REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1058/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 7. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 11. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12. Ugovora o kreditu, broj: 9012250198 od 29. siječnja 2007., sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i RUDOLF ŽIC iz Punata, Donja Kala 5, OIB: 98234851964 kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Završne odredba“, u dijelu koji glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. , Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 781,80 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 7. veljače 2007. do isplate, sve po stopi, koja se određuje do 30. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 31. prosinca 2007. do 22. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.322,61 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 11. studenoga 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su RF i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 9012250198 od 29. siječnja 2007. kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 129.088,01 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 228 mjeseci. Čl. 12. navedenog ugovora o kreditu, pod nazivom "Završne odredbe", je propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Korisniku kredita je 6. veljače 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 781,80 EUR / 5.890,49 kn, što je razvidno iz konta 1240070400 od 7. svibnja 2004. Ugovor o kreditu unaprijed je sročen i priređen od strane tuženika. u trenutku sklapanja navedenog ugovora o čl. 12. tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, korisnik nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista objašnjena od strane tuženika, tuženik je potrošak i apsolutni laik te je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Plaćanje iznosa od 781,80 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, kao potrošača, jer je tuženik obračunao i zaračunao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dok je faktički isplatio iznos manji za 781,80 EUR. Korisnik kredita nije imao pravnih znanja da bi mu odredba bila jasna i lako razumljiva, dok je tuženik sklapao ugovor u okviru svoje djelatnosti. Poziva se na čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Nadalje, poziva se na čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. jer se nisu vodili pojedinačni pregovori, zbog čega je odredba nepoštena, jer je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizašlim iz ugovora. Ugovor o kreditu predstavljao je tzv. "uzmi ili ostavi ponudu". Ujedno se poziva na čl. 5. Direktive te ističe da sve odredbe potrošaču moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ukazuje na primjenu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 12. ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da obveže tuženika da naknadi tužitelju iznos od 781,80 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu. Navodi da je predmetna odredba ugovora o kreditu bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Poziva se na čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Ujedno se poziva na čl. 4. st. 2. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Naglašava da je iznos tzv. ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat s obzirom na to da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njihovu visinu. Izračun je jasno i nedvosmisleno određen ugovorom o kreditu. Korisniku kredita bila je odmah poznata koliko iznosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva jer je dobio informativnu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Zbog toga, tuženik ne može preuzeti odgovornost za takvu odluku tužitelja. Transparentnost odredbe nije upitna jer je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa sudu nije dozvoljeno provoditi test nepoštenosti po čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakon o potrošačkom kreditiranju usklađen je s pravnom stečevinom Europske unije, te također njime nije zabranjeno ugovoriti naplatu za obradu kreditnog zahtjeva. Na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju donesen je pravilnik o naknadama za potrošačke kredita kojim je uređeno da se za obavljanje usluga može obračunati i naplatiti naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Čl. 3.8. Općih uvjeta regulirana je navedena naknada obračunata korisniku kredita. Opći uvjeti objavljeni su na internetskim stranicama tuženika. Predmetna naknada predstavlja cijenu koju je tuženik naplatio tužitelju za pružene usluge. Potrebno je utvrditi jesu li ispunjena tri glavna uvjeta, odnosno je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnom elementima ugovora, je li bio pažljiv te je li bio oprezan u pogledu tržišnog djelovanja. Korisniku kredita pružene su sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi te navedena naknada nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Korisnik kredita imao je mogućnost izbora te je svjesno odabrao predmetni ugovor o kreditu. Eventualna neravnoteža nikako se ne bi mogla smatrati značajnom u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer je korisniku kredita isplaćen kredit u iznosu od 129.088,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dok je korisnik kredita platio ulaznu naknadu od 780,81 EUR. Ističe prigovor zastare. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 25. lipnja 2024. naznačuje vrijednost predmeta spora od 2.109,03 EUR. Poziva se na čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Korisniku kredita, ističe, nisu bili prezentirani troškovi koje bi tuženik imao u vezi s postupkom troškova obrade kredita, odnosno prilikom prvog korištenja kredita, niti zašto je iznos ulazne naknade u korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Predmetnom ulaznom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Nije razumno zaključiti da se troškove obrade kredita vežu uz iznos odobrenog kredita. Ulazna naknada je netransparentna i neproporcionalna, a time i nepoštena te je uzrokovala značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu korisnika kredita. Odredba o ulaznoj naknadi unaprijed je formulirana od strane tuženika zbog čega korisnik kredita nije imao utjecaj na njezin sadržaj već je ugovor o kreditu funkcionirao po načelu "uzmi ili ostavi". Osporava prigovor zastare i poziva se na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.

4. Na pripremnom ročištu 24. rujna 2024. tužitelj je ispravio, omaškom naznačen, OIB tužitelja u petitu tužbe (list 165. spisa).

5. Na istom pripremnom ročištu tuženik je naveo da ne osporava pisanu izjavu svjedoka RF od 3. travnja 2024. (list 165. spisa).

6. U podnesku od 25. rujna 2024. (list 167. spisa) tuženik je naveo da (više) ne osporava visinu, već samo osnov.

7. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 3. lipnja 2023. (listovi 15. – 19. spisa), izjavu svjedoka RF od 3. travnja 2024. (listovi 21. – 23. spisa), knjigovodstvenu karticu za korisnika kredita RF na dan 7. svibnja 2024. (listovi 27. – 45. spisa), dopis tužitelja, po punomoćniku, od 2. svibnja 2024. (list 46. spisa), ugovor o kreditu, sklopljen između tuženika i RF od 29. siječnja 2007. (listovi 48. – 53. spisa), dopis – obavijesti o preuzimanju tražbine od 3. lipnja 2023. (listovi 54. i 55. spisa) te Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (listovi 60. – 65. spisa) i Opće uvjete poslovanja s građanima iz listopada 2004. (listovi 96. – 104. spisa),

8. Također, sud je pročitao i sudsku praksu i to presudu Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-617/2022-3 od 25. svibnja 2022. (listovi 56. – 59. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2047/2022-2 od 8. studenoga 2022. (listovi 66. – 72. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2154/2022-2 od 12. srpnja 2022. (listovi 73. – 81. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-4090/2022-2 od 6. prosinca 2022. (listovi 124. – 129. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022. (listovi 130. – 135. spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P- 4681/21-11 od 5. srpnja 2022. (listovi 136. – 144. spisa), Presudu Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. (listovi 145. – 152. spisa), izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020. Su- IV-308/2020 (listovi 153. – 155. spisa) i presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P- 237/2021-14 od 31. ožujka 2022. (listovi 156. – 164. spisa).

9. Raspravnim rješenjem od 7. studenoga 2024. (list 169. spisa) sud je odbio preostale predložene, a neizvedene, dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica.

10. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022. i 114/2022. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. 11. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnika kredita RF i tuženika **.**.2007., kojom je ugovorena obveza plaćanja korisnika kredita naknade za obradu kreditnog zahtjeva te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 781,80 EUR na ime plaćenog iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita.

12. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita RF i tuženik ugovorili kredit br. 9012250198 od 29. siječnja 2007. (listovi 48. – 53. spisa) kojim kreditom se tuženik obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 129.088,01 CHF.

13. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu po čl. 12.4. sadrži odredbu koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn."

14. Nadalje, između stranaka nije sporno da je na ime naknade za obradu kredita korisnik kredita RF platio tužitelju iznos od 781,80 EUR, odnosno da mu je isplaćen ukupan iznos kredita, umanjen za navedeni iznos od 781,80 EUR. Ukratko, između stranaka nije sporna visina.

15. Također, između stranaka nije sporno da je korisnik kredita RF prenio svoje potraživanje na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, po ništetnoj odredbi ugovora o kreditu, na tužitelja. Ukratko, između stranaka nije sporna aktivna legitimacija.

16. Između stranaka sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 12.4. poštena, odnosno ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 781,80 EUR osnovan.

17. Ugovor o kreditu, između korisnika kredita RF i tuženika, sklopljen 29. siječnja 2007. zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.)

18. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

19. Zbog navedenog, korisnik kredita RF je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003.

20. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

21. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

22. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Iz pisane izjave svjedoka RF od 3. travnja 2024., ovjerene pred javnim bilježnikom 8. travnja 2024. (listovi 21. – 23. spisa) proizlazi da je svjedok RF u svom pisanom iskazu naveo da nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, već je dobio formulirani, tipizirani ugovor na potpis. Naveo je da mu nitko od strane tuženika i zaposlenika tuženika nije objasnio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, a niti mu je dana mogućnost pregovaranja o ikakvoj naknadi. Nije mu objašnjeno koliko bi predmetna naknada iznosila, nije pregovarao i nije bio upoznat s naknadom za prijevremenu otplatu kredita. Prilikom traženja kredita sa službenikom banke nije mogao pregovarati o pojedinim uvjetima kreditiranja. Da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu u cijelosti bio informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke, ne bi pristao na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu.

25. S obzirom na to da tuženik nije osporavao pisanu izjavu svjedoka (list 165. spisa), a da sud nije cijenio potrebnim saslušati svjedoka, to sud na temelju odredbe iz čl. 492.c st. 3. ZPP-a nije usmeno saslušavao svjedoka RF.

26. Dapače, sud je pisani iskaz svjedoka RF od 3. travnja 2024. prihvatio kao istinit i životan, a posebice stoga jer je suglasan ispravama u spisu.

27. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

28. Stoga je sud iz izjave svjedoka RF zaključio da je ugovor o kreditu, koji su sklopili RF i tuženik, unaprijed formulirani, standardni ugovor trgovca, ovdje tuženika, u smislu odredbe iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003.

29. Kao što je već navedeno, suprotno je tuženik bio ovlašten dokazivati, sve primjenom odredbe iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. u vezi s čl. 219. st. 1. ZPP-a, a što tuženik tijekom postupka nije ni pokušao učiniti. Stoga je o navedenom sud odlučio primjenom odredbi o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a te zaključio da se u konkretnom predmetu radi o ugovoru o kreditu, koji su sklopili RF i tuženik, **.**.2007., a koji je formalni, standardni ugovor trgovca.

30. Tužitelj u tužbi navodi da je naplatom naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 781,80 EUR uzrokovana očita neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, kao potrošača, jer je tuženik nakon terećenja po osnovi predmetne naknade korisniku kredita obračunao i zaračunao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je korisniku kredita faktično isplatio iznos kredita umanjen za 781,80 EUR.

31. Ovakav navod tuženik tijekom postupka ne osporava, niti dokazuje suprotno u smislu odredbe iz čl. 219. st. 1. ZPP-a. Stoga je sud zaključio primjenom odredbe o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a da tuženik uistinu jest obračunao kamatu korisniku kredita na ukupan iznos kredita iako je korisniku kredita isplatio iznos kredita umanjen za iznos plaćene naknade za obradu kredita od 781,80 EUR. Već ovdje nastaje očita neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita jer je tuženik, iskorištavajući povlašteni i jači položaj trgovca, obračunao i naplatio kamatu na veći iznos, od iznosa koji je uistinu i dao tuženiku na korištenje.

32. Nadalje, iz sporne odredbe čl. 12.4. ugovora o kreditu, posebice list 51. spisa proizlazi da se radi o "naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita a najviše 7.000,00 kn".

33. U navedenoj odredbi nije naznačeno, niti raščlanjeno ili na bilo koji način jasno na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Nije jasno koji su to troškovi koje tuženik ima radi obavljanja radnje u kojoj obrađuje kreditni zahtjev korisnika kredita.

34. Sasvim sigurno nije naznačeno, niti razjašnjeno, a niti životna loga upućuje na vezanost, odnosno korelaciju između naknade za obradu kreditnog zahtjeva i iznosa kredita. Naime, nejasno je i krajnje nelogično zašto bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva bila veća ukoliko je veći iznos kredita, odnosno zašto bi ista iznosila, prema ugovornoj odredbi, 7.000,00 kn.

35. Tuženik uz odgovor na tužbu dostavlja opće uvjete poslovanja s građanima iz listopada 2004. (listovi 97. – 104. spisa). Uvidom u čl. 3.8. navedenih općih uvjeta poslovanja s građanima tuženika propisano je da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima banke i ugovora o kreditu.

36. I iz čl. 3.8. općih uvjeta poslovanja s građanima tuženika nije jasno što to predstavlja i/ili obuhvaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

37. Navedenim općim uvjetima poslovanja s građanima tuženika nije uređena, odnosno propisana ni visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva, suprotno navodima tuženika, već navedeni Opći uvjeti upućuju na odluku o naknadama i drugim troškovima banke i sam ugovor o kreditu (posebice list 103. spisa).

38. Valja navesti da tuženik do zaključenja prethodnog postupka (a i zaključenja glavne rasprave) čak i ne dostavlja odluku o naknadama i drugim troškovima banke (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

39. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da naknada za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja "isključivo cijenu koju je tuženik naplatio tužitelju za pruženu uslugu" (posebice list 90. spisa).

40. Pritom tuženik ne navodi što predstavlja, odnosno što obuhvaća cijenu za pruženu uslugu davanja kredita korisniku kredita RF od strane tuženika. Prema stavu ovog suda, tuženik je eventualno obradom kreditnog zahtjeva mogao imati troškove nastale uporabom papira (neutvrđenog broja), amortizacijom kompjutora i printera, trošenjem tonera, eventualnog uredskog materijala, unošenjem zahtjeva u automatsku obradu HROK-a te besplatnom obradom podataka u sustavu e-Građani. Međutim, tuženik, kao što je više puta već navedeno, uopće ni ne pokušava navesti što predstavlja njegove troškove da bi mogao od pojedinih korisnika kredita naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP- a).

41. Iz ugovora o kreditu od 29. siječnja 2007. (listovi 48. – 53. spisa) proizlazi da je sporna odredba stavljena pod posljednju točku navedenog ugovora, t. 12., pod nazivom "Završne odredbe", te pod t. 12.4. navedenog ugovora (posebice list 51. spisa).

42. Stav je ovoga suda, da sama činjenica pozicioniranja ovakve odredbe, kojom se nameće obveza korisniku kredita, da plati tuženiku iznos od 1,00 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn, već može upućivati na povredu načela savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. – dalje u tekstu: ZOO).

43. Zbog navedenog, ugovaranje sporne odredbe iz čl. 12.4. ugovora o kreditu o obvezi plaćanja korisnika kredita naknade za obradu kreditnog zahtjeva, vezano uz sam iznos kredita, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita ČF, kao potrošača.

44. Pritom je stav ovog suda da iznos od 781,80 EUR nikako za prosječnog potrošača ne može predstavljati zanemariv iznos niti da se navedeni iznos na ikoji način može vezati uz sam iznos odobrenog kredita. Ovo toga jer je prosječna plaća za siječanj i veljaču 2007. iznosila 623,00 EUR / 4.694,00 kn, dakle, naknada za obradu kreditnog zahtjeva ili ti tzv. ulazna naknada koju je platio korisnik kredita RF iznosila je više od prosječne plaće taj mjesec u Republici Hrvatskoj (ugovor o kreditu sklopljen je u siječnju 2007). Stoga, se ne mogu uzeti kao osnovani navodi tuženika da plaćanje ulazne naknade nije uzrokovalo znatniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Pritom valja navesti da je sud uzeo u obzir da je korisnik kredita RF prosječan potrošača, u razumnoj mjeri obavješten, u razumnoj mjeri oprezan i pažljiv u svojim postupanjima, a takav zaključak je sud izveo ocjenom pisane izjave svjedoka RF, dok suprotno tuženik, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije dokazao.

45. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz čl. 12.4. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

46. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva.

47. Prema stavu ovog suda, sporna odredba nije jasna (nije jasno na što se odnosi uopće naknada za obradu kreditnog zahtjeva) a i sporna odredba nije lako uočljiva (sporna odredba stavljena je u krajnji dio ugovora, pod glavu naziva "Završne odredbe").

48. Nadalje, u odnosu na spornu odredbu iz čl. 12.4. ugovora o kreditu od 21. siječnja 2007. nema mjesta o primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (siječanj 2007.).

49. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

50. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz čl. 12.4. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

51. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

52. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

53. Stoga je valjalo prihvatiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12.4. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

54. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

55. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

56. Zbog navedenog, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 781,80 EUR.

57. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

58. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, kao banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 781,80 EUR počev od dana nakon plaćanja (između stranaka nije sporno da je iznos plaćen 6. veljače 2007.), odnosno počev od 7. veljače 2007. do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

59. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 12.4. ugovora o kreditu, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. ZOO-a.

60. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke.

61. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

62. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak pribave potvrde o visini naknade z obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 36. i 46. Tarife, trošak podneska od 24. lipnja 2004. u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 24. rujna 2004. i 7. studenoga 2024., za svaki iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife te troška na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife. Tužitelju je prihvatiti i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 135,11 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 1.322,61 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke.

U Zagrebu 11. studenoga 2024.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nego se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun.

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana