REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4793/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mario Manojlović, odvjetnik u Bujama, protiv I- tužene BJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku mr. sc. Slaviši Peroviću, odvjetnik u Zagrebu i II-tužene MJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ines Ferlin, odvjetnici u Umagu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu I i II- tuženica za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4389/2023-2 od 30. travnja 2024., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-53/2022-28 od 5. travnja 2023., u sjednici održanoj 12. studenoga 2024.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4389/2023-2 od 30. travnja 2024. kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-53/2022-28 od 5. travnja 2023., I i II-tužene su podnijele prijedlog za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) naznačivši sljedeća pravna pitanja za koje smatraju da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu:
„1. Da li aktivna legitimacija tužitelja potraživati od sunasljednika (tuženika) isplatu novčanog iznosa u idealnom dijelu koji ga pripada na temelju rješenja o nasljeđivanju, ovisi o pravomoćnom utvrđenju suda da ostavinsku imovinu čini novčano potraživanje ostavitelja prema određenom nasljedniku (tuženiku)?
2. Da li je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je tužitelj aktivno legitimiran potraživati od sunasljednika (tuženika) isplatu novčanog iznosa u idealnom dijelu koji njemu pripada na temelju rješenju o nasljeđivanju, iako je prethodno prihvatio kao ispravno činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda da iz stanja spisa proizlazi kako ostavinsku imovinu NE čini novčano potraživanje kao pravo ostavitelja prema sunasljednicima (tuženicima), već novčani iznos kao pokretnina?
3. Kada treća osoba (tužitelj) zahtijeva vraćanje onoga što je stečeno bez osnove protiv više osoba stjecatelja (tuženika), je li sud ovlašten obvezati stjecatelje (tuženike) na zajedničko vraćanje ukupnog novčanog iznosa stečenog bez osnove, ili je sud dužan obvezati svakog od stjecatelja (tuženika) na vraćanje novčanog iznosa koji odgovara visini stjecanja bez osnove na njegovoj strani?“.
1.1. Tužitelj nije podnio odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ovaj revizijski sud ocijenio je slijedeće.
2.1. U odnosu na pravno pitanje navedeno pod rednim brojem 1. i pravno pitanje navedeno pod rednim brojem 2. ne postoje razlozi važnosti tih pravnih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, sudske odluke na koje se tužene u tom pravcu pozivaju (presuda Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2445/10-2 od 17. siječnja 2012., presuda istog ovog suda broj Rev-1396/1993-2 od 16. lipnja 1994. i presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1052/2017-2 od 2. studenog 2017.) donesene su u bitno drugačijoj činjeničnom i pravnoj situaciji od situacije kakva je u ovom slučaju.
2.2. Pravno pitanje navedeno pod rednim brojem 3. nije važno za odluku u ovom sporu. Naime, utvrđenje nižestupanjski sudova je da su sporni novčani iznos I-tužena i prednik II-tužene primili svaki u 1/2 dijela. Pri tome, ovdje je tek za ukazati na odredbu čl. 41. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 155/23 - dalje: ZOO) a koja odredba glasi:
„Kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, dug se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drugačija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio duga.“.
3. S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 12. studenoga 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
