Poslovni broj: Usž-3044/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković , predsjednice vijeća , dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić , članica vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja Plodine dd , Rijeka , Ružićeva 29 , kojeg zastupa opunomoćenica Ines Mandekić , odvjetnica u Rijeci , Školjić 10 , protiv tuženika Državnog inspektorata , Središnjeg ureda , Sektora za drugostupanjski upravni postupak , Zagreb , Šubićeva 29 , radi prisilnog izvršenja rješenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: UsI-402/2023-8 od 30. kolovoza 2023. , na sjednici vijeća održanoj 6. studenoga 2024.

pretpostavljam da je

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: UsI-402/2023-8 od 30. kolovoza 2023.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika , KLASA: UP/II-336-02/22-01/1 , URBROJ: 443-01-17-01- 23-2 od 20. veljače 2023. i rješenja Državnog inspektorata , Područnog ureda Zagreb , Službe za nadzor trgovine, usluga i usluga. zaštite potrošača , KLASA: UP/I-336-02/21-01/193 , URBROJ: 443-02-05-01-21-24 od 10. prosinca 2021.

2. Rješenjem prvostupanjskog tijela od 10. prosinca 2021. utvrđeno je da je rješenje višeg tržišnog inspektora, KLASA: UP/I-336-02/21-01/193, URBROJ: 443-02- 05-01-21-1 od 20. rujna 2021. postalo izvršno 21. rujna 2021. te je dozvoljeno njegovo izvršenje naplatom novčane kazne (točka 1. izreke). Točkom 2. izreke naloženo je odgovornoj osobi tužitelja AČS da plati novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 kuna u korist državnog proračuna. Prema točki 3. izreke, ako izvršenik (u ovom sporu tužitelj) u roku ne plati novčanu kaznu, ona će biti prisilno naplaćena putem tijela nadležnog za izvršenje novčanih kazni.

3. Rješenjem od 20. veljače 2023. tuženik je (iz drugih razloga) poništio točku 1. izreke prvostupanjskog rješenja od 10. prosinca 2021. te je utvrdio da je rješenje od 20. rujna 2021. postalo izvršno 21. rujna 2021., dok su točke 2., 3. i 4. izreke prvostupanjskog rješenja ostale na snazi.

4. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude iz svih, zakonom propisanih, razloga. U žalbi u bitnom ističe da je obrazloženje osporene presude protivno zakonskim i pod zakonskim odredbama i utvrđenim činjenicama, čime je počinjena bitna povreda pravila postupka jer su izreka i obrazloženje nejasni i suprotni ispravama i dokumentaciji u spisu.

5. Navodi da ni izrekom prvostupanjskog ni izrekom drugostupanjskog rješenja nije utvrđeno da tužitelj nije postupio po rješenju tuženika koje je postalo izvršno 21. rujna 2021. Tvrdi da takva utvrđenja moraju biti sadržana u izrekama rješenja kako bi se tužitelja (odnosno njegovu odgovornu osobu) moglo novčano kazniti. Na navedeno je upirao u tužbi, međutim stav je prvostupanjskog suda da je to sanirano drugostupanjskim rješenjem, a što tužitelj smatra pogrešnim. Poziva se na praksu ovoga Suda koju smatra relevantnom u ovom slučaju. Nadalje ističe da je propušteno ispitati povredu načela ne bis in idem u smislu članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.).

6. Pogrešnim smatra obrazloženje pobijanog rješenja, koje prihvaća i prvostupanjski sud, da je tužitelj povećavao cijenu nakon isteka akcijske prodaje. Prigovara da sud nije cijenio odnosno da je pogrešno primijenio članak 18. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 41/14., 110/15. i 14/19.; u daljnjem tekstu: ZZP). Mišljenja je da je, postupajući na opisani način, prvostupanjski sud postupio suprotno zakonu i povrijedio brojna načela upravnog postupka: načelo zakonitosti, načelo razmjernosti, načelo utvrđivanja materijalne istine te načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza. Nadalje ističe da je sud zanemario članak 139. stavak 2. i članak 142. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUP).

7. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tuženiku plaćanje troškova spora tužitelju, uključujući i trošak sastava žalbe.

8. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je prvostupanjski sud zauzeo pravilan stav da je predmet ovoga upravnog spora isključivo ocjena zakonitosti prvostupanjskog rješenja od 10. prosinca 2021. i rješenja tuženika od 20. veljače 2023. u kontekstu odredaba ZUP-a kojima je uređeno prisilno izvršenje rješenja, zbog čega u konkretnom predmetu ne mogu biti razmatrana pitanja vezana uz zakonitost rješenja od 20. rujna 2021. jer su ona predmet zasebnog upravnog spora. Obrazloženje osporene presude smatra cjelovitim i dostatnim. Žalbeni navod u vezi s člankom 139. ZUP-a tuženik smatra neosnovanim ističući da je sud utvrdio da je osporenim rešenjem određen način izvršenja, a da se vrijeme i mjesto izvršenja, po prirodi stvari, odnose na izvršenje nenovčanih obveza putem trećih osoba odnosno neposrednom prisilom.

Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

9. Žalba nije osnovana.

10. Ispitujući osporenu presudu prvostupanjskog suda i postupak koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da žalba nije osnovana.

11. Prvostupanjski sud pravilno ističe da je predmet ovoga upravnog spora isključivo ocjena zakonitosti rješenja prvostupanjskog tijela od 10. prosinca 2021. i rješenja tuženika 20. veljače 2023. u svjetlu odredaba mjerodavnih za prisilno izvršenje rješenja, pa se ni ovaj žalbeni postupak ne može proširiti izvan toga okvira. Stoga žalbeni navodi koji se odnose na rješenje od 20. rujna 2021., u pogledu merituma upravne stvari inspekcijskog nadzora (ne)poštene poslovne prakse ne može biti predmet razmatranja u ovom žalbenom postupku.

12. Prvostupanjski sud je, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio upravnom sporu, pravilno zaključio da su osporena rješenja zakonita. U obrazloženju pobijane presude iznio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te je, s obzirom na relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na odlučne tužbene navode. Time je sud postupio u skladu s člankom 60. stavkom 4. ZUS-a.

13. Zaključivši da su u predmetnom slučaju bile ispunjene pretpostavke da odgovornoj osobi izvršenika (tužitelja) u postupku izvršenja rješenja bude izrečena novčana kazna na temelju članka 142. stavka 2. ZUP-a, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev. U okolnostima konkretnog slučaja, tuženik je, prema ocjeni prvostupanjskog suda, osnovano odabrao izvršenje novčanom kaznom, a ne izvršenje putem trećih osoba, odnosno izvršenje neposrednom prisilom, pri čemu iznos novčane kazne, određen osporavanim rješenjem nije nerazmjeran u smislu članka 145. ZUP-a.

14. S obzirom na tužiteljeve navode kojima je osporavao rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela, u osporenoj se presudi, među ostalim, ističe da je rješenjem od 20. rujna 2021. nepoštena poslovna praksa tuženika utvrđena općenito (na temelju uzorka), a ne samo u odnosu na pojedine artikle, slijedom čega prilikom kontrole izvršenja rješenja inspektor nije vezan ranije kontroliranim popisom artikala. Prvostupanjski sud nadalje ističe da tužitelj opravdano prigovara manjkavosti prvostupanjskog rješenja u odnosu na obrazlaganje načina na koji je utvrđeno da osnovno rješenje nije izvršeno. Međutim, taj je nedostatak sanirao tuženik u obrazloženju osporenog rješenja.

15. Člankom 142. ZUP-a, mjerodavnim u konkretnom slučaju, propisano je da će javnopravno tijelo koje provodi izvršenje prisiliti izvršenika na ispunjenje obveze iz rješenja novčanom kaznom, ako je izvršenik ne ispuni sam, ako izvršenje putem trećih osoba nije moguće ili je neprikladno za postizanje svrhe izvršenja (stavak 1.). Novčana kazna kojom se pravna osoba prisiljava na izvršenje izriče se rješenjem odgovornoj osobi te pravne osobe u iznosu do deset prosječnih godišnjih bruto plaća ostvarenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini (stavak 2.). U slučaju daljnjeg neispunjavanja obveze, izreći će se druga, veća novčana kazna unutar utvrđenog raspona. Ako je potrebno, novčana kazna može se izreći i više puta (stavak 3.).

16. Ocjenjujući osnovanost žalbe ovaj Sud polazi od činjeničnog stanja koje proizlazi iz spisa predmeta, a koje žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju. Naime, iz osporenog rješenja tuženika proizlazi da je nadležni inspektor dana 29. rujna 2021. u tužiteljevoj prodavaonici na koju se odnosi rješenje od 20. rujna 2021. obavio kontrolu izvršenja rješenja od 20. rujna 2021. u kojoj kontroli je utvrđeno da tužitelj nije izvršio obvezu naloženu rješenjem od 20. rujna 2021. odnosno da se i dalje u svom poslovanju koristi nepoštenom odnosno zavaravajućom poslovnom praksom. U takvoj situaciji Sud ne nalazi da bi osporena rješenja javnopravnih tijela bila nezakonita.

17. Što se tiče žalbenih navoda o manjkavostima osporenih rješenja, ovaj Sud u cijelosti prihvaća razloge na kojima prvostupanjski sud temelji svoju ocjenu o neosnovanosti takvih navoda.

18. U odnosu na žalbeni navod da u konkretnom slučaju nije ispitana povreda načela ne bis in idem valja reći da je tuženik u osporenom rješenju ispitao tužiteljeve žalbene prigovore koji se u biti svode na povredu načela ne bis in idem, i dao razloge zbog kojih te žalbene navode ocjenjuje neosnovanim.

19. Budući da tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju zakonitost osporene presude ni po jednoj osnovi, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

20. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u točki I. izreke.

21. S obzirom na činjenicu da tužitelj nije uspio u ovom postupku, to mu ne pripada pravo na naknadu troška sastava žalbe. Stoga je točkom II. izreke odbijen njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe, kao neosnovan ( članak 79. stavak 4. ZUS-a ).

U Zagrebu 6. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković