REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3782/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Maja Vidović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Opće bolnice Zabok i bolnice hrvatskih veterana, sa sjedištem u Zaboku, Bračak 8, OIB 34938158599, koju zastupa punomoćnik Vladimir Presečki, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Hondl, Konić, Šimunović, Batur i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1579/2024-2 od 4. lipnja 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj Pn-22/2023-115 od 26. siječnja 2024., u sjednici održanoj 12. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na postavljena pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se temelji na povredi temeljnih ljudskih prava, se odbacuje, kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1579/2024-2 od 4. lipnja 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj Pn-22/2023-115 od 26. siječnja 2024., uz tvrdnju da je pobijana odluka nezakonita i da odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda, a uz to i da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava.

2. U prijedlogu je postavio pravna pitanja koja glase:

"1. Čine li nižestupanjski sudovi bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a ukoliko njihove presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, pa tako u obrazloženju obje nižestupanjske presude nije odgovoreno na navod tužitelja ima li on pravo na naknadu štete zbog nesavjesnog liječenja u bolnici ukoliko nije obaviješten od strane djelatnika bolnice o svim svojim pravima i drugim mogućnostima liječenja sukladno čl. 6. i čl. 8. Zakona o zaštiti pacijenata, a koji su mogli dovesti do povoljnog ishoda liječenja za tužitelja?,

2. Čine li nižestupanjski sudovi bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a ukoliko, u slučaju postojanja više nalaza i mišljenja vještaka iste specijalizacije ima bitnog razilaženja i proturječnosti, a što se ne može otkloniti njihovim saslušanjem, između ostalog i zbog odlaska jednog vještaka u mirovinu i zbog dugotrajnosti vođenja spora, pa sudovi ne odrede novo vještačenje sukladno čl. 261. st. 2 i 3. ZPP-a?".

3.1. Za postavljena pitanja tvrdi da odluka u sporu ovisi o rješenju tih materijalno pravnih pitanja, zbog čega su ona važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, a kao razlog važnosti prvom pitanju navedene su: odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3002/2005, odluke VSRH broj Rev-863/2021 od 30. studenoga 2022. i Rev-1029/2020 od 27. lipnja 2023., Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-423/2006, Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-1520/2006 i poslovni broj Pž-3876/2007.

3.2. Kao razlog važnosti drugom pitanju navedene su odluke VSRH broj Rev- 785/1990, Rev-1048/1992, Revr-169/2007, Rev-1111/2007, Rev-1048/1992, Revt- 359/2014 od 11. veljače 2015. i Rev-224/2009 od 16. ožujka 2011., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-3002/2005 od 21. studenoga 2007. i Županijskog suda u Varaždinu Gž-187/2006 od 16. listopada 2006.

4.1. Tužitelj ujedno smatra da bi mu trebalo dopustiti reviziju i temeljem odredbe iz članka 385. stavak 2. ZPP-a jer su mu u nižestupanjskom postupku, zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to sljedeća prava:

- iz članka 3. i 5. Ustava RH, povrede načela vladavine prava i pravne sigurnosti,

- iz članka 14., jednakost pred zakonom,

- iz članka 26., jednakost svih pred zakonom i

- iz članka 19. i članka 29., neovisnost i nepristranost suda, i

- iz članka 48. stavak 1., jamstvo prava vlasništva, a to su sve načela zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava.

4.2. U tom pravcu se pozvao na odluke Ustavnog suda RH broj U-I-659/1994 od 15. ožujka 2000., U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2007. i U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2008. (u kojima je jasno definirao načelo legitimnih očekivanja). Uz to se pozvao i na odluku USRH broj U-III-5874/2020 (u kojoj je navedeno da nejednako postupanje prema međusobno neusporedivim adresatima ne uzrokuje nužno, samo po sebi povredu prava na jednakost pred zakonom zajamčenog člankom 14. stavak 1. Ustava), na odluku broj U-III-5405/23 od 24. travnja 2024., u kojoj je Ustavni sud utvrdio kako nižestupanjski sudovi ponovljeni žalbeni prigovor podnositelja nisu uopće razmotrili, pa obrazloženje osporene drugostupanjske presude u tom dijelu ne sadrži očitovanje Županijskog suda te je Ustavni sud ocijenio da je osporenom presudom podnositeljima povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Nadalje se pozvao i na odluku broj USRH, U-III-7202/21 od 05. ožujka 2024. u kojoj su sudovi „propustili obrazložiti dostatnim i relevantnim razlozima i pri tome odgovoriti na navedena glavna pitanja u predmetu, a na koja su podnositelji ustrajno upućivali, na odluku broj U-III-5442/23, od 21. veljače 2024. u kojoj Ustavni sud ponavlja da pravo na pravično suđenje, između ostalog, nameće obvezu sudovima da provedu temeljito ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, te na odluku broj U-III-1009/2020 od 15. veljače 2024., prema kojoj su odluci o pravnom pitanju o kojem je ovisila odluka o zahtjevu podnositelja za stjecanje prava na invalidsku mirovinu, odlučili vještaci, a ne za to ovlašteni sud, čime su se, u biti, lišili svoje nadležnosti učinkovito vršiti sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnog akta javnopravnog tijela, odnosno zakonske i ustavne zadaće tumačenja i primjene prava. Na kraju se pozvao i na odluku broj U-III-3434/2023 od 24. siječnja 2024., koja se odnosi na trošak provedenog parničnog postupka.

5. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

6. Prijedlog je dijelom nedopušten, a dijelom neosnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koju po njegovoj tvrdnji trpi uslijed višestrukih propusta tuženice u njegovom liječenju i postupanja suprotno pravilima liječničke struke, a kod koje se liječio od 3. srpnja 2010., kada je došao na pregled zbog razvijenog crvenila, edema i bolnosti prsta lijevog stopala nakon čega mu je bila određena terapija s flasterima u trajanju od 2 mjeseca te mu je 26. kolovoza 2010. bila indicirana amputacija prsta stoga, što u vrijeme liječenja kod tuženice liječnici nisu radili bris rane niti je imala zaposlenog vaskularnog kirurga pa je tužitelj, na liječenju kod KBC Sestre Milosrdnice u Zagrebu podvrgnut amputaciji drugog prsta lijeve noge te ponovno hospitaliziran kod tuženice u razdoblju od 5. do 14. listopada 2010., gdje mu je tijekom tih 9 dana rana previjena samo tri puta te je iz bolnice otpušten s temperaturom, nakon čega je po upozorenju patronažne sestre ponovno hospitaliziran u KBC Sestre Milosrdnice gdje su mu učinjene četiri operacije i to amputacije palca, trećeg prsta, potkoljenice i naposljetku reamputacije.

8. Tužitelj je tvrdio da je do amputacije njegove potkoljenice došlo zbog postavljanja pogrešne dijagnoze, pogrešnog načina liječenja i nepravovremenog reagiranja liječnika tuženice te tijekom liječenja neobaviještenosti o svojim pravima i mogućnostima liječenja sukladno odredbama članaka 6. i 8. Zakona o zaštiti pacijenata ("Narodne novine", broj 109/04 i 37/08).

9. Nižestupanjski sudovi su ocjenom opsežno provedenih dokaza zaključili kako nije bilo propusta tuženice, a koji zaključak su temeljili na nalazu i mišljenju vještaka vaskularnog kirurga doc. prim. dr. sc. Predraga Pavića, čiji nalaz je ocijenjen suglasnim s nalazima i mišljenjima svih ostalih medicinskih vještaka koji su vještačili u ovom predmetu, osim u dijelu gdje utvrđuje da nije postojao propust tuženika u liječenju stoga što nije uziman bris rane kako bi se laboratorijskom obradom pratilo stanje rane i eventualni razvoj infekcije te odredila ciljana terapija, što je utvrdila liječnik vještak prof. dr. sc. Ivana Tonković, iako se, prema nalazu vještaka Medicinskog fakulteta Osijek u 57% slučajeva, prema podacima američkih sveučilišnih bolnica kod pojava ulkusa na prstu ili na stopalu, ne uzima bris.

10.1. Potom su iz nalaza i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta Osijek prof. dr. sc. VS utvrdili kako propust ne predstavlja izostanak invazivne angiološke obrade, te da nije bilo propusta niti u tome što tužitelju nije bio predloženo liječenje barokomorom jer je na liječenju kod tuženika svaki puta bilo opisano stanje rane, ordinirana terapija i dane upute o postupanju pa je tako bio potpuno informiran o svom zdravstvenom stanju i mogućim načinima liječenja, a vještaci nisu utvrdili propust odnosno, pogrešku u liječenju tužitelja u dinamici previjanja rane.

10.2. Kako, prema nalazu i mišljenju te iskazu vještaka Medicinskog fakulteta u Osijeku, neuzimanje brisanja ulkusa na drugom prstu lijevog stopala nije utjecalo na daljnji tijek i ishod liječenja, što je potvrđeno i kasnijim postupanjem kod KBC Sestre Milosrdnice, ocijenili su da taj propust nije uzrokovao daljnje komplikacije i amputaciju lijeve potkoljenice do koje je zapravo došlo kao posljedice teške i kronične šećerne bolesti koja dovodi do teških bolesti krvožilnog sustava i čiji ishod je teško predvidjeti a naročito spriječiti teška oštećenja zdravlja bez obzira na učinjene pretrage.

10.3. S obzirom da su medicinski vještaci vaskularni kirurzi prof. dr. sc. Ivana Tonković i doc. prim. dr. sc. Predrag Pavić dali suglasne nalaze i mišljenja u odnosu na uzročno posljedičnu vezu između neuzimanja brisa rane tijekom liječenja tužitelja kod tuženice i kasnije amputacije lijeve potkoljenice, jer prirodni tijek bolesti kod dijabetičara s arterijskom insuficijencijom često dovodi do amputacije dijelova ekstremiteta pa se često, usprkos pravilnom i stručnom suvremenom liječenju ne može spriječiti razvoj gangrene s time, da je iz nalaza doc. prim. dr. sc. Predraga Pavića utvrđeno da je kod inicijalnog pregleda kod tuženice pa do 20. kolovoza 2010. kirurškim kontrolama utvrđeno da je klinički status bez promjene i bez znakova infekcije već je tek 26. kolovoza 2010. utvrđen lividitet drugog prsta lijeve noge s trofičkim promjenama kada je postavljena indikacija za amputaciju drugog prsta lijeve noge koju je tužitelj odbio, prvostupanjski sud je zaključio da bi čak i kada bi kod tuženice bio učinjen bris rane radi kontrole eventualnog nastanka bakteriološke infekcije, ishod liječenja bio isti, čemu u prilog govori i činjenica da je angiografijom utvrđena izrazito teška bolest krvožilnog sustava koja je sprječavala cijeljenje rane pa s obzirom da u ovom slučaju, za nastanak štetne posljedice ne koincidiraju kao uzroci ljudska radnja u vidu propusta tuženika i komplikacije teškog dijabetesa kao osnovne tužiteljeve bolesti već je upravo tužiteljeva osnovna bolest takve naravi da se uz njenu prisutnost redovito mogu očekivati štetne posljedice kakva je i nastala u vidu amputacije lijeve potkoljenice tužitelja, prvostupanjski sud utvrđuje kako nije dokazana uzročna veza između štetne radnje i štete koju je pretrpio tužitelj. 11. Nakon što je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2104/2019-6 od 24. siječnja 2023. ukinuta ranije donesena presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-474/2018-2 od 29. siječnja 2019., kojom je bila potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj Pn-114/2015-66 od 7. prosinca 2017., kojom je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te je u pogledu uzročne veze proveden dokaz novim vještačenjem po vaskularnom kirurgu doc. prim. dr. sc. Predragu Paviću koji je nalaz i mišljenje izradio sukladno odredbama članaka 253.-258. ZPP-a, a taj dokaz je proveden u primjeni odredbe članka 261. stavak 3. ZPP-a, traženjem mišljenja drugoga vještaka. U nalazu i mišljenju, nakon detaljnog uvida u način i kronologiju liječenja te osobnoga kliničkog pregleda tužitelja vještak je zaključio da tijekom liječenja kod tuženice nisu učinjeni propusti a gubitak dijela ekstremiteta kod tužitelja je izravna posljedica osnovne bolesti (Diabetes mellitus) koja je, unatoč svim poduzetim mjerama liječenja, završila potkoljeničnom amputacijom. Uz to su na ročištu održanom 14. prosinca 2023., saslušanjem vještaka otklonjene sve primjedbe i prigovori tužitelja jer nakon njegova iskaza tužitelj, osim prigovora nalazu i mišljenju te iskazu vještaka nije naveo nikakve nove činjenice ili okolnosti zbog kojih bi trebalo ponovno postupiti primjenom odredbe članka 261. stavak 3. ZPP-a, traženjem mišljenja drugih vještaka odnosno, provedbom vještačenja po medicinskom fakultetu u drugoj državi, drugostupanjski sud je ocijenio da nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tužitelj.

12. Tako je iz nalaza i mišljenja te iskaza vještaka Pavića utvrđeno da vještak nije našao elemenata neodgovarajućeg liječenja jer su od inicijalnog pregleda 20. kolovoza 2010. obavljene još tri kirurške kontrole sa statusom - bez promjena odnosno, bez znakova infekcije, a lividitet drugog prsta sa trofičkim promjenama je utvrđen 26. kolovoza 2010. kada je tužitelj hospitaliziran u KBC Sestre Milosrdnice. U odnosu na dio iskaza umirovljenog vještaka prof. dr. sc. Ivane Tonković koja je ranije vještačila u ovom predmetu vještak Pavić je naveo kako ne zna na temelju kojih parametara je ocijenjeno neodgovarajuće praćenje rane tužitelja pa budući da je nalaz i mišljenje izrađen u primjeni odredbe članka 261. stavak 3. ZPP-a, prihvaćen je navedeni nalaz i mišljenje vještaka dr. Pavića koji se s tvrdnjom dr. sc. Ivane Tonković nije složio jer iz njezinog nalaza se ne zna na temelju kojih parametara je ocijenjeno neodgovarajuće praćenje rane s obzirom da je uzimanje brisa rane odluka konkretnog liječnika u danom trenutku a radilo se o manjoj rani, čije karakteristike nisu pokazivale da se radi o ozbiljnijoj infekciji sa produkcijom gnoja ili sličnog ekstreta, zbog čega je zaključeno da nije bilo nužno uzimanje brisa rane.

13. Prema utvrđenjima vještaka Pavića nisu učinjeni propusti na koje ukazuje tužitelj niti u vidu izostanka svakodnevnog lokalnog previjanja i kontrole rane kao i nužnosti angiološke obrade kod svake pojave ranice ili ulkusa na stopalu, a niti neupotrebe barokomore kao i invazivne angiološke obrade kod pojave gangrene drugog prsta, jer je vještak Predrag Pavić jasno objasnio da je tužitelj pacijent kod kojeg je uslijed višegodišnje šećerne bolesti došlo do poremećene cirkulacije na razini stopala i potkoljenice i pojave dijabetičkog ulkusa koji se teško liječi a u razdoblju od 2 mjeseca nije našao elemenata neodgovarajućeg liječenja budući da su od inicijalnog pregleda do 20. kolovoza 2010. obavljene još tri kirurške kontrole sa kliničkim statusom bez znakova infekcije, pa je ocijenjeno da nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te posljedično i pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Budući da su kod tuženice izvršeni pregledi od strane kirurga, da je uzeta anamneza za liječenje šećerne bolesti, laboratorijski nalazi, klinički pregledi, palpacija, RTG dijagnostička obrada i pronađene upalne promjene na kosti stopala nižestupanjski sudovi su na temelju nalaza i mišljenja navedenih vještaka zaključili da nije bilo potrebe za provedbu daljnjih invazivnih angioloških metoda koja nije niti indicirana u samom početku bolesti, a učinjena je na vrijeme i u uobičajenom roku kada je postalo izvjesno da se radi o nemogućnosti konzervativnog liječenja, dok liječenje barokomorom nije obična metoda liječenja već je povezana s drugim opasnostima po zdravlje, sve označeno ne ukazuje na nesavjesnost liječenja tužitelja kod tuženice.

15. Kako nije utvrđeno da bi se češćim previjanjem izbjegnula štetna posljedica, a razvoj gangrene drugog prsta je bio slijed osnovne bolesti koja nije u svezi sa brojem previjanja već posljedica stanja krvnih žila kod tužitelja, te s obzirom da je vještak dr. Pavić odgovarajuće specijalnosti koji je izradio nalaz i mišljenje i sva svoja utvrđenja detaljno obrazložio i odgovorio na sve primjedbe i pitanja stranaka te se o svim pitanjima na siguran način izjasnio, od strane drugostupanjskog suda su ocijenjeni neosnovanim žalbeni navodi tužitelja kako se o nekim pitanjima drugi vještaci, koji su ranije vještačili nisu znali izjasniti.

16.1. Prema navedenom, a postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno postavljena dva pravna pitanja, s tim da se prvo pitanje odnosi na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, odnosno tvrdnju da pobijana presuda ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, i da u obrazloženju obje nižestupanjske presude nije odgovoreno na navode tužitelja ima li on pravo na naknadu štete zbog nesavjesnog liječenja u bolnici ukoliko nije obaviješten od strane djelatnika bolnice o svim svojim pravima i drugim mogućnostima liječenja sukladno članku 6. i članku 8. Zakona o zaštiti pacijenata, a koji su mogli dovesti do povoljnog ishoda liječenja za tužitelja).

17.1. Prema shvaćanju revizijskog suda to pitanje nije važno jer iz provedenog postupka nedvojbeno proizlazi da nije nađeno elemenata neodgovarajućeg liječenja, te da se usprkos pravilnom i stručnom suvremenom liječenju nije mogao spriječiti razvoj gangrene, da nisu učinjeni propusti na koje ukazuje tužitelj niti u vidu izostanka svakodnevnog lokalnog previjanja i kontrole rane kao i nužnosti angiološke obrade kod svake pojave ranice ili ulkusa na stopalu, a niti (ne)upotrebe barokomore kao i invazivne angiološke obrade kod pojave gangrene drugog prsta, jer nije bilo potrebe za provedbu daljnjih invazivnih angioloških metoda koja nije niti indicirana u samom početku bolesti, a učinjena je na vrijeme i u uobičajenom roku kada je postalo izvjesno da se radi o nemogućnosti konzervativnog liječenja dok liječenje barokomorom nije obična metoda liječenja već je povezana s drugim opasnostima po zdravlje, što sve označeno ne ukazuje na nesavjesnost liječenja tužitelja kod tuženice. Stoga to pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da pobijana presuda ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, i da u obrazloženju obje nižestupanjske presude nije odgovoreno na navod tužitelja ima li on pravo na naknadu štete zbog nesavjesnog liječenja u bolnici, pri čemu ta okolnost u konkretnim okolnostima, dakle ukoliko tužitelj i nije obaviješten o svim svojim pravima i drugim mogućnostima liječenja, od te okolnosti ne zavisi mogućnost izlječenja niti odluka u ovoj stvari jer liječenje barokomorom nije obična metoda liječenja već je povezana s drugim opasnostima po zdravlje.

18. Ni drugo pitanje (Čine li nižestupanjski sudovi bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a ukoliko, u slučaju postojanja više nalaza i mišljenja vještaka iste specijalizacije ima bitnog razilaženja i proturječnosti, a što se ne može otkloniti njihovim saslušanjem, između ostalog i zbog odlaska jednog vještaka u mirovinu i zbog dugotrajnosti vođenja spora, pa sudovi ne odrede novo vještačenje sukladno članku 261. stavak 2 i 3. ZPP-a?), nije važno iz razloga što to pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da o postojanju više nalaza i mišljenja vještaka iste specijalizacije u kojima ima bitnog razilaženja i proturječnosti, a što se ne može otkloniti njihovim saslušanjem, jer prema naprijed navedenom, jer ta tvrdnja tužitelja nema podlogu u provedenim dokazima.

19. Iz navedenih razloga je na temelju odredbe članka 385.a. i članka 389.b stavak 1. ZPP-a, u odnosu na postavljena pitanja riješeno kao u točki I. izreke.

20. Ocjenjujući osnovanost podnesenog prijedloga temeljem odredbe članka 385.a stavak 2. ZPP-a, revizijski sud načelno ocjenjuje da u primjeni stavka 2. članak 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ta zakonska odredba osnova za pretjerano širenje funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje odluka s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).

21. Osim toga, odredba članka 6. stavak 1. EKLJP i članka 29. stavak 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno izjasniti se o navodima tuženice, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz priloženih nižestupanjskih presuda proizlazi da su sudovi odgovorili na sve odlučne navode tužitelja, pa tako i one koji se tiču razloga za odlučnu činjenicu liječenja u barokomori i provođenje invazivne angiološke obrade kod pojave gangrene drugog prsta, što su učinili ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza koje su cijenili kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti dajući za svoju ocjenu detaljno navedene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom su smislu presude sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnim, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tužitelj nije imao pravo na pravično suđenje. Isto se donosi i na temeljno ljudsko pravo jednakosti sviju pred zakonom, neovisnosti i nepristranosti suda, kao i jamstvo prava vlasništva jer tužitelj nije dostatno dokazao i povreda tih prava.

22. Odluke na koje se pozvao tužitelj, prema navedenim utvrđenjima nižestupanjskih sudova u konkretnim okolnostima nisu primjenjive na konkretni slučaj (U-III- 3002/2005, prema kojoj je važno da pacijent bude dovoljno obaviješten o vrsti, tijeku, rizicima i svrsi zahvata da bi se mogao odlučiti prihvatiti ga ili odbiti), VSRH, (Rev- 999/2021 od 1. ožujka 2023., da ''liječnička greška'' mora biti uzrok štete koja je nastupila, odnosno potrebno je dokazati da primjena neke druge metode liječenja ili upotrebe nekog drugog lijeka ili drugačijeg načina provedbe operativnog zahvata i sl. ne bi dovela do nastupanja štete, Rev-863/2021 od 30. studenoga 2022., Rev- 1029/2020 od 27. lipnja 2023., (da sud pruži jasnu, pravilno obrazloženu, sa dostatnim razlozima i provjerljivu odluku, prema odredbi članka 375. stavak 1. ZPP-a

- iz koje bi se moglo nedvosmisleno utvrditi da je donesena nakon što se drugostupanjski sud imao prilike uvjeriti da je prvostupanjska presuda sačinjena nakon savjesne i brižljive ocjene svih dokaza relevantnih i za odluku i nakon što je (time) drugostupanjski sud ostvario uvjete isključiti razloge sumnji u arbitrarnost postupanja prvostupanjskog suda, a kroz to otkloniti sve moguće razloge sumnji i u svoju arbitrarnost pri odlučivanju o istaknutoj žalbi i žalbenim navodima tuženika, valja zaključiti da je u postupanju drugostupanjskog suda počinjena bitna postupovna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a), Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-423/2006, (sud je dužan iznijeti razloge zbog kojih je na utvrđeno činjenično stanje primijenio određeni pravni propis.), Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-1520/2006: ("Počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka ako sud u obrazloženju presude nije naveo činjenice važne za odluku i razloge zbog kojih smatra da su iz izvedenih dokaza pojedine važne činjenice utvrđene, već je samo konstatirao da iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Jednako tako, ista je povreda počinjena i ako sud nije naveo materijalno pravne propise na osnovi kojih je donijeta odluka, a to nije moguće utvrditi ni iz teksta obrazloženja.", jednako kao i u presudi poslovni broj Pž- 3876/2007.).

23. U opisanim okolnostima kada, dakle, tužitelj nije dokazao da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti pravo na jednakost svih pred zakonom, njegov je prijedlog temeljen na odredbi članka 385.a stavak 2. ZPP-a je valjalo odbaciti na temelju članka 389.a stavak 4. ZPP-a i odlučiti kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.

U Zagrebu, 12. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić