REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

STALNA SLUŽBA U NAŠICAMA

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 NAŠICE

Broj: P-586/2023-21

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama, po sutkinji Anici Wolf, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Branku Kobaš, odvjetniku iz Osijeka protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb zastupan po punomoćniku Goranu Gložinić, odvjetniku iz Varaždina, radi utvrđenja ništetnosti, isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 11. studenoga 2024. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.7. st.1.Ugovora o kreditu br. 528-50-4299967, sklopljenog dana 03.08.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 03.08.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-25827/07, u dijelu odredbe koji glasi:

”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”

II Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi razlike u tečaju iznos od 1.199,67 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

0,92 EUR tekućom od 16.12.2007.

5,67 EUR tekućom od 16.02.2008.

4,67 EUR tekućom od 16.04.2008.

2,42 EUR tekućom od 16.05.2008.

1,89 EUR tekućom od 16.06.2008.

0,10 EUR tekućom od 16.07.2008.

6,10 EUR tekućom od 16.08.2008.

2,33 EUR tekućom od 16.09.2008.

0,48 EUR tekućom od 16.10.2008.

21,01 EUR tekućom od 16.11.2008.

6,87 EUR tekućom od 16.12.2008.

20,07 EUR tekućom od 16.02.2009.

31,59 EUR tekućom od 16.03.2009.

11,85 EUR tekućom od 16.04.2009.

22,24 EUR tekućom od 16.05.2009.

21,45 EUR tekućom od 16.06.2009.

1.040,01 EUR tekućom od 16.09.2009.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa, tužitelj se odbija.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.460,48 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 11. studenoga 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ZJ je putem punomoćnika Banka Kobaš odvjetnika iz Osijeka podnio tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Tijekom postupka provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je tužitelj nakon toga uredio tužbu podneskom od 3. lipnja 2024. godine kako je to navedeno u izreci presude.

3. Iz tužbe proizlazi da su dana 03.08.2007. godine tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 528-50-4299967, potvrđen dana 03.08.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-25827/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.940,31 CHF po srednjem tečaju Kreditora- tuženika na dan korištenja kredita. Naprijed navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 349,16 CHF.

4. Tužitelj je navedeni ugovor i svoju obvezu prema tuženiku u cijelosti ispunio.

5. Iz tužbe proizlazi kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, jer je ugovor tuženik sam pripremio bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem, dakle radi se o stereotipnom ugovoru, na koji tužitelj nije mogao utjecati niti pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH, br:

Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. kojom je u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

6. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u naprijed navedenom Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 03.08.2007.g. pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 1.199,67 EUR.

7. Kako je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora.

8. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a koje propisuju, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.

9. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

10. Tužitelj je predložio da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev koji je uredio nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u pogledu visine potraživanja kao i da tuženika obveže na plaćanje troškova ovog postupka.

11. Tužitelj je uz tužbu priložio Ugovor o kreditu br. 528-50-4299967 iz kojeg je vidljivo da je Kreditor bio tuženik, a Korisnik kredita tužitelj. Ugovor je zaključen u kunskoj protuvrijednosti 23.940,31 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je redovna kamata od 5,95% godišnje koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Rok otplate kredita je 84 mjeseca. Kredit je podignut za kupnju rabljenog automobila. Ugovor je zaključen u Osijeku 3. kolovoza 2007.g., potpisan po tužitelju, sudužnicima i davatelju osiguranja i po punomoćniku kreditora. Ugovor je solemniziran po javnoj bilježnici Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem Ov-25827/07 od 3. kolovoza 2007.g. Uz Ugovor je dostavljen i otplatni plan vraćanja kredita, kao i prijepis knjigovodstvene kartice.

12. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu iz kojeg proizlazi da ugovorena valutna klauzula nije bila nepoštena i nedopuštena kako je to tvrdio tužitelj, jer je Zakonom o obveznim odnosima takva odredba ugovora bila dopuštena. Tužitelj je prema navodima tuženika bio upoznat o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule u odnosu na valutu CHF. Tuženik je tvrdio kako je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o ugovornim odredbama. Tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF kao ni druge strane valute. Ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je preuzeo rizik da ugovaranje takve klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost mijenjala u ovisnosti o kretanju tečaja valute. Tuženik osporava navode tužitelja da je postupao protivno savjesnosti i poštenja, ističući kako nije točno da se o pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da je postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je također istakao prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta, a sukladno odredbi čl. 226. ZOO. Tuženik je u cijelosti osporavao visinu tužbenog zahtjeva, te isticao da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz odluke "Franak".

13. Tužitelj se očitovao na navode tuženika povodom odgovora na tužbu, na način da je ostao kod svojih navoda kako stjecanje bez osnove na jednoj strani uzrokuje umanjenje imovine na drugoj strani, tj. štetu, i to onu koja u kontekstu odredbi čl. 138.a ZZP/07 i čl. 502. c. ZPP-a nedvojbeno podrazumijeva sve vrste i oblike kompenzacije koje potrošač postavlja prema trgovcu u pojedinačno pokrenutom postupku u kojem se poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe podnesene radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. Tužitelj se poziva na ustanovljenu praksu VSRH i odluku Gž-6053/2017 od 6.3.2018.g. Županijskog suda u Zagrebu, u kojoj se navodi kako: „Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.“ 15. Tužitelj se također poziva na odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, sud je u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu Franak, pa tužitelj drži da u tom pravcu nema potrebe dalje obrazlagati postojanje osnova svog zahtjeva.

16. Tužitelj navodi kako su tržišni uvjeti i akti banke na koje tuženik ukazuje bespredmetni, u odnosu na pravomoćnu presudu VTS-a, br: Pž-7129/13-4 i Pž- 6632/2017-10, a što potvrđuje i kontinuirano ponovljen zaključak VSRH u revizijskoj odluci: „...nameće se zaključak kako potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.“, slijedom čega se tužitelj nema potrebu više očitovati o osnovanosti svoga zahtjeva.

17. Sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019.g.: prvostupanjski sudovi u pojedinačnim postupcima nisu dužni ponovno utvrđivati povrede propisa zaštite potrošača nastalih kao posljedice nepoštenosti ugovornih odredaba koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača budući da Zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika.

18. Tužitelj se protivio svim dokaznim prijedlozima tuženika kao nesvrsishodnima te je predložio odbiti izvođenje dokaza po tuženiku.

19. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF u predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj se poziva na Direktivu 93/13 prema kojoj se ne može izuzeti ispitivanje nepoštenosti valutne klauzule sadržane u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO koja ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu u valuti CHF kao potrošačkih ugovora.

20. U odnosu na tuženikovo isticanje prigovora zastare tužitelj, ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.g. prema kojemu: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost." Tužiteljevo potraživanje ni u kojem slučaju nije obuhvaćeno zastarom.

21. Zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF počinje teći od 14. lipnja 2018.g., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbi ugovora, a tužitelj je tužbu podnio 21. ožujka 2023.g., što znači da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

22. Tijekom postupka provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dajani Vuković koja je utvrdila da je tužitelj prije vremena otplatio kredit dana 6. kolovoza 2009.g., te je vještakinja izračunala tečajnu razliku između više i manje plaćenih iznosa u vrijednosti od 1.197,25 EUR kao i pozitivnu tečajnu razliku u visini od 1.199,67 EUR, a što je sve tabelarno prikazano u nalazu i mišljenju na str. 82-93 ovosudnog spisa.

23. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka pa je uredio tužbeni zahtjev na način da je istakao postojanje pretplate po osnovi razlike u tečaju u iznosu od 1.199,67 EUR, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu kako je to navedeno u izreci presude.

24. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun pretplate po kreditu, ali je istakao da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita iako stranke nisu ugovorile fiksni tečaj već srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

25. Tužitelj se očitovao na navode tuženika u pogledu smanjenja tužbenog zahtjeva pozivajući se na presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 prema kojoj se u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva potrošačima ( kao tužiteljima) u cijelosti trebaju priznati nastali parnični troškovi s obzirom da bi suprotno postupanje bilo protivno čl. 6. i 7. Direktive 93/13, te ne bi odvraćalo trgovce od korištenja nepoštenih ugovornih odredbi u budućnosti. Tužitelj se također pozvao i na presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g. gdje je istaknuta kako u istovrsnim predmetima neovisno o nominalnom smanjenju tužbenog zahtjeva tužitelj valja priznati pravo na cjelokupni trošak temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, jer se za uspjeh u sporu treba uzeti u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev.

26. Tijekom postupka sud je saslušao tužitelja koji je između ostalog izjavio da je kredit zatražio radi kupnje osobnog automobila za vlastite potrebe. Obratio se Auto kući AC Duo u Osijeku, iz auto kuće su ga uputili kod tuženika radi podizanja kredita. U banci su mu ponudili kredit u CHF valuti kao sigurnoj, te mu druge valute nisu ni nudili. Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen tako da nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora nego ga je prihvatio, potpisao i ovjerio kod javnog bilježnika. Iz ugovora su ga zanimale rate kredita, visina rata, dužina otplate i kamata, druge stavke ugovora nije razumio, a niti mu je bilo tko u banci ili kod javnog bilježnika iste pojasnio kao što je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Početna rata kredita mu je bila prihvatljiva, ali su rate rase gotovo za 50%, pa kada se obratio banci zašto rate kredita rastu nije dobio nikakvo pojašnjenje. Kredit je osobno otplaćivao i prijevremena ga je otplatio. Kredit je potrošio isključivo za kupnju osobnog automobila jer je bio namjenski. Kredit nije mogao podići u drugoj banci ili drugoj valuti jer ga je auto kuća poslala u određenu banku, a u banci su mu isključivo nudili kredit u CHF valuti.

27. Nakon provedenog postupka i analize svih dokaza kako pojedinačno tako u međusobnoj povezanosti, a sve u skladu s čl. 8. ZPP-a sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

28. U predmetnom ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tužena status trgovca, odnosno pružatelja usluge. Naime, iz navoda tužbe, samog ugovora o kreditu, te iskaza tužitelja saslušanog kao stranke proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sa tuženom zaključio kao fizička osoba za kupnju osobnog vozila za svoje osobne potrebe, a niti iz jednog podatka u spisu ne proizlazi, niti je tužena dokazala da bi tužitelj predmetni ugovor zaključio kao obrtnik ili za neko svoje zanimanje, poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost ili profesionalnu djelatnost, pa je dakle, tužitelj potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača.

29. Nije sporno da je i tužena bila stranka u kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

30. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

31. Tužitelj, kao što je već uvodno navedeno, tijekom cijelog postupka tvrdi da prije zaključenja predmetnog ugovora i u vrijeme zaključenja istog nije od tužene dobio potrebna pojašnjenja i upozorenja, niti je upozoren na rizik koji nosi kredit sa valutnom klauzulom CHF, nije upućen što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, nije mogao utjecati na odredbe ugovora o kreditu, niti valutu u kojoj će kredit podići, a niti na kamatu, te je ugovor u banci bio unaprijed pripremljen sa svim odredbama, te se poziva na utvrđenja presuda iz kolektivnog spora, a s druge strane, iako se radi o tipskom ugovoru što nije sporno. Javni bilježnik nije bio prisutan pregovaranju niti zaključenju samog ugovora o kreditu, već ga je solemnizirano, dakle isti nema saznanja o eventualnim pregovaranjima o pojedinim odredbama ugovora i davanju informacija tužitelju.

32. Sud smatra da tužena nije dokazala da je sa tužiteljem pregovarala i da mu je iznijela sve potrebne informacije o kretanju tečaja CHF, a niti je dokazala razloge zbog kojih se ne bi mogla primijeniti utvrđenja presuda iz kolektivnog spora. Sud je tijekom postupka utvrdio ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli na temelju jednostrane odluke tužene, a na temelju presude iz kolektivnog spora, jer tužena nije neposredno prije zaključenja ugovora, a niti prilikom zaključenja istog pregovarala s tužiteljem o pojedinim odredbama, niti mu dala potrebne informacije da bi mogao donijeti pravilnu ocjenu i zaključak o rizicima tečaja CHF, te je na kraju sav rizik promjene tečaja prebačen na tužitelja.

33. Budući da se tužitelj poziva na pravna shvaćanja iz presuda o kolektivnoj tužbi koje su naprijed citirane na temelju članka 502.c. ZPP-a, rok zastare ne bi počeo teći prije pravomoćnosti tih presuda, odnosno zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog s osnova ništetne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope počinje teći 13. lipnja 2014., a za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama Suda europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Dakle, tužba za isplatu preplaćenog iznosa po osnovu ništetnosti ugovorne odredbe na temelju jednostrane odluke banke o valutnoj klauzuli nije zastarjela, jer do dana podnošenja tužbe 21. ožujka 2023., nije protekao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove.

34. Tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedene ništetne odredbe u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO) kao stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svake pojedine preplate sukladno članku 1115. ZOO-a, jer je tužena u pogledu primljenih iznosa preplate nesavjesni stjecatelj, budući je riječ o stjecanju temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koju je u ugovor unijela sama tužena svjesna o kakvim se odredbama radi, a na koje odredbe tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati.

35. Sud je na okolnost utvrđenja visine preplate po osnovi ništetnih odredbi proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Dajani Vuković, koji nalaz vještaka je sud prihvatio u cijelosti, jer je isti dan u skladu sa pravilima struke koja se primjenjuje i valjano je obrazložen, te je dan na temelju dokumentacije u spisu, a u ostalom, na sam izračun stranke nisu imale primjedbi.

36. Na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka sud je utvrdio da je tužitelj zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio iznos u visini od 1.199,67 EUR. Neosnovani su navodi tužene da je vještački nalaz izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatom, jer sud ne može nadomještati ništetnu odredbu.

37. Kako je tužitelj u cijelosti uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom to mu je tužena sukladno čl. 154. st. 1 u svezi sa čl. 155. ZPP-a dužna nadoknaditi parnične troškove u cijelosti.

38. Parnični troškovi se sastoje od tužbe u iznosu od 200,00 EUR, jednog podneska tužitelja po 200,00 EUR, jednog ročišta po 200,00 EUR, jednog podneska od 50,00 EUR, jednog podneska od 150,00 EUR, jednog ročišta od 150,00 EUR, ročišta za objavu presude od 75,00 EUR, troškova vještačenja od 400,00 EUR, troškovi sudske pristojbe u iznosu od 35,48 EUR, što sveukupno čini troškove od 1.460,48 EUR, a koji su podneseni u skladu s odvjetničkom tarifom kao i odredbama ZPP-a.

39. Sud smatra da se tužitelj osnovano poziva na presude suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojoj se u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva potrošačima kao tužiteljima u cijelosti priznaju nastali parnični troškovi obzirom da bi postupanje bilo protivno čl. 6. i čl. 7. Direktive 93/13 kao i na presudu ŽS u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g. prema kojim odredbama tužitelju treba priznati cjelokupni trošak.

40. Za napomenuti je da je tužitelj prvobitno postavio tužbeni zahtjev u iznosu od 2.450,00 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, ali nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je uredio tužbu na način da je smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 1.199,67 EUR. Kako se tuženik protivio smanjenju tužbenog zahtjeva, sud je u preostalom dijelu iznad dosuđenog tužitelja odbio sa tužbom, a kako je to navedeno pod točkom III izreke presude.

41. Slijedom naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Našice, 11. studenoga 2024. godine

S U T K I NJ A

Anica Wolf

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude. Ista se podnosi putem ovoga suda, a odlučuje nadležni Županijski sud.

Presuda je javno objavljena 11. studenoga 2024. godine.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika