Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-564/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog BA, zbog kaznenog djela iz čl. 247. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Sisku (dalje: ODO), podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: K- 244/2011-251 od 20. prosinca 2003., u sjednici održanoj 6. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba ODO kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Sisku, presudom poslovnog broja: K-244/2021-251 od 20. prosinca 2023. optuženog BA oslobodio je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva — prijevarom u gospodarskom poslovanju iz čl. 247. st. 1. i 2. KZ/11 u svezi čl. 52. (Narodne novine broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ/11, u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud ne navodi i brojeve "Narodnih novina" 144/12., 56/15. i 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23. u kojima su objavljene izmijene i dopune tog zakona koje su bile na snazi u vrijeme donošenja oslobađajuće presude).

1.2. Na temelju čl. 158. st. 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, dalje: ZKP/08-22 u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ne navodi puni naziv tog zakona niti brojeve "Narodnih novina" u kojima je isti zajedno sa svojim izmjenama i dopunama objavljen), oštećenici JA, ŠA, PA, DOMINO PETRINJA d.o.o., AA, KA, RA i ZA, kao zakonski nasljednici iza pok. ČA, TA i OA, kao zakonski nasljednici iza pok. ĐA, VA, NUŠTAR-COMMERCE d.o.o., SJENICA d.o.o., GA, CA s postavljenim imovinskopravnim zahtjevima upućeni su u parnicu.

1.3. Na temelju čl. 452. st. 1. toč. 6. ZKP/08-22 protiv optuženog BA pobijanom presudom odbijena je optužba da bi isti počinio kazneno djelo protiv gospodarstva - utajom poreza i carine iz čl. 256. st. 1. KZ/11, sve u vezi čl. 51. KZ/11.

1.4. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08-22 pobijanom presudom naloženo je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. – 5. ZKP/08-22 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude u odnosu na njezin oslobađajući dio žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Sisku (dalje: ODO) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/2024, dalje: ZKP/08-24) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-656/2024-3 od 14. kolovoza 2024. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. Žalba ODO nije osnovana.

6. Argumentirajući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik prije svega smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je među zadrugarima (kooperantima) postojao usmeni dogovor da će im nakon zaprimljenih uplata od strane nadležnih Ministarstava, obavljeni radovi biti plaćeni samo djelomično, i to razmjerno njihovim potrebama.

6.1. Pritom, žalitelj prvenstveno upire da su o postojanu takvog dogovora iskazivali samo svjedoci UA i ČA, dok su svi ostali svjedoci (konkretno, radi se o ŠA, JA, EA, NA, ĐA, VA, DA i FA) u svojim iskazima tvrdili sasvim suprotno tome, odnosno da takav usmeni dogovor nije postojao, u bitnome navodeći da je pri sklapanju ugovora bilo dogovoreno da će se isplate za obavljene radove prema obračunskoj situaciji, i to u cijelosti, vršiti u roku od 15 dana od uplate sredstava od strane Ministarstva.

6.2. Povezujući iskaze navedenih svjedoka koji su opovrgavali postojanje usmenog dogovora da će im nakon zaprimljenih uplata od strane nadležnih Ministarstava, obavljeni radovi biti plaćeni samo djelomično, i to razmjerno njihovim potrebama, sa rezultatima provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja iz kojih proizlazi da su plaćanja od strane Ministarstva bila u roku, te s iskazom svjedokinje LA iz kojeg proizlazi da je Zadruga u vrijeme kada je optuženik došao za upravitelja bila u velikim dugovima, radi čijeg podmirenja je dignut kredit od 2.000.000,00 kuna, dok je dio duga vraćen iz poslova koji su tada sklopljeni, državni odvjetnik smatra da sve to upućuje na zaključak da je optuženik unaprijed znao da neće moći u cijelosti namiriti kooperante, a što dodatno potvrđuju i iskazi pojedinih svjedoka iz kojih proizlazi da ih je optuženik uvjeravao da im plaćanje nije izvršeno iz razloga jer Ministarstvo nije doznačilo novčana sredstva za obavljene radove.

6.3. Što se pak tiče utvrđenja prvostupanjskog suda da se vezano za vantroškovničke radove i više troškove mogao s Ministarstvom sklopiti samo jedan aneks ugovora, dok je vezano za obnovu Centra za osobe s mentalnom retardacijom u Komarevu takvih radova bilo više, državni odvjetnik smatra da takvo utvrđenje nema uporišta u provedenim materijalnim dokazima, niti ga potvrđuje bilo koji drugi svjedok, čime nije dokazano niti da bi ta okolnost bila jedan od razloga neplaćanja kooperantima, osobito kada se ima u vidu da iz iskaza svjedoka ne proizlazi da bi optuženik spominjao poteškoće oko naplate vantroškovničkih radova.

6.4. Slijedom svega navedenog državni odvjetnik smatra da se kod optuženika radilo o svjesnoj, unaprijed stvorenoj namjeri da ne izvrši u cijelosti preuzete obveze, i da stoga nema mjesta zaključku prvostupanjskog suda da je do neplaćanja došlo zbog objektivnih okolnosti.

7. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju savjesne, kritičke i sveobuhvatne analize i ocjene vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza, i to kako samih za sebe, tako i u međusobnoj povezanosti, izveo pravilan zaključak da u konkretnom slučaju nije na izvjestan način dokazano postojanje subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela.

7.1. Prije svega, a što se tiče žalbenih navoda kojima državni odvjetnik upire na iskaz svjedokinje LA iz kojeg proizlazi da je Zadruga u vrijeme kada je optuženik došao za upravitelja bila u velikim dugovima, radi čijeg podmirenja je dignut kredit od 2.000.000,00 kuna, dok je dio duga vraćen iz poslova koji su tada sklopljeni, a što po mišljenju žalitelja upućuje na zaključak da je optuženik unaprijed znao da neće moći u cijelosti namiriti kooperante, ovaj žalbeni sud primjećuje da žalitelj ispušta iz vida da je ta svjedokinja navela da se nakon toga stanje poslovanja Zadruge poboljšalo i da je veći dio dugovanja prema kooperantima vraćen u razdoblju od 2000. do 2004.

7.2. Nadalje, a kako to pravilno uočava prvostupanjski sud (toč. 37. obrazloženja pobijane presude), financijsko knjigovodstvena vještakinja se na temelju postojeće materijalne dokumentacije nije mogla egzaktno očitovati je li Zadruga bila u poteškoćama i imala znatna dugovanja u vrijeme kada je optuženik preuzeo funkciju njezinog upravitelja, međutim, navela je da su svi sudionici javnih natječaja za izvođenje radova, bili dužni podnijeti set dokumenata kojima dokazuju svoju kreditnu sposobnost i likvidnost, između ostalog i potvrde da nemaju porezni dug, a što po ocjeni ovog žalbenog suda upućuje na vjerodostojnost iskaza svjedokinje LA da je Zadruga u vrijeme kada je optuženik došao za upravitelja doduše bila u velikim dugovima, radi čijeg podmirenja je dignut kredit od 2.000.000,00 kuna, dok je dio duga vraćen iz poslova koji su tada sklopljeni, ali da se nakon toga, između ostalog i zahvaljujući velikom angažmanu optuženika, koji je godinu dana radio bez plaće, stanje poslovanja Zadruge poboljšalo i da je veći dio dugovanja prema kooperantima vraćen u razdoblju od 2000. do 2004.

7.3. Naime, imajući u vidu navode financijsko knjigovodstvenog vještakinje prema kojima je Zadruga za dobivanje inkriminiranih radova trebala podnijeti set dokumenata kojima dokazuju svoju kreditnu sposobnost i likvidnost, između ostalog i potvrde da nemaju porezni dug, tada se tvrdnje navedene svjedokinje da se stanje poslovanja Zadruge nakon što je optuženik došao za upravitelja nakon određenog vremena poboljšalo i da je veći dio dugovanja prema kooperantima vraćen u razdoblju od 2000. do 2004. ukazuju kao životne i logične, te ujedno upućuju na zaključak da je Zadruga u vrijeme dobivanja inkriminiranih poslova bila kreditno sposobna i likvidna, jer u protivnom te poslove ne bi dobila.

7.5. Pored toga, prvostupanjski sud pravilno uočava da iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvene vještakinje, izvoda prometa s žiro – računa Zadruge, kao i iskaza oštećenika JA, ŠA, ČA, ĐA, ŽA, PA i DA proizlazi da je Zadruga s tim kooperantima imala poslovnu suradnju i prije spornih neplaćenih faktura, te da su ti radovi bili uredno plaćeni.

7.6. Tako, svjedok - oštećeni JA navodi kako su ispostavljene situacije za obavljene radove ispočetka bile uredno plaćene, te mu je tako tijekom 2003. bilo plaćeno oko 580.000,00 kuna (a što proizlazi i iz pojedinačnog pregleda prometa po računu Zadruge u Addiko banci).

Svjedok - oštećeni ŠA također navodi da je Zadruga ispočetka uredno plaćala obavljene radove po situacijama, te da mu nisu u cijelosti plaćene samo situacije koje potražuje u ovom postupku (konkretno, riječ je o situaciji u ukupnom iznosu od 114.236,97 kuna, od čega je plaćeno 19.610,55 kuna, dok ostatak nije plaćen). S time u svezi prvostupanjski sud pravilno primjećuje da iz prometa po računu Zadruge te nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvene vještakinje proizlazi da je između obrta navedenog svjedoka i Zadruge bio sklopljen ugovor od 4. ožujka 2003. u ukupnom iznosu od 401.545,50 kuna, a koji iznos je prema iskazu tog svjedoka u cijelosti plaćen.

Oštećeni ČA je također iskazivao da je i ranije poslovao sa Zadrugom, te je tako tijekom 2002. s istom potpisao ugovor o obavljanju radova na ukupnu vrijednost od 1.400.000,00 kuna te da su mu isplaćene sve ispostavljene situacije za obavljene radove, osim zadnje situacije u iznosu od 130.000,00 kuna.

Svjedok HA također navodi da je sa Zadrugom i ranije poslovao, te da su do inkriminiranih faktura radovi bili uredno plaćani, tako da su ostala neplaćena samo zadnja četiri računa. Glede tog svjedoka, sud prvog stupnja pravilno uočava da iz prometa po računu Zadruge proizlazi da je tom svjedoku tijekom 2003. bili isplaćeno ukupno 341.506,65 kuna.

Ranije poslovanje sa Zadrugom, te uredno plaćanje izdanih računa u svojim iskazima su potvrdili i svjedoci– oštećenici DA (koji navodi da je poslovna suradnja sa Zadrugom trajala unazad jedne do dvije godine te da mu je veći dio radova bilo plaćen), VA (čiji obrt je ranije obavljao radove na jednoj ustanovu u Petrinji, a što mu je bilo u cijelosti plaćeno), te PA iz čijeg iskaza proizlazi da plaćanje izvršenih radova stalo tek tijekom 2004. godine.

7.7. Pored toga, prvostupanjski sud uočava da iz iskaza svjedoka AA proizlazi da su mu od strane Zadruge za obavljene radove bila isplaćena sva potraživanja po ispostavljenim računima, osim potraživanja po osnovi depozita u odnosu na koje potraživanje je vođen spor zbog eventualnih nedostatak u izvedenim radovima, koji, međutim, nije meritorno okončan.

Također, prvostupanjski sud primjećuje da i iz iskaza svjedoka IA, supruga vlasnice oštećenog obrta [obrt], proizlazi da je taj obrt izvodio radove i po ranijim ugovorima s Zadrugom, a koji radovi su bili uredno plaćeni. Vezano za oštećeni obrt [obrt], prvostupanjski sud dodatno uočava da financijsko knjigovodstvena vještakinja nije utvrdila knjigovodstveno pisane dokaza o visini duga Zadruge prema tom obrtu, s time da je i sama vlasnica istog ĆA u svom iskazu navela da ne posjeduje dokumentaciju vezano za izvođenje inkriminiranih radova u Komarevu, tako da nije bilo moguće na egzaktan način utvrditi jesu li ti radovi završeni, u kojem obimu, te koliko je eventualno potraživanje tog obrta prema Zadruzi.

7.8. Na temelju takvih iskaza, prvostupanjski sud pravilno uočava da je većina oštećenika poslovno surađivala sa Zadrugom i prije inkriminiranih neplaćenih faktura, a koji radovi su im bili u cijelosti plaćeni, te da je do problema s plaćanjem faktura došlo tek krajem 2003. a u najvećem dijelu tijekom 2004., a što, uz sve ranije navedene dokaze i utvrđenja koja iz njih proizlaze, upućuje na zaključak da se poslovanje Zadruge nakon što je optuženik došao za upravitelja poboljšalo i da je veći dio dugovanja prema kooperantima vraćen u razdoblju od 2000. do 2004., te ujedno i na zaključak da je Zadruga u vrijeme dobivanja inkriminiranih poslova bila kreditno sposobna i likvidna i da je sve do kraja 2003. kooperantima uredno isplaćivala obavljene radove.

7.9. Stoga državni odvjetnik nije u pravu kada u žalbi, pozivajući se na iskaz svjedokinje LA iz kojeg proizlazi da je Zadruga u vrijeme kada je optuženik došao za upravitelja bila u velikim dugovima, radi čijeg podmirenja je dignut kredit od 2.000.000,00 kuna, dok je dio duga vraćen iz poslova koji su tada sklopljeni, sugerira da je poslovanje Zadruge i u vrijeme dobivanja inkriminiranih radova, kao i u vrijeme sklapanja ugovora s oštećenicima za njihovo obavljanje bilo loše te da je optuženik stoga unaprijed znao da neće moći u cijelosti platiti ugovorene radove.

7.10. Imajući u vidu prethodno izložene rezultate dokaznog postupka koji govore u prilog tome da je Zadruga u vrijeme dobivanja inkriminiranih poslova putem javnih natječaja bila kreditno sposobna i likvidna, da je s većinom oštećenika poslovno surađivala i prije inkriminiranih neplaćenih faktura, a koji radovi su im bili u cijelosti plaćeni, da je do problema s plaćanjem faktura došlo krajem 2003. a u najvećem dijelu tijekom 2004., a što upućuje da je tek u tom razdoblju došlo do problema u poslovanju Zadruge, da inkriminirani iznosi predstavljaju manji dio ukupno plaćenih računa za radove koje su ti oštećenici ranije izvršili, da su i sporni računi djelomično plaćeni, a sve to u povezanosti još i sa rezultatima dokaznog postupka koji upućuju da je bilo i kašnjenja u plaćanju obavljenih radova od strane Ministarstva, dok je fakturirani iznos od 3.613.948,45 kuna koji se odnosi na račun koji je Zadruga izdala za izvođenje radova u Staračkom domu u Vukovaru ostao nepodmiren, s time da iz provedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi iz koji razloga je taj iznos ostao neplaćen, te iskazima svjedoka ČA i MA iz kojih proizlazi da je tijekom radova na Centru u Komarevu bilo znatnih vantroškovničkih radova i viših troškova, koje svjedok SA procjenjuje na iznos od ukupno 1.000.000,00 do 1.200.000,00 kuna, iskaze kojih svjedoka, a suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje kao životne, logične i uvjerljive, ne nalazeći pritom okolnosti koje bi dovodile u sumnju njihovu nepristranost, naročito kada se ima na umu da je svjedoka ČA ujedno i oštećenik u ovom postupku, sud prvog stupnja je izveo pravilan zaključak da u konkretnom slučaju nije na izvjestan i pouzdan način dokazano da bi optuženik već u vrijeme ugovaranja inkriminiranih radova s kooperantima postupao s unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom da kooperantima ne plati izvršene radove u cijelosti.

7.11. Pritom prvostupanjski sud pravilno uočava kako nesporna činjenica da optuženik nije u cijelosti ispunio obveze koje je Zadruga imala prema kooperantima za obavljene inkriminirane radove sama po sebi nije dostatna za postojanje predmetnog kaznenog djela, već je nužno utvrditi i subjektivnu komponentu tog kaznenog djela, a koja se očituje u tome da je na strani počinitelja već u vrijeme sklapanja inkriminiranih pravnih poslova postojala unaprijed stvorena prijevarna namjera da u cijelosti ne izvrši preuzete obveze, a kakva namjera slijedom svega prethodno navedenog, i po stavu ovog žalbenog vijeća, u konkretnom slučaju nije dokazana na izvjestan način, odnosno, drugim riječima, činjenice – indicije na koje u žalbi upire državni odvjetnik, pa tako niti iskazi svjedoka koji su opovrgavali obranu optuženika da je postojao usmeni dogovor da inkriminirani radovi neće biti plaćeni u cijelosti, već djelomično prema potrebama kooperanata, ne tvore tzv. zatvoreni krug indicija koji upućuje na izvjesno utvrđenje da je optuženik već prilikom ugovaranja predmetnih poslova imao unaprijed stvorenu namjeru da kooperantima neće u cijelosti platiti izvedene radove.

8. Slijedom svega navedenog, žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.

9. Kako žalba ODO nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-24 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-24 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 6. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko