Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1245/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. D., OIB …, iz T.-T., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda T. B. i M. M. B. iz P.-P., protiv tuženika E. M., OIB …, iz N. V., . zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. K. i N. Š., iz P.-P., radi utvrđenja da je ugovor raskinut i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 946/2019-54 od 2. siječnja 2020., na sjednici vijeća 7. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 946/2019-54 od 2. siječnja 2020. u točkama I, III i IV izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da je raskinut i da ne proizvodi pravne učinke ugovor o izradi projektne dokumentacije od ožujka 2007. koji se odnosi na lokaciju: D. k.č. 52/1, građevina: višestambena kuća, zaključen između tužiteljice i tuženika, te je naloženo tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 6.750,00 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2007. do isplate. Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva da se tuženiku naloži da iznos iz t. I isplati tužiteljici u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate. Točkom III izreke obvezan je tuženik nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.139,36 eura/8.584,50 kn[1] , dok je u točki IV izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Tuženik podnosi žalbu protiv te presude u točkama I, III i IV izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je raskinut ugovor o izradi projektne dokumentacije od ožujka 2007. te zahtjev za isplatu iznosa od 6.750,00 eura sa zateznim kamatama od 1. travnja 2007. do isplate.

5.1. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sljedeće:

- da je u uvodu ugovora o izradi projektne dokumentacije od ožujka 2007. navedeno da su taj ugovor sklopili tužiteljica, kao naručitelj (investitor) i Č. j.t.d. poduzeće za projektiranje i građevinarstvo, iz P., zastupano po osnivaču poduzeća D. Č., dipl.ing.arh.,kao izvršitelj – projektant te da je ugovorena izrada projektne dokumentacije (za građevinsku dozvolu obiteljske kuće) za lokaciju: D. k.č. 52/1, građevinu: višestambenu kuću, da se izvršitelj – projektant obvezao izraditi dokumentaciju – glavni projekt za građevnu dozvolu, te istu dostaviti u roku od 30 dana, da vrijednost izrade glavnog projekta iznosi 9.000,00 eura i da je avans u iznosu od 4.500,00 eura uplaćen po uvidu u idejno rješenje, a ostatak od 2.250,00 eura tjedan dana poslije, što čini uplatu od 75 % vrijednosti projektne dokumentacije, a da se ostatak od 25 % plaća po dobivanju građevinske dozvole (čl. 3.), te da je ugovor potpisao tuženik, kao arh., a da ugovor nije potpisan po tužiteljici,

- da je tuženik u izjavi od rujna 2014. potvrdio da je s tužiteljicom i njenim suprugom dogovorio izradu projektne dokumentacije za ishodovanje građevne dozvole na k.č.br. 52/1 k.o. Ž., u naselju D., te da je sav novac u iznosu od 6.750,00 eur primio isključivo on osobno, a ne D. Č., da ništa od navedene sume nije uplaćeno t.d. Č. j.t.d. te da tuženik nikada nije bio zaposlenik Č. j.t.d.,

- da tužiteljica potvrđuje da je sklopila ugovor s tuženikom kako je naveo u izjavi u rujnu 2014.,

- da je tuženik ugovorio predmet ugovora te da su predmetni ugovor sklopili tužiteljica kao naručitelj i tuženik kao izvođač (osoba koja je preuzela obvezu u svojstvu izvođača),

- da je predmet ugovora bila izrada projektne dokumentacije za građevinsku dozvolu obiteljske kuće,

- da je ugovor trebao biti izvršen u roku od 30 dana, a da ispunjenje u određenom roku nije bitan sastojak predmetnog ugovora,

- da je iznos od 6.750,00 eura koji je tuženik primio od tužiteljice predstavljao akontaciju za predmetni posao,

- da je Zaključkom upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju G. P.-P. od 8. travnja 2011. tužiteljici određeno da u roku od 30 dana, povodom zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole za "višestambeni objekt s četiri stambene jedinice" na dijelovima katastarskih čestica u naselju D. pribavi i podnese ispravak i dopunu idejnog projekta izrađenog po ovlaštenom arhitektu D. Č., dipl.ing.arh., tvrtke Č. j.t.d. P.,

- da je rješenjem Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju G. P.-P. od 18. srpnja 2011. odbijen zahtjev tužiteljice za izdavanje lokacijske dozvole za zahvat u prostoru "višestambeni objekt s četiri stambene jedinice" na dijelovima katastarskih čestica u naselju D., uz obrazloženje da nije u određenom roku postupila po zaključku od 19. travnja 2011.,

- da je tužiteljica pisanim putem 6. listopada 2014., pozvala tuženika da u roku od 15 dana ispuni svoju obvezu za ishođenje građevinske dozvole, s upozorenjem da u protivnom, ukoliko u tom roku ne ispuni svoju obvezu, daje raskidnu izjavu da je zaključeni ugovor raskinut na temelju samog zakona, te da traži povrat plaćenog iznosa od 6.750,00 eur,

- da tuženik nikada nije bio upisan u imenik ovlaštenih arhitekata komore, niti bio član komore u smislu čl. 49. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 175/03 i dr.), te da stoga ni u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, niti kasnije nije imao pravo na samostalno obavljanje poslova projektiranja.

5.2. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom da tuženik nema pravo na samostalno obavljanje poslova projektiranja, to da nije ni mogao ispuniti svoju obvezu iz predmetnog ugovora i da je nije ni ispunio pa da je tužiteljica mogla raskinuti predmetni ugovor i bez ostavljanja tuženiku naknadnog roka za ispunjenje u smislu čl. 362. st. 1 Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl. 360. i čl. 363. istog zakona. Slijedom toga, daljnji je zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica pisano raskinula predmetni ugovor 6. listopada 2014. i stoga da na temelju čl. 368. st. 2. ZOO-a ima pravo na povrat onoga što je dala, slijedom čega obvezuje tuženika da tužiteljici isplati iznos od 6.750,00 eura sa zateznim kamatama sukladno čl. 368 st. 5 ZOO-a. Pri tom je prvostupanjski sud tuženiku naložio plaćanje upravo onog iznosa kojeg je tužiteljica predala, 6.750,00 eura, sve u smislu čl. 166. st. 1. ZOO-a zbog čega je zahtjev tužiteljice za isplatu kunske protuvrijednosti tog iznosa odbio kao neosnovan.

5.3. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1 ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

6. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a jer suprotno žalbenim navodima presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, žalbeni prigovori koji se odnose na naznačenu procesnu povredu sadržajno su prigovori činjenične naravi kojima tuženik iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene koju je dao prvostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a.

6.1. Nisu osnovane ni daljnje žalbene tvrdnje da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. U tom smislu žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud odbio izvesti određene dokaze predložene po tuženiku (uvidom u uplatnicu i prijedlog parcelacije) i time da mu je onemogućeno raspravljanje, koje prigovore ovaj sud ne prihvaća jer je ocijenjeno da se ti prigovori odnose na prigovore kojima se osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Tužitelj nadalje smatra da se ta povreda ogleda i u tome da prvostupanjski sud nije odlučio u okviru istaknutog tužbenog zahtjeva tužiteljice time što je tužiteljici dosuđen povrat iznosa iskazan u eurima, dok da je tužiteljica zahtijevala isplatu kunske protuvrijednosti tog iznosa i da je stoga donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud izmijenio tužbeni zahtjev. Međutim, ni taj prigovor nije prihvaćen u okviru procesnog jer njime žalitelj sadržajno osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, izneseno u obrazloženju presude, u primjeni čl. 166. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje:ZOO). Stoga je nastavno u vezi toga, u odnosu na daljnje žalbene navode tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje, ocijenjeno da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7. Osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude, tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije jasno razgraničio i utvrdio jesu li stranke sklopile predmetni ugovor za izradu projektne dokumentacije za građevinsku dozvolu obiteljske kuće ili su stranke promijenile odredbe „predmetnog ugovora“ nakon zaprimanja Zaključka nadležnog tijela za dopunu zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole, ukazujući na sadržaj iskaza tužiteljice u kojem je navela da je nakon zaprimanja zaključka rekla tuženiku da napravi na parceli ono što se može, kojeg je prvostupanjski sud propustio cijeniti u tom kontekstu. Nastavno smatra, ako je predmet ugovora bila izrada projektne dokumentacije za građevinsku dozvolu obiteljske kuće, tada je u postupku utvrđeno da je žalitelj ispunio svoju obvezu jer nesporno proizlazi da je izradio svu projektnu dokumentaciju potrebnu za ishođenje građevinske dozvole i predao je nadležnom tijelu, posebno ističući da je prema Zaključku za dopunu zahtjeva tužiteljica morala urediti građevinske čestice na način da parcelira k.č. br. 52/2 i 52/1 k.o. Ž., a sukladno tome da je i sačinjen prijedlog parcelacije, a tužiteljica je trebala pristupiti sklapanju ugovora o diobi s vlasnikom susjedne nekretnine, što je propustila učiniti te zbog toga nisu bile ispunjene pretpostavke za gradnju i zahtjev je odbijen. Nadalje, osporava zaključak prvostupanjskog suda o tome da tuženik nije mogao ispuniti svoju obvezu, te da je nije ni ispunio, utemeljen (samo) na utvrđenju da tuženik nije bio upisan u imenik ovlaštenih arhitekata budući da je u vezi toga propustio cijeniti iskaze tuženika i svjedoka D. Č. o postojanju njihovog internog dogovora u vezi ovjere i predaje potrebne dokumentacije nadležnom tijelu radi ishođenja dozvole za gradnju. S obzirom na izloženo, smatra da prema rezultatima dokaznog postupka proizlazi da je zahtjev tužiteljice podnesen nadležnom tijelu odbijen jer nije pristupila sklapanju ugovora o diobi i zato nisu ostvarene pretpostavke za izdavanje dozvole za gradnju, te da odgovornost za to ne leži na tuženiku zbog čega je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen.

7.1. Protivno prednje iznesenim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su stranke sklopile ugovor, tužiteljica kao naručitelj i tuženik kao izvođač, za izradu projektne dokumentacije za građevinsku dozvolu obiteljske kuće u ožujku 2007., dakle riječ je o ugovoru o djelu u smislu čl. 590. ZOO-a. Tuženik naime izdvaja iz konteksta određeni dio iskaza tužiteljice kojim nastoji osporiti takvo utvrđenje prvostupanjskog suda, neosnovano smatrajući da bi sadržaj iskaza tužiteljice ukazivao na to da bi stranke promijenile odredbe predmetnog ugovora nakon što je nadležno tijelo zatražilo dopunu zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole, pri čemu tuženik u žalbi ni ne konkretizira što bi stranke nakon zaprimanja tog zaključka točno promijenile. Nadalje, nisu prihvaćene ni daljnje tvrdnje tuženika koje je isticao u postupku i u žalbi da je izradio svu projektnu dokumentaciju potrebnu za ishođenje građevinske dozvole. U tom pravcu tuženik neosnovano tvrdi da je tu svoju obvezu ispunio podnošenjem zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole.

7.2. Naime, prema čl. 104. Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“ br. 76/07 i 38/09-dalje: ZPUG), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za lokacijsku dozvolu, lokacijska dozvola izdaje se za sve građevine osim za zgrade čija građevinska (bruto) površina nije veća od 400 m2, zgrade za obavljanje isključivo poljoprivrednih djelatnosti čija građevinska (bruto) površina nije veća od 600 m2 i jednostavne građevine i radove iz članka 209. stavka 5. toga Zakona, a prema čl. 107. st. 1. istog zakona Zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole prilaže se izvod iz katastarskoga plana, odnosno njegova preslika, tri primjerka idejnog projekta čija je situacija prikazana na odgovarajućoj posebnoj geodetskoj podlozi, izjavu projektanta da je idejni projekt izrađen u skladu s dokumentom prostornog uređenja na temelju kojeg se izdaje lokacijska dozvola, pisano izvješće i potvrdu o nostrifikaciji idejnog projekta ako je projekt izrađen prema stranim propisima i dokaz o pravnom interesu podnositelja zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole. U odnosu na građevine za koje je potrebna lokacijska dozvola, gradnji se može pristupiti u smislu čl. 209. st. 2. i 4. istog Zakona na temelju pravomoćne građevinske dozvole ili na temelju potvrđenog glavnog projekta, za što je prethodno primarno potrebno, među inim, izraditi glavni projekt (čl. 223. st. 2. i čl. 228. st. 2. ZPUG). Tim zakonom definirani su i idejni projekt i glavni projekt te je prema čl. 191. st. 1. ZPUG idejni projekt u skladu s kojim se izdaje rješenje o uvjetima građenja ili je sastavni dio lokacijske dozvole u skladu s kojom se izdaje potvrda glavnog projekta je skup međusobno usklađenih nacrta i dokumenata kojima se daju osnovna oblikovno- funkcionalna i tehnička rješenja građevine (idejno-tehničko rješenje) te smještaj građevine na građevnoj čestici na odgovarajućoj posebnoj geodetskoj podlozi, dok je prema čl. 192. ZPUG glavni projekt skup međusobno usklađenih projekata kojima se daje tehničko rješenje građevine i dokazuje ispunjavanje bitnih zahtjeva za građevinu, kao i drugih zahtjeva prema ovom Zakonu i posebnih propisa te tehničkih specifikacija.

7.3. S obzirom na utvrđenje da su stranke ugovorile izradu projektne dokumentacije za građevinsku dozvolu, neosnovana je tvrdnja žalitelja da je dostavom idejnog projekta nadležnom tijelu u cijelosti ispunio obvezu preuzetu predmetnim ugovorom o djelu. Osim toga, iz sadržaja upravnog zaključka (list 86-90 spisa) proizlazi da je nadležno tijelo u točki 1. zatražilo ispravak i dopunu idejnog projekta u odnosu na: naziv i namjenu planirane građevine, uvjete gradnje i arhitektonsko oblikovanje za poluugrađenu građevinu, veza građevine sa susjednom građevinom na sjevernoj strani, maksimalni broj dozvoljenih nadzemnih etaža kao i ukupnu visinu građevine, dokaz o pravnom interesu podnositelja zahtjeva za kč. 52/1 i kč. 52/2 k.o. Ž., uređenost građevne čestice prema čl. 125. st. 2. i čl. 126. st. 1. ZPUG, otvor terase na sjevernoj međi te ostali otvori na sjevernoj i južnoj strani prema čl. 260. prostornog plana uređenja grada Poreča, presjek građevine kotirati sa podacima svijetle visine i visine nadozida mjereno od gornjeg ruba najviše stropne konstrukcije do unutarnjeg presjecišta krovne konstrukcije i zida kao i ukupne visine građevine mjerene od najniže kote konačno zaravnatog terena neposredno uz građevinu do horizontalne ravnine vanjskog presjecišta najviših krovnih ploha na istom tom mjestu.

7.4. Iz toga nadalje slijedi da je jedan od uvjeta dopune idejnog projekta bio dokazivanje o pravnom interesu investitora na naznačenim česticama, dok je u ostalom (većem) dijelu zatražen ispravak koji se odnosi na tehnička pitanja i rješenja u samom idejnom projektu u odnosu na koje traženje tuženik ne tvrdi i ne dokazuje da bi idejni projekt bio ispravljen. Stoga nisu prihvaćene daljnje žalbene tvrdnje žalitelja da je zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole odbijen samo zbog toga što nije provedena odgovarajuća parcelacija na predmetnim česticama.

7.5. Prema tome, iako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tuženik nije ispunio svoju obvezu zbog toga što nije bio upisan u imenik ovlaštenih arhitekata komore, pravilno je utvrđeno da je ugovor raskinut s obzirom na prednje navedene razloge, sukladno čl. 360. i 362. st. 2. i 3. ZOO-a, zbog čega tužiteljica sukladno čl. 368. st. 2. i 5. ZOO-a ima pravo na povrat plaćenog iznosa od 6.750,00 eura sa zateznim kamatama.

7.6. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut, budući da iz sadržaja prethodno citiranih odredbi proizlazi da u ugovorima kao što je ovaj (dvostrano obveznim) kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može zahtijevati ispunjenje obveze ili pod uvjetima propisanim zakonom raskinuti ugovor izjavom o raskidu, ako raskid ugovora ne nastupa po sili zakona, što nadalje znači da do raskida ugovora dolazi na temelju jednostrane izjave ugovorne strane, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a ne konstitutivnom odlukom suda kako to pogrešno smatra žalitelj. Naime, pravo na konstitutivni zahtjev za sudski raskid ugovora zbog neispunjenja moguć je samo kad je to izričito propisano odredbama ZOO-a ili nekog drugog zakona.

7.7. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na vraćanje predmetnog novčanog iznosa iskazanog u eurima u skladu s čl. 166. st. 1. ZOO-a koji propisuje da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze pa niti dužnik može ispuniti obvezu nečim drugim, a niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.

7.8. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka u primjeni čl. 154. st. 1. ZPP-a, te su tužiteljici odmjereni troškovi u skladu s Tarifom koje utvrđenje određenim žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u pitanje.

8. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

9. Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 7. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.