90. P-2113/2023
REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Trg J.F. Kennedyja 11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, sutkinja Sandra Rotar, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Petar Kovačević, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 3. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 12. studenoga 2024.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, iznos od 9.035,73 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose i to: 1,66 EUR od 13. studenoga 2008.
13,46 EUR od 13. siječnja 2009.
21,90 EUR od 13. veljače 2009.
27,74 EUR od 13. ožujka
2009.
11,20 EUR od 13. travnja 2009.
13,59 EUR od 13. svibnja 2009.
5,77 EUR od 13. lipnja
2009.
8,91 EUR od 13. srpnja
2009.
0,78 EUR od 13. kolovoza 2009.
8,34 EUR od 13. rujna
2009.
1,90 EUR od 13. listopada 2009.
6,26 EUR od 13. studenog 2009.
4,79 EUR od 13. prosinca 2009.
18,14 EUR od 13. siječnja 2010.
24,52 EUR od 13. veljače 2010.
22,57 EUR od 13. ožujka
2010.
32,64 EUR od 13. travnja 2010.
42,32 EUR od 13. svibnja 2010.
49,19 EUR od 13. lipnja
2010.
64,72 EUR od 13. srpnja
2010.
52,00 EUR od 13. kolovoza 2010.
123,21 EUR od 13. rujna
2010.
101,53 EUR od 13. listopada 2010.
112,32 EUR od 13. studenog 2010.
134,73 EUR od 13. prosinca 2010.
167,45 EUR od 13. siječnja 2011.
127,91 EUR od 13. veljače 2011.
143,65 EUR od 13. ožujka
2011.
124,17 EUR od 13. travnja 2011.
155,19 EUR od 13. svibnja 2011.
193,54 EUR od 13. lipnja
2011.
218,94 EUR od 13. srpnja
2011.
339,01 EUR od 13. kolovoza 2011.
205,99 EUR od 13. rujna
2011.
188,86 EUR od 13. listopada 2011.
188,93 EUR od 13. studenog 2011.
191,26 EUR od 13. prosinca 2011.
211,63 EUR od 13. siječnja 2012.
220,24 EUR od 13. veljače 2012.
220,56 EUR od 13. ožujka
2012.
213,85 EUR od 13. travnja 2012.
216,65 EUR od 13. svibnja 2012.
223,34 EUR od 13. lipnja
2012.
216,24 EUR od 13. srpnja
2012.
216,64 EUR od 13. kolovoza 2012.
203,61 EUR od 13. rujna
2012.
210,17 EUR od 13. listopada 2012.
217,30 EUR od 13. studenog 2012.
212,19 EUR od 13. prosinca 2012.
213,96 EUR od 13. siječnja 2013.
205,18 EUR od 13. veljače 2013.
201,38 EUR od 13. ožujka
2013.
2.683,68 EUR od 22. ožujka
2013.
do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 716,76 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznose i to:
3,06 EUR od 02. veljače 2006.
8,68 EUR od 02. ožujka 2006.
11,45 EUR od 02. travnja 2006.
9,80 EUR od 02. svibnja 2006.
10,38 EUR od 02. lipnja 2006.
12,72 EUR od 02. srpnja 2006.
14,88 EUR od 02. kolovoza 2006.
9,98 EUR od 02. rujna 2006.
10,71 EUR od 02. listopada 2006.
15,46 EUR od 02. studenoga 2006.
13,75 EUR od 02. prosinca 2006.
19,50 EUR od 02. siječnja 2007.
21,68 EUR od 02. veljače 2007.
19,92 EUR od 02. ožujka 2007.
24,32 EUR od 02. travnja 2007.
29,32 EUR od 02. svibnja 2007.
31,25 EUR od 02. lipnja 2007.
35,04 EUR od 02. srpnja 2007.
28,91 EUR od 02. kolovoza 2007.
29,06 EUR od 02. rujna 2007.
38,05 EUR od 02. listopada 2007.
32,22 EUR od 02. studenoga 2007.
36,92 EUR od 02. prosinca 2007.
25,92 EUR od 02. siječnja 2008.
20,67 EUR od 02. veljače 2008.
13,37 EUR od 02. ožujka 2008.
19,40 EUR od 02. travnja 2008.
26,82 EUR od 02. svibnja 2008.
27,34 EUR od 02. lipnja 2008.
31,14 EUR od 02. srpnja 2008.
32,50 EUR od 02. kolovoza 2008.
27,96 EUR od 02. rujna 2008.
6,35 EUR od 02. listopada 2008.
18,23 EUR od 02. prosinca 2008.
pa do isplate, i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,
te se tuženikov prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.504,84 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je između tuženika i korisnika kredita HH sklopljen Ugovor o kreditu broj 72/06 - 7103000503 (dalje u tekstu: Ugovor) od 27. svibnja 2003., a naknadno i Dodatak Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2006. kojim je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je tužitelj s HH sklopio Ugovor o cesiji kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita, a radi se o tražbini preplaćenih iznosa nastalih kao posljedica nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF, ovo sve vezano za nevaljanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe. Stoga zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnome ističe prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja jer su prava koja bi proizlazila iz potrošačkog ugovora sklopljenog između korisnika kredita i tuženika strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, da tužitelj nije dokazao status korisnika kredita kao potrošača, ističe prigovor zastare pozivajući se na trogodišnji zastarni rok i činjenicu da je od plaćanja koja je vršio korisnik kredita protekao navedeni rok, navodi da utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. nisu primjenjiva na konkretan slučaj jer je postojalo dovoljno informacija temeljem kojih bi korisnik kredita mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak te jer je korisnik kredita bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Ujedno osporava i tijek zateznih kamata navodeći da bi one tužitelju eventualno mogle pripadati od podnošenja tužbe.
3. Tužitelj je podneskom od 7. ožujka 2024. specificirao tužbeni zahtjev na način da zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 8.623,58 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 26. siječnja 2006. do isplate.
4. Tuženik je u nastavnom tijeku postupka istaknuo prigovor zastare na zahtjev iz tužiteljeva podneska od 7. ožujka 2024. te je istaknuo da sud kod izračuna duga po zahtjevu tužitelja, treba uzeti u obzir i tzv. negativne razlike koje je tuženik specificirao putem prigovora radi prebijanja istaknutog u podnesku od 11. srpnja 2024. za iznos od 716,76 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, koji prigovor je tuženik istaknuo za slučaj da sud po zahtjevu tužitelja utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli.
5. Podneskom od 9. travnja 2024. tužitelj je istaknuo prigovor zastare u odnosu na tuženikovo potraživanje po osnovi negativnih razlika te je osporio osnovu te tuženikove tražbine.
6. Podneskom od 12. srpnja 2024. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da zahtijeva isplatu iznosa od 9.035,73 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne preplaćene iznose od izvršene preplate do isplate.
7. U dokaznom postupku sud je pročitao presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/212 (list 7 do 16 spisa), presudu i rješenje VTS RH Pž-7129/13 (list 15 do 17 spisa), presudu VTS RH Pž-6632/17 (list 18 i 19 spisa), presudu i rješenje VS RH Rev- 2221/2018 (list 20 i 21 spisa), obavijesti od 08.06.2023.g. (list 166 i 167 spisa), Ugovor o ustupu /prijenosu tražbine od 08.06.2023.g. (list 168 do 170 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu od 27.05.2003.g. (list 171 do 178 spisa), Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu od 24.01.2006.g.(list 169 do 188 spisa), podaci tuženika o kreditnoj partiji (list 203), ispis prometa po kreditu (list 205 do 208 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 386 do 411 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka HH (list 432 i 433 spisa).
8. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev konačno specificiran podneskom od 12. srpnja 2024. osnovan, dok tuženikov prigovor radi prebijanja specificiran podneskom od 11. srpnja 2024. nije osnovan. 9. Najprije valja reći da sud ocjenjuje kako tužitelj podneskom od 7. ožujka 2024. nije preinačio tužbu, već samo ispravio svoje navode iz tužbe sukladno čl. 191. st. 3. ZPP- a.
10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.
11. U postupku nije bilo sporno da su tuženik i HH sklopili Ugovor o kreditu s Dodatkom, kako se to navodi u tužbi.
12. Iz Ugovora o kreditu i njegova Dodatka proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Svrha ugovora je bila kupnja stana. Navedene činjenice sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka HH kojega je u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan navedenim ispravama. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.
13. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su korisnik kredita HH i tužitelj sklopili taj ugovor 8. lipnja 2023. U čl. 2. toga Ugovora je ugovoreno da HH ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača te se njihova narav ne protivi ustupu, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Dakle, tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.
14. Presudom ovoga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom 1. njezine izreke, uz ostalo utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 1. njezine izreke.
15. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
16. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
17. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.
18. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača) je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
19. Navedena pravomoćna presuda P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Ovo stoga jer ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik HH. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.
20. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.
21. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Dodatak Ugovora o kreditu koji su sklopili HH i tuženik. Taj Dodatak Ugovora o kreditu sklopljen je upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovornog odnosa potrošač HH dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Navedeno je sud utvrdio i na temelju iskaza svjedoka HH kojem je sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njegova iskaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo da je tuženik potrošaču dao sve potrebne informacije te da je potrošaču bila lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je lako razumljivo kako je rizik ugovaranja te valutne klauzule znatno veći od ugovaranja valutne klauzule EUR i da je tečaj CHF prema kuni bio puno nestabilniji od tečaja EUR prema kuni. Stoga se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj Ugovor s njegovim Dodatkom. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu s Dodatkom sklopljenog između HH i tuženika po ocjeni suda također nepoštene i ništetne.
22. Visina potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule utvrđena je financijskim vještačenjem po vještaku DARFIN d.o.o. u ukupnom iznosu od 68.079,74 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 9.035,73 EUR, a ne iznosa od 9.035,71 EUR, kako je to navedeno u zaključku vještaka (str. 7. nalaza i mišljenja), što predstavlja očiglednu omašku u pisanju ili računanju vještaka koja nije bila od utjecaja na pravilnost njegova izračuna i ostalih utvrđenja. Navedeni nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio jer je vještak u cijelosti postupio sukladno zadatku koji mu je odredio sud, jer je dan po stručnoj osobi nakon izvršenog uvida u cjelokupnu dokumentaciju spisa i jer u konačnici nikakvih primjedaba stranaka na taj nalaz i mišljenje nije bilo, a stranke su se odrekle i prava na usmeno iznošenje nalaza i mišljenja.
23. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 9.035,73 EUR.
24. U odnosu na zatezne kamate valja reći da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 1. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora.
25. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza dana 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle jedan dan prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.
26. Slijedom prednjih utvrđenja tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.035,73 EUR s pripadajućim zateznim kamatama utvrđen je osnovanim, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
27. Tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 716,76 EUR s pripadajućim zateznim kamatama prema utvrđenju ovoga suda nije osnovan. Naime, tužiteljevim plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja tuženik nije ništa primio niti je stekao bez osnove pa stoga nije ispunjen uvjet za prijeboj potraživanja u smislu članka 195. ZOO-a (tako i u odluci VTS RH, Pž-3441/2022). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
28. Tužitelj je prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 9.035,73 EUR uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: OT) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. Tako je tužitelju u trošak parničnog postupka priznat kao potreban trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/2023, dalje: OT) u iznosu od 200,00 EUR, sastav podnesaka od 7. ožujka 2024., 9. travnja 2024., 12. srpnja 2024. i 16. srpnja 2024., sva po Tbr. 8/1 OT u iznosu od 200,00 EUR po podnesku, zastupanje na ročištima 9. travnja 2024., 22. srpnja 2024. i 3. listopada 2024., sva po Tbr. 9/1 OT u iznosu od 200,00 EUR po ročištu, što zajedno iznosi 1.600,00 EUR, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 400,00 EUR, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 127,42 EUR i na presudu u iznosu od 127,42 EUR te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00, što zajedno iznosi 2.504,84 EUR, na koji iznos mu pripadaju zatezne kamate od dana presuđenja do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.
29. Tužitelju u trošak parničnog postupka nije priznat trošak ročišta 24. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR što zajedno s porezom na dodanu vrijednost iznosi 250,00 EUR jer takvo ročište nije održano u navedenom predmetu, slijedom čega je o tom dijelu tužiteljeva zahtjeva odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.
Zagreb, 12. studenoga 2024.
Sudac
Sandra Rotar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
