Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-3574/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović,u upravnom sporu tužitelja SM iz [adresa], državljanin Ruske Federacije, OIB: [osobni identifikacijski broj], rođenog **.**.1996. u mjestu Komsolmoskij, smješten u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Zagreb, Sarajevska cesta 41, kojega zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 25. listopada 2024., u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 8. studenog 2024. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22-06/6781, URBROJ: 511-01-212-24-17 od 5. srpnja 2024. godine.
II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.
III. Nalaže se tuženiku da isplati opunomoćenici Martini Grgec, odvjetnici u Zagrebu, Bukovečka cesta 51, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.875,00 eura, a u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 16. kolovoza 2024. godine protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22-06/6781, URBROJ: 511-01- 212-24-17 od 5. srpnja 2024. godine, kojim se točkom I. izreke odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kojeg je podnio ĐM, rođen **.**.1996. u mjestu Komsolmoskij, Ruska Federacija, državljanin Ruske Federacije, dok je točkom II. izreke u roku od 8 dana od dana izvršnosti ovog rješenja ĐM dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP), jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.
2. Tužitelj u tužbi osporava pobijano rješenje cijelosti, a razlozi podnošenja tužbe su: pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, bitna povreda postupovnih pravila, a uslijed čega i pogrešna primjena materijalnog prava.Naime, tuženik je u osporavanom rješenju pogrešno ocijenio da su tužiteljevi obiteljski problemi privatne naravi, te da po svojoj osnovi ne predstavljaju osnovu za razmatranje međunarodne zaštite. Navedeno stajalište tuženika protivno je stajalištu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, izraženog u presudi Poslovni broj:
Usž-1668/18-2 od 26. travnja 2018. godine: „Prije svega, Sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da "ozbiljni obiteljski problemi zbog nasilnog oca ne mogu predstavljati stvarni rizik trpljenja ozbiljne nepravde" u smislu članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.” Također je pogrešno ocijenjeno da je tužitelj dao kontradiktorne izjave. Suprotno ocjeni iz osporenog rješenja, tužitelj je napustio Rusku Federaciju i ne želi se u nju vratiti iz osnovanog straha od regrutacije u vojnu službu i mobilizaciju za rat u Ukrajinu, te njegov strah nije samo subjektivni strah nego je potkrijepljen objektivnim činjenicama: sama činjenica da tužitelju, zbog toga što je prethodno napustio zemlju podrijetla, nije (d)ostavljen poziv, odnosno da ga nije osobno primio, nije presudna iz slijedećih razloga: u slučaju povratka, nema zapreke da ga se odmah po dolasku u zemlju podrijetla zadrži radi ispitivanja zašto nije vojnim vlastima prijavio točnu adresu, zašto i gdje je otišao iz Rusije (pečat u putovnici – Maljevac, RH – koja podržava Ukrajinu, te nameće sankcije Rusiji), te tako izbjegao primitak poziva, što je također kažnjivo (vidjeti pod 3.b tužbe)u slučaju povratka, nema zapreka da se tužitelju uruči poziv koju mu je ranije pokušano uručiti, odnosno novi poziv, rat je i dalje u tijeku, Odluka o „djelomičnoj” mobilizaciji je i dalje na snazi, ratne aktivnosti su se ne samo nastavile nego i proširile na područje Rusije. Kadirovim Dekretom od 14. rujna 2022. detaljno se nalaže da se na području [adresa] provedu organizacijske mjere vezano za novačenje državljana godišta 1995.-2004., zadužuju se konkretna tijela za popis vojnih obveznika i provedbu svih potrebnih mjera za osiguranje prisutnosti takvih osoba na odgovarajućim punktovima, uključujući i mjere one za osiguravanje „dopreme” i „prijevoza” osoba upisanih u vojnu evidenciju kao i onih koji su trebali/trebaju biti upisani, uz detaljno određivanje i poimenično navođenje osoba koje su zadužene za provedbu tih mjera. S obzirom na godinu rođenja (1996.), tužitelj je vojni obveznik u Ruskoj Federaciji (do 3. prosinca 2023. do 27. godine života, a od 1. siječnja 2024. povećano na 30 godina, dakle do 2026. godine).S obzirom na ljudske gubitke koje ruske snage trpe, te činjenicu da se u Rusiji svake godine provodi proljetno i jesensko novačenje, a u Čečeniji kako i kada to vlasti žele, te da se i novaci nakon određenog kraćeg roka šalju u ratna područja, nije vjerojatno da do kraja 2026. godine tužitelj ne bi bio ponovo pozvan u vojnu službu, a koja redovito vodi na ratište u Ukrajini. Okolnost da je zemlju podrijetla napustio u 10/2022., legalno služeći se vlastitom putovnicom nema nikakav značaj, obzirom da je mu je vojni poziv upućen nakon toga (članak 24. ZMPZ). Prema Ustavu RF, ruski državljani imaju pravo slobodno se vratiti u zemlju. Navedenu odredbu tuženik pogrešno tumači, jer se ona odnosi općenito na to da je povratak formalno moguć, što ne govori ništa o tome da li je taj povratak siguran, te što bi bilo nakon povratka.Tužitelj govori čečenski i ruski jezik, a iz službene bilješke PGP Cetingrad od 20. studenog 2022. proizlazi da nije bilo prevoditelja, da je jezik razgovora bio engleski, koji jezik tužitelj ne razumije.Tužitelj je logično životno uvjerljivo objasnio zašto je odmah nakon ulaska napustio RH, i to zbog informacija da u RH zatvaraju i deportiraju puno S, koja izjava uopće nije ocijenjena u osporenom rješenju. Tužitelj je imao razloga vjerovati da je takvo postupanje moguće i prema njemu, te je stoga navedeno logično i životno uvjerljivo utjecalo na njegovu odluku da međunarodnu zaštitu potraži u drugoj zemlji, za koju je smatrao da je sigurnija i gdje ima rođake.Tužitelj je ukazao da je u Čečeniji drugačije nego u ostatku Rusije, ukazujući na nezakonito postupanje policije i nemogućnost zaštite.Tužitelj ne želi nikakvo sudjelovanje, niti bilo kakvu mogućnost da bude uključen u rat u Ukrajini, a što je odraz njegovih političkih (i moralnih) uvjerenja (protivnih represivnoj vladajućoj ruskoj i čečenskoj politici), a također i iz osobnih razloga (jer je u djetinjstvu živio u [adresa] i nema ništa protiv Đ). Putinova Odluka o „djelomičnoj” mobilizaciji nema rok trajanja, i sve dok se ne donese službena odluka o prestanku navedene odluke, mobilizacija traje i u svakom trenutku se može pojedinačno ili masovno, najavljeno ili nenajavljeno, svakog vojnog obveznika pozvati u vojnu službu. Ovo obzirom su proglašene takve izvanredne okolnosti vojnih operacija, odnosno rata u Ukrajini, a tužitelj po dobnoj skupini i uvođenjem u evidenciju spada u vojne obveznike, koji se pozivaju u vojnu službu. Novačenje u vojnu službu kao i regrutacija, odnosno mobilizacija za rat u Ukrajini u cijelog Rusiji, odvijala uz brojne nepravilnosti, prisile, ucjene i kao represivne mjere, te nemogućnost prigovora. Tužiteljev odlazak iz Ruske Federacije sam za sebe, u uobičajenim okolnostima, ne bi tužitelja dovodio u opasnost od povratka. Međutim, obzirom da spada u krug vojnih obveznika, u vrijeme izvanrednih okolnosti („specijalna vojna operacija”, odnosno rat u Ukrajini) napustio je na dulje vrijeme Rusku Federaciju i nije prijavio novu adresu, pri odlasku nije naveo istinite razloge odlaska iz Rusije, za to vrijeme boravio u [adresa] koja podržava Ukrajinu i ukrajinsku vojsku, dakle u za Rusiju neprijateljskoj zemlji, on jest u riziku u slučaju povratka, jer ne samo da je time prekršio ruske zakone u pogledu obveze javljanja vojnim vlastima, nego i time pokazao politički neposluh i neslaganje sa službenom politikom ruskih i čečenskih vlasti.Navedeno ga u slučaju povratka u Rusiju, suprotno ocjeni tuženika, stavlja u fokus ruskih sigurnosnih službi, kao i druge povratnike- odbijene tražitelje azila iz EU u Čečeniju, koji su nakon povratka uhićeni i izgubio im se svaki trag, a što dokazuju izvješća navedena niže u tužbi. Razlozi (temelj) proganjanja (članak 22. i 23. ZMPZ): pripisivanje političkog mišljenja uslijed, izbjegavanja vojne obveze, izbjegavanje pozivanja i slanja u rat u Ukrajini, obzirom je takav stav i postupanje tužitelja (napuštanje Ruske Federacije od strane evidentiranog vojnog obveznika u vrijeme rata) protivan politici vlasti Ruske federacije, a dodatno i pripadnost određenoj društvenoj skupini (Hvojni obveznici mobilizacije koji ne žele ići ratovati u ruskoj vojsci u Ukrajinu). U konkretnom slučaju, zbog individualnih okolnosti i stanja u zemlji podrijetla, riječ o proganjanju upravo od strane čečenske i državne (ruske) vlasti, pa tužitelj ne može od vlasti tražiti zaštitu, dakle radi se o za tužitelja neučinkovitom pravnom sustavu za otkrivanje, progon i kažnjavanje djela koja čine proganjanje, odnosno o nemogućnosti pristupa tužitelja takvoj zaštiti, a koja zaštita bi bila efikasna i trajna. Objektivnu osnovanost straha trebalo je procjenjivati i u skladu sa člankom 24. ZMPZ (načelo „sur place”), a u vezi su s konkretnim razlozima napuštanja zemlje podrijetla. U konkretnom slučaju, kod tužitelja nisu utvrđeni nikakvi razlozi isključenja iz članka 30., niti članka 31. ZMPZ. Tuženik je u osporenom rješenju iznio u odnosu na zemlju podrijetla samo one „činjenice” kojima je cilj prikazati kao neistine i tvrdnje tužitelja u pogledu osnovanosti straha od slanja u rat u Ukrajini.U osporenom rješenju uopće nisu utvrđene posebne okolnosti u odnosu na Čečeniju, iako se u izvješćima jasno navodi da se stanje u Čečeniji djelomično razlikuje od ostatka Rusije. Tuženik je i povrijedio načela utvrđenja materijalne istine, obveze iz članka 28. stavka 2. ZMPZ. Sadašnje zakonodavstvo Ruske Federacije dopušta upućivanje ročnika u zone oružanih sukoba nakon što završe četveromjesečnu vojnu obuku. Osobe mobilizirane prema nalogu za mobilizaciju ne mogu odbiti upućivanje u službu na bojišnici, a vrijeme njihove vojne službe nije ograničeno nikakvim datumom završetka. Izvori su izvijestili o raspoređivanju 'novih regruta' gotovo na prve crte odmah nakon što su unovačeni, a da ih nije pregledala liječnička komisija ili niti im je pružena bilo kakva značajna obuka. Kao što je primijetio istraživač HM od 14. listopada, oko 16 000 novounovačenih muškaraca sudjelovalo je u neprijateljstvima u Ukrajini nakon što su dobili između 5 i 15 dana vojne obuke. Također je objavljeno da novaci nisu dobili opremu i zalihe i morali su ih sami kupiti. Situacija s novačenjem i vojnom regrutacijom u Čečeniji (službeno Čečenskoj Republici) se djelomično razlikuje od ostatka Ruske Federacije. Novačenje u obvezni vojni rok mladih S obustavljen je nakon pada Sovjetskog Saveza zbog oružanog sukoba između čečenskih separatista i Ruske Federacije. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja novačenja, posebice 2001. i 2007. vojna služba je ponovno uspostavljena u Čečeniji 2014. godine nakon sporazuma između vođe [adresa] AM i ruskog Ministarstva obrane o novačenju 500 vojnih obveznika godišnje. Dana 5. listopada pokrenut je prvi kazneni postupak zbog izbjegavanja regrutacije po nalogu za mobilizaciju pokrenut u Penzi. Kako je izvijestio BBC News 3. lipnja 2022., dogodio se slučaj da je zapovjednik sjeverne Rusije zatražio pokretanje kaznenog postupka protiv svog podređenog koji je odbio vratiti se na bojišnicu. Dva velika vala iseljavanja iz Rusije dogodila su se 2022. — jedan odmah nakon 24. veljače, a drugi nakon objave općeg vojnog poziva rezervista u rujnu.U srpnju 2023. s primjenom od 2024. godine promijenjeni su zakoni, te je povećana dobna granica vojnih obveznika sa 27 na 30 godina, prema kojima će u Rusiji svatko od 18 do 30 godina biti pozvan na godinu dana služenja vojnog roka, a onima koji su dobili poziv za mobilizaciju bit će zabranjen izlazak iz zemlje, te postroživanje kazni za nejavljanje uredu za novačenje u vojnu službu i uspostave regionalnih paravojnih jedinica za provedbu budućih rizika u slučaju povratku S u [adresa]. Postoji jasan obrazac postupanja kojim su H koji su vraćeni u Rusiju podvrgnuti ozbiljnim kršenjima ljudskih prava, uključujući ubojstva, proizvoljna pritvaranja i mučenje. Amnesty International je ranije dokumentirao svoje zabrinutosti u vezi s vraćanjima čečenskih tražitelja azila u Rusiju i opće je prihvaćeno da je upotreba mučenja i drugog zlostavljanja česta, ustrajna i široko rasprostranjena u Čečeniji i diljem Ruske Federacije, a trenutačno ne postoje učinkoviti pravni lijekovi za žrtve kršenja ljudskih prava. Zabrana takvih vraćanja je apsolutna i ne dopušta ikakve iznimke. Sva izvješća citirana u ovoj tužbi (kao i ona u obrazloženju osporenog rješenja, da su potpuno i pravilno citirana) u relevantnim pitanjima potvrđuju tvrdnje tužitelja da u svojoj državi ne može ostvariti nikakvu zaštitu (fizičku, pravnu, materijalnu) od proganjanja za koje se osnovano može pretpostaviti da bi u slučaju povratka bio izložen, a koje bi dovele do ozbiljnog ugrožavanja njegovih temeljnih ljudskih prava, posebice prava na život, tjelesno i duševno zdravlje i slobodu. Slijedom navedenoga, država podrijetla tužitelja ne može se smatrati sigurnom u smislu članka 44. stavka 1. ZMPZ, niti bi postojao učinkoviti pravni sustav u smislu članka 26. stavka 3. ZMPZ. Iz izvješća citiranih u ovoj tužbi proizlazi da su u Rusiji, a posebice u Čečeniji odakle je tužitelj, novačenje i mobilizacija provedeni su brojne nepravilnosti, uključujući i povredu pravila o dobnim skupinama i vojnom iskustvu. Iz izloženog je razvidno da se odbijanje vojne službe u vrijeme rata i mobilizacije smatra političkim mišljenjem (stvarnim ili percipiranim) protivno vladajućem režimu. Osobe koje su stvarni ili percipirani politički protivnici ruskih/čečenskih vlasti izložene su proganjanju i mučenju, nehumanom kažnjavanju, te su im ugrožena ne samo prava na slobodu misli i izražavanja nego su im teško ugrožena temeljna i apsolutna ljudska prava na život (članak 2. Europske konvencije o ljudskim pravima), zaštitu od mučenja, nehumanog kažnjavanja, ponižavajućeg i/ili neljudskog postupanja (članak 3. Europske konvencije o ljudskim pravima i članak 3. Konvencije protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih kazni ili postupaka), prava na slobodu, pri čemu ne postoji siguran premještaj u drugi dio zemlje podrijetla. Prema citiranim ključnim izvješćima o zemlji podrijetla EUAA, Ruska Federacija – Vojna služba i Ruska Federacija – Politička opozicija i drugim, nije moguće izbjeći vojnu službu tijekom djelomične mobilizacije obavljanjem alternativne civilne službe, te da je u provedbi mobilizacije bilo brojnih nepravilnosti u odnosu na javnost i postupke mobilizacije. Izvješća pokazuju da je djelomična mobilizacija bila i dalje na snazi čak iako je ministar obrane objavio da je cilj mobilizacije postignut 2022. Oni koji se opiru mobilizaciji izloženi su kaznenom progonu i kaznenim kaznama koje je ruski zakon nedavno pooštrio. Povrh svih gornjih razloga i povrede načela non refoulement, tužitelj ističe u odnosu na točku II. rješenja kojim mu je naloženo napustiti EGP u roku 8 dana od dana izvršnosti osporavanog rješenja, da isti nije individualno razmotren niti obrazložen. Obzirom da tužiteljev povratak u zemlju podrijetla nije siguran, on se tamo uopće ne može sigurno vratiti, kako je gore u ovoj tužbi argumentirano, te je navedeni nalog nemoguć i tužitelj se istome protivi iz razloga navedenih u tužbi, koji se odnose i na točku II. osporavanog rješenja. Obveza utvrđivanja pravog stanja stvari, dakle i suočenja stranke sa bitnim okolnostima koje mogu dovesti do odbijanja njegova zahtjeva, proizlazi iz odredbe članka 8. Zakona o općem upravnom postupku (načelo materijalne istine), kojom je propisano da se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju se moraju utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, kao i načelu saslušanja stranke propisanog odredbama ZMPZ. Da je tužitelj čekao da se pritisci i prijetnje koji su se događali u odnosu na osobe - vojne obveznike, njegove društvene i etničke pripadnosti, dobi i spola doista i dogode i njemu u mjeri u kojoj to traži tuženik, tada ne bi uopće bio u poziciji pobjeći iz zemlje podrijetla nego bi bio na ratištu u Ukrajini ili mrtav. Što je rizik veći, potreba dokazivanja individualnog rizika je manja. A prema izvješćima o stanju u zemlji podrijetla i individualnim okolnostima tužitelja, rizik je dovoljno velik da je jasno da će tužitelj prije ili kasnije biti pozvan u vojnu službu i potom mobiliziran za rat u Ukrajinu ili nepravedno i prekomjerno kažnjen. U konkretnom slučaju tužitelja, sudjelovanje u vojnoj službi u ruskim vojnim aktivnostima u Ukrajini ili u vezi s njima – na bilo koji način - doista bi predstavljalo sudjelovanje u ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i zločinima agresije. Pobijanom odlukom posebno se postupa protivno obvezama RH koje proistječu iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokolima br. 1,4, 6. i 7.(„Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 6/99. – pročišćeni tekst) (u nastavku teksta: EKLJP), kojima se posebno se štiti pravo na život (članak 2.), zabranjuje se mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje (članak 3.) koja zabrana je apsolutne prirode te se ne može ograničiti niti prema članku 15. stavku 2. EKLJP. Istom konvencijom također se štiti pravo na slobodu i sigurnost (članak 5.), zakonit sudski postupak i pravo na pošteno suđenje (članak 6.), pravo na poštivanje privatnog života (članak 8.), članak 13., te zabranu diskriminacije na bilo kojoj osnovi (članak 14.), kao i povrede članka 33. Konvencije o izbjeglicama iz 1951. kako je izmijenjena protokolima iz 1967. godine, te članka 4. Povelje o temeljnim pravima EU, kao i Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (preinačena) (tzv. Kvalifikacijska Direktiva).Tužitelj predlaže da mu sud odobri pravo na besplatnu pravnu pomoć, sukladno članku 52. stavku 4. i članku 60. ZMPZ, temeljem priloženog zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, danom na propisanom obrascu, iz kojeg proizlazi da on ne posjeduje dovoljna novčana sredstva niti stvari veće vrijednosti, te zadovoljava sve uvjete iz Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine", broj: 140/15.).
3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22-06/6781, URBROJ: 511-01-212-24-17 od 5. srpnja 2024. godine i tužitelju prizna azil u Republici Hrvatskoj, a podredno da tužitelju odobri supsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Nadalje, isti predlaže da sud utvrdi pravo tužitelja na boravak u Republici Hrvatskoj od dana dostave ove presude, te da istom odobri besplatnu pravnu pomoć. Pored toga, tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da pružatelju pravne pomoći odvjetnici Martini Grgec plati troškove pružene pravne pomoći, u roku 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik odbija kao netočne navode tužitelja koji se odnose na tužiteljeve obiteljske probleme. Naime, tužitelj je naveo daje njegov otac pio i sukobljavao se s njim i njegovom majkom te je iznosio kontradiktorne izjave o mogućnostima postojanja navedenih sukoba. Prilikom uzimanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (26. pitanje) tužitelj je naveo da je njegov otac negdje u Rusiji i kako nema nikakvog kontakta s njime, dok je kasnije (46. pitanje zapisnika) naveo daje imao problema s ocem i rođacima s očeve strane, sa čime je suočen. Kao objašnjenje kontradiktornosti, tražitelj je naveo da dok nije otišao u Tursku i Europu živio je u Čečeniji te je i njegov otac također tamo živio i nije putovao po Ruskoj Federaciji. S obzirom na to da su tužiteljevi obiteljski problemi razlozi privatne naravi, oni kao takvi ne predstavljaju osnovu za razmatranje međunarodne zaštite. Vezano za strah od mobilizacije i prisilnog slanja u rat u Ukrajinu, prema vlastitom iskazu tužitelj nije dobio poziv za reguliranje vojne obveze dok je bio u Ruskoj Federaciji, nego mu je majka javila daje dobio poziv kada je otišao u Tursku. S obzirom na to da tužitelj nije regulirao vojnu obvezu i da ne posjeduje vojnu knjižicu, tužitelj je upitan zbog čega bi vojne vlasti njega tražile, objasnio je da u Čečeniji svi znaju da te mogu poslati na ratište bez obzira na služenje vojne obveze i vojnu obuku, jer tamo vladaju neki drugi zakoni. Vezano za navode o ciljanoj zemlji Europske unije, tužitelj je i sam na saslušanju izjavio da je htio otići u Austriju kao ciljanu zemlju, te je nakon izražene namjere za međunarodnu zaštitu otišao iz Republike Hrvatske i nastavio svoj put ka ciljanoj zemlji Europske unije, može se zaključiti kako zloupotrebljava institut međunarodne zaštite u svrhu sekundarne migracije prema ciljanoj zemlji Europske unije. Nadalje, tuženik moli da se u slučaju žalbe postupi sukladno članku 50. stavku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao lex specialis, kojim je propisano da žalba na prvostupanjsku odluku Upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja. Takvo rješenje zauzeo je i Visoki upravni sud u presudi, Poslobni broj: Usž-4354/19-3 od 26. kolovoza, u sporu koji je pokrenuo SMŽC, državljanin Republike Irak. 5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku114. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.
6. Tijekom postupka provedeno je saslušanje tužitelja, kao stranke u postupku, te je izvršen uvid u cjelokupni spis predmeta, kao i spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22-06/6781, URBROJ: 511-01-212-24-17 od 5. srpnja 2024. godine (stranica 42-47 spisa), zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći od 17. srpnja 2024. godine (stranica 48-49 spisa), iskaz tužitelja (stranica 85-87 spisa), zapisnik od 19. siječnja 2024. godine povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu, zapisnik od 16. svibnja 2023. godine povodom zaprimanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, izjavu o imovinskom stanju tražitelja međunarodne zaštite od 16. svibnja 2023. godine, obavijest o vraćanju tužitelja sukladno dublinskom postupku od 25. travnja 2023. godine, potvrdu o izraženoj namjeri za podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj od 21. studenog 2022. godine, te službenu bilješku o izraženoj namjeri za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu od 20. studenog 2022. godine.
7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 5. srpnja 2024. godine, kojim se točkom I. izreke odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kojeg je podnio ĐM, rođen **.**.1996. u mjestu Komsolmoskij, Ruska Federacija, državljanin Ruske Federacije, dok je točkom II. izreke u roku od 8 dana od dana izvršnosti ovog rješenja ĐM dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP), jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a. Naime, ĐM (u daljnjem tekstu tražitelj) je dana 20. studenog 2022. godine u Policijskoj upravi karlovačkoj, Postaji granične policije Cetingrad izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, te je istog dana smješten u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41 (u daljnjem tekstu Prihvatilište). Uvidom u službenu bilješku od 24. studenog 2022. godine, KLASA: UP/I-216-03/22-06/6781, utvrđeno je da je tražitelj dana 21. studenog 2022. godine napustio Prihvatilište nakon čega se više nije vratio, niti je prijavio novo boravište u zakonski određenom roku. Tražitelj je vraćen u Republiku Hrvatsku po dublinskom postupku dana 3. svibnja 2023. godine, te je dana 3. svibnja 2023. godine podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. Tražitelj u bitnome navodi da traži međunarodnu zaštitu zbog problema s ocem i rođacima po očevoj liniji. Otac je puno pio i maltretirao tražitelja i ostale članove njegove obitelji na način da je tukao tražiteljevu majku pri čemu ih je nekoliko puta izbacio iz stana. Tražitelj se žalio rođacima, no oni nisu reagirali zbog čega tražitelj nije mogao napustiti zemlju, jer su majka i sestra živjele s ocem, ali kada su se roditelji rastali mogao je mirno otići iz zemlje. Također je naveo da su ga organi vlasti nekoliko puta odveli u policijsku postaju i trudili se da preuzme krivnju za narkotike, iako tražitelj nikada nije imao kontakt s drogom. Nadalje, kao jedan od razloga napuštanja zemlje podrijetla navodi i mobilizaciju, jer dok je tražitelj bio u Turskoj, majka mu je javila da je s pozivom dolazio policajac zadužen za njihov okrug, te kada je saznao da je tražitelj napustio zemlju otišao je, ali ne zna da li je poziv ostavio rođacima ili ga je uzeo sa sobom. Tražitelj je legalno ušao u Republiku Hrvatsku 19. studenog 2022. godine, te je dana 21. studenog 2024. godine (2022.) napustio Republiku Hrvatsku i otišao u Austriju. Iz Austrije je vraćen po dublinskom postupku dana 3. svibnja 2023. godine. Temeljem kriterija za određivanje države članice odgovorne za ispitivanje zahtjeva za međunarodnom zaštitom Republika Hrvatska je prihvatila odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu temeljem članka 3. stavka 2. Uredbe (EU) 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća. U konkretnom slučaju, tražitelj posjeduje putnu ispravu podaci s koje korespondiraju tražiteljevim izjavama u postupku, stoga je za potrebe postupka prihvaćena materijalna činjenica koja se odnosi na identitet i državljanstvo. Tražitelj je naveo da je napustio zemlju podrijetla zbog obiteljskih problema, jer je otac pio i sukobljavao se s njim i njegovom majkom. Vezano za tražiteljeve probleme s ocem, tražitelj je iznosio kontradiktorne izjave. Tražitelj je naveo mobilizaciju kao još jedan razlog napuštanja zemlje podrijetla objašnjavajući da upravo A zbog nacionalne pripadnosti šalju na ratište i da je tako bilo i u ratu sa Sirijom, a tako je i sada u Ukrajini. Prema vlastitom iskazu, tražitelj nije dobio poziv za reguliranje vojne obveze dok je bio u Ruskoj Federaciji, ali mu je majka javila da je dobio poziv kada je otišao u Tursku. S obzirom na to da nije regulirao vojnu obvezu i da ne posjeduje vojnu knjižicu, tražitelj je upitan zbog čega bi vojne vlasti njega tražile, pri čemu je objasnio da u Čečeniji svi znaju da te mogu poslati na ratište bez obzira na služenje vojne obveze i vojnu obuku, jer tamo vladaju neku drugi zakoni. S obzirom na to da tražitelj nije regulirao vojnu obvezu i da nema vojnu knjižicu, malo je vjerojatno da bi bio poslan na ratište u Ukrajinu, jer nema vojno iskustvo. Uvidom u službena izvješća, utvrđeno je da se mobilizacija koja je provedena u Rusiji 21. rujna 2022. godine, zove „djelomična“ iz razloga jer se primjenjuje samo na one ruske državljane koji su prethodno služili u ruskim vojnim snagama i stekli jedinstvene vojne vještine, kao što su strijelci, tenkisti, topnici, vozači i vozači-mehaničari. Budući da tražitelju nije dostavljen poziv za regrutaciju ili mobilizaciju, njegov strah od mobilizacije je subjektivni strah koji nije pokrijepljen objektivnim činjenicama. Sukladno prethodno navedenim izvješćima, može se zaključiti kako tražitelju poziv nije dostavljen niti uručen.Tražitelj je izjavio da je prije nekih šest godina u nekoliko navrata bio pritvaran, ne sjeća koliko puta, no misli da je bilo više od tri puta. Upitan zbog čega je bio pritvoren, objasnio je da im nije bio potreban nikakav poseban razlog. Nadalje, tražitelj je naveo na zahtjevu da je policija izvršila pretres stana kada je drugi puta odveden u policijsku postaju. Na saslušanju je objasnio kako je netko javio policiji da trguje narkoticima, a da se njegova baka bavi predviđanjem budućnosti, što je zakonom zabranjeno, te su oni došli i napravili pretres stana kako bi vidjeli što je u stanu. Nakon pretresa, prema vlastitim navodima tražitelja, njegovu baku su stavili u podrum i ona se morala javno ispričati, te je puštena nakon što je za nju plaćeno 600 eura. Tražitelj ničim nije pokrijepio svoje navode o pretresu njegovog mjesta boravka, te o tome ne posjeduje nikakve konkretne dokaze.Prije napuštanja zemlje podrijetla tražitelj nije imao problema s državnim vlastima u Rusiji te nikada nije bio kažnjavan ili tužen, a svoje navode o pritvaranju i o pretresu nije učinio vjerojatnim.S obzirom na sve prethodno navedene kontradiktornosti, te budući da tražitelj nije potkrijepio svoje navode da će biti pozvan u rat, ova materijalna činjenica nije prihvaćena kao vjerodostojna. Nadalje, tražitelj je i sam izjavio da u zemlji podrijetla nije bio kažnjavan ili tužen, pri čemu je iznosio kontradiktorne tvrdnje o pritvaranju, te ničim nije pokrijepio svoje navode o pritvaranju i pretresu. Osim toga, prema vlastitim navodima tražitelja, nije bio izložen mučenju, maltretiranju ili fizičkom nasilju. Tražitelj nije bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla te nije utvrđeno da bi povratkom u zemlju mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde. Zemlju podrijetla je napustio legalno služeći se vlastitom putovnicom, te nije imao nikakvih problema prilikom napuštanja Ruske Federacije. S obzirom na to da tražitelj nije dobio poziv za mobilizaciju, neznatna je mogućnost da bi u slučaju povratka mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde. Budući da je tražitelj odmah nakon izražene namjere za međunarodnu zaštitu otišao iz Republike Hrvatske i nastavio svoj put prema drugoj zemlji Europske unije i da je na saslušanju izjavio da je htio otići Austriju kao ciljanu zemlju, tuženik zaključuje da zloupotrebljava institut međunarodne zaštite u svrhu sekundarne migracije prema ciljanoj zemlji Europske unije. Analizom izjava tražitelja koje su ocijenjene vjerodostojnima, nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. U tražiteljevim navodima nije utvrđeno postojanje prethodnog proganjanja niti pritisaka i prijetnji koji bi prerasli u proganjanje, a njegov je strah subjektivan. Zaključuje se da nema dokaza da su tražiteljev život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u zemlji podrijetla zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, odnosno da bi mu život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u slučaju povratka, s obzirom na to da tražitelja u zemlji podrijetla nitko nije proganjao i da je bez problema napustio zemlju podrijetla. Prilikom utvrđivanja postoji li stvarni rizik da će stranac povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, treba razmotriti opće stanje u toj zemlji, kao i konkretne okolnosti u kojima se tražitelj nalazi. Utvrđujući osobne okolnosti tražitelja, nisu nađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtnom kaznom ili smaknućem, kao niti da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Također nije utvrđeno postojanje ozbiljne i individualne prijetnje tražiteljevom životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Slijedom navedenog, utvrđeno je da tražitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite navedene u članku 20. i uvjete za priznavanje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te je valjalo, sukladno članku 38. stavku 1. točki 3. odlučiti kao u točki 1. izreke rješenja.
8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da je u upravnom postupku utvrđeno da tražitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite navedene u članku 20. i uvjete za priznavanje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te je valjalo, sukladno članku 38. stavku 1. točki 3. odlučiti kao u točki 1. izreke pobijanog rješenja. Naime, nije vjerodostojan navod tužitelja da su njegovi obiteljski problemi vezano uz nasilnog oca povezani sa nemogućnošću efikasne zaštite od istih u zemlji podrijetla, u kojoj zbog političkih, nacionalnih, vjerskih razloga, te razloga pripadnosti određenoj društvenoj skupini ne postoji volja za pružanjem zaštite, budući da je tužitelj u svom iskazu naveo da opisano ponašanje oca ukućani nisu prijavili nadležnim tijelima (jer se to ne smije u Čečeniji). Nadalje, budući da tražitelju nije dostavljen poziv za regrutaciju ili mobilizaciju, njegov strah od mobilizacije je subjektivni strah koji nije pokrijepljen objektivnim činjenicama. S obzirom na to da tražitelj nije regulirao vojnu obvezu i da nema vojnu knjižicu, malo je vjerojatno da bi bio poslan na ratište u Ukrajinu, jer nema vojno iskustvo. Isti je vadio putovnicu u 1. mjesecu 2022. godine, kad mu je rečeno da bi se trebao registrirati u vojnu evidenciju, ali da ga neće zvati na služenje vojnog roka. Tužitelj je iz Čečenije krenuo u 10. mjesecu 2022. godine, a prije toga je vodio sporove na sudu, te je time bio dostupan državnim tijelima. U Austriji je tužitelj imao psihičkih problema i to sa stresom i depresijom. To se radilo o teškom obliku, pa tužitelj prilikom saslušanja pokazuje lijevu podlakticu gdje se vide rezovi, budući da se tužitelj u Austriji bojao da će ga deportirati i da će završiti u ratu. Međutim, ističe da to nema nikakvih posljedica na njegovo današnje psihičko stanje, s time da se u zadnje vrijeme kod tužitelja pojavio stres i depresija. Prije napuštanja zemlje podrijetla tražitelj nije imao problema s državnim vlastima u Rusiji te nikada nije bio kažnjavan ili tužen, a svoje navode o pritvaranju i o pretresu nije učinio vjerojatnim. Utvrđujući osobne okolnosti tražitelja, nisu nađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtnom kaznom ili smaknućem, kao niti da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Tužitelj nije bio niti u jednoj političkoj stranci, niti je bio politički aktivan. U Čečeniji nadležna državna tijela ne znaju gdje se tužitelj trenutno nalazi, ali tužitelj smatra da kad bi se vratio, državna tijela bi znala gdje je on bio. Naime, provjerom telefona bi se moglo znati gdje je tužitelj bio, jer je tamo služba FSB ažurna i dobro radi, pa je to moguće.
9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.
10. Točka II. izreke presude temelji se na članku 8. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine", broj: 140/15. i 155/22.). Naime, odluka o besplatnoj pravnoj pomoći tužitelja proizlazi iz Izjave o imovinskom stanju tužitelja kao tražitelja međunarodne zaštite od 16. svibnja 2023. godine, odnosno činjenice da isti ne raspolaže novčanim sredstvima ili stvarima, odnosno ne posjeduje novčana sredstva i imovinu (osim mobitela), te nije u mogućnosti za vrijeme boravka u RH doći do takvih sredstava. Osim toga, isti ne ostvaruje prihode. Navedeno proizlazi i iz priloženog zahtjeva za odobravanjem besplatne pravne pomoći od 17. srpnja 2024. godine, s time da za točnost podataka iz tih zahtjeva tužitelj snosi materijalnu i kaznenu odgovornost.
11. Točka III. izreke temelji se na članku 9. Pravilnika, pa dosuđeni trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 1.875,00 eura, obuhvaća sastav tužbe – 500,00 eura, sastav podneska od 14. listopada 2024. godine – 500,00 eura, zastupanje na ročištu dana 25. listopada 2024. godine – 500,00 eura, te PDV – a – 375,00 eura.
U Zagrebu 8. studenog 2024. godine
Sudac:
Ivan Levak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Odvjetnica Martina Grgec, [adresa] Zagreb, Bukovečka cesta 51
2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, [adresa] Zagreb, Ilica 335
3. U spis
