REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1187/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branko Posavčić, odvjetnik u Kutini, protiv tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d. iz Zagreba, Slovenska 24, OIB 52848403362, kojeg zastupa punomoćnik Dinko Rebrović, odvjetnik u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. iz Zagreba, Širolina 4, OIB 57500462912, kojeg zastupa punomoćnica Bojana Bajai-Gros, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1285/2023-2 od 14. lipnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-499/22-20 od 24. veljače 2023., u sjednici održanoj 12. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja te preinačava presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1285/2023-2 od 14. lipnja 2023., i sudi:

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-499/22-20 od 24. veljače 2023.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove revizijskog postupka u iznosu od 615,59 Eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.269,38 EUR i da mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.262,92 EUR, sve sa zateznim kamatama od 24. veljače 2023. do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena presuda suda prvog stupnja i odbijen tužbeni zahtjev (toč. I. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.406,22 EUR sa zateznim kamatama od 24. veljače 2023. do isplate (toč. II. izreke).

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd 699/2024-2 od 3. travnja 2024., dopustio je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

"Da li divljač na kolniku autoceste, koja je uzrokovala prometnu nezgodu (naletom vozila na tu divljač), ukazuje na propust pravne osobe odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste koja je dužna voditi brigu i poduzimati primjerene mjere i radnje koje bi omogućile odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa na autocesti (posebice u vidu postavljanja i održavanja ograde oko autoceste?)".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu, uz naknadu troškova revizije.

5. Odgovoru na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena u ovom stupnju postupka sporna je odgovornost tuženika za naknadu imovinske štete koju je tužitelj pretrpio u prometnoj nesreći koja se dogodila 3. veljače 2021. u 19.20 sati na način da je na autocesti A1 tužitelj vozilom udario u divlju životinju-lisicu koja je pretrčavala cestu.

9. Polazeći od nespornih činjenica, da je do nastanka štetnog događaja došlo isključivo zbog izlijetanja divljači-lisice na autocestu, te da tužitelj kao vozač nije ni na koji način doprinio nastanku štetnog događaja, sud prvog stupnja pozivom na odredbe čl. 50. st. 1. i 2., čl. 2. st. 1. t. 17. Zakona o cestama ("Narodne novine", broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19 - dalje: ZC), čl. 1045. st. 1., čl. 1085. i čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) zaključuje da je osiguranik tuženika odgovoran za nastanak štetnog događaja te da je dužan naknaditi štetu nastalu na automobilu tužitelja uslijed naleta divljači. Pri tomu prvostupanjski sud obrazlaže da se tuženik ne može osloboditi odgovornosti za štetu, unatoč tome što nije utvrđeno da zaštitna ograda u trenutku nesreće, koja je postavljena na dijelu dionice na kojoj se dogodila šteta, nije bila oštećena, jer da je uzrok predmetne prometne nesreće divljač - lisica, koja se u trenutku prometne nesreće zatekla na autocesti, te je ista na prometnicu mogla ući na više načina (npr. preskakanjem ograde, provlačenjem ispod ograde, kroz oštećenu ogradu koju ophodari tijekom pregleda nisu uočili). Slijedom navedenoga, sama činjenica da je na kolnik dospjela divljač ukazuje na propust osiguranika tuženika, odnosno na neadekvatnost ograde, a s obzirom na to da postojećom ogradom nije spriječen ulazak divljači na kolnik.

10. Za razliku od shvaćanja prvostupanjskog suda drugostupanjski sud iznosi shvaćanje da u konkretnom slučaju za nastanak štetnog događaja postoji odgovornost lovačkog društva, a ne osiguranika tuženika, te da prema odredbi čl. 1064. ZOO-a divljač na kolniku predstavlja opasnu stvar, a da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, odnosno imalac po načelu objektivne odgovornosti. Zaključak je drugostupanjskog suda da je na tužitelju teret dokaza općih pretpostavki za naknadu štete, koje tužitelj nije dokazao, a što da je ključno za utvrđivanje odgovornosti osiguranika tuženika. Nadalje, iznosi zaključak da do nastanka štetnog događaja nije došlo zbog neodržavanja ceste, već udarom vozila tužitelja u lisicu koja se nalazila na prometnici, a što osiguranik tuženika nije mogao spriječiti ili otkloniti unatoč svim mjerama i radnjama koje je dužan poduzeti na temelju zakonskih propisa u obvezi održavanja javnih cesta (čl. 50. ZC i 1045. st. 1. ZOO), slijedom čega da osiguranik tuženika nije odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja i štetu, jer nije propustio poduzeti neku konkretnu radnu mjeru koja bi mogla utjecat na siguran i nesmetan promet.

11. Takvo shvaćanje drugostupanjskoga suda ne može se prihvatiti kao pravilno. 12. Naime, prema odredbi čl. 50. st. 1. i 2. ZC-a za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, te pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Ti posebni propisi, osim Zakona, na podzakonskoj razini, bili bi Pravilnik o održavanju cesta ("Narodne novine", broj 90/14 i 3/21), Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ("Narodne novine", broj 92/19), Pravilnika o ophodnji javnih cesta ("Narodne novine", broj 75/14 i 7/21) i Pravilnik o osnovnim uvjetima kojima javne ceste izvan naselja i njihovi elementi moraju udovoljavati sa stajališta sigurnosti prometa ("Narodne novine", broj 110/01 i 90/22).

13. Odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara ne iscrpljuje se samim pravilnim i propisnim postavljanjem signalizacije i opreme na cesti nego su oni odštetnopravno odgovorni i u slučaju kada je do nezgode došlo upravo uslijed neprimjernog održavanja javne ceste, jer u suprotnom do izlijetanja divljači na autocestu ne bi došlo. Naime, redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti. Teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa na strani su tuženika.

14. Ovaj sud je u više svojih odluka (primjerice: Rev-x 230/12-2 od 8. studenoga 2012., Rev 873/2017-2 od 16. veljače 2021. i Rev 1272/2021-3 od 24. svibnja 2023.) izrazio pravno shvaćanje da upravo činjenica da se divljač (lisica) našla na kolniku autoceste ukazuje na to da je ili u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena da spriječi ulaz divljači na autocestu, jer se u suprotnom ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za to po načelu pretpostavljene krivnje odgovara tuženik (čl. 1045. ZOO).

15. Slijedom navedenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Činjenica da se divljač zatekla na autocesti ukazuje na propust pravne osobe odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste koja je dužna voditi brigu i poduzimati primjerene mjere i radnje koje bi omogućile odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa na autocesti i u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde oko autoceste te je, s obzirom da se prema odredbi čl. 50. Zakona o cestama za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi jesu li takve mjere i radnje poduzete te jesu li bile adekvatne i dostatne radi zaštite i sigurnosti prometa.

16. U konkretnom slučaju divlja životinja - lisica mogla se pojaviti na autocesti samo kroz postojeću žičanu ogradu, koju održava osiguranik tuženika, što svakako upućuje na zaključak da je izostao adekvatan nadzor, te pažljivije pregledavanje predmetne dionice autoceste, te da zaštita ograda nije održavana na način da s potpunom sigurnošću isključi mogućnost ulazaka divljih životinja u zaštićeni prostor autoceste, koje se njome ne smiju kretati.

17. S tim u vezi valja ukazati i na iskaz svjedoka, ophodara JJ, koji je iskazao da ovo nije izoliran slučaj te da ima dosta naleta na lisice na autocesti A1, što ukazuje na veliku učestalost pojave divljači na autocesti te da nije riječ tek o slučajnosti kao i na činjenicu da tuženik nije poduzeo sve potrebne mjere kako bi osigurao neometan i siguran promet na autocesti jer pravilnim održavanjem zaštitne ograde divlja životinja ne bi mogla ući na prostor autoceste. Na tuženiku je teret dokazivanja činjenice da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste pri čemu tužitelj nije dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste.

18. Pri tome ovaj sud ima u vidu da je dopuštena brzina kretanja na autocesti 130 km/h (čl. 54. st. 1. toč. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama - "Narodne novine", broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20 - dalje: ZOSPC) pa izbjegavanje divljači može imati kobne posljedice zbog čega je osiguranik tuženika dužan po potrebi poduzimati i mjere koje su veće od onih propisanih pravnim propisima na koje se poziva tuženik, jer je stanje na autocesti, s obzirom da su se slučajevi naleta na lisice i ranije događali, ukazivalo na nedostatnost postojeće zaštite i poduzimanja konkretnih mjera radi zaštite i sigurnosti prometa.

19. Stoga činjenica da su ophodari na dan štetnog događaja izvršili ophodnju autoceste, kao ni njihova izjava da nisu primijetili nikakav nedostatak na zaštitnoj ogradi, ne znači da ne postoji odgovornost pravne osobe zadužene za održavanje autoceste, niti pak znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo, jer se po logici stvari, ako je autocesta pravilno projektirana i održavana divljač, u konkretnom slučaju lisica, ne bi mogla zateći na autocesti.

20. S obzirom na to da osiguranik tuženika upravlja predmetnom autocestom, bio je u obvezi održavati je i naknaditi štetu korisniku ceste jer je šteta prouzrokovana njegovim propuštanjem da postavi i održava takvu ogradu koja sprječava izlazak divljači na autocestu. Stoga činjenica da je postojala zaštitna ograda te da osiguranik tuženika obavlja redovite preglede zaštitne ograde nisu dovoljne za zaključak da je do nesreće došlo bez tuženikove krivnje.

21. Kako je osiguranik tuženika propustio osigurati nesmetan i siguran promet autocestom, to je po načelu pretpostavljene krivnje na temelju odredbe čl. 1045. ZOO- a odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio na vozilu i dužan mu je isti naknaditi u cijelosti, a kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud.

22. Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

23. S obzirom da je odbijena žalba tuženika, valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

24. Tužitelju je dosuđen trošak zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), za trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije i trošak sastava revizije prema Tbr. 10/5 - po 225,00 Eur što uz PDV 25% i trošak sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 53,09 Eur, iznosi 615,59 Eur.

Zagreb, 12. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa