REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3759/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PI, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lidiji Horvat, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, broj Gž- 155/2025-5 od 15. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3360/2013-74 od 6. studenoga 2020., u sjednici održanoj 12. studenoga 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u odnosu na postavljena pitanja.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, broj Gž-155/2025-5 od 15. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3360/2013-74 od 6. studenoga 2020., na temelju čl. 382. i čl. 385.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja za koje smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi osobito jer je riječ o pravnim pitanjima o kojima nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a praksa viših sudova nije jedinstvena (čl. 385.a st. 1. t. 2. ZPP-a), kao i zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385.a st. 2. ZPP-a) zbog kojih je došlo do povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija).
2. U prijedlogu je postavio pravna pitanja koja glase:
„1. Kojim kriterijima, odnosno kojim kvalifikatornim okolnostima se rukovodi sud prilikom utvrđivanja visine naknade neimovinske štete zbog nehumanih i ponižavajućih uvjeta boravka u zatvorima, odnosno utvrđuje li se visina iznosa za svaki dan proveden u navedenim uvjetima ili u ukupnom iznosu za cijelo vrijeme trajanja izloženosti ponižavajućim i nehumanim uvjetima u zatvoru?
2. Predstavlja li primjena pravila iz čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku prilikom donošenja odluke o naknadi troškova parničnog postupka, u postupcima radi naknade štete zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavnom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pokrenutima protiv Republike Hrvatske zastupane po državnom odvjetništvu, u slučajevima kada je tužitelj imao legitimno očekivanje uspjeha u parnici, povredu prava na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na pristup sudu i povredu prava na mirno uživanje vlasništva?“
3. Vezano za povredu temeljnih ljudskih prava pozvao se na:
- povredu prava na zabranu mučenja, neljudskog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja koje je zajamčeno odredbama Ustava RH i Konvencije, (čl. 23. st. 1. čl. 25. st. 1. Ustava RH, čl. 3. Konvencije)
- povredu prava na pravično suđenje i u njemu sadržano pravo na pristup sudu i pravo na obrazloženu sudsku odluku koje je zajamčeno člankom 6.1. Konvencije, člankom 14. st. 2., čl. 29. st. 1., te čl. 48. st. 1. Ustava RH i čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju.
4. Tužitelj smatra da iz utvrđenih činjenica, sudske prakse i drugih okolnosti u dostatnoj mjeri proizlazi vjerojatnost da su mu drugostupanjskom presudom u pobijanom dijelu uslijed pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava na zabranu mučenja, neljudskog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja te pravo na pravično suđenje i u njemu sadržano načelo jednakosti pred zakonom, pravo na pristup sudu i pravo na mirno uživanje vlasništva, kao i da se povodom istaknutih pravnih pitanja, koja su nižestupanjski sudovi razmatrali i koja su važna za odluku u sporu i jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, može očekivati odluka revizijskog suda.
5. U prijedlogu se pozvao na niz odluka Europskog suda za ljudska prava, više odluka Ustavnog suda RH, nekoliko odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nekoliko odluka županijskih sudova, uz tvrdnju da pobijana presuda u pogledu visine dosuđene naknade i troškova parničnog postupka odstupa od sudske prakse ESLJP- a, Ustavnog suda RH, i prakse domaćih sudova, pa prema stajalištu tužitelja, postoji potreba da Vrhovni sud Republike Hrvatske, radi osiguravanja jednakosti svih u primjeni prava i razvoja prava kroz sudsku praksu, usvajanjem ovog prijedloga za dopuštenje revizije kao i reviziju eksplicitno prihvati praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava i na djelotvoran način pruži zaštitu povrijeđenog temeljnog ljudskog pravo tužitelja na pravično suđenje i u njemu sadržano prava na pristup sudu, kao i prava na mirno uživanje vlasništva.
6. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
7. Prijedlog je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten.
8. Postupajući po odredbi čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a ovaj sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a jer navedena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, posebice zbog neujednačene prakse drugostupanjskih sudova i potrebe usklađivanja te prakse s praksom Ustavnog suda RH i praksom ESLJP-a. Naime, u većem broju odluka (primjerice Rev 692/14 i Rev 344/14. i dr.) Vrhovni sud Republike Hrvatske je već zauzeo pravno shvaćanje o pravu na novčanu naknadu s osnove povrede prava osobnosti i povrede odredbe čl.
3. Konvencije zbog neodgovarajućih uvjeta u zatvorima. To načelno pravno shvaćanje je podudarno s pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi, dok pravo na visinu naknade štete/pravo na novčanu naknadu ovisi o činjeničnim utvrđenjima u predmetu spora.
9. Kada se radi o prostoru manjem od propisanog prostorni čimbenik ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti boravka u zatvoru od strane ESLJP. U takvim će se slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se posebice odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenim s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima, odnosno samo ako je prostorni čimbenik bio povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru.
10. S obzirom da je drugostupanjskom presudom u pobijanom dijelu ocjenjeno kako je tužitelju zbog neodgovarajućih smještajnih uvjeta povrijeđeno pravo osobnosti (što opravdava dosudu naknade za neimovinsku štetu), na postavljeno pitanje kojim kriterijima, odnosno kojim kvalifikatornim okolnostima se rukovodi sud prilikom utvrđivanja visine naknade neimovinske štete zbog nehumanih i ponižavajućih uvjeta boravka u zatvorima, odnosno utvrđuje li se visina iznosa za svaki dan i opravdaju li činjenice (smještaj u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda, sanitarni čvor smješten izvan zatvorske ćelije i dr.) same za sebe dosudu neimovinske štete je već potvrdno odgovoreno sukladno ranijoj praksi ovog suda te shvaćanjima ESLJP.
11.1. O pravu na dosudu naknade zbog neodgovarajućih smještajnih uvjeta i o visini naknade odlučuje se na temelju utvrđenja o postojanju svih relevantnih okolnosti (npr. uzima se u obzir vrijeme provedeno u zatvorskim ustanovama, tjelesne i duševne posljedice koje su eventualno nastale uslijed boravka u takvim zatvorskim uvjetima, dok se skučenost prostorija u kojima borave zatvorenici – kao jedan od elemenata povrede – promatra u odnosu na slobodu kretanja izvan ćelije, boravkom na svježem zraku, bavljenjem raznih aktivnosti i sličnim mogućnostima). Odluke na koje se poziva tužitelj u podnesenom prijedlogu nisu podudarne s utvrđenom činjeničnom i pravnom situacijom iz predmetnog spora radi čega nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost drugostupanjske presude u pobijanom dijelu. Stoga prvo pitanje, kako je postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije ovaj sud je ocijenio također nevažnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je to postavljeno pitanje činjenične naravi i odgovor na njega ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, načinu vođenja postupka, izvedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a niti je o tom pitanju u odlukama na koje se poziva tužitelj izraženo pravno shvaćanje koje bi opravdavalo intervenciju revizijskog suda.
11.2. Dakle, odgovorom na tako postavljeno pitanje ne može se uspostaviti pravni standard koji će ujednačiti sudsku praksu glede visine dosuđene naknade u odnosu na sve konkretne situacije. Za revizijsko izražavanje pravnog shvaćanja u pogledu primjene neke odredbe je bitan činjenični kontekst za primjenu te odredbe i ovaj sud svoje pravno shvaćanje u eventualnoj reviziji iznosi u okviru određene činjenično pravne situacije, koja u prvom postavljenom pitanju ostaje neodređena. Stoga, ako su u prijedlogu za dopuštenje revizije izloženi razlozi u kojima predlagatelj iznosi samo svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako samo izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, valja zaključiti da to nisu razlozi čl. 385.a ZPP-a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.
12. Prema tome, kada se u prijedlogu za dopuštenje revizije izražava samo shvaćanje na kojima predlagatelj zapravo izražava svoje neslaganje s niže stupanjskim odlukama vezano za visinu dosuđene naknade tada se ne radi o razlozima iz čl. 385.a ZPP-a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.
13. U odnosu na drugo pitanje koje se odnosi na troškove postupka nisu izneseni odgovarajući razlozi njegove važnosti jer se na ovaj slučaj ne može primijeniti odluka ESLJP u predmetu Klauz protiv RH, Zubac protiv RH i dr. iz razloga što su u ovom slučaju tužitelju dosuđeni odgovarajući troškovi postupka koji su u skladu s njegovim uspjehom u ovom sporu, pa se ne može govoriti niti o legitimnim očekivanjima stranke u postupku niti o povredi prava vlasništva, niti o tome da bi pravo na pristup sudu bio "nepraktičan i neučinkovit" odnosno samo "teoretski i iluzoran", koko to neosnovano smatra tužitelj. Stoga to pitanje, vezano za troškove postupka, polazi i od pogrešne pretpostavke da bi se radilo o situaciji " da je država jednom rukom- naknadama za državno odvjetništvo koje ju je zakonski zastupalo- uzela znatan dio onoga što je dodijeljeno drugom", i da je tužitelju time onemogućen pristup sudu.
14. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu koji se temelji na postavljenim pitanjima, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 387. i čl. 389.a st. 2. ZPP-a riješeno kao u točki I. izreke.
15. Tužitelj neosnovano smatra nužnom intervenciju revizijskog suda sukladno čl. 385.a st. 2. ZPP-a koju temelji na tvrdnji o dokazanoj vjerojatnost povrede ustavnog i konvencijskog temeljnog ljudskog prava na zabranu mučenja pobijanom drugostupanjskom presudom, kao i povrede prava na pravično suđenje, kako zbog povrede načela jednakosti pred zakonom, tako i zbog povrede prava na pristup sudu i prava na mirno uživanje vlasništva pobijanom odlukom o troškovima parničnog postupka.
16. Naime, u pogledu dijela prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP valja reći da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje i pravo na jednakost pred sudom. Međutim, revizijski sud ocjenjuje da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava jer je funkcija prijedloga za dopuštenje primarno vezana za donošenje presuda s precedantnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnih ljudskih prava (na pravično suđenje, prava na jednakost svih pred sudom i dr. na koje se poziva u prijedlogu). Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP koje bi bilo razlog za dopuštenje revizije.
17.1. Tužitelj, prema utvrđenjima ovoga suda, nije učinio vjerojatnim da mu je bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017), imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred niže stupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje suda izraženo u pobijanoj presudi, te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije. Stoga je za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom, a činjenica da tužitelj nije u cijelosti uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da mu je ujedno povrijeđeno temeljno ljudsko pravo, a koje je zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako, to što sud nižeg stupnja zauzima drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuje dokaze od tužitelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.
17.2. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije.
18.1. U odnosu na prigovore koji se odnose na povredu prava na zabranu mučenja, neljudskog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja koje je zajamčeno odredbama Ustava RH i Konvencije, (čl. 23. st. 1. čl. 25. st. 1. Ustava RH, čl. 3. Konvencije), povredu prava na pravično suđenje i u njemu sadržano pravo na pristup sudu i pravo na obrazloženu sudsku odluku, navodnu povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava Republike Hrvatske odnosno pravo na mirno uživanje imovine zajamčenog čl. 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda valja reći da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred niže stupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo vlasništva odnosno pravo na mirno uživanje vlasništva, niti ostala naprijed navedena prava jer odluke niže stupanjskih sudova očito da nisu nezakonite, arbitrarne niti očito nerazumne.
18.2. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 389.a st. 4. ZPP u odnosu na prijedloge tužitelja i tuženika koji se odnose na povredu temeljnog ljudskog prava, odlučiti kao u izreci rješenja.
19. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP-a riješiti kao u točki II. izreke.
Zagreb, 12. studenoga 2024.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić
