REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-2311/2023
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja BELVEDERE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 11, OIB: 43709213075, kojeg zastupa punomoćnica Višnja Drenški Lasan, odvjetnica u Zagrebu i odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri u Zagrebu, protiv tuženika INA-INDUSTRIJA NAFTE, d.d., Zagreb, Avenija Većeslava Holjevca 10, OIB: 27759560625, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Kić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Orehovec, Vinter, Kiš, Šimunović d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora, nakon javne glavne rasprave zaključene 28. kolovoza 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 8. studenog 2024. objavljene presude.
p r e s u d i o j e
I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je ništetan Sporazum o javnobilježničkom osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretninama između BELVEDERE d.d. Dubrovnik, i INA-INDUSTRIJA NAFTE, d.d., Zagreb, Avenija Većeslava Holjevca 10, broj ugovora SP- 0134 - 00025/04 od 10. veljače 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Željke Maroslavac broj ovjere OU-203/05.
2. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o zajmu od 9. veljače 2005. između BELVEDERE d.d. Dubrovnik i INA-INDUSTRIJA NAFTE, d.d., Avenija Većeslava Holjevca 10, Zagreb, broj ugovora UG-0020-00004/05.“
II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 100.000,00 EUR, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak 26. srpnja 2012. koji je zaključen nakon potvrde stečajnog plana, pa je tužitelj nastavio poslovati kao Belvedere d.d. Dubrovnik. Stranke su 10. veljače 2005. zaključile Sporazum o javnobilježničkom osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretninama broj SP-0134-00025/04 (dalje u tekstu: Sporazum) i Ugovor o zajmu od 9. veljače 2005. broj UG-0020- 00004/05 (dalje u tekstu: Ugovor), a predmet osiguranja su bile nekretnina upisane kod Općinskog suda u Dubrovniku na kojima se tuženik upisao kao prethodni vlasnik. Dio nekretnina prodan je ništetnim ugovorom između tuženika i kupca VILA LARUS d.o.o. iz Mokošice. Tuženik je tužitelju pozajmio 3.315.188,47 USD s rokom povrata od jedne godine zajedno s kamatama, a pritom je znao i morao znati kao držatelj dionica tužitelja (31,8%) da tužitelj ne može vratiti zajam u roku od jedne godine, jer je cijeli kompleks bio razrušen, devastiran i bilo ga je nemoguće staviti u funkciju za tako kratko vrijeme s obzirom da tužitelj nije obavljao nikakvu gospodarsku djelatnost. Ističe da zbog izuzetno kratkog roka nekretninu nije niti bilo moguće staviti u funkciju s obzirom na njezinu veličinu, a ni danas nekretnina nije u funkciji. Tuženik je znao da je za tužitelja to nemoguć uvjet. Tuženik nije odmah po isteku roka od godinu dana išao u prodaju nekretnine, već je ovršni postupak pokrenuo nakon više od pet godina po isteku roka za namirenje tražbine, jer je htio špekulativnim radnjama steći materijalnu korist na štetu tužitelja. Tuženik je opstruirao svaki pokušaj oživljavanja nekretnine te je uvjetovao sve odluke društva. Tuženik je znao da tužitelj neće moći ispuniti obveze iz Ugovora i da je to nemoguć uvjet za tužitelja te je usprkos tome dogovorio rok za vraćanje zajma od godinu dana iskorištavajući stanje nužde tužitelja. Vidljivo je da je pobuda tuženika na zaključenje Ugovora bila namjera da tuženik osigura položaj u kojem može utjecati na odluke društva, jer je opteretio imovinu društva i time je na indirektan način upravljao i utjecao na donošenje odluka društva, iskorištavajući time stanje nužde tužitelja. Tuženik je čak predložio otvaranje stečajnog postupka kako bi lakše ostvario svoje interese, a imao je na raspolaganju brojna druga rješenja da pomogne tužitelju u njegovoj gospodarskoj i financijskoj stabilizaciji. Tuženik se čak nije niti potrudio da se čestice prodaju po realnoj cijeni, a radi se o najatraktivnijim česticama ne samo u gradu Dubrovniku, nego i u Republici Hrvatskoj. Tuženik je na skupštini glasao protiv odluke za pokretanjem postupka za utvrđenje ništetnosti Ugovora o zajmu i Sporazuma, iako su ostali stečajni vjerovnici bili suglasni da se taj postupak pokrene, pa je i to dokaz da je tuženik iskoristio teški materijalni položaj tužitelja i njegovo stanje nužde te ga održavao u takvom položaju. Opisano postupanje tuženika suprotno je pažnji dobrog gospodarstvenika, poštenoj poslovnoj praksi i nemoralno. Dakle, jasno je da je tuženik opstruirao svaki pokušaj da se tužitelj konsolidira kako bi namirio tražbinu iz svoje imovine. Tužitelj se protivio mnogobrojnim razvojnim projektima koje je tužitelj planirao. U svakom slučaju predmetni ugovori su ništetni, jer su protivni prisilnim propisima i moralu društva, načelu savjesnosti i poštenja i upućuju na nepoštenu trgovačku praksu. Tuženik nije pristao niti na odgodu javne dražbe, kako bi CLEOSTON Corp Ltd. kao držatelj većinskog dijela dionica (53,75%) pronašao rješenje da nekretnina ostane u vlasništvu tužitelja. Tuženik je ustrajao na održavanju dražbe, iako je tužitelju i svim dioničarima koji su bili u dobroj vjeri bilo u interesu da se nekretnine ne prodaju na dražbi. Tuženik je znao da je CLEOSTON Corp Ltd. sa sjedištem u [adresa], MorganMorgan, 53 Street Urbanizacion Obarrio, Sviss Tower, 16th Floor, Public Registry of Panama ONO. 158399 kao većinski dioničar poslao pismo namjere prije održavanja javne dražbe da ima cilj isplate potraživanja tuženika. Međutim, tuženik je to ignorirao i na taj način je jasno dao do znanja da mu cilj nije naplatiti potraživanje, već da mu je cilj izvršiti utjecaj na društvo, domoći se dionica kako bi stekao bolju poziciju odlučivanja u društvu i mogao nadalje utjecati na odluke društva, a sve na temelju lošeg gospodarskog i financijskog stanja tužitelja i stanja nužde u kojem se tužitelj tada nalazio. Jasno je vidljivo da je pobuda kod tuženika nedopuštena, odnosno da je bila usmjerena na pribavljanje protupravne koristi špekulativnim radnjama oko nekretnine te pokušaja pribavljanja paketa dionica, uz postavljanje ultimativnih i nepovoljnih uvjeta tužitelju, iskorištavajući stanje nužde tužitelja, s obzirom na postojanje upisanog osiguranja u zemljišnim knjigama. Sve nekretnine bile su opterećene fiducijom u korist tuženika te zbog toga niti jedna banka nije htjela dati kredit tužitelju, s time da su nekretnine bile razrušene u Domovinskom ratu, da tužitelj nije redovno poslovao niti ostvarivao prihod, a to je tuženik sve dobro znao. Stoga je opisanim ponašanjem tuženika došlo do povrede tužiteljevog prava na mirno uživanje vlasništva. Zbog navedenog tužitelj je imao legitimno očekivanje da će svi dioničari tužitelja postupati na način da će štititi interese tužitelja, a tuženik nije postupao na taj način. Stoga smatra da je u ovom postupku važno utvrditi zašto je tuženik inzistirao na povratu zajma u roku jedne godine i na upisu fiducijarne zabilježbe, zašto nije poticao financijsku konsolidaciju tužitelja, u čemu se ogledao interes tuženika kao imatelja trećine dionica tužitelja da bez zadrške inzistira i proda izvansudski nekretninu ispod tržišne cijene, a pod cijenu eliminacije tužitelja, zašto tuženik nije prihvatio namirenje dugovanja od strane većinskog dioničara, a čime bi prestali razlozi za prodaju nekretnine tužitelja, zašto tuženik nije tražio alternativne načine namirenja svojeg potraživanja, a s ciljem da tužitelju ostane u vlasništvu predmetna nekretnina nužna za poslovanje tužitelja nakon čega će se nedvojbeno utvrditi da su Ugovor i Sporazum sklopljeni protivno moralu i prisilnim propisima i da kao takvi trebaju biti utvrđeni ništetnima. Osim navedenog, tužitelj ističe da je Sporazum ništetan, jer nedostaju crte na Sporazumu u skladu sa čl. 43. tada važećeg Zakona o javnom bilježništvu, jer punomoć tuženika koja prileže Sporazumu nije specijalna punomoć i nije solemnizirana i jer je neispravno utvrđena ovlaštena osoba za zastupanje tuženika. Navodi da je u punomoći koja je priložena uz Sporazum naznačeno da se FNS opunomoćuje da potpisuje ugovore, sporazume i druge isprave kojima tuženik stječe založno pravo na nekretninama i pokretninama te ugovore kojima se prenosi fiducijarno vlasništvo na tuženika, ali nigdje ne stoji da se ista opunomoćuje za potpis i solemnizaciju predmetnog Sporazuma. Nadalje, navodi da je iz izvatka iz sudskog registra od 16. studenog 2004. razvidno da se u tom izvatku ne navodi kao osoba za zastupanje tuženika jedan od dva člana uprave tuženika (FN) koji su potpisom punomoći od 30. listopada 2003. opunomoćili FNS da potpisuje ugovore, sporazume i druge isprave kojima tuženik stječe založno pravo na nekretninama i pokretninama te ugovore kojima se prenosi fiducijarno vlasništvo na tuženika. Također navodi da dio nekretnine možda predstavlja pomorsko dobro odnosno da bi dio čestice zgr. [katastarska čestica] zgrada i 1877/4 pašnjak mogli biti utvrđeni kao pomorsko dobro.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da je točno da su stranke sklopile Ugovor 9. veljače 2005. na temelju kojeg je tuženik isplatio tužitelju zajam u iznosu od 3.315.188,47 USD u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan doznake sredstava. Ne osporava da su radi osiguranja povrata zajma stranke sklopile Sporazum 10. veljače 2005. na temelju kojeg je provedena uknjižba radi osiguranja novčane tražbine tuženika na nekretninama tužitelja na način da je tuženik bio upisan kao prethodni vlasnik, a tužitelj kao potonji vlasnik nekretnine koja je bila predmet osiguranja u smislu odredbe čl. 34. st. 4. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ne osporava da je dio nekretnina na kojima je tuženik imao upisano fiducijarno vlasništvo (a koje su danas upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sve kod Općinskog suda u Dubrovniku) prodan trećoj osobi, društvu Vila Larus d.o.o. iz Mokošice temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 11. lipnja 2014. u formi javnobilježničkog akta sačinjenog od strane javnog bilježnika Jožice Matko Ruždjak pod posl. brojem OU-221/2014 (dalje u tekstu: Kupoprodajni ugovor), ali suprotno navodima tužitelja, predmetni Kupoprodajni ugovor ne predstavlja ništetan pravni posao, jer je pitanje ništetnosti Kupoprodajnog ugovora bilo predmet sudskog postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem P-1626/2014 po tužbi društva Cleostone Corp Ltd. iz Paname u kojem je pravomoćno utvrđeno kako isti nije ništetan. Ističe i kako je prednik tužitelja pred ovim sudom pokrenuo postupak koji se vodio pod posl. br. P-737/15, u kojem je isti tražio ukidanje klauzule ovršnosti na Sporazumu, a postupak je pravomoćno okončan na način da je zahtjev prednika tužitelja odbijen kao neosnovan. O tvrdnjama koje tužitelj iznosi u ovoj parnici ovaj sud je već raspravljao u gore navedenim postupcima, te je iste otklonio kao neosnovane. Budući da je osnovna teza tužitelja da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora i Sporazuma kao jedan od dioničara tužitelja iskoristio stanje nužde tužitelja, ističe kako stanje nužde, kao motiv za sklapanje zelenaškog ugovora, jest postojanje takvog ekonomskog ili neekonomskog stanja u kojem se nalazi neka osoba tako da joj je jedini izlaz iz tog stanja sklopiti za sebe takav nepovoljan, zelenaški ugovor. Navodi tužitelja su netočni, proizvoljni, paušalni, ničim potkrepljeni, a čak i kontradiktorni. Po navodima tužitelja njegov prednik duži niz godina nije uspio pokrenuti gospodarsku djelatnost radi koje je osnovan još 1990-ih godina. U cijelom tom razdoblju tužitelj je poslovao na način da je tzv. hladni pogon odnosno troškove koji su postojali neovisno o činjenici da društvo nije izvršavalo gospodarsku djelatnost, financirao upravo putem tzv. kredita za premošćivanje. Iz Ugovora je razvidno da se i u ovom slučaju radi o tzv. kreditu za premošćivanje za financiranje troškova tzv. hladnog pogona, jer je predmetni zajam dan sa izričitom svrhom, a koja je kao takva i decidirano navedena u čl. 3. Ugovora. Ovakvom uobičajenom vrstom poslovnog financiranja kratkoročno se premošćuje razdoblje do pronalaska dugoročnog načina financiranja ili pronalaska investitora, odnosno do ostvarivanja priljeva novčanih sredstava, a što je bila i intencija ugovornih stranaka. Da je isto bila uobičajena praksa u poslovanju tužitelja proizlazi iz činjenice kako je tužitelj i prije sklapanja predmetnog Ugovora, svoje poslovanje, odnosno troškove tzv. hladnog pogona financiralo putem ugovora (sa povezanim društvom), te je pritom osiguravao povrat takvih zajmova upisom fiducijarnog vlasništva na svojim nekretninama, pri čemu su uvjeti iz takvih ugovora bili nepovoljniji od uvjeta ugovorenih u predmetnom Ugovoru. Tako je primjerice 16. rujna 2002. između tužitelja i društva Orsula d.o.o. iz Zagreba sklopljen Ugovor o zajmu uz godišnju kamatnu stopu od 10% godišnje, dok je 6. svibnja 2003. između navedenih strana sklopljen novi Ugovor o zajmu kojim je dan dodatan zajam u iznosu od 200.000,00 USD-a uz godišnju kamatnu stopu od 10% sa danom dospijeća do 16. rujna 2003. Nadalje, 26. studenog 2023. između navedenih stranaka sklopljen je novi Ugovor o zajmu, a kojim je faktički reprogramiran raniji zajam, na način da je dan dodatan iznos od 200.000,00 USD-a uz godišnju kamatnu stopu od 10% i PDV-om, te je istim izvršena prolongacija plaćanja ranije danih zajmova do dana 26. svibnja 2004. Također, 30. kolovoza 2004. između tužitelja i društva Orsula d.o.o. sklopljen je i Aneks br. 2. Ugovora o zajmu, a kojim je osiguran dodatan iznos zajma od 100.000,00 USD uz godišnju kamatnu stopu od 10% i PDV-om na kamatu, te je istim izvršena prolongacija plaćanja svih ranije danih zajmova do 26. studenog 2004. Iz navedenog je razvidno da je sklapanje Ugovora o zajmu na kratka razdoblja uz zasnivanje osiguranja osnivanjem fiducija na nekretninama bila uobičajena poslovna praksa tužitelja, te da se ne radi ni o kakvom iskorištavanju nužde i ostvarivanju nepripadne koristi i benefita, posebno imajući u vidu kako je sporni zajam dan uz povoljniju kamatu od ranijeg zajma ishođenog od društva Orsula d.o.o. Naime, iz samog Ugovora o zajmu je razvidno da je upravo tuženik u trenutku kada tužitelj nije imalo tekućih sredstva za financiranje dospjelih obveza kao i troškova tzv. hladnog pogona, tužitelju pozajmio potreban iznos i to po ugovorenoj kamatnoj stopi znatno nižoj nego li je to bilo ugovoreno u ranijim sličnim ugovorima, te uz uobičajen rok povrata takvog, kratkoročnog zajma i uz ista sredstava osiguranja koje je tužitelj i ranije uobičajeno koristio. Također se ističe da je predmetni zajam dan upravo na inzistiranje UN i samog tužitelja, pri čemu je tužitelj daljnje financiranje mogao ishoditi ili kod društva Orsula d.o.o. (kao što je činio i ranijih godina) ili iz drugih izvora financiranja, a sve imajući u vidu kako je isti raspolagao dovoljnom imovinom za osiguranje povrata pozajmice. Posebno ističe kako je prilikom pregovora oko sklapanja spornog Ugovora daljnje financiranje tužitelju nudilo i društvo Orsula d.o.o. (dopisom od 8. prosinca 2004.) i to na način da je isto nudilo godišnju kamatnu stopu u iznosu od 8 %. Budući da je kamatna stopa koju je nudio tuženik bila manja odnosno 5,5 % godišnje tužitelj se odlučio sklopiti Ugovor sa tuženikom. Tužitelj se krajem 2004. obraćao i bankama sa zahtjevom za kratkoročna financiranja, a što sve upućuje na činjenicu kako je isti imao pregovore sa više izvora financiranja, te ničim nije bio primoran na sklapanje predmetnog Ugovora i Sporazuma sa tuženikom. Dakle, da u trenutku pregovora oko sklapanja Ugovora i pripadajućeg Sporazuma nije postojalo stanje nužde jasno proizlazi iz činjenice kako je tužitelj prije sklapanja spornog Ugovora vodio pregovore kako sa tuženikom, tako i sa društvom Orsula d.o.o. i bankama, te se u konačnici odlučio za ono što je smatrao najpovoljnijim. Nadalje, ističe kako je davanje osiguranja osnivanjem fiducija na nekretninama tužitelja bila uobičajena praksa tužitelja. Tako je osim navedenog zajma sa društvom Orsula d.o.o., tužitelj 12. srpnja 2000. sa društvom Dom fond obiteljskog i poslovnog ulaganja privatizacijski i investicijski fond d.d. sklopio Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini, a kojim je osigurana tražbina u iznosu od 10.500.000,00 kn osnivanjem fiducija i to na istim nekretninama. Dakle, tužitelj je i prije sklapanja spornog Ugovora i Sporazuma, uobičajeno svoje obveze osiguravao prijenosom prava vlasništva na nekretninama i to za iznose manje od iznosa spornog zajma. Kad već tužitelj inzistira da je cijeli smisao davanja zajma bilo da se ostvari prevladavajući utjecaj na donošenje odluka tužitelja, te da se stekne upravljački paket dionica, ističe kako je tuženik 31,79 % dionica stekao pretvaranjem potraživanja koje je društvo INA Turizam imalo prema predniku tužitelja, te tim dionicama nije upravljao tuženik, već Hrvatski fond za privatizaciju temeljem Ugovora o gospodarenju dionicama i poslovnim udjelima. Kada se isto poveže sa činjenicom kako se tuženik primarno ne bavi hotelijerskim ili turističkim poslovanjem, navodi tužitelja kako je tuženik iskoristio teško stanje nužde, navodno tražio većinski paket dionica, te kada isto nije ostvario, inzistirao na osiguranju fiducijarnim prijenosom vlasništva, ne samo da nisu istiniti nego su u izričitoj opreci sa dostavljenom dokumentacijom. Nadalje, iako tužitelj navodnu ništetnost vidi i u ugovorenom roku vraćanja zajma, iz navedene dokumentacije vidljivo je kako je tužitelj uobičajeno sklapao takve kratkoročne ugovore, te da niti ovaj Ugovor ne odstupa od uobičajene prakse. Međutim, upravo postupajući u najboljem interesu tužitelja, iako je predmetni zajam isplatio tužitelju još 2005. godine, prijedlog za prodaju nekretnine predan je javnom bilježniku tek 9. ožujka 2012. i to tek nakon što sam tužitelj nije uspio izvršiti prodaju iste. Da je tome tako proizlazi iz navoda same tužbe. Iz takvog postupanja tuženika, a suprotno navodima tužitelja, upravo je vidljivo kako je tuženik, kao dioničar tužitelja prilikom sklapanja Ugovora i pripadajućeg Sporazuma, kao i u kasnijem razdoblju, postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, te kao dobar gospodarstvenik, omogućivši tužitelju financijska sredstava za održavanje hladnog pogona, uz osiguravanje prikladnog roka za povrat zajma, pri čemu isti nije bio vođen nikakvim skrivenim interesima. Ističe da je tuženik postupao u najboljem interesu kako samog tužitelja, ali i u interesu društva Ina d.d.. Naime, tuženik je društvo kapitala osnovano kao dioničko društvo slijedom čega je isti dužan postupati u najboljem interesu svojih dioničara, a što svakako uključuje osiguranje zajmova koji se daju, kao i naplata istih kada se za to stvore svi zakonski uvjeti. U tom kontekstu, ističe da je pokretanje stečajnog postupka nad prednikom tužitelja posve irelevantno u predmetnoj pravnoj stvari, budući da je stečajni postupak koji je proveden nad prednikom tužitelja pred Trgovačkim sudom u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku, pod posl. brojem St- 46/2011, pokrenut od strane radnika, a ne tuženika i to nakon sklapanja predmetnih ugovora. Iako isto smatra posve irelevantnim za predmetni postupak čiji je predmet utvrđenje ništetnosti Ugovora i pripadajućeg Sporazuma, tuženik ističe kako su posve neosnovani navodi tužitelja da isti nije uspio realizirati projekt radi odnosa tužitelja i tuženika, odnosno da isti nije uspio ishoditi kredit za pokretanje obnove hotelskog kompleksa isključivo uslijed postojanja upisanog fiducija u korist tuženika i navodne nekooperativnosti tuženika. U svezi navoda tužitelja oko vrijednosti nekretnine, tuženik ističe kako je isti sukladno čl. 277. Ovršnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Sporazuma, pozvao tužitelja da ga obavijesti zahtijeva li da se nekretnina, predmet osiguranja, proda i da naznači vrijednost nekretnine po kojoj se ista imala prodati. Dakle, iako je sam tužitelj pokušao prodaju nekretnine putem javnog bilježnika Nikše Mozara, istu nije uspio prodati, a što ukazuje na stvarnu vrijednost nekretnine. Tek nakon pokušaja prodaje od strane tužitelja, tuženik je kao prethodni vlasnik stekao pravo zahtijevati prodaju nekretnine putem javne dražbe, temeljem odredbe čl. 277. st. 4. Ovršnog zakona važećeg u vrijeme zaključenja Sporazuma, a koji je podnio javnom bilježniku tek 9. ožujka 2012. Budući da tužitelj navodno nepoštenje vidi i u postignutoj kupoprodajnoj cijeni, iako je isto irelevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, ističe kako je procijenjena prometna vrijednost nekretnine, koja je ujedno bila i početna cijena, utvrđena ne od strane tuženika, već temeljem procjene Borisa Petljaka, sudskog vještaka za građevinarstvo iz lipnja 2013. Budući da je prva javna dražba održana u uredu javnog bilježnika Jožice Matko Ruždjaka 5. studenog 2013. bila neuspješna, jer nije bilo zainteresiranih kupaca, predmetna nekretnina prodana je tek na drugoj javnog dražbi održanoj 9. svibnja 2014. Slijedom navedenog, navodi tužitelja da je tuženik iskoristio situaciju nužde da zaobiđe zakonske propise jednostavno ne stoje. Usto, iako se tužitelj referira na navodna glasovanja na skupštinama, pri čemu isti ne navodi niti o kakvim je skupštinama riječ niti kada su se iste održale, pa se tuženik u tom smislu na isto ne može očitovati, ako je riječ o skupštinama vjerovnika održanim u okviru stečajnog postupka koji se vodio nad prednikom tužitelja pred Trgovačkim sudom u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku, poslovni broj St-46/2011, tuženik ističe kako je riječ o skupštinama koje su se održavale u vremenskom razdoblju znatno nakon sklapanja predmetnih ugovora čija se ništetnost traži, te je isto irelevantno u predmetnoj pravnoj stvari. Isto tako, iako tužitelj spominje kako tuženik: „nije pristao niti na jedan prijedlog tužitelja za dobrobit i financijsku i gospodarsku konsolidaciju tužitelja i nije čak pristao niti na odgodu javne dražbe“, ističe kako isto vremenski očito ne koincidira sa sklapanjem spornih ugovora, već je evidentno riječ o razdoblju znatno nakon sklapanja ugovora i kao takvo je irelevantno u predmetnoj pravnoj stvari. Isto vrijedi i za navode tužitelja o navodnoj spremnosti većinskog dioničara društva Cleostone da podmiri potraživanje tuženika. Osim što navedeno, opet, vremenski ne koincidira sa sklapanjem Ugovora i Sporazuma, ističe kako društvo Cleostone Corp. Ltd. nikada nije imalo namjeru stvarno podmiriti predmetnu tražbinu, niti je tuženiku ikada bio prezentiran dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je isti sposoban i spreman ispuniti tražbinu tuženika prema tužitelju. Tuženiku nikada nije prezentirana bilo kakva financijska dokumentacija temeljem koje bi se mogla provjeriti financijska sposobnost za podmirenje predmetne tražbine. Ističe da se radi o pravnoj osobi sa sjedištem u [adresa], te da je isti zaista imao novčana sredstva na raspolaganju na računu to je mogao lako dokazati izvatkom odnosno potvrdom banke ili druge financijske institucije kod koje je deponiran takav iznos. Ako je to društvo imalo stvarnu namjeru podmirenja tražbine i ako je imalo na raspolaganju novčana sredstva, u razdoblju od dana dospijeća tražbine pa do prodaje nekretnine (preko 7 godina) mogao je istu podmiriti odnosno uplatiti na račun tuženika ili položiti dugovani iznos na sud ili kod druge ovlaštene osobe slijedom čega bi na istog prešla sva prava iz predmetne tražbine. Stoga, navodi tužitelja kako je tuženik postupao sa nedopuštenom pobudom i protivno načelu savjesnosti i poštenja nisu istiniti. Da je tuženik i prije i nakon sklapanja spornih ugovora radio u najboljem interesu tužitelja, jasno proizlazi iz činjenice kako ne samo da je ponudio najpovoljnije financiranje uz skoro dvostruko manju kamatu od ranije ugovorene, već isti, nakon dospijeća tražbine dugi niz godina, ni na koji način nije niti pokušavao naplatiti svoje potraživanje. Usto, posve je neosnovano pozivanje tužitelja na povredu mirnog uživanja prava vlasništva u smislu čl. 1. Protokola I uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ne bi trebalo biti sporno kako je ograničenje prava vlasništva osnivanjem fiducija provedeno u skladu sa zakonom i prema zakonom propisanom postupku pred nadležnim sudom, te da isto nije bio osporavano od strane tužitelja. Kako tužitelj navodnu povredu prava na mirno uživanje vlasništva obrazlaže da je očekivao da će svi njegovi dioničari postupati u skladu sa Zakonom o trgovačkim društvima, bez davanja nikakvih pojašnjenja, ističe kako se pravni standard legitimnog očekivanja ne može temeljiti na pukom nadanju bilo koje osobe, pa tako i tužitelja, da suprotna strana nikada neće pristupiti naplati svoga potraživanja i da neće koristiti svoja na zakonu utemeljena prava kroz zakonom propisan postupak. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je (a što je kod istoga bila dugogodišnja praksa) na dijelu svojih nekretnina svojevoljno ugovorio osnivanje fiducija sa svim pravnim i faktičnim posljedicama tog raspolaganja koje su za njega poslije tog ugovaranja nastupile, pa se pozivanje na legitimna očekivanja, a posebice uslijed činjenice da je isti sklapanju Ugovora i Sporazuma pristupio nakon pregovaranja sa nekoliko strana, odabirom one ponude koju je smatrao najpovoljnijom, smatra posve neosnovanim. U odnosu na navode tužitelja da dio nekretnine možda predstavlja pomorsko dobro, odnosno da bi dio čestice zgr. [katastarska čestica] zgrada i 1877/4 pašnjak možda mogli biti utvrđeni kao pomorsko dobro, tuženik ističe da je tijekom postupka prodaje nekretnina kod javnog bilježnika ta činjenica bila jasno naznačena u svim pozivima na javnu dražbu, te je kupac preuzeo rizik da bi predmetne nekretnine mogle biti utvrđene kao pomorsko dobro. No sve dok se navedeno ne utvrdi mjerodavnom odlukom nadležnog tijela, predmetne čestice mogu biti u pravnom prometu.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu te je ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Sporazuma o javnobilježničkom osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretninama od 10. veljače 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Željke Maroslavac pod brojem OU-203/05 i za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o zajmu od 9. veljače 2005.
5. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovor 9. veljače 2005. na temelju kojeg je tuženik isplatio tužitelju zajam u iznosu od 3.315.188,47 USD u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan doznake sredstava s rokom povrata zajma od godinu dana od doznake sredstava, da su radi osiguranja povrata zajma stranke sklopile Sporazum 10. veljače 2005. na temelju kojeg je provedena uknjižba radi osiguranja novčane tražbine tuženika na nekretninama tužitelja na način da je tuženik bio upisan kao prethodni vlasnik, a tužitelj kao potonji vlasnik nekretnine koja je bila predmet osiguranja, da je dio nekretnina na kojima je tuženik imao upisano fiducijarno vlasništvo prodan trećoj osobi, društvu Vila Larus d.o.o. iz Mokošice temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 11. lipnja 2014. i da je tuženik tek nakon više godina od dospijeća tražbine pokrenuo postupak prodaje nekretnine. Između stranaka nije sporno da je tužitelj osobno kao i putem povezanog društva (Cleostone Ltd.) pokrenuo više sudskih postupaka, i to radi ukidanja klauzule ovršnosti na predmetnom Sporazumu (P-737/2015), radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljen između tuženika i društva Vila Larus d.o.o. (P-1626/2014), radi naknade štete sa zahtjevom za povratom primljenih sredstava s osnove kupoprodaje nekretnine (P-1075/2017), radi naknade štete radi prodaje tužiteljevih nekretnina na kojima je tuženik imao fiduciju (P-1076/2017), radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kupoprodaji nekretnina (P-2314/2023) te da su svi navedeni postupci pravomoćno okončani na način da su tužbeni zahtjevi odbijeni kao neosnovani, osim postupaka koji se još uvijek vode pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-1076/2017 i P-2314/2023.
6. Između stranaka je sporno je li tuženik iskoristio stanje nužde tužitelja, je li poduzimao radnje da se nad tužiteljem otvori stečaj, je li tuženik usmjerio svoje radnje na prodaju predmetne nekretnine radi namirenja dugovanja i inzistirao da se prodaja izvrši putem javnog bilježnika te ju proveo unatoč činjenici otvaranja stečaja nad tužiteljem, je li tuženik glasao protiv odluke o pokretanju postupka za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji nekretnine (čime bi se da je postupak pokrenut spriječila prodaja nekretnine), je li tuženik poduzeo ijednu drugu radnju da namiri svoje potraživanje iz Ugovora i je li omogućio trećima da izvrše povrat zajma umjesto tužitelja, je li tuženik znao da je nekretnina višestruko vrijednija od tražbine koju je osiguravala i iznosa koji je postignut na javnoj dražbi te predstavlja li dio nekretnine pomorsko dobro slijedom čega jesu li Ugovor i Sporazum ništetni. Također je sporno postoje li nedostaci u formi Sporazuma koji za posljedicu imaju ništetnost Sporazuma (nedostaju crte na Sporazumu, punomoć tuženika nije specijalna i nije solemnizirana i neispravno utvrđeno ovlaštenje osoba za zastupanje tuženika).
7. Odredbom čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
8. Uvidom u Ugovor utvrđeno je kako je isti sklopljen između tuženika kao zajmodavca te tužitelja kao zajmoprimca te da je tuženik primio zajam u iznosu 3.315,188,47 USD u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan doznake sredstava. Kao način korištenja zajma određena je jednokratna uplata kunske protuvrijednosti USD 3.119.412,78 na žiro račun tvrtke ORSULA d.o.o. te jednokratnom uplatom kunske protuvrijednosti USD 195.775,69 na žiro račun tuženika. Kao rok povrata je člankom 5. određeno da se zajam odobrava na rok od jedne godine računajući od dana doznake sredstava. U svrhu osiguranja vraćanja zajma zajmoprimac kao potonji vlasnik je prenio u vlasništvo zajmodavca kao prethodnog vlasnika upisom fiducije svoje nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Dubrovniku, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] označene kao kčbr. [katastarska čestica]. Stranke su se suglasile da će sklopiti Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na navedenim nekretninama. U čl. 3. Ugovora o zajmu (namjena zajma) određeno je da će se sredstva zajma koristiti za financiranje: a) glavnice zajmoprimca prema tvrtki ORSULA u iznosu od USD 3.046.743,08 (temeljem čl. 3. Aneksa broj 2 Ugovoru o zajmu potpisanog 26.11.2003.), b) kamate i PDV-a u iznosu od USD 72.669,70 obračunate na glavnicu iz točke 3 a), u periodu od 26. studenog 2024. pa do datuma ugovora, po kamatnoj stopi od 10 % (temeljem čl. 3 Aneksa broj 2 Ugovoru o zajmu potpisanog 26. studenog 2003.), c) "hladnog pogona" zajmoprimca u iznosu od USD 195.775,69 (protuvrijednost kn 1.156.800,00 iz Plana poslovanja za 2005. god, preračunatih po srednjem tečaju HNB-a važećem na datum ugovora, 1 USD = 5,908803). U čl. 4. Ugovora o zajmu (način korištenja zajma) određeno je da će se zajam koristiti jednokratnom uplatom kunske protuvrijednosti USD 3.119.412,78 na žiro račun tvrtke ORSULA d.o.o. otvorenog kod Zagrebačke banke d.d. i da će se uplata izvršiti temeljem ugovora o cesiji koji čini sastavni dio ovog Ugovora te jednokratnom uplatom kunske protuvrijednosti USD 195.775,69 na žiro račun zajmoprimca odnosno tužitelja.
9. Uvidom u Sporazum utvrđeno je kako je isti sklopljen između tuženika kao predlagatelja osiguranja i tužitelja kao protivnika osiguranja 10. veljače 2005. Stranke su utvrdile da su zaključile prethodno navedeni Ugovor o zajmu kojim je tuženik odobrio zajam tužitelju u iznosu od 3.315,188,47 USD u kunskoj protuvrijednosti. Radi osiguranja otplate zajma u iznosu od 3.315,188,47 USD u kunskoj protuvrijednosti odnosno naplate svih tražbina iz Ugovora tužitelj je pristao i ovlastio tuženika da samostalno izvrši prijenos prava vlasništva sa tužitelja u korist tuženika na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] označene kao kčbr. [katastarska čestica]. Protivnik osiguranja je dopustio da predlagatelj osiguranja temeljem Sporazuma, bez potrebe pribavljanja naknadnog odobrenja ili sudjelovanja zatraži i provede od nadležnog suda na području kojeg se nekretnina nalazi prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama na nekretninama upisanim kod Općinskog suda u Dubrovniku, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] označene kao kčbr. [katastarska čestica] te da izvrši uknjižbu prethodnog prava vlasništva u svoju korist i upis/naznaku potonjeg prava vlasništva u korist protivnika osiguranja odnosno tužitelja, a radi osiguranja otplate zajma u iznosu od 3.315,188,47 USD u kunskoj protuvrijednosti uvećanom za kamatnu stopu od 5,5% godišnje. Također iz potvrde javnog bilježnika Željke Maroslavac proizlazi da je navedeni Sporazum kao privatna isprava podnesen istom na potvrdu – solemnizaciju. U navedenoj ispravi je utvrđeno kako javni bilježnik potvrđuje da je ispravu ispitao i utvrdio da ona po svome obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, da je istu sudionicima pravnog posla pročitala te ih upozorila da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršne javnobilježničke isprave, da je stranke upozorila na odredbe čl. 54. Zakona o javnobilježništvu te odredbe čl. 273. do 279. Ovršnog zakona, da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj pravoj volji. Nadalje, javna bilježnica je utvrdila da prilozi isprava nisu čitani, jer su sudionici izričito izjavili da su s njihovim sadržajem upoznati te da ih nije potrebno posebno čitati. Nadalje, javna bilježnica je utvrdila da su ispravi priložene preslike dokumenata dok je izvornike nakon izvršenog uvida vratila strankama, i to: Ugovor o zajmu (dok se original prilaže uz spis za Općinski sud), izvadak iz zemljišnih knjiga (dok se original prilaže uz spis za Općinski sud), punomoć, izvadak iz sudskog registra za predlagatelja i protivnika osiguranja i osobna iskaznica osobe ovlaštene za zastupanje protivnika osiguranja. Javna bilježnica također je utvrdila da predlagatelja osiguranja, ovdje tuženika, temeljem punomoći uprave društva zastupa FNS čiju je istovjetnost utvrdila temeljem putovnice.
10. Odredbom čl. 54. st.2. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/92, 29/94 i 162/98) je određeno da se na temelju javnobilježničkog akta koji sadrži obvezu da se osnuje, prenese, ograniči ili ukine koje zemljišnoknjižno pravo može neposredno provesti upis u zemljišne knjige ako je obvezanik izričito na to pristao u tom aktu. Stavkom 6. istog članka određeno je da isti učinak kao i isprava iz st. 1. ovoga članka ima i privatna isprava takvog sadržaja na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika.
11. Dakle, sporni ugovori podneseni su na potvrdu – solemnizaciju javnom bilježniku te kao takvi imaju snagu javnobilježničkog akta. Sudionici su uredno upozoreni da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršne javnobilježničke isprave te su upozoreni na odredbe čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu te čl. 273.-279. Ovršnog zakona.
12. Prema tužitelju predmetni Ugovor i Sporazum su, između ostalog ništetni, jer je tuženik koristeći se stanjem nužde odnosno teškim materijalnim položajem tužitelja ugovorio za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je tužitelju dao te je pobuda kod tuženika nedopuštena, jer je bila usmjerena na pribavljanje protupravne koristi špekulativnim radnjama oko nekretnine te pokušaja pribavljanja paketa dionica, uz postavljanje ultimativnih i nepovoljnih uvjeta tužitelju s obzirom na postojanje upisanog osiguranja u zemljišnim knjigama.
13. Prema odredbi čl. 53. st. 1. ZOO-a pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu pravovaljanost. Ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. (čl. 53. st. 2. ZOO). Dakle, u smislu odredbi čl. 53. ZOO-a pobuda je u pravilu irelevantna za valjanost ugovora. Pobuda ili motiv je unutarnji i prikriveni subjektivni čimbenik koji utječe na donošenje odluke o sklapanju određenog ugovora. Takva pobuda ne zanima suugovaratelja, a u načelu ni javni poredak. Ugovaranje osiguranja nije zabranjeno već je uobičajeno kod sklapanja ugovora o zajmu, a pogotovo zajma u iznosu kao u konkretnom slučaju. Da se i radilo o takvoj nedopuštenoj pobudi ona očito nije zanimala drugu ugovornu stranu po čijem je zahtjevu tuženik odobrio i isplatio zajam, a koji je naplatio upravo iz osigurane nekretnine više godina nakon dospjelosti tražbine. Kako su za valjano sklopljeni ugovor u smislu čl. 26. ZOO-a odlučujuće samo suglasno izjavljene volje suugovaratelja o bitnim sastojcima ugovora, u pravilu pobude suugovaratelja zbog kojih se sklapa ugovor ne utječu na njegovu valjanost. Nedopuštena pobuda koja mora biti zajednička suugovarateljima bila bi u konkretnom slučaju pobuda da je tuženik odobrio i isplatio tužitelju zajam za financiranje neke zabranjene, nedopuštene ili nemoralne djelatnosti. Tužitelj to ne tvrdi već tvrdi da je nedopuštena i nemoralna pobuda tuženika bila pribavljanje protupravne koristi špekulativnim radnjama oko nekretnine te pokušaja pribavljanja paketa dionica. Pri tom se ističe da naplata tražbine iz predmeta osiguranja ne predstavlja pribavljanje protupravne koristi. Notorna je činjenica da zajmodavci prilikom odobravanja zajma u tako velikom iznosu kao u konkretnom slučaju ne odobravaju zajam ako je izvjesno da isti neće biti vraćen te da redovito prilikom sklapanja ugovora o zajmu zahtijevaju dodatna sredstva osiguranja, jamstva, založna prava odnosno sve što će osigurati povrat isplaćenih sredstava po osnovi zajma. To nije nedopušteno i ne radi se o nedopuštenoj pobudi.
14. Prema odredbi čl. 139. st. 1. ZOO-a ako je između obveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati. Pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom godine dana od njegova sklapanja (čl. 139. st. 2.). Dakle, čak kada bi tužiteljevi navodi o nesrazmjeru obveza ugovornih strana bili osnovani odnosno kada bi bili osnovani njegovi navodi da je vrijednost nekretnina koje su osiguravale povrat primljenog zajma bila višestruko veća od primljenog zajma isto za posljedicu ne bi imalo ništetnost ugovora već bi tužitelj imao pravo zahtijevati poništenje ugovora u roku od godine dana od sklapanja ugovora, a taj je rok prekluzivne naravi. Iz činjeničnih navoda tužitelja pa i samog tužbenog zahtjeva očito je da tužitelj u prekluzivnom roku od godine dana od sklapanja spornih ugovora nije zahtijevao poništenje ugovora zbog očitog nesrazmjera uzajamnih davanja.
15. Osim toga, mjerodavno vrijeme za ocjenu o postojanju očitog nerazmjera između vrijednosti činidbi jest trenutak sklapanja ugovora. Okolnosti koje nastanu nakon sklapanja ugovora, a koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane nisu odlučujuće za procjenu je li neki ugovor lihvarski, a na što upućuje tužitelj. Stoga je irelevantno što su stranke poduzimale odnosno kako su se ponašale godinama nakon sklapanja tih ugovora odnosno za ocjenu jesu li sporni ugovori ništetni nije odlučno je li tuženik poduzimao radnje da se nad tužiteljem otvori stečaj, je li tuženik usmjerio svoje radnje na prodaju predmetne nekretnine radi namirenja dugovanja, je li inzistirao da se prodaja izvrši putem javnog bilježnika te ju proveo unatoč činjenici otvaranja stečaja nad tužiteljem, je li tuženik glasao protiv odluke o pokretanju postupka za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji nekretnine (a koji nije predmet ovog postupka), je li tuženik poduzeo ijednu drugu radnju da namiri svoje potraživanje iz Ugovora i je li omogućio trećima da izvrše povrat zajma umjesto tužitelja, je li tuženik znao da je nekretnina višestruko vrjednija od tražbine koju je osiguravala i iznosa koji je postignut na javnoj dražbi.
16. Tužitelj tvrdi da je tuženik iskoristio njegov teški materijalni položaj i stanje nužde iako iz činjeničnih navoda samog tužitelja jasno proizlazi da tužitelj nije uspio pokrenuti gospodarsku djelatnost niti prije sklapanja spornih ugovora, a niti do danas.
17. Iz Ugovora o zajmu između tužitelja i Orsula d.o.o. od 26. studenog 2003. (list 92 – 97 spisa), Aneksa broj 2 tom Ugovoru od 30. kolovoza 2004. (list 98 – 101 spisa), kao i iz predmetnog Ugovora i izvatka iz zemljišne knjige (list 102-109 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj i prije sklapanja spornih ugovora sa tuženikom poslovao na način da je troškove koji su vezani za predrazvojnu fazu obnove hotela te za troškove svakodnevnog poslovanja, unatoč činjenici da gospodarsku djelatnost nije obavljao, financirao putem zajmova te da je i predmetni zajam dan upravo sa istom svrhom koja je i navedena u čl. 3. Ugovora. Da je tužitelj to činio i ranije razvidno je kako iz spornog Ugovora (čl. 3.) tako i iz Ugovora o zajmu između tužitelja i Orsula d.o.o. i Aneksa broj 2 tom Ugovoru. Pritom je osiguravao povrat primljenih zajmova upisom fiducijarnog vlasništva na svojim nekretninama, pri čemu su uvjeti iz takvih ugovora bili nepovoljniji od uvjeta ugovorenih u predmetnom Ugovoru. Tužitelj nije osporio navode tuženika da je 16. rujna 2002. između tužitelja i Orsula d.o.o. iz Zagreba sklopljen Ugovor o zajmu uz godišnju kamatnu stopu od 10% godišnje, da je 6. svibnja 2003. između navedenih strana sklopljen novi Ugovor o zajmu kojim je dan zajam u iznosu od 200.000,00 USD-a uz godišnju kamatnu stopu od 10% sa danom dospijeća do 16. rujna 2003., da je 26. studenog 2023. između navedenih stranaka sklopljen novi Ugovor o zajmu kojim je pozajmljen dodatan iznos od 200.000,00 USD-a uz godišnju kamatnu stopu od 10% i PDV-om, te je istim izvršena prolongacija plaćanja ranije danih zajmova do 26. svibnja 2004., da je 30. kolovoza 2004. između tužitelja i društva Orsula d.o.o. sklopljen Aneks br. 2. Ugovora o zajmu, a kojim je osiguran dodatan iznos zajma od 100.000,00 USD uz godišnju kamatnu stopu od 10% i PDV-om na kamatu, te je istim izvršena prolongacija plaćanja svih ranije danih zajmova do 26. studenog 2004. (list 92-101 spisa). Iz navedenog je razvidno da je sklapanje ugovora o zajmu na kratka razdoblja uz zasnivanje osiguranja osnivanjem fiducija na nekretninama bila uobičajena poslovna praksa tužitelja, te da je sporni zajam dan uz znatno povoljniju kamatu (5,5%) od ranijeg zajma ishođenog od društva Orsula d.o.o. Naime, tužitelj je dobrovoljno pristao uzeti zajam od tuženika i to po povoljnijim uvjetima nego prethodni od društva Orsula d.o.o. i dobrovoljno je pristao koristiti svoje nekretnine kao osiguranje za zajam.
18. Iz dopisa Zagrebačke banke od 20. prosinca 2004. upućenog tužitelju sud je utvrdio da se tužitelj krajem 2004. obratio toj banci sa zahtjevom za kratkoročno kreditiranje odnosno sa upitom o mogućnosti financijskog praćenja obnove hotela Belvedere (list 112-113 spisa), a pri čemu ga je banka upozorila da Zagrebačka banka nije investicijska banka već isključivo komercijalna banka te da kao takva nije spremna financirati bilo kakvo ulaganje bez dobro razrađenog projekta i dovoljne doze sigurnosti u ostvarivost projekta kao i uvida u namjensko korištenje sredstava. Nadalje, tužitelja je upozorila da Zagrebačka banka ni u kojem slučaju ne podržava predinvesticijske aktivnosti budući da očekuje adekvatnu podjelu rizika odnosno prethodno ulaganje vlastitih sredstava od strane investitora. Nadalje, vezano za upit tužitelja o kretanju kamatnih stopa na kratkoročne kredite za obrtna sredstva te dugoročno kreditiranje na pet godina, banka je tužitelja izvijestila da određivanje cijene ovisi o procjeni boniteta klijenta, procjeni samog projekta za koje se traži financiranje te ponuđenim instrumentima osiguranja. Navedeno upućuje na zaključak da tužitelj nije pregovarao samo sa tuženikom i da nije bio primoran na sklapanje spornih ugovora sa tuženikom već da se na to odlučio, jer mu je tuženik nudio povoljnije uvjete i jer je bio spreman podnijeti rizik povrata zajma. Da je tužitelj i ranije uzimao zajmove i davao osiguranje osnivanjem fiducija na svojim nekretninama proizlazi i iz Sporazuma o osiguranju novčane tražbine predlagatelja osiguranja prijenosom vlasništva na nekretnini protivnika osiguranja (list 114-116 spisa), uvidom u koji je sud utvrdio da je tužitelj 12. srpnja 2000. sa društvom Dom fond obiteljskog i poslovnog ulaganja privatizacijski i investicijski fond d.d. sklopio Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini, a kojim je osigurana tražbina u iznosu od 10.500.000,00 kn osnivanjem fiducija na istim nekretninama. U odnosu na ugovoreni rok vraćanja zajma, iz navedenih isprava razvidno je kako je tužitelj i ranije uzimao kratkoročne zajmove, pa čak i sa kraćim rokom povrata zajma. U konkretnom slučaju, iz priloženih isprava i činjeničnih navoda stranaka, sud je utvrdio da, iako je povrat zajma ugovoren na rok od jedne godine od isplate zajma (2005. godina) prijedlog za prodaju nekretnine tuženik je predao javnom bilježniku tek nakon što sam tužitelj nije uspio izvršiti prodaju iste. To je razvidno iz zapisnika od 23. prosinca 2010. (list 123-125 spisa), a sam tužitelj u tužbi navodi da je tuženik čekao više od pet godina nakon dospijeća tražbine s naplatom svoje tražbine, ali on takvo postupanje tuženika, suprotno mišljenju ovog suda, smatra suprotnim načelu savjesnosti i poštenja.
19. Pokretanje stečajnog postupka nad prednikom tužitelja, na čiji prijedlog je taj postupak pokrenut (svakako odluku o otvaranju stečajnog postupka donosi sud), kako je tuženik glasovao na skupštinama vjerovnika u tom stečajnom postupku koji je otvoren 26. srpnja 2012., dakle 7 godina nakon potpisivanja spornog Ugovora i Sporazuma, prodaja nekretnine, postignuta kupoprodajna cijena i vrijednost nekretnine nisu činjenice odlučne za odlučivanje jesu li predmetni Ugovor i Sporazum ništetni, jer su za ocjenu ništetnosti Ugovora i Sporazuma odlučne okolnosti u vrijeme njihova sklapanja. Iz javnobilježničkog zapisnika od 23. prosinca 2010. (list 123 – 125 spisa) sud je utvrdio da je tadašnji direktor tužitelja 23. prosinca 2010. pristupio u javnobilježnički ured javnog bilježnika Nikše Mozara iz Dubrovnika radi očitovanja na "poziv vlasniku nekretnine čije je vlasništvo preneseno radi osiguranja" predlagatelja osiguranja INA INDUSTRIJA NAFTE d.d. iz Zagreba (list 1483 – 1485 spisa) u svezi Sporazuma o javnobilježničkom osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva nad nekretninama od 10. veljače 2005. te da je u svezi navedene obavijesti u smislu čl. 277. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 57/96, 29/99, 173/03) pred javnim bilježnikom dao obavijest da tužitelj Belvedere d.d. u zakonskom roku u smislu čl. 277. st. 2. OZ-a putem javnog bilježnika Nikše Mozara iz Dubrovnika izjavljuje predlagatelju osiguranja INA INDUSTRIJA NAFTE d.d. da traži da se putem javnog bilježnika Nikše Mozara iz Dubrovnika obavi prodaja nekretnina, a sve prema procjeni stalnog sudskog vještaka Zdravka Nivića iz Dubrovnika od 20. prosinca 2010.
20. Iz Prijedloga od 9. ožujka 2012. (list 1437. – 1442. spisa) sud je utvrdio da je tuženik prijedlog radi prodaje nekretnine temeljem čl. 277. OZ-a podnio tek 9. ožujka 2012., dakle 6 godina od dospjelosti njegove tražbine nakon što tražbina nije podmirena. Sporazum je postao ovršan 11. veljače 2006., a predmetna nekretnina prodana je na drugoj javnoj dražbi 9. svibnja 2014. (list 1780 – 1788 spisa) na temelju odredbe čl. 277. OZ-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Sporazuma sukladno kojem je predlagatelj osiguranja pozvao protivnika osiguranja da ga obavijesti zahtijeva li da se nekretnina koja je predmet osiguranja proda. U podijeljenom roku protivnik osiguranja imenovao je za prodaju nekretnine javnog bilježnika Nikšu Mozara iz Durbrovnika koji nije uspio prodati nekretninu o čemu je predlagatelj osiguranja 5. ožujka 2012. izdao potvrdu čime su ispunjene zakonske pretpostavke da temeljem čl. 277. st. 4. i 6. OZ-a predlagatelj osiguranja sam prodaje nekretninu putem javnobilježničke dražbe. Prodaja nekretnine provedena je prema procjeni sudskog vještaka za građevinarstvo Borisa Petljaka iz lipnja 2013., a na koju procjenu predlagatelj osiguranja i protivnik osiguranja nisu stavili prigovore. Iz zapisnika o usmenoj javnoj dražbi od 9. svibnja 2014. razvidno je da je u istome naznačeno da je za nekretnine koje su predmet prodaje u tijeku postupak utvrđivanja granice pomorskog dobra i to za čest. zgr. [katastarska čestica] u cijelosti i dijelovi čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. 1877/4 k. o. [katastarska općina] o čemu Vlada Republike Hrvatske nije donijela Uredbu. Također je utvrđeno da se kupac koji kupi nekretninu smatra upoznatim sa svim pravnim činjenicama navedenim pod točkama 1, 2, 3 i 4 oglasa i da nema pravo nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji pozivati se na pravne nedostatke kupljene nekretnine kao da nije znao za postojanje istih. Kao bitan sastojak kupoprodajnog ugovora ugovorit će se da sav rizik u postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra preuzima kupac te da je upoznat da se na nekretnini u statusu pomorskog dobra ne može steći pravo vlasništva. Dakle, u trenutku prodaje sve čestice koje su bile predmetnom prodaje mogle su biti u pravnom prometu, a tužitelj niti ne tvrdi da se do danas u tom smislu nešto promijenilo odnosno da su iste proglašene pomorskim dobrom. Iz dopisa Državnog odvjetništva RH od 24. svibnja 2013. na koji se tužitelj poziva to ne proizlazi.
21. Iz navedenog proizlazi da su neosnovani navodi tužitelja da je tuženik iskoristio stanje nužde tužitelja i da je postupao protivno prisilnim propisima. Neosnovano tužitelj ukazuje da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer je pristupio naplati svog potraživanja koristeći se ugovorenim osiguranjem utemeljenim na zakonu. U odnosu na navode tužitelja o spremnosti većinskog dioničara društva Cleostone Corp. Ltd. iz Paname da podmiri potraživanje tuženika umjesto tužitelja, ističe se da navedena okolnost nije odlučna za utvrđivanje jesu li predmetni Ugovor i Sporazum ništetni. Ipak, s obzirom da tužitelj inzistira na toj činjenici, ovaj sud smatra da je navedeno društvo imalo stvarnu namjeru podmiriti dug tužitelja prema tuženiku to je moglo i učiniti, a očito nije.
22. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da je tužitelj dobrovoljno pristao koristiti svoje nekretnine kao osiguranje za zajam, a zatim je dobrovoljno pristao i na javnobilježničku prodaju nekretnina. S obzirom da je postupak javnobilježničkog osiguranja i prodaja nekretnine proveden na temelju Sporazuma nakon što je tuženik kao predlagatelj osiguranja pozvao tužitelja kao protivnika osiguranja da ga obavijesti zahtijeva li da se nekretnina koja je predmet osiguranja proda tužitelj je dao svoju suglasnost te je postupak prodaje dovršen pred javnom bilježnicom Jožicom Matko Ruždjak iz Zagreba koja je iznos ostvaren od prodaje doznačila stečajnom sudu koji je donio rješenje o namirenju. Navedeno je utvrdio u svojoj odluci poslovni broj U-III/3048/2022 od 1. veljače 2024. Ustavni sud Republike Hrvatske razmatrajući prigovore tužitelja.
23. U odnosu na navode tužitelja da na Sporazumu nedostaju crte pa da bi stoga isti bio ništetan, uvidom u isti sud je utvrdio da je isti sastavljen u skladu sa odredbama čl. 43. st. 1. i 2. Zakona o javnom bilježništvu (umjesto crtama prazna mjesta u tekstu popunjena su točkicama). Javna bilježnica Željka Maroslavac također je potvrdila da je ispravu ispitala i utvrdila da ona po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Sve i da koje prazno mjesto u tekstu Sporazuma nije popunjeno crtama odnosno točkicama takav nedostatak ne bi bio od većeg značenja koji bi već izvršeni ugovor činio ništetnim.
24. U odnosu na navode tužitelja da su neispravno utvrđena ovlaštenja osoba za zastupanje tuženika te da punomoć tuženika kojom je opunomoćio FNS da potpisuje ugovore, sporazume i druge isprave kojima tuženik stječe založno pravo na nekretninama i pokretninama te ugovore kojima se prenosi fiducijarno vlasništvo na tuženika, ali nigdje ne stoji da se ista opunomoćuje za potpis i solemnizaciju predmetnog Sporazuma te da punomoć nije specijalna i nije solemnizirana, ovaj sud ukazuje da navedene okolnosti čak i da su točne ne čine Ugovor i Sporazum ništetnim. Prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO-a ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlaštenog zastupanog da se u primjerenom roku izjasni odobrava li ugovor (čl. 88. st. 2.). Ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni sklopljen (čl. 88. st. 3.). Tužitelj tijekom postupka nije iznio činjenicu da je od tuženika kao od moguće neovlašteno zastupanog ikada zahtijevao da se u primjerenom roku izjasni odobrava li ugovor. Tek u tom slučaju, ukoliko tuženik ni u ostavljenom roku ne bi ugovor odobrio, smatralo bi se da ugovor nije ni sklopljen, a ne da je ništetan. Tuženik je samim osporavanjem tužbenog zahtjeva potvrdio da je osoba koja je Ugovor i Sporazum potpisala u ime tuženika bila ovlaštena na potpisivanje i zbog toga ne treba provoditi dokaze na tu okolnost odnosno saslušavati FNS koja je Ugovor i Sporazum potpisala i javnu bilježnicu Željku Maroslavac. Ugovor što ga je neka osoba sklopila kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja može se naknadno odobriti ne samo izričito nego i na drugi način kojim se može izraziti očitovanje volje, primjerice ispunjenjem obveze iz ugovora i primanjem ispunjenja kao u konkretnom slučaju. Teško bi bilo povjerovati i nemoguće dokazati bilo čijim saslušanjem da bi tuženik kao neovlašteno zastupani ispunio obvezu iz Ugovora i isplatio tužitelju i društvu Orsula d.o.o. iznos od ukupno 3.315.188,47 USD u kunskoj protuvrijednosti. Osim toga, na nedostatak valjane punomoći prilikom zaključivanja pravnog posla mogao bi se pozivati eventualno neovlašteno zastupani odnosno tuženik, a ne tužitelj koji je na temelju tako zaključenog pravnog posla primio ispunjenje u iznosu od 3.315.188,47 USD i tada nije isticao formalne nedostatke punomoći i nedostatak ovlaštenja za zastupanje.
25. U konkretnom slučaju radi se o trgovačkom ugovoru, pa se osnovano može zaključiti kako se u istom radi o ravnopravnim ugovornim stranama pri čemu su sudionici trgovačkih odnosa dužni postupati s povećanim stupnjem pozornosti, uz poštivanje pravila struke te poštivanje običaja koji se primjenjuju na njihove odnose. Stoga ovaj sud smatra kako zaključenjem Ugovora i Sporazuma nije povrijeđeno načelo ravnopravnosti između stranaka kao sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO-a) ni načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) i da su stranke zaključile valjane ugovore trgovačkog prava, čime je nastao obveznopravni odnos između stranaka po osnovi ugovora koji obvezuju stranke.
26. Sud je odbio tužiteljeve dokazne prijedloge za saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja, UNS, FNSĆ, NN, Jožice Matko Ruždjak, NNS, saslušanjem svih članova uprave tuženika obuhvaćenih kaznenom prijavom kao i saslušanje bivšeg predsjednika nadzornog odbora tuženika ĆN na okolnost kontinuiranog nesavjesnog i nelojalnog postupanja tuženika prema tužitelju, da se tuženik koristio stanjem nužde i materijalnim stanjem tužitelja, na okolnost sklapanja Ugovora i pravog cilja koji je tuženik želio postići sklapanjem Ugovora i Sporazuma, na okolnost razvoja i značaja projekta Hotela Belvedere, na okolnost nenadoknadive štete nastale projektu Hotela Belvedere, tužitelju, dioničarima i vlasnicima tužitelja, Gradu Dubrovniku, Republici Hrvatskoj, tuženiku i njegovim dioničarima, na okolnost da je tuženik odbio primiti ispunjenje tražbine od strane većinskog dioničara tužitelja, na okolnost vrijednosti nekretnine, na okolnosti koje su se zbile na drugoj usmenoj javnobilježničkoj dražbi održanoj 9. svibnja 2014. kod javnog bilježnika Jožice Matko Ruždjaka, jer nisu bili važni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari s obzirom da je sud na temelju činjeničnih navoda stranaka i spisu priloženih isprava, kao što je već naprijed obrazloženo, ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Iz istog razloga, sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a, sud je odbio tuženikove dokazne prijedloge za saslušanjem ĆNS, KN, GN, VN, ON, Jožice Matko Ruždjaka i EN, jer nisu bili važni za odluku o ništetnosti Ugovora i Sporazuma.
27. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da Ugovor i Sporazum nisu protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva te da nisu doveli do neravnoteže u obvezama stranaka (članak 3. ZOO-a), niti su isti protivni načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO-a), pa je ovaj sud našao tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.
28. Tuženik je uspio u parnici pa mu je tužitelj dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, dalje: Tarifa).
29. Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a ova Tarifa stupila je na snagu 25. studenog 2023. Prema odredbi čl. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tužitelj postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.
30. Tuženiku je priznat kao potreban za vođenje parničnog postupka trošak za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 20.000,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 22. svibnja 2024. i 28. kolovoza 2024., svako u iznosu od 20.000,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), za sastavljanje podneska od 30. srpnja 2024. u iznosu od 20.000,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 20.000,00 EUR (Tbr. 42 OT), odnosno ukupno 100.000,00 EUR parničnih troškova.
U Zagrebu 8. studenog 2024.
SUTKINJA
Jasminka Gadža
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
