REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1373/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Tini Jakupak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, zastupano po punomoćniku Miri Marinoviću, odvjetniku u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupano po punomoćniku Kruni Kneževiću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate (VPS: 9.285,11 EUR), nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave 03. listopada 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, s objavom 08. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3207169763/06 sklopljenog dana 07.08.2006. godine između EŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 2.635,11 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom:

- 0,54 EUR od 1.10.2006. do isplate

- 0,31 EUR od 1.11. 2006. do isplate

- 0,33 EUR od 1.4.2008. do isplate

- 6,19 EUR od 1.11.2008. do isplate

- 6,92 EUR od 1.1.2009. do isplate

- 7,92 EUR od 1.2.2009. do isplate

- 8,42 EUR od 1.3.2009. do isplate

- 7,22 EUR od 1.4.2009. do isplate

- 7,05 EUR od 1.5.2009. do isplate

- 5,18 EUR od 1.6.2009. do isplate

- 3,53 EUR od 1.7.2009. do isplate

- 4,17 EUR od 1.8.2009. do isplate

- 5,42 EUR od 1.9.2009. do isplate

- 4,71 EUR od 1.10.2009. do isplate

- 4,01 EUR od 1.11.2009. do isplate

- 5,60 EUR od 1.12.2009. do isplate

- 7,10 EUR od 1.1.2010. do isplate

- 8,69 EUR od 1.2. 2010. do isplate

- 8,26 EUR od 1.3. 2010. do isplate

- 10,94 EUR od 1.4. 2010. do isplate

- 10,25 EUR od 1.5. 2010. do isplate

- 11,59 EUR od 1.6. 2010. do isplate

- 19,14 EUR od 1.7. 2010. do isplate

- 17,42 EUR od 1.8. 2010. do isplate

- 23,87 EUR od 1.9. 2010. do isplate

- 20,47 EUR od 1.10.2010. do isplate

- 17,91 EUR od 1.11.2010. do isplate

- 25,69 EUR od 1.12.2010. do isplate

- 30,50 EUR od 2.1.2011. do isplate

- 27,01 EUR od 1.2. 2011. do isplate

- 27,52 EUR od 1.3. 2011. do isplate

- 25,02 EUR od 1.4. 2011. do isplate

- 25,79 EUR od 1.5. 2011. do isplate

- 34,30 EUR od 1.6. 2011. do isplate

- 35,50 EUR od 1.7. 2011. do isplate

- 45,35 EUR od 2.8. 2011. do isplate

- 41,25 EUR od 1.9. 2011. do isplate

- 35,95 EUR od 1.10. 2011. do isplate

- 35,81 EUR od 1.11. 2011. do isplate

- 35,23 EUR od 1.12. 2011. do isplate

- 37,15 EUR od 1.1.2012. do isplate

- 39,27 EUR od 1.2.2012. do isplate

- 39,34 EUR od 1.3.2012. do isplate

- 38,01 EUR od 1.4.2012. do isplate

- 38,55 EUR od 1.5.2012. do isplate

- 39,34 EUR od 1.6.2012. do isplate

- 38,48 EUR od 1.7.2012. do isplate

- 38,56 EUR od 1.8.2012. do isplate

- 37,77 EUR od 1.9.2012. do isplate

- 36,31 EUR od 1.10.2012. do isplate

- 38,09 EUR od 1.11.2012. do isplate

- 37,86 EUR od 10.12.2012. do isplate

- 1.518,30 EUR od 11.12.2012. do isplate

po stopi koja je do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate; od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 2.014,74 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od kn 554,92 / EUR 73,65 s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zateznom zakonskom kamatom te se tuženikov prigovor radi prijeboja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2023. navodi da je tuženik 7. kolovoza 2006. sklopio sa korisnikom kredita, EŽ, Ugovor o kreditu broj: 3207169763/06 kojim je tuženik korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15750,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju za CHF banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U predmetnom Ugovora o kreditu ugovorena je za korisnika kredita obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Ugovorom o cesiji od 7. lipnja 2023., Ustupitelj (EŽ) je kao korisnik kredita prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, na ovdje tužitelja kao Primatelja (Druga fundacija SPV d.o.o.). Iz Ugovora o cesiji vidljivo je da Ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbine na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te slijedom navedenog tužitelj ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, a što pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi korisnik kredita bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Kako je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku korisnik kredita preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta u ukupnom iznosu koji će se naknadno utvrditi uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, to tužitelj tužbom potražuje navedeni iznos od tuženika, a sve kada se probavi ukupna dokumentacija od tuženika. U prilog tužbi dostavljen je Ugovor o namjenskom kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik, a prije upuštanja u raspravljanje, ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako je to propisano odredbom čl. 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), pa predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju ispraviti odnosno dopuniti tužbu na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, a podredno odbaciti tužbu. Tuženik nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer tuženik nema evidentirano da je ugovor o kreditu sklopio sa MŽ, kako to u tužbi navodi tužitelj. Tužitelj kao Primatelj i korisnik kredita kao Ustupitelj navodno su sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (dalje u tekstu: Ugovor o cesiji), a koji tužitelj niti prednik tužitelja do sada nisu dostavili tuženiku, pa tako niti uz ovu tužbu. Tražbina koju tužitelj potražuje ovom tužbom nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita jer prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora, u ovom konkretnom slučaju iz Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita i tuženika su strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) i zbog toga nisu prenosiva, dok je tužitelj istovremeno pravna osoba, trgovačko društvo registrirano za naplatu potraživanja te stoga nije niti može biti potrošač u smislu članka 3. stavka 1. ZZP/07, odnosno u smislu članka 5. stavka 1. ZZP/14. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, dok zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je korisnik kredita vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik se poziva na odluke Suda Europske unije u predmetima C-81/19 od 9. srpnja 2020. i C-243/20 od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021, kojom je utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Tuženik ističe kako su korisniku kredita bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva, te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja). Nadalje korisniku kredita su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a korisnik kredita je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi korisnik kredita mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika korisnik kredita je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, korisnik kredita i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na neodređene iznose tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., dalje ZOO), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. Od isprava dostavlja: sudsku praksu hrvatskih sudova, Ustavnog suda RH, odluke Suda EU, dopis tuženika od srpnja 2023., izvod iz edukacijskog materijala.

3. Tužitelj u podnesku od 20. listopada 2023. očitovao se na tuženikove navode iz odgovora na tužbu. Tužitelj se protivi svim prigovorima tuženika. U odnosu na stupnjevitu tužbu tužitelj navodi da je obavijest o prijenosu tražbine od tuženika zahtijevao i da mu preda cjelokupnu dokumentaciju potrebnu za postavljanje tužbenog zahtjeva u ovom predmetu, ali tuženik zahtjevu nije udovoljio. Iz navedenog razloga tužitelj je postavio stupnjevitu tužbu. U odnosu na aktivnu legitimaciju tužitelj smatra da ista proizlazi iz Ugovora o kreditu i Ugovora o ustupu potraživanja. U predmetnom postupku radi se o tražbini koja je utemeljena na stjecanju bez osnove, a do kojeg je došlo postupanjem sukladno ništetni odredbama Ugovora o kreditu. Vezano za status potrošača tužitelj navodi da se utvrđuje uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg je vidljiva namjena za koju je korisnik kredita kao fizička osoba s tuženikom zaključio ugovor o kreditu te nije vidljivo kako je navedeni ugovor zaključio u poslovne svrhe. Tužitelj smatra da ima status potrošača prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o bankama. Tužitelj se također očituje i analizira brojnu sudsku praksu hrvatskih sudova i Suda EU. Protivi istaknutom prigovoru zastare. U prilog podnesku dostavlja: Obavijest od 7. lipnja 2023., Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (Cesija) od 7. lipnja 2023., Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 7. lipnja 2023. Podneskom od 24. siječnja 2024. tužitelj u biti ponavlja ranije iznesene navode kada se očituje na prigovore tuženika.

4. Tuženik u podnesku od 22. siječnja 2024. ponavlja navode i prigovore iz odgovora na tužbu. Dostavlja daljnje odluke hrvatskih sudova, Suda EU, znanstveni članak. Podneskom od 15. ožujka 2024. tužitelj ističe prigovor radi prebijanja – manje plaćeni iznos s osnove tečaja.

5. Uz podnesak od 19. ožujka 2024. tužitelj je dostavio dodatnu dokumentaciju: pregled promjena kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. od 29. travnja 2021. po kreditu broj 7103253377, pisane izjave svjedoka EŽ, ĆŽ, FŽ, prijepis otplate kredita, prometi po kreditu. Uz podnesak od 20. ožujka 2024. tužitelj je prigovorio procesnom prigovoru radi prijeboja i u osnovu i u visini iz razloga jer je tuženik bio nepošteni stjecatelj.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave u spisu citirane u točkama 1. – 5. ovog obrazloženja, te je izveo dokazni prijedlog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije i saslušao svjedoke. Druge dokaze stranke nisu predlagale odnosno na ročištu održanom 3. listopada 2024. tužitelj je povukao dokazne prijedloge saslušanjem svjedoka ĆŽ i NŽ, te izjavio da nije potrebno usmeno saslušati vještaka s čime se usuglasio i tuženik.

7. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/1, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Tužitelj tužbom zahtijeva isplatu neutvrđenog iznosa, kao i utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ugovora o kreditu. Podneskom od 10. lipnja 2024., nakon provedenog financijskog vještačenja postavio je određen tužbeni zahtjev tako da sada zahtijeva (iz iste činjenične i pravne osnove) isplatu iznosa od 2.635,11 EUR. Naime, na okolnost visine (preplaćenih iznosa) sud je proveo financijsko vještačenje pa tužitelj, koji nema stručnih znanja, prema ocjeni ovoga suda nije niti mogao prije provedenog vještačenja znati točan iznos koji je isplaćen na temelju ništetne valutne klauzule. Kako se ovdje ne radi o preinaci tužbe određivanjem tužbenog zahtjeva, to sud nije posebno odlučivao o tome.

9. Predmet spora jest zahtjev za isplatu iznosa od 2.635,11 EUR na ime stečenog bez osnova, a koji iznos je EŽ pretplatio tuženiku po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu broj 3207169763/06 o valutnoj klauzuli od 7. kolovoza 2006. te utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi.

10. Nije sporno da je 7. kolovoza 2006. tuženik sklopio s EŽ Ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju stana u [adresa] (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit za adaptaciju stana u protuvrijednosti od 15750,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.

11. Nisu osnovani tuženikovi prigovori kojima tuženik upire da korisnik kredita nije Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita fizička osoba (bez naznake da se radi o fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost) pa se radi o potrošaču u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, dalje: ZZP/07), kojom je propisano da je „potrošač“ svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. S druge strane, tuženik je pri sklapanju ugovora imao svojstvo trgovca jer se radi o financijskoj instituciji u čiji redoviti predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Osim toga, iz pisanih i usmenih iskaza svjedoka EŽ, korisnika kredita, i FŽ i pisanog iskaza ĆŽ, kojima je sud povjerovao kao istinitima, a EŽ je bio i prisutan pri pregovorima oko sklapanja predmetnog ugovora, proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen radi adaptacije stana, koji je korišten za stanovanje.

12. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine od 7. lipnja 2023., koji je sklopljen između EŽ (ustupitelja) i tužitelja (primatelja), utvrđeno je da je EŽ ustupio tužitelju novčanu tražbinu koju ima prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Ugovorom je određeno da primatelj ima prema tuženiku ista prava koja je imao ustupitelj prema tuženiku do trenutka ustupanja, te se ustupom glavne tražbine na primatelja prenose i sva sporedna prava, uključujući i dospjele, a neisplaćene kamate.

13. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tražbina iz Ugovora o kreditu prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika ispunjenje te tražbine, te u tom dijelu nisu osnovani tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije.

14. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i dr. – dalje u tekstu: ZOO/05) je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina korisnika kredita strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja potrošača sukladno odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP- a, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, a niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Navedeno znači da novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (Ugovora o kreditu) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, pa se i u odnosu tužitelja, kao primatelja te tražbine, i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

16. Europski sud je također zauzeo takvo pravno stajalište u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) navodeći da: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Nadalje, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

18. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, pa je time Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Zagrebačke banke d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 1. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

20. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

22. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik – korisnik kredita. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

24. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

25. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili korisnik kredita i tuženik. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 7. kolovoza 2006. dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

26. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to je ovaj sud vezan tom odlukom. S druge strane, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, utvrdio da tuženik u odnosu na konkretnog potrošača nije dokazao da se o spornoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, odnosno da su korisnici kredita predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe kako bi ona mogla donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju joj je trebao pružiti upravo tuženik jer na navedene okolnosti nije predlagao izvođenje dokaza, pa se stoga zauzeta pravna stajališta o ništetnosti navedenih odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, ovdje tuženika, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu. Tuženik je na tu okolnost predlagao dokaze uvidom izvod iz edukacijskog materijala koji je dostavljen svim službenicima tuženika, navodeći da je u njemu sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenta prilikom sklapanja ugovora s valutnom klauzulom, kao i odluke drugih sudova, a što prema stajalištu ovoga suda nisu adekvatna dokazna sredstva za odlučnu činjenicu obaviještenosti konkretnog korisnika kredita o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje novčane obveze korisnika kredita. Na ročištu održanom 3. listopada 2024. tuženik je izjavio, na poseban poziv i upit suda, da ne raspolaže s podacima prebivališta bankarskih službenika koji su predloženi da se saslušaju kao svjedoci. Stoga sud zbog navedenog razloga nije proveo dokaz saslušanjem bankarskih službenika.

27. Tužbeni zahtjev kao postavljen u tužbi nije bio određen. Suprotno tuženikovim navodima, tužitelj u podnesku od 10. lipnja 2024. nije preinačio tužbu. Tužbeni zahtjev kakav je bio postavljen u tužbu nije bio određen i o takvom tužbenom zahtjevu se nije niti moglo meritorno odlučivati, već bi sud bio dužan sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev. Ako tužitelj i sam, bez poziva suda, naknadno postavi određeni tužbeni zahtjev, navodeći konkretan novčani iznos koji potražuje, tada se ne radi o preinaci tužbe, već o tome da tužitelj po prvi puta postavlja određeni tužbeni zahtjev.

28. Visina potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnova valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule utvrđena je financijskim vještačenjem. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznose 2.635,11 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate do dana prijevremene otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 70,43 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.564,69 EUR.

29. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je sačinjen obrazloženo i stručno, dok u nalazu i mišljenju nije bilo proturječnosti i nedostataka koje bi bilo potrebno otkloniti.

30. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi (čl. 324. st. 1. ZOO). Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala, slijedom čega je ovaj sud ocijenio da je osnovan zahtjev za isplatu iznosa od 2.635,11 EUR, s obzirom na to da je vještačenjem utvrđeno da je korisnik kredita pretplatio iznos koji potražuje u ovom postupku. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO- a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule, to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Zbog toga sud nije uzeo u obzir negativne razlike. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer je tuženik nepošteni stjecatelj. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st.

1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita. Korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita), ne od ovdje tužitelja. Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita (ne prema ovdje tužitelju), za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje od korisnika kredita. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao prema korisniku kredita. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO-a tuženika prema korisniku kredita.

31. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

32. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018., kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

33. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare). Nisu osnovani tuženikovi navodi da je u odnosu na preinačeni/određeni tužbeni zahtjev nastupila zastara s obzirom da tužitelj nije preinačio tužbu (vidi točku 27. obrazloženja).

34. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 1. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje od 1. siječnja 2008. prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

35. Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa). Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

36. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podneska od 20. listopada 2023. i 10. lipnja 2024. svaki u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, sastava podnesaka od 24. siječnja 2024., 20. ožujka 2024., 28. ožujka 2024., 18. srpnja 2024. jer se radi o ostalim podnescima budući da tužitelj u tom podnesku nije iznosio nikakve nove činjenice svako u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, za ročište od 21. ožujka 2024. i 3. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 1200,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 eura, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 139,30 EUR i trošak pisanih iskaza svjedoka za ovjeru 3 puta po 6,32 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR pa ukupni priznati troškovi iznose 2.014,74 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Zagreb, 08. studenog 2024.

SUDAC

Tina Jakupak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od petnaest dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po pun – sp na presudu

2. tuženiku po pun

3. kal 30 dana