Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1073/2024-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Vitomiru Boiću, u pravnoj stvari tužitelja ĆP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanoga po punomoćniku Marinu Buviniću, odvjetniku u Umagu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3 A, zastupanoga po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-119/2024-6 od 11. srpnja 2024., 12. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja ĆP, ukida rješenje Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-119/2024-6 od 11. srpnja 2024. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem riješeno je:

''I Ovaj se sud proglašava mjesno nenadležnim.

II Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.''

2. Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj zbog svih zakonom dopuštenih razloga. Pobijanim rješenjem počinjena je bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer rješenje sadrži nedostatke zbog kojih se ne može valjano ispitati. Žalitelj smatra kako je odredba čl. 16. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652- 5104010653 od 1. srpnja 2008., u kojoj je sadržana prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke nepoštena, odnosno ništetna ugovorna odredba jer ista predstavlja odredbu unaprijed formuliranog (tipskog) ugovora tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu žalitelja kao potrošača. Sud je suprotnog stajališta, kojeg temelji na navodu da ugovorna odredba (prorogacijska klauzula) ne predstavlja pretjerano ograničenje prava potrošača na sudsku zaštitu, jer sud u Rijeci prema ocjeni suda nije previše udaljen od žaliteljevog prebivališta (iako se radi o udaljenosti od najmanje 90 km u jednom smjeru i izvan njegove županije), pa samim time žalitelju upuštanjem u postupak pred navedenim sudom ne bi bili prouzročeni preveliki troškovi putovanja. Izneseno stajalište suda u izravnoj je suprotnosti sa jednoobraznom praksom (stajalištem) drugostupanjskih sudova i odluka Vrhovnog suda RH broj Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. Žalitelj ističe da je sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. prilikom ocjene nepoštenosti, odnosno ništetnosti prorogacijske klauzule sadržane u ugovoru o kreditu potrebno uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Sud pobijanim rješenjem nije dao jasne i dostatne razloge, tj. nije u obzir uzeo sve relevantne okolnosti (osim udaljenosti između žaliteljevog prebivališta i suda u [adresa]) prilikom ocjene predstavlja li prorogacijska klauzula nepoštenu, odnosno ništetnu ugovornu odredbu. Žalitelj smatra da iz sadržaja ugovora o kreditu (isti od strane tuženika potpisan po direktoru filijale, te njegove solemnizacije kod javnog bilježnika u [adresa]) nespornim proizlazi da je proizašao iz djelatnosti poslovne jedinice tuženika u [adresa]. Unatoč tome, sud smatra kako čl. 59. ZPP nije primjenjiv jer iz sadržaja spisa ne proizlazi da je tuženik imao svoju podružnicu u [adresa] upisanu u sudski registar. Pojmovi poslovne jedinice i podružnice nisu istoznačnice, kako to prvostupanjski sud pogrešno navodi, pa je pobijanim rješenjem pogrešno utvrdio činjenično stanje, a posljedično tome i pogrešno primijenio materijalno pravo. Sud je nakon uvida u ugovor o kreditu, koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu i na čiji sadržaj žalitelj, kao potrošač nije imao nikakav utjecaj, izveo zaključak da prorogacijska klauzula ne predstavlja nepoštenu, odnosno ništetnu ugovornu odredbu i to isključivo na temelju prostorne udaljenosti između žaliteljevog prebivališta i suda u [adresa]. Sud uopće nije utvrđivao materijalne prilike tužitelja, odnosno ima li tužitelj ili netko iz njegove uže obitelji motorno vozilo, trošak cestarine i tunelarine, kao i povezanost javnog prijevoza između te dvije destinacije. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo iz čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer je za utvrđivanje mjesne nadležnosti u ovoj pravnoj stvari, uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o prorogacijskoj klauzuli, isključivo relevantna odredba čl. 19.l st. 1. ZPK. Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane neovisno o njezinom sjedištu, pred sudom mjesta gdje ima prebivalište, a što je ovdje bio slučaj, s time da se navedena odredba primjenjuje neovisno o tome kad je nastao ugovorni odnos. Predlaže se ukinuti pobijano rješenje i vratiti predmet na postupanje prvostupanjskom sudu, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Donoseći pobijano rješenje sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koju u svojoj žalbi ukazuje tužitelj, te u vezi s čl. 381. ZPP-a jer nisu navedeni jasni razlozi zbog čega je doneseno pobijano rješenje.

5. U obrazloženju pobijanog rješenja, između ostalog je navedeno:

- da je tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nadležnosti

- da je čl. 16. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke - da odredba o prorogaciji nadležnosti nije nepoštena, a da je nepoštena, stvarno bi bio nadležan sud u Rijeci kao mjesno nadležan sukladno čl. 46. i 48. ZPP-a

- da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer to može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost

- da se radi o sporu iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 510401043 od 01. srpnja 2008.

- da je uvidom u ugovor utvrđeno da su predmetni Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka, da je u čl. 16. tog Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke

- da je čl. 70. st. 1. ZPP-a, propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, kao što je to slučaj, stranke se mogu sporazumjeti da u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan

- da je sjedište tuženika u [adresa], pa je za suđenje u ovom predmetu mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci

- da je čl. 48. st. 1. ZPP-a propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, dakle, Općinski sud u Rijeci, jer zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost drugog suda

- da ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost, sama po sebi ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu, niti takva nadležnost isključuje mogućnost da potrošač sudjeluje u postupku i da istakne prava koja ima na temelju direktive 93/13

- da bi se o pretjeranim ograničenjima prava potrošača radilo samo u situaciji kada bi sud pred kojim bi se parnica vodila bio previše udaljen od njegovog prebivališta, što bi mu prouzročilo prevelike troškove putovanja koji bi ga mogli odvratiti od upuštanja u postupak, a što u ovom predmetu nije slučaj

- da je takvo pravno shvaćanje izraženo u presudi suda Europske unije u predmetu Aqua Med sp.z.o.o. od 03. travnja 2019. broj C-266/18 koja je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku Okružnog suda u Poznanju (Poljska) o tumačenju direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u vezi s mjesnom nadležnošću

- da je u pravu tuženik kada navodi da sud u fazi postupka prije upuštanja tuženika u raspravljanje, nije ovlašten donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, u konkretnom slučaju odredbe koje se tiču ugovorene mjesne nadležnosti, jer ispitivanje nepoštenosti takve ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka što bi značilo da bi se tuženik upustio u raspravljanje o pravnoj stvari

- da nije primjenjiva odredba čl. 59. ZPP-a i to iz razloga što iz podataka u spisu ne proizlazi da bi tuženik imao svoju podružnicu u [adresa] upisanu u sudski registar, a takvo što tužitelj niti ne tvrdi

- da se prvostupanjski sud proglasio mjesno nenadležnim, te odredio da će se nakon pravomoćnosti rješenja, predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

6. Među strankama nije sporno da su stranke ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

7. Prema odredbi čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

- ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo,

- mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i

- mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

8. Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

9. Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji predmetnu materiju propisuje identično, kao i citirane odredbe ZZP/03.

10. Presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C -244/98), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

11. U ovom postupku tužitelj podnio tužbu 13. veljače 2024. kada je na snazi bio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., kojim je dodana odredba čl. 19.l. st. 1. koja prema kojoj u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

12. Prema odredbi čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, - dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ovaj Zakon.

13. Sudska nadležnost (apsolutna, stvarna, mjesna) se prosuđuje s obzirom na činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe sudu, ali po propisima koji vrijede u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

14. Dakle, pitanje nadležnosti suda je pretpostavka za postupanje nadležnog suda zbog čega se nadležnost ispituje primjenom procesnih zakonskih odredbi koje su na snazi, tj. koje se primjenjuju u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

15. U konkretnom slučaju, u pobijanom rješenju prilikom ocjene nepoštenosti, odnosno ništetnosti prorogacijske klauzule, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir vrijednost predmeta spora, mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti, u svakom pojedinom slučaju i koje se okolnosti moraju utvrditi i navesti u rješenju u kojem se odlučuje o prigovoru mjesne nadležnosti.

16. Zbog svega navedenog, razlozi o odlučnim činjenicama, navedeni u pobijanom rješenju, ostali su nejasni i proturječni te se pobijano rješenje zbog toga ne može ispitati, pa je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a, valjalo ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

17. S obzirom da je ukinuto rješenje i predmet vraćen na ponovno suđenje, ostavljeno je da se o troškovima cjelokupnog postupka, uključivo i u povodu pravnih lijekova, odluči u konačnoj odluci, a kako je to riješeno pod točkom II. izreke ovog rješenja, temeljem čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Velikoj Gorici 12. studenoga 2024.

Sudac

Vitomir Boić