Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-1037/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Narančić, odvjetnica u Krapini, Trg Stjepana Radića 15, protiv tuženika OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Andreja Srednoselec Pintarić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o. u Zagrebu, Jukićeva ulica 36, radi predaje u suposjed, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Krapini poslovni broj P-95/2023-18 od 22. kolovoza 2024., 7. studenoga 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se žalbe tužitelja JČ kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Krapini poslovni broj P-95/2023-18 od 22. kolovoza 2024.
II. Odbija se zahtjev tuženice OČ za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 350,00 EUR (tri stotine pedeset eura).
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja suđeno je:
„I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Nalaže se tuženoj OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tužitelju SČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], preda u suposjed nekretninu koja u naravi predstavlja obiteljsku kuću u [adresa] na adresi [adresa], sagrađenoj na kat. čestici broj [katastarska čestica] upisana u zkul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženoj OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tužitelju SČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana".
II. Nalaže se tužitelju SČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknaditi tuženoj OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] parnični trošak u iznosu od 1.303,09 eura sa zateznom kamatom tekućom od 22. kolovoza 2024. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.”
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio dvije žalbe zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbama u bitnome navodi da kao suvlasnik predmetne nekretnine ima pravo na suposjed, da od 2018. godine ne živi na adresi predmetne obiteljske kuće već s majkom u njezinoj kući u [adresa], da je zabrana približavanja ovdje tuženici, koja mu je izrečena u predmetu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, Odjela za mladež broj Kzd-131/2019 ukinuta, a ukinut je i nadzor nad parničnim strankama u pogledu odnosa sa mldb. RČ, da od donošenja odluke u predmetu smetanja posjeda 2019. nije vršio nasilje u obitelji, da redovno održava susrete i druženja sa svojim mldb. sinom RČ, da tužena u ovom postupku nije dokazala da bi mldb. KČ imao ikakvih zdravstvenih posljedica na koje se poziva u odgovoru na tužbu i u iskazu. Također ističe da je predmetna nekretnina i njegov dom i jedina nekretnina, koju je sam gradio i za koju je zadužen plaćanjem slivnih voda, komunalnom naknadom i otplatom dužničko sudužničkog kredita.
3. Tuženica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika i zahtijeva naknadu troškova za sastavljanje tog podneska u iznosu od 350,00 EUR.
4. Žalbe tužitelja su neosnovane.
5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), kao ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi sadržajno ukazuje tužitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s razlozima odluke i sadržajem spisa.
6. Predmet spora je vlasnički zahtjev tužitelja (suvlasnika nekretnine) prema tuženici (posjednici) za predaju u suposjed obiteljske kuće u [adresa], sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].
7. Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da su na čk. br. 1263/9 k. o. [katastarska općina], kao suvlasnici upisani tuženica OČ u 4/5 dijela i tužitelj JČ u 1/5 dijela,
- da predmetna nekretnina tj. obiteljska kuća u kojoj su stranke stanovale sa svojom djecom, za njih predstavljala obiteljski dom do trenutka kada je tužitelj u kaznenom postupku proglašen krivim jer je u vremenu od 30. svibnja 2015. do 21. siječnja 2018. grubo zanemario svoje dužnosti podizanja djeteta te zlostavljao dijete, teško kršio propise o nasilju u obitelji i time člana obitelji doveo u ponižavajući položaj te drugome ozbiljno prijetio da će ga usmrtiti, čime je počinio dva kaznena djela protiv braka, obitelji i djece,
- da je brak stranaka razveden,
- da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka i da su stranke u toj nekretnini živjele sa svojom djecom nad kojom su ostvarivale roditeljsku skrb,
- da je tužitelju izrečena mjera opreza zabrane približavanja tuženoj na adresi na kojoj se nalazi obiteljska kuća i da je tužitelj udaljen iz obiteljske kuće nakon podnošenja kaznene prijave,
- da je malodobni KČ ostao živjeti s majkom u obiteljskoj kući tj. predmetnoj nekretnini nakon razvoda braka i nakon što je tužitelj dobio sigurnosnu mjeru zabrane približavanja tuženoj, kao i nakon pravomoćne kaznene presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, Odjela za mladež, poslovni broj Kzd-131/209-52. od 3. studenoga 2021.,
- da je brava na obiteljskoj kući promijenjena zbog malodobnog RČ, koji je sa tuženom ostao živjeti u obiteljskoj kući nakon donošenja kaznene presude kojom je tužitelj proglašen krivim i osuđen na uvjetnu osudu sa zaštitnim nadzorom jer je imao ozbiljnih psihosomatskih problema i još uvijek ih ima,
- da je malodobni KČ zbog ponašanja oca liječen u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, kako to proizlazi iz obrazloženja navedene presude donesene u kaznenom postupku,
- da je tuženica u posjedu cijele predmetne nekretnine i da vrši faktičnu vlast na predmetnoj stvari,
- da tužitelj nije u posjedu predmetne nekretnine,
- da tužitelj nije u posjedu predmetne nekretnine, ali da za to nije kriva tuženica, kao ni za situaciju što je tužitelj morao napustiti predmetnu nekretninu, što je u istoj ostala živjeti sa malodobnim djetetom, što je tužitelj imao zabranu približavanja zbog počinjenja kaznenog djela spram tužene i malodobnog djeteta i što je morala promijeniti bravu na kući tj. predmetnoj nekretnini radi zaštite interesa malodobnog djeteta,
- da je tužitelj izrazio namjeru da se po isteku uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom vrati živjeti na adresu na kojoj se nalazi obiteljska kuća i u kojoj stanuje tuženica s malodobnim djetetom, kao i punoljetna djeca stranaka, koja se boje oca i nemaju komunikaciju s njim, osim malodobnog RČ, koji to ostvaruje u kući svoje bake, majke tužitelja,
- da bi tužena s malodobnim djetetom kada bi se vratili ključevi tužitelju, morala iseliti s malodobnim djetetom iz predmetne nekretnine upravo zbog svoje sigurnosti te sigurnosti i zdravlja malodobnog RČ.
7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da nema odgovornosti tužene za činjenicu što je tužitelj morao napustiti posjed predmetne nekretnine i što je tužena u istoj ostala živjeti s malodobnim djetetom, već je do toga došlo iz razloga za koje je odgovoran tužitelj jer je imao zabranu približavanja zbog počinjenja kaznenog djela prema tuženici i malodobnom djetetu parničnih stranaka, a budući da se tijekom postupka tužena pozvala na pravo na dom, s obzirom na utvrđenu činjenicu da je malodobni KČ nakon razvoda braka roditelja nastavio stanovati s majkom u predmetnoj nekretnini, da je brava na predmetnoj nekretnini promijenjena zbog obiteljskog nasilja od strane tužitelja prema tuženoj i malodobnom djetetu te zbog zdravstvenog i sigurnosnog stanja malodobnog djeteta i sigurnosti same tužene te kako predmetna nekretnina za njih predstavlja jedini dom, a predajom ključeva od predmetne nekretnine da bi tužena morala iseliti s mlt. djetetom zbog straha i sigurnosti za svoj život, kao i život i sigurnost mlt. djeteta te je odbio tužbeni zahtjev, pozivom na odredbe čl. 32. i čl. 46. st. 2. Obiteljskog zakona (''Narodne novine'', broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 – dalje: OBZ), čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav) i čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine-Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) te na pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava izražena u predmetima vezano za tumačenje sadržaja prava na dom (Bjedov protiv Hrvatske, Orlić protiv Hrvatske) i pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske.
7.2. Sud je nadalje zaključio da u odnosu na vlasničko pravo tužitelja na suposjed predmetne nekretnine, prednost u ovom slučaju ima pravo na dom jer na to upućuju sve činjenice utvrđene u postupku, koje se ne mogu sagledati samo u odnosu na tuženu i tužitelja, već i radi zaštite prava djeteta na stanovanje u obiteljskom domu, dok će stranke svoje imovinske odnose riješiti podjelom bračne stečevine.
8. Odluka i zaključci prvostupanjskoga suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva su pravilni, ali ne iz razloga koje sud navodi.
9. Prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15-pročišćeni tekst, 94/17-ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP), vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a čl. 162. st. 1. ZVDSP da vlasnik pritom mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.
9.1. Prema čl. 163. st. 1. ZVDSP posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).
9.2. Odredbom čl. 5. st. 1. OBZ-a propisano je da sudovi i javnopravna tijela koja vode postupke u kojima se izravno ili neizravno odlučuje o pravima djeteta moraju ponajprije štititi prava djeteta i njegovu dobrobit.
10. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio, a među strankama i nije bilo sporno, da je u ovom postupku tužitelj dokazao svoje pravo suvlasništva u 1/5 dijela na predmetu spora, kao i tuženičin isključivi posjed te stvari, a ovaj sud prihvaća i stajalište prvostupanjskoga suda da bi prihvaćanje vlasničkog zahtjeva tužitelja za predajom u suposjed predmetne nekretnine u ovom slučaju, s obzirom na sve utvrđene činjenice i okolnosti, bilo neopravdano.
10.1. Međutim, nije pritom prihvatljiv zaključak prvostupanjskoga suda da bi prihvaćanje vlasničkog zahtjeva tužitelja za predajom u suposjed predmetne nekretnine u ovom slučaju bilo neopravdano i da bi predstavljalo miješanje u pravo tuženice na dom u smislu u smislu čl. 34. Ustava i čl. 8. Konvencije.
10.2. Naime, predmetnom tužbom tužitelj ne zahtijeva iseljenje tuženice iz nekretnine u kojoj živi, već traži da mu omogući izvršavanje sadržaja posjeda te nekretnine, koja je u njegovom suvlasništvu pa se prihvaćanjem takvog zahtjeva, ne zadire, niti se miješa u pravo tuženice na dom jer bi u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva tuženica i nadalje zadržala suposjed i nastavila živjeti u predmetnoj nekretnini s mlt. djetetom stranaka (Revd-4179/2021-2 i U-III/4263/2015).
10.3. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskoga suda proizlazi da je presudom Kzd- 131/2019-52 od 3. studenoga 2021., zbog počinjenja dva kaznena djela protiv braka, obitelji i djece (povredom djetetovih prava i nasilja u obitelji) tužitelj pravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine te mu je izrečena uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom s rokom provjeravanja od četiri godine, dakle da rok provjeravanja sa zaštitnim nadzorom prema toj presudi još uvijek nije protekao. Tužitelj tek u žalbi ističe da je zaštitni nadzor ukinut pa ta tvrdnja predstavlja novu činjenicu koja se, prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP, u žalbi ne može iznositi.
10.4. Iako navedena presuda nema stvarnopravni učinak na vlasničko pravo tužitelja, prvostupanjski je sud u ovom slučaju pravilno cijenio okolnost da u postupanju tuženice nije bilo protupravnog zadiranja u suvlasničko pravo tužitelja, već da je posjed tuženice na cijeloj stvari rezultat mjera koje su tužitelju izrečene u kaznenom postupku zbog počinjenja kaznenih djela prema tuženici i zajedničkom mlt. djetetu te, s obzirom na to da se u ovom postupku neizravno odlučuje i o pravima mlt. djeteta parničnih stranaka, nad kojim tuženica ostvaruje roditeljsku skrb, o tužbenom zahtjevu pravilno odlučio, postupajući pritom u skladu s načelom prvenstvene zaštite dobrobiti i prava djeteta, propisanim s čl. 5. OBZ.
10.5. Prema ocjeni ovoga suda, navedena odluka razmjerna je svim okolnostima konkretnog slučaja, kao i naravi potrebe za (privremenim) ograničenjem tužiteljeva prava vlasništva u odnosu na njegovu 1/5 dijela predmetne nekretnine, u smislu čl. 16. i čl. 50. Ustava jer u ovom slučaju, u odnosu na pravo tužitelja na suposjed, prednost treba dati načelu prvenstvene zaštite dobrobiti i prava djeteta, najmanje do isteka mjere zaštitnog nadzora, koju izvršava probacijska služba. Sve do tada tužiteljica (s mlt. djetetom) ima pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje i tužiteljevog suvlasničkog dijela, u smislu čl. 163. st. 1. i 2. ZVDSP.
10.6. Ocjena prvostupanjskoga suda u skladu je i s točkom 8. preambule Direktive (EU) 2024/1385 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, prema kojoj bi žrtve trebale moći ostvariti pristup svojim pravima prije, tijekom i u odgovarajućem razdoblju nakon kaznenog postupka u skladu s vlastitim potrebama i pod uvjetima utvrđenima u ovoj Direktivi.
11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 2. ZPP, trebalo je odbiti žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava o zahtjevu tužitelja trebalo jednako odlučiti (točka I. izreke ove drugostupanjske presude).
12. Odluku o trošku tužitelj ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) pa je pobijanu prvostupanjsku presudu trebalo potvrditi i u točki II. izreke.
13. Tuženici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Velikoj Gorici 7. studenoga 2024.
Predsjednica vijeća
Verica Kos
