Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-3715/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja EZ, rođenog **.**.1977., u mjestu Achkoy Martan, u Čečenskoj Republici, Ruska Federacija, državljanin Ruske Federacije, smješten u Prihvatilištu za tražitelje azila na adresi [adresa], kojega zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 25. listopada 2024., u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 8. studenog 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/24-06/11517, URBROJ: 511-01-212-24-5 od 2. kolovoza 2024. godine.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati opunomoćenici Martini Grgec, odvjetnici u Zagrebu, Bukovečka cesta 51, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.875,00 eura, a u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se tužitelj s prijedlogom za odgodnim učinkom tužbe do pravomoćnog okončanja upravnog spora.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 29. kolovoza 2024. godine protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/24-06/11517, URBROJ: 511-01-212- 24-5 od 2. kolovoza 2024. godine, kojim se odbacuje naknadni zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj koji je podnio SZ, rođen **.**.1977. u mjestu Achkhoy Martan u Čečenskoj Republici, Ruska Federacija, državljanin Ruske Federacije, kao nedopušten.

2. Tužitelj u tužbi navodi da pobijano rješenje osporava u cijelosti. Razlozi podnošenja tužbe su: pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, bitna povreda postupovnih pravila, a uslijed čega i pogrešna primjena materijalnog prava. Naime, u obrazloženju pobijanog rješenja o odbacivanju naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu u bitnome je zaključeno, da tužiteljev naknadni zahtjev za međunarodnu zaštitu nije dopušten, navodeći da u konkretnom slučaju: tražitelj međunarodne zaštite, nakon izvršne odluke kojoj je odbijen njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu, u naknadnom zahtjevu nije iznio nove relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a koje bi bile od utjecaja na ispunjavanje uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, pa je naknadni zahtjev odbačen sukladno članku 43. stavku 2., u vezi članka 47. stavka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti doneseno osporavano rješenje. Tužitelj je uz naknadni zahtjev priložio pisanu izjavu, te uputio na dokaze (video snimke) koje je pokazao tuženiku i koji su javno dostupni, a iz kojih proizlazi dopuštenost i osnovanost naknadnog zahtjeva tužitelja kao i osnovanost straha tužitelja, a koja izjava i dokazi uopće nisu spomenuti u obrazloženju osporavanog rješenja, a time niti ocijenjeni, na štetu tužitelja, a da jesu, bila bi donesena drugačija odluka. Prema članku 24. stavku 1. točki 1. ZMPZ, osnovani strah od proganjanja ili stvarni rizik od trpljenja ozbiljne nepravde može se temeljiti na događajima koji su se dogodili nakon što je tražitelj napustio zemlju podrijetla. Obveza utvrđenja svih relevantnih činjenica proizlazi iz odredbe članka 8. Zakona o općem upravnom postupku (načelo materijalne istine) a nije uzeta u obzir niti odredba članka 24. ZMPZ (načelo „sur place“), te nisu ispitane okolnosti aktualnog stanja u zemlji podrijetla. Država podrijetla tužitelja ne može se smatrati sigurnom u smislu članka 44. stavka 1. ZMPZ. Tuženik nije utvrdio nikakve činjenice u odnosu na aktualno stanje u zemlji podrijetla, a što je bio dužan ocijeniti po službenoj dužnosti, obzirom na ocjenu pretpostavki za „sur place” izbjeglicu.Tako primjerice tuženik nije uzeo u obzir širenje ratnih aktivnosti, veće i nove potrebe za ljudskim kapacitetima te širenje ratnih aktivnosti na ruski teritorij, uz sve veće prijetnje za korištenje nuklearnog oružja i uključivanje drugih država u navedeni sukob. Iz niže izloženih izvješća o stanju u zemlji podrijetla jasno proizlazi: da se odbijenim tražiteljima azila po povratku iz zapadnih zemalja „gubi svaki trag” ili budu proganjani, mučeni, ubijeni; da se regrutacija, odnosno mobilizacija za rat u Ukrajini u cijelog Rusiji odvijala uz brojne nepravilnosti, prisile, ucjene i kao represivne mjere, posebice u Čečeniji odakle je tužitelj; da navedeni rat u Ukrajini Rusija vodi uz teška kršenja ljudskih prava i ratne zločine koje su činile ruske vojne snage, u kojem ratu su tisuće civila već ubijene, a brojni drugi mučeni, zlostavljani, seksualno napadnuti, oteti ili prisilno raseljeni. S obzirom na sve individualne okolnosti i niže izloženo stanje u zemlji podrijetla, kod tužitelja postoje svi elementi za rizik od proganjanja i/ili kažnjavanja. Objektivnu osnovanost straha trebalo je procjenjivati i u skladu sa člankom 24. ZMPZ (načelo „sur place”), obzirom da su se mnoge relevantne okolnosti u zemlji podrijetla dogodile nakon što je tužitelj napustio zemlju podrijetla. Nadalje, tužitelj ističe da ima pravo na besplatnu pravnu pomoć, sukladno članku 52. stavku 4. i članku 60. ZMPZ, s obzirom da temeljem izjave o imovnom stanju u upravnom postupku i zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, danom na propisanom obrascu, sukladno Pravilniku o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj: 140/15.) ne posjeduje dovoljna novčana sredstva, niti stvari veće vrijednosti. Slijedom toga, predlaže da Naslovni sud, temeljem odredaba naznačenog Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite u vezi sa člankom 96. ZMPZ, tužitelju odobri besplatnu pravnu pomoć i odluči da troškove pravne pomoći tužitelju u ovom postupka snosi Ministarstvo unutarnjih poslova, sukladno odredbama naznačenog Pravilnika, u visini prema troškovniku pružatelja pravne pomoći, te obzirom se punomoćnica tužitelja nalazi na Listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite.

3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/24-06/11517, URBROJ: 511-01-212-24-5 od 2. kolovoza 2024. godine, te tužitelju odobri besplatnu pravnu pomoć, koju snosi Državni proračun, s pozicije Ministarstva unutarnjih poslova. Nadalje, predlaže da sud nalaži tuženiku da pružatelju pravne pomoći odvjetnici Martini Grgec plati troškove pružene pravne pomoći, u roku 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

4. Nadalje, tužitelj predlaže da sud donese i rješenje da tužba ima odgodni učinak, do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora. Naime, sukladno članku 52. i 53. ZMPZ, izvršnošću osporavanog rješenja tužitelj gubi sva prava tražitelja međunarodne zaštite (osim prava na besplatnu pravnu pomoć). Dakle, između ostalog gubi pravo na boravak, smještaj, odgovarajuće materijalne uvjete prihvata i zdravstvenu zaštitu. Ako je tražitelj podnio tužbu koja sadržava zahtjev za odgodnim učinkom sukladno članku 51. stavku 2. ZMPZ, ima pravo na boravak do dostave presude o odgodnom učinku. Stoga je tužitelju za vrijeme trajanja ovog postupka, a svakako do održavanja rasprave radi saslušanja tužitelja u predmetu radi ocjene zakonitosti gore naznačenog rješenja, nužno osigurati pravo na boravak, smještaj i odgovarajuće materijalne uvjete prihvata. Nadalje, predložena odgoda izvršenja izričito je dopuštena sukladno članku 51. stavku 2. ZMPZ u vezi sa člankom 51. stavkom 1. točkom 4. ZMPZ, a nije protivna javnom interesu. U konkretnom slučaju, iako tužitelja u trenutku podnošenja tužbe zastupa punomoćnik-odvjetnik, ne može se presumirati da će tako biti i u vrijeme zakazivanja rasprava, a osim toga, punomoćnik-odvjetnik ne može biti saslušan kao stranka umjesto tužitelja, te izjave punomoćnika-odvjetnika ne mogu zamijeniti dokazni prijedlog saslušanja stranke osobno.

5. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, tuženik je također u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve potrebne dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenog Zakona. Uvidom u izvješća neovisnih i neprofitnih organizacija o sigurnosnoj situaciji u zemlji podrijetla utvrđeno je da u slučaju povratka u Rusku Federaciju tužitelju nije ugroženo pravo na život, niti će biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili bilo kakvoj diskriminaciji. U konkretnom slučaju se nije mogla primijeniti blagodat sumnje, budući da nije utvrđena opća vjerodostojnost u tužiteljevom iskazu, te izjave tužitelja nisu dosljedne i uvjerljive te su suprotne relevantnim specifičnim i općim informacijama. Tuženik moli da se u slučaju žalbe postupi sukladno članku 51. stavku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao lex specialis, kojim je propisano da žalba na prvostupanjsku odluku Upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja. Takvo rješenje zauzeo je i Visoki upravni sud u presudi, Poslovni broj: Usž-4354/19-3 od kolovoza 2020. godine.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 114. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

7. Tijekom postupka provedeno je saslušanje tužitelja, kao stranke u postupku, te je izvršen uvid u cjelokupni spis predmeta, kao i spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/24-06/11517, URBROJ: 511-01-212-24-5 od 2. kolovoza 2024. godine (stranica 9-10 spisa), zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći od 27. kolovoza 2024. godine (stranica 11-12 spisa), iskaz tužitelja (stranica 32 spisa), zapisnik od 31. srpnja 2024. godine povodom zaprimanja naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, izjavu o imovinskom stanju tražitelja međunarodne zaštite od 31. srpnja 2024. godine, potvrdu o registraciji ponovne namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu od 29. srpnja 2024. godine, presudu Upravnog suda u Zagrebu, Poslovni broj:

UsI-1967/2024-8 od 16. srpnja 2024. godine, rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22-06/6389, URBROJ: 511-01-212-23-15 od 12. veljače 2024. godine, te zapisnik od 26. travnja 2023. godine povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu ovdje tužitelja.

8. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 2. kolovoza 2024. godine, kojim se odbacuje naknadni zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj koji je podnio SZ, rođen **.**.1977. u mjestu Achkhoy Martan u Čečenskoj Republici, Ruska Federacija, državljanin Ruske Federacije, kao nedopušten. Naime, SZ je 29. srpnja 2024. godine u VI. policijskoj postaji Zagreb, Policijska uprava zagrebačka, izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 4. stavku 1. točki 13. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tražitelj je, sukladno članku 47. stavku 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, u izjavi na zapisnik 31. srpnja 2024. godine obrazložio naknadni zahtjev. U obrazloženju naknadnog zahtjeva navodi da ponovno podnosi zahtjev zbog mobilizacije od koje strahuje u Rusiji i kršenja zakona Ruske Federacije. Navodi da poziv za služenje vojske nije dobio, te kako su na Internetu dostupne informacije o prisilnom slanju u borbu u Ukrajinu, kao i mučenjima osoba koje ne žele ići u rat. Dakle, sukladno članku 47. stavku 1. točki 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, naknadni zahtjev podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nakon izvršne odluke kojom je prijašnji postupak odbijen sukladno članku 38. toga Zakona. Sukladno stavku 3. istog članka, naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite. Sukladno stavku 4. istog članka, dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje se na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku. Nadalje, stavak 6. istog članka propisuje da će se naknadni zahtjev odbaciti, ako se utvrdi da je nedopušten sukladno stavku 3. i 4. toga članka. Budući da se dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje na temelju sadržanih činjenica i dokaza u njegovom obrazloženju, a u svezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku, izvršen je uvid u spis predmeta Ministarstva unutarnjih poslova prethodnog zahtjeva EZ. Uvidom u spis predmeta, KLASA: UP/1-216-03/22-06/6389, utvrđeno je da je tražitelj podnio zahtjev 17. studenog 2022. godine. Kao razlog napuštanja zemlje podrijetla tražitelj je na svom prvom zahtjevu u bitnome naveo poziv u rat, a radi detaljnijeg izjašnjavanja o činjenicama i okolnostima, tražitelj je saslušan na zapisnik 26. travnja 2023. godine, prilikom čega je pojasnio da poziv za odlazak u rat nije dobio, već da je preko poznanika dobio informaciju da je njegovo ime na popisu imena ljudi koji će biti mobilizirani. Također je izjavio da nije služio vojni rok u Rusiji. Nakon provedenog postupka utvrđeno je da tražitelj međunarodne zaštite ne ispunjava pretpostavke iz članka 20. i članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. U rješenju od 12. veljače 2024. godine nije prihvaćena kao vjerodostojna materijalna činjenica da mu povratkom u Rusiju prijeti opasnost od mobilizacije. Tražitelj je protiv spomenutog rješenja pokrenuo upravni spor tužbom od 8. travnja 2024. godine. Upravni sud u Zagrebu presudom, Poslovni broj: Usl-1967/24-8 od 16. srpnja 2024. godine potvrdio je zakonitost donesenog rješenja i rješenje je postalo izvršno 24. srpnja 2024. godine. Tuženik dalje navodi da naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.

9. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da izjave tražitelja kako ponovno podnosi zahtjev zbog straha od mobilizacije pri povratku u Rusiju ne sadržavaju nove i relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti prethodne odluke. Tražitelj u naknadnom zahtjevu ponavlja svoje izjave iz prethodnog postupka, također navodeći da ne posjeduje materijalne dokaze koji potkrjepljuju njegove izjave. Dakle, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je tražitelj međunarodne zaštite podnio nedopušteni naknadni zahtjev, pa je isti trebalo odbaciti temeljem članka 47. stavka 6., a u svezi sa stavkom 3. i 4. ZMPZ, i to rješenjem prema članku 43. stavku 2. ZMPZ. Naime, pravomoćnom presudom Upravnog suda u Zagrebu, Poslovni broj: UsI-1967/2024-8 od 16. srpnja 2024. godine, odbijen je zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22-06/6389, URBROJ: 511-01-212-23-15 od 12. veljače 2024. godine, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Predmetno rješenje postalo je izvršno dana 24. srpnja 2024. godine, s time da je tužitelj izrazio ponovnu namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu dana 29. srpnja 2024. godine, a da članak 47. stavak 3. ZMPZ propisuje da naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite. Povodom ponovnog zahtjeva tužitelj je dana 31. srpnja 2024. godine dao svoj iskaz, prema kojem je Rusku Federaciju napustio zbog mobilizacije, te da ne treba gledati na zakone Ruske Federacije, jer je sam E u više navrata prekršio zakon. Nadalje, poziv za odsluženje vojske nije dobio tužitelj na ruke, te da postoje snimke i izjave na YouTube-u gdje ljudi iznose svoje događaje koji su im se dogodili u Čečeniji, kada su i na koji način prisiljeni boriti se u Ukrajini. Postoje izjave osoba koje su zatvarane, mučene strujom u zatvorima, posebno osobe koje nisu željele ići u rat u Ukrajinu. Prema presudi od 16. srpnja 2024. godine: "Tužitelj je tek u tužbi po prvi put istaknuo politički razlog zbog kojeg je napustio Rusiju, u vidu izričitog navoda da se protivi sudjelovanju Rusije u ratu. Međutim, s obzirom na utvrđene osobne okolnosti tužitelja, sud zaključuje da njemu ne prijeti nikakva opasnost od poziva u rusku vojsku, što znači da ne može imati objektivan osnovani strah od proganjanja zbog svog političkog mišljenja u Rusiji, odnosno da ne postoje objektivni i opravdani razlozi koji bi ukazivali na to da će se tužitelj povratkom u zemlju porijekla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde. Stoga je tuženik pravilno i zakonito ocijenio da ne postoje uvjeti za priznavanje azila iz članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, odnosno za priznavanje supsidijarne zaštite iz članka 21. ZMPZ-a. Tužitelj se neosnovano poziva na blagodat sumnje (članak 29. ZMPZ-a), jer iz nespornih činjenica njegove životne dobi i nepostojanja ikakve vojne obuke ne može proizlaziti mogućnost tužiteljevog naknadnog pozivanja u rusku vojsku, dok su njegovi navodi u vezi dobivanja informacija o tome da će biti mobiliziran pravilno ocijenjeni kao neuvjerljivi i time sasvim nevjerodostojni, s obzirom na to da se nije znao izjasniti niti o osobi od koje bi dobio tu navodnu informaciju, a Rusiju je napustio zakonito i bez ikakvih problema. Tužitelj se neosnovano poziva i na načelo sur-place (članak 24. ZMPZ-a), s obzirom na to da u konkretnom slučaju nisu utvrđene bilo kakve naknadne okolnosti u vezi stanja ljudskih prava u Rusiji i Čečeniji ili u vezi ponašanja tužitelja koje bi imale specifičnog utjecaja na njegov konkretan slučaj. Naprotiv, tuženik je u osporavanom rješenju argumentirano dokazao da je djelomična mobilizacija u Rusiji završena još 31. listopada 2022. godine i da vojni rok služe samo muškarci starosti do 27 godina života. Prema tome, tužitelj se u tužbi neosnovano poziva na svoje protivljenje ratu u kojem se nalazi Rusija, s obzirom na to da u ovom slučaju nije utvrđeno da bi tužitelj uopće na bilo koji način bio prisiljen sudjelovati u tom ratu. Stoga tužitelj neosnovano u tužbi opširno ukazuje na općenito stanje ljudskih prava u Rusiji, konkretno Čečeniji, po pitanju regrutacije i mobilizacije, jer na temelju svega utvrđenog uopće ne proizlazi da bi tužitelj u životnoj dobi od 46 godina i bez ikakvog vojnog iskustva na bilo koji način bio primoran sudjelovati u ratu, odnosno da bi bio pozvan na služenje vojnog roka ili čak upućen na ratište." Pri tome su uzete u obzir i okolnosti u zemlji podrijetla, koje su se dogodile nakon što je tužitelj napustio zemlju podrijetla. Glede novih činjenica tužitelj ističe u svom iskazu od 25. listopada 2024. godine da u Ruskoj Federaciji šalju nove ljude u rat i da ljude zaustavljaju na cesti i šalju na ratište. Tužitelj navodi da ako ga ne bi pokupili odmah na aerodromu, tada bi ga u prvoj grupi poslali na ratište, jer se one koji su napustili zemlju smatra izdajnicima Domovine. Osim toga, tužitelj je drugim rođacima rekao da je u Turskoj na liječenju, a sve zbog prisluškivanja. Članovi obitelji znaju da je u Hrvatskoj, a supruga mu je rekla da se ne vraća, da radi i nastavi se liječiti, s time da tužitelj ne šalje a niti prima novce od svoje obitelji u Čečeniji (žena i troje djece, otac, majka, brat i sestre).

10. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

11. Točka II. izreke presude temelji se na članku 8. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine", broj: 140/15. i 155/22.). Naime, odluka o besplatnoj pravnoj pomoći tužitelja proizlazi iz Izjave o imovinskom stanju tužitelja kao tražitelja međunarodne zaštite od 31. srpnja 2024. godine, odnosno činjenice da ista ne raspolaže novčanim sredstvima ili stvarima, odnosno ne posjeduje novčana sredstva i imovinu (osim mobitela), te nije u mogućnosti za vrijeme boravka u RH doći do takvih sredstava. Osim toga, ista ne ostvaruje prihode. Navedeno proizlazi i iz priloženog zahtjeva za odobravanjem besplatne pravne pomoći od 27. kolovoza 2024. godine, s time da za točnost podataka iz tih zahtjeva tužitelj snosi materijalnu i kaznenu odgovornost.

12. Točka III. izreke temelji se na članku 9. Pravilnika, pa dosuđeni trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 1.875,00 eura, obuhvaća sastav tužbe – 500,00 eura, sastav podneska od 14. listopada 2024. godine – 500,00 eura, zastupanje na ročištu dana 25. listopada 2024. godine – 500,00 eura, te PDV – a – 375,00 eura.

13. Sud nije prihvatio prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe, budući da isti nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz članka 42. stavka 2. ZUS-a. Naime, članak 51. stavak 2. ZMPZ propisuje da tužba može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, sukladno propisima kojima se uređuju upravni sporovi, osim u slučaju iz članka 41. stavka 1. točke 6. istog Zakona. Nadalje, članak 51. stavak 1. točka 3. ZMPZ propisuje da tužba podnesena u upravnom sudu odgađa izvršenje rješenja, osim u slučaju odbacivanja naknadnog zahtjeva sukladno članku 43. stavku 2. ovoga Zakona. Pri tome je potrebito naglasiti da je tužitelj saslušan u ovom upravnom sporu, a kako je isti zatražio u svom prijedlogu radi odgode izvršenja osporavanog rješenja, jer da je saslušanje tužitelja nužno za pravilnu ocjenu činjeničnog stanja u ovom postupku.

U Zagrebu 8. studenog 2024. godine

Sudac:

Ivan Levak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Martina Grgec, [adresa] Zagreb, Bukovačka cesta 51

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis