Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-1234/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz D. M., OIB ...., zastupanog po punomoćniku S. V., odvjetniku iz O., protiv tuženika C. N. s. d.o.o. iz Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćnici V. K., odvjetnici iz OD K. i partneri u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-42/2018-28 od 7. lipnja 2021. i protiv rješenja poslovni broj Pr-42/2018-30 od 7. lipnja 2021., u sjednici vijeća 7. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-42/2018-28 od 7. lipnja 2021. u točki I, točki III izreke u dosuđujućem dijelu te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-42/2018-30 od 7. lipnja 2021.

Odbijaju se zahtjevi tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime razlike plaće iznos od 38.347,34 kn bruto sada 5.089,57 eur s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.

2. Točkom II izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.

3. Točkom III izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.750,00 kn, sada 1.426,77 eur, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen, kao i u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

4. Citiranim rješenjem suda prvog stupnja u točki I izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak za pristup ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 625,00 kn, dok je točkom II izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude.

5. Protiv citirane presude u točkama I i III izreke te protiv rješenja žalbe je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a isti žalbeni prijedlog tuženik ističe i u odnosu na pobijano rješenje

6. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika protiv presude, istu smatra neosnovanom te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka s time da niti tuženik u žalbi ne ukazuje na postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka.

9. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i izvedenim dokazima, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja su jasni te je presudu moguće ispitati, a isto se odnosi i na pobijano rješenje.

10.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi č. 8. ZPP-a, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude budući da je sud sve izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a.

11. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je i prema shvaćanju ovog suda materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen kao osnovan.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u razdoblju od siječnja 2013. do srpnja 2017. u iznosu od 38.347,34 kn bruto sada 5.089,57 eur s zateznom kamatom.

13. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika u Sektoru remonta i bušotina servisa na temelju Ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme; da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao 31. srpnja 2017.,

-da su stranke 31. srpnja 2017. zaključile Sporazum kojim su suglasno utvrdile dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika a u čl. 4. istog Sporazuma utvrdile da tužitelj potpisom Sporazuma izuzev potraživanja iz čl. 3. Sporazuma te eventualno nedospjelih i neisplaćenih plaća, naknade za neiskorišteni godišnji odmor kao i akumuliranih neiskorištenih i neplaćenih slobodnih dana ostvarenih do dana prestanka radnog odnosa, nema prema tuženiku daljnjih tražbina po osnovi radnog odnosa niti po bilo kojoj drugoj osnovi,

-da tuženik tvrdi da se tužitelj citiranom odredbom čl. 4. Sporazuma odrekao utuženog potraživanja,

-da je tužitelj u utuženom razdoblju radio u režimu tzv. nejednakog radnog vremena (preraspodjela) na način da je u razdoblju od siječnja 2013. do kraja 2015. tjedno radio 4 dana po 12 sati, zatim 4 dana nije radio, a od početka 2016. do prestanka radnog odnosa radio u režimu 7 radnih dana po 12 sati, nakon čega idućih 7 dana nije radio; da je ugovorom o radu ugovorena bruto plaća tužitelja od 10.250,00 kn bruto s time da je tuženik s tužiteljem zbog preraspodjele radnog vremena svake godine sklapao novi ugovor o radu,

-da tužitelj tvrdi da tuženik nije pravilno vodio evidenciju radnog vremena u utuženom razdoblju i ukupan fond radnih sati za dane rada koji padaju na praznik ili blagdan od ponedjeljka do petka, zatim da je tuženik pogrešno evidentirao slobodne dane kao i dane godišnjeg odmora te upisivao subotu i nedjelju; da stoga tužitelj tvrdi da je, iako radeći u režimu preraspodjele radnog vremena, na kraju svake od utuženih godina 2013., 2014., 2015., 2016. do zaključno srpnja 2017. ostvario 503 sati rada koje mu tuženik nije platio koji predstavljaju prekovremeni rad za koje ima pravo na isplatu razlike plaće uvećane za 30% sukladno odredbi čl. 55. st. 1. tuženikovog Pravilnika o radu,

-da iz provedenog knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario ukupno 496 prekovremenih sati rada koje mu tuženik nije platio niti evidentirao u evidenciji radnog vremena, da su evidencije o radnom vremenu u odnosu na te sate rada vođene pogrešno, te da razlika plaće za 2013. iznosi 13.359,64 kn, za 2014. 7.213,99 kn, za 2015. 2.911,11 kn, za 2016. 10.895,91 kn i od 1. siječnja do 31. srpnja 2017. 3.966,76 kn odnosno sveukupno 38.347,34 kn,

-da je tuženik istakao prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

14. Prvostupanjski sud je ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare cijeneći da je tužba podnesena 1. veljače 2018., da u odnosu na najstarije tužiteljevo potraživanje za siječanj 2013. koje je dospjelo 15. veljače 2013. do dana stupanja na snagu Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje ZR/14) nije protekao trogodišnji rok zastare, pa da stoga tužiteljevo potraživanje zastarijeva u roku od pet godina slijedom čega da tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

15. Prvostupanjski sud je nadalje ocijenio kao neosnovan prigovor tuženika da se tužitelj citiranom odredbom čl. 4. Sporazuma od 31. srpnja 2017. odrekao utuženog potraživanja, uz obrazloženje da to ne proizlazi iz sadržaja ove točke Sporazuma.

16. U odnosu na osnovanost i visinu tužiteljevog potraživanja, ocjenom iskaza svjedoka T.G., stranačkog iskaza tužitelja, nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke, neposrednog saslušanja vještaka te uvidom u dokumentaciju u spisu sud je u bitnom zaključio da je tužitelj dokazao da je tuženik u utuženom razdoblju tužitelju pogrešno evidentirao u evidenciji radnog vremena ukupan fond radnih sati, da je tuženik pogrešno evidentirao kao dane godišnjeg odmora subotu i nedjelju, da budući je tužitelj radio u režimu preraspodjele radnog vremena da je vještakinja nalaz i mišljenje sačinila na način da je u mjesecima u kojima je tužitelj radio manje koristeći slobodne dane prikazan iznos kao više plaćeni iznos a u mjesecima u kojima je tužitelj radio manje utvrđen broj sati rada nakon čega je vještakinja izvršila u saldu svake godine prijeboj više i manje plaćenih iznosa te na taj način utvrdila da je tužitelj ostvario ukupno 496 sati rada koje tuženik nije pravilno evidentirao i platio tužitelju te da ukupna razlika plaće za cijelo utuženo razdoblje iznosi 38.347,34 kn bruto.

17. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio kao osnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 3. (sada stavak 5.) ZPP-a i čl. 155. ZPP-a.

18. Sva opisana činjenična utvrđenja te zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj sud, te isti, žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u sumnju.

19. Tuženik u žalbi neosnovano ustraje kod prigovora zastare, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužba podnesena 1. veljače 2018., da je najstarije tužiteljevo potraživanje za siječanj 2013. dospjelo 15. veljače 2013. Do stupanja na snagu ZR/14 7. kolovoza 2014. trogodišnji rok zastare propisan odredbom 135. ranijeg Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje ZR/09), sukladno odredbi čl. 232. st. 2. ZR/14 u konkretnom slučaju nije protekao, pa zato tužiteljevo potraživanje zastarijeva u roku od pet godina u smislu odredbe čl. 139. ZR/14. Kako je dakle tužba podnesena 1. veljače 2018. a najstarije potraživanje tužitelja za siječanj 2013. je dospjelo 15. veljače 2013. zastara tužiteljevog potraživanja nije nastupila.

20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da se tužitelj čl. 4. Sporazuma od 31. srpnja 2017. odrekao utuženog potraživanja, jer suprotno proizlazi iz sadržaja citiranog čl. 4. Sporazuma u kojem se izričito navodi da stranke Sporazumno utvrđuju da tužitelj potpisom Sporazuma nema daljnjih tražbina po osnovi radnog odnosa izuzev potraživanja iz čl. 3. Sporazuma te eventualno nedospjelih i neisplaćenih plaća, naknade za neiskorišteni godišnji odmor kao i akumuliranih neiskorištenih i neisplaćenih slobodnih dana ostvarenih do dana prestanka radnog odnosa, a ovaj izuzetak se upravo odnosi na utuženo potraživanje tužitelja kojeg se dakle tužitelj nije odrekao, pa stoga žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

21. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi u kojima tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, jer je prvostupanjski sud u provedenom dokaznom postupku na temelju pravilne ocjene iskaza svjedoka T. G., stranačkog iskaza tužitelja, pisanog nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke te nakon saslušanja vještaka, kao i uvidom u priloženu knjigovodstvenu dokumentaciju pravilno utvrdio da je tužitelj dokazao da je tuženik u utuženom razdoblju pogrešno u evidenciji radnog vremena vodio, s obzirom na režim preraspodjele radnog vremena, ukupan fond sati rada, da je pogrešno evidentirao kao dane godišnjeg odmora subotu i nedjelju, da je tužitelj za cijelo utuženo razdoblje ostvario ukupno 496 sati rada, koje mu tuženik nije platio a koji sati rada predstavljaju prekovremeni rad.

22. Pritom, tuženik u žalbi neosnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio vjerodostojnost iskaza svjedoka Tomislava Grgeca, budući da je sud vjerodostojnost iskaza tog svjedoka ocjenjivao s obzirom na stranački iskaz tužitelja kao i ostale izvedene dokaze, pri čemu se ukazuje da je svjedok općenito iskazivao na koji način je tuženik vodio evidenciju radnog vremena. Također se ukazuje da je spomenuti svjedok u svom iskazu dopustio da je tuženik moguće pogrešno vodio evidenciju radnog vremena, da je tuženik takve pogreške u vođenju evidencije nastojao ispraviti, međutim iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik na taj način nije postupio i u odnosu na tužitelja koji je dokazao da je evidencija radnog vremena vođena pogrešno. U vezi s tim ukazuje se da je tužitelj već uz tužbu priložio vlastiti obračun odrađenih sati rada u utuženom razdoblju te naveo da je ostvario ukupno 503 sata koje mu tuženik nije platio, a, koji broj sati rada je neznatno veći od onog utvrđenog provedenim vještačenjem (496 sati) što ukazuje da je tužitelj vlastitu evidenciju radnog vremena pravilno vodio.

23. Neosnovani su daljnji žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke nije objektivan, da je tuženik tijekom postupka prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, da je sud, budući da vještak prema njegovom mišljenju nije odgovorio na sva postavljena pitanja i istaknute primjedbe trebao provesti novo vještačenje.

24. Iako je točno da je tuženik prema stanju u spisu na pisani nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke istakao čitav niz pitanja i primjedbi, vještakinja se na sve primjedbe i pitanja očitovala detaljnim i obrazloženim pisanim očitovanjima, te je u konačnici i usmeno saslušana na glavnoj raspravi pri čemu je vještakinja, djelomično uvažavajući primjedbe tuženika u dopunskom nalazu ispravila broj prekovremenih sati rada za srpanj 2015. i navela da broj prekovremenih sati za taj mjesec je 52, te da stoga razliku plaće za taj mjesec umanjuje za iznos od 627,59 kn.

25. Osim toga, iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je vještakinja analizirala, prema dostavljenim evidencijama radnog vremena za cijelo utuženo razdoblje, broj sati rada odrađenih u svakom od tih mjeseci, broj sati rada koje je tuženik evidentirao i platio, broj sati rada koje tuženik nije pravilno evidentirao i za koje tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće. Iz nalaza i mišljenja također je razvidno, da budući je tužitelj radio u režimu preraspodjele radnog vremena da je vještakinja imala u vidu i uzela u obzir broj sati rada u mjesecima u kojima je tužitelj radio više, te broj sati rada u mjesecima u kojima je tužitelj radio manje, te izvršila prijeboj tako ostvarenih sati rada nakon čega je, utvrdila 496 ostvarenih sati rada koje tuženik tužitelju nije platio.

26. Zbog toga žalbeni navodi tuženika u odnosu na objektivnost, i vjerodostojnost nalaza i mišljenja vještaka nisu osnovani.

27. Odredbom čl. 47. ZR/09 regulirana je preraspodjela radnog vremena, na isti način kao što je to i propisano odredbom čl. 67. ZR/14.

28. Odredbama čl. 47. st. 3. ZR/09 i čl. 67. st. 3. ZR/14 regulirano je da preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom.

29. Pitanje preraspodjele radnog vremena na jednak način je regulirano tuženikovim Kolektivnim ugovorom iz 2016., kao i Pravilnikom o radu.

30. U okolnostima konkretnog slučaja kada je tužitelj dokazao da je tuženik pogrešno u utuženom razdoblju vodio evidenciju radnog vremena, o satima rad ostvarenim u režimu preraspodjele radnog vremena, da je vještačenjem utvrđeno da je tuženik pogrešno evidentirao odnosno nije evidentirao tužitelju ukupno 496 odrađenih sati i to u 2013. ukupno 184 sata rada, 2014. 99 sati rada, 2015. 36 sati, 2016. 128 sati te od 1. siječnja do 31. srpnja 2017. 48 neplaćenih sati rada, tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće za ove ostvarene sate rada, kao prekovremeni rad, za koji mu sukladno odredbi čl. 55. st. 1. tuženikovog Pravilnika o radu pripada uvećanje plaće od 30% slijedom čega tužitelju pripada pravo na isplatu razlike plaće u dosuđenom iznosu od ukupno 38.347,34 kn bruto.

31. Stoga suprotno žalbenim navodima tuženika žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.

32. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 3. (sada st. 5.) i čl. 155. ZPP-a.

33. Budući da je tužitelj uspio u ovoj parnici prvostupanjski sud je pravilno pobijanim rješenjem tužitelju dosudio naknadu parničnog troška za pristup ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 625,00 kn, na koji trošak kao potreban za vođenje postupka tužitelj ima pravo, te je istovremeno pravilno odbio zahtjev tuženika za naknadu tog istog parničnog troška (za pristup ročištu za objavu i uručenje presude) jer tuženik u parnici nije uspio.

34. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, dok se rješenje temelji na odredbi čl. 380. toč.

2. ZPP-a, a tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe protiv presude i rješenja jer s žalbama nije uspio.

U Rijeci 7. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić