od 6. svibnja 2022. u dijelu pod t. I. izreke i u dijelu pod t. II. izreke kojim joj je naloženo da naknadi parnični trošak tuženiku u iznosu od 26.562,50 kn/3.525,44 eura1

II. Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu pod t. II. izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnoga troška u iznosu od 14.062,50 kn/1.866,41 eur i za isplatu "zakonske zatezne kamate".

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u povodu žalbe."

3.1. Protiv te drugostupanjske presude, u dijelu kojim je zahtjev tužiteljice odbijen, reviziju je podnijela tužiteljica zbog pravnog pitanja zbog kojeg joj je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-4917/2022-2 od 6. prosinca 2023., a koje glasi:

„Je li za primjenu odredbe iz čl. 23. st. 1. toč. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu nužno potrebno da se znanje oštećenika putnika da je ušao u neregistrirano i neosigurno vozilo dokaže s tolikim stupnjem vjerojatnosti da se može objektivno provjeriti, a ne samo iskazom štetnika, regresnog dužnika tuženika?“

3.2. Tužiteljica predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i ukine presudu u pobijanom dijelu. Traži i naknadu troškova revizije.

4. Tuženik u odgovoru na reviziju poriče navode revizije te predlaže istu odbaciti, podredno odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju tuženiku.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - proč. tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

8. Predmet spora je naknada štete koju je tužiteljica pretrpjela budući da je u prometnoj nezgodi **.**.2012. smrtno stradao njezin otac ŠČ, kao putnik u vozilu štetnika, a za koju je štetu odgovoran tuženik. Naime, za nezgodu je odgovoran OČ koji je vozilom upravljao pod utjecajem alkohola, bez vozačkog ispita, vozilo nije bilo registrirano i na njemu nije bilo registarskih oznaka.

9. Odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" , broj 151/05, 36/09 i 75/09, dalje: ZOOP) uređena su obvezna osiguranja u prometu. Njima je definiran i pojam »neosigurano vozilo« kao motorno vozilo koje podliježe obvezi registracije te po propisima o registraciji mora imati prometnu dozvolu, ali za koje nije sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti ili je trajanje osiguranja isteklo, a ugovor o osiguranju nije produžen ni u počeknom roku. Naime, vlasnik prijevoznog sredstva dužan je prije uporabe prijevoznog sredstva u prometu sklopiti ugovor o osiguranju te ga obnavljati sve dok je prijevozno sredstvo u prometu. U konkretnom slučaju nije prijeporno da OČ takav ugovor nije sklopio te za nastale štete, prema odredbi čl. 21. st. 1. ZOOP, odgovara tuženik (čl. 29. st. 1. u vezi s čl. 15. ZOOP). Međutim, u čl. 23. ZOOP, navedena su isključenja iz osiguranja, te je propisano da pravo na naknadu štete nema suputnik koji je dragovoljno ušao u vozilo kojim je uzrokovana šteta a kojim je upravljao neovlašteni vozač (toč. 3.), ako osiguratelj dokaže da je ta okolnost suputniku bila poznata, te, relevantno za odgovor na pitanje u ovoj pravnoj stvari, suputnik koji je dragovoljno ušao u neosigurano vozilo kojim je uzrokovana šteta, ako Hrvatski ured za osiguranje dokaže da je ova okolnost suputniku bila poznata (toč. 4.). Iz sadržaja navedene odredbe čl. 23. toč. 4. ZOOP jasno proizlazi da je teret dokaza ove odlučne činjenice o kojoj ovisi isključenje iz osiguranja na tuženiku.

10. Nižestupanjski su sudovi tužbeni zahtjev odbili jer je prvostupanjski sud utvrdio (a koje utvrđenje je prihvatio i drugostupanjski sud) da je predniku tužiteljice bilo poznato da je vozilo OČ neregistrirano i neosigurano kroz razdoblje od godine dana, da se s njim dragovoljno vozio u takvom vozilu prije štetnog događaja i na dan kada se prometna nezgoda dogodila, te mu je bilo poznato i da OČ nema vozačku dozvolu i da nikada nije polagao vozački ispit. Pri tom drugostupanjski sud imajući u vidu i utvrđenje koja proizlaze i iz sadržaja donesene pravomoćne presude u kaznenom postupku protiv OČ, naglašava odlučne okolnosti da je štetnik koristio predmetno vozilo bez registarskih oznaka u razdoblju od godine dana prije štetnog događaja, tijekom kojeg se s njim znao voziti i sada pok. otac tužiteljice koji je znao i da OČ nema vozačku dozvolu niti je ikada polagao vozački ispit, te smatra pravilnim zaključak da je ocu tužiteljice kao suputniku koji je dobrovoljno ušao u automobil bez registarskih oznaka, kojim je uzrokovana šteta, bilo poznato da je automobil neregistriran i neosiguran. To saznanje, s obzirom na poznanstvo i druženje, kao i raniju vožnju istim vozilom s istim vozačem, datira dakle još iz vremena prije samog štetnog događaja.

11. Imajući na umu sadržaj revizijskog pitanja, još valja reći da je sud taj koji odlučuju koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, prema čl. 220. st. 2. ZPP te da je sud dužan pravilnom primjenom zakonske odredbe iz čl. 8. ZPP odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Sud pritom nije vezan posebnim formalnim dokaznim pravilima, nekim određenim stupnjem „vjerojatnosti“ odnosno „provjerljivosti“, već odlučuje s obzirom na utvrđene okolnosti konkretnog slučaja, ispitujući individualna svojstva konkretnih dokaznih sredstava i njihovu vjerodostojnost te formirajući zaključke o odlučnim činjenica induktivnom metodom, do razine izvjesnosti. Pri tom sud ostaje vezan pravilima logike, pravne znanosti i iskustva te je dužan je svoju ocjenu i činjenične zaključke obrazložiti u presudi kako bi bilo moguće kontrolirati ispravnost činjeničnih utvrđenja suda u postupku povodom žalbe. Navedeno ujedno jest i odgovor na postavljeno revizijsko pitanje.

12. U konkretnom slučaju, nižestupanjski su sudovi utemeljili svoj zaključak o tome da je ocu tužiteljice bila poznata činjenica neosiguranosti vozila štetnika u koje je dragovoljno ušao prije štetnog događaja, ne samo na sadržaju personalnog dokaza (saslušanja svjedoka – vozača vozila), već i na sadržaju pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Kž-49/2018 od 26. veljače 2019., te imajući na umu neprijeporne činjenice da vozilo štetnika nije imalo istaknute registarske oznake, kao i na temelju posrednih činjenica vezanih za prethodno dugogodišnje prijateljstvo štetnika i oštećenika, zajednička druženja i vožnje istim vozilom te konačno samu nezgodu, dakle, na temelju rezultata cjelokupnog postupka tako da je isključena svaka razumna sumnja u izvjesnost utvrđene činjenice. Zaključci nižestupanjskih sudova, suprotno navodima revizije, utemeljeni su i na pravilima iskustva, jer bi u podudarnim činjeničnim okolnostima, svakom prosječnom čovjeku bila poznata činjenica da vozilo u koje sjeda nije osigurano. Stoga je za ocjenu postojanja pretpostavki za primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava činjenično stanje i prema ocjeni ovog suda dostatno utvrđeno, a navodima revizije tužiteljice isto nije dovedeno u sumnju.

13. Pri tom je za ukazati da je ovaj sud, u činjenično i pravno podudarnom slučaju, već izrazio svoje shvaćanja u presudi poslovni Rev-2401/2015 od 24. listopada 2017. na koje ukazuju i nižestupanjski sudovi, dok je u rješenju ovog suda poslovni broj Rev-1344/16 od 20. srpnja 2016. na koje ukazuje revidentica, izraženo pravno shvaćanje u pogledu valjanosti preocjene dokaza (sadržaja iskaza svjedoka) od strane drugostupanjskog suda, budući da o tome nisu dani valjani razlozi u obrazloženju presude, a što u ovom predmetu nije slučaj.

14. Uz navedeno, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljici bilo omogućeno da iznese svoje zahtjeve kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te da se izjasni o navodima tuženika i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Presude nižestupanjskih sudova su detaljno obrazložene te su izneseni relevantni, dostatni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima niti stvaraju pravnu nesigurnost. Zbog navedenog, ništa ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje.

15. Budući da je revizijski sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena odnosno ti razlozi ne utječu na donošenje drukčije odluke u ovoj pravnoj stvari, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom I.

16. Odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje spora pa je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkom II. izreke.

Zagreb, 12. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa