REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-746/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833 Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 1021/2022-2 od 19. siječnja 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-560/2021-14 od 3. lipnja 2022., u sjednici održanoj 6. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1021/2022-2 od 19. siječnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za trošak revizijskog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 42892/06 od 23. svibnja 2006. u čl. 5. st. 3. koja odredba se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. U točki II. naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana plati iznos od 184,52 EUR-a/1.390,27 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. lipnja 2006. do isplate. U točki III. naloženo je tuženiku platiti prouzročeni parnični trošak u iznosu od 716,70 EUR-A/5.400,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate u roku od 15 dana.

2. Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-560/2021-14 od 3. lipnja 2022., u točkama I. i II. izreke, a djelomično je preinačena u točki III. tako je tuženiku naloženi platiti trošak parničnog postupka u iznosu od 550,80 EUR-a sa zateznim kamatama od 3. lipnja 2022. do isplate, a odbijen je kao neosnovan zahtjev za trošak postupka u iznosu od 165,90 EUR-a sa zateznim kamatama. U točki II. odlučeno je da se trošak žalbenog postupka tuženiku ne dosuđuje.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-4221/2023 od 16. siječnja 2024.dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Uzrokuje li naknada za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,, ako je takva naknada naplaćena od strane banke kao bankovna usluga, a njene ugovorne odredbe su jasne, lako razumljive i lako uočljive?

Smatra li se stranka iz ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove, u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (u ovom predmetu odredba članka 5. stavka 3. Ugovora o kreditu), poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tog iznosa, i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214. ) ZOO-a?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP-a.). Traži trošak za sastav prijedloga za dopuštenje revizije, za sastav revizije, sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije te sudske pristojbe za sastav revizije.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

8. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu, ocijenivši da je ista nepoštena i ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07- dalje: ZZP), čl. 84. ZZP i čl. 87. st. 1. ZZP, te su pozivom na odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje: ZOO) i čl. 1115. ZOO prihvatili zahtjev za isplatu naknade plaćene sukladno toj odredbi sa zateznim kamatama od dana plaćanja.

8.1. Sudovi su ocijenili da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,50 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, pa je stoga tuženik nepošten stjecatelj.

9. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

10. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. 11. Tuženik osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, čl. 83. ZZP i čl. 85. ZZP, pri donošenju zaključka suda, prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

14. Iz spisa proizlazi da tuženik nije predložio dokaz na okolnosti da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe te je čak i osporila plaćanje naknade za obradu, da bi ipak dostavila o potvrdu o tome da je naknada plaćena.

15. Iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da se sa tuženikom nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženica na kojoj je bio teret dokaza da se o osporenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo nije predložila dokaz saslušanjem svojih djelatnika.

16. Slijedom navedenog, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP jer je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu koji je sadržavao i odredbi o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 0,50 % od iznosa kredita tijekom postupka je utvrđeno i da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tijekom postupka nije utvrđeno da se o spornoj odredbi pregovaralo.

17. Sud prvog stupanja je ocijenio da su okolnost da banka tužiteljici nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radio tipskom ugovoru te okolnost da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZPP-a i čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18. Sud drugog stupnja prihvatio je činjenična utvrđenja i zaključke suda prvog stupanja, navodeći da s obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom o spornoj ugovornoj odredbi tuženik je trebao na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti predmetnu odredbu tužiteljici kako bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze.

19. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP o odredbi čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

20. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank C- 620/17, ECLI: EU:C: 2019:820 odlučeno je:

„1. čl.4.st.2. i čl.5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku-o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti- također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Čl.3.st.1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku-koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdim koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove-načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.“.

20.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članice Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

20.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12).

21. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

22. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su u ovom predmetu sudovi raspravili.

23. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih) niti je o plaćanju iste mogla pregovarati.

24. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

25.Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen i ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužiteljice, kojeg prezentiraju i ocjenjuju nižestupanjski sudovi, proizlazi da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor.

26. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

26.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj primjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

27. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev-112/2018-2 od 9 .ožujka 2022. i dr. jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

28. Imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.

29. Na naprijed navedeni način odgovorne je na prvo postavljeno pitanje (u tom smislu i Rev 673/2023-3 od 13.veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

30. Drugim pitanjem naznačenim u reviziji tuženik pita da li ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu zbog utvrđenja tih odredaba nepoštenim podrazumijeva ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, u vezi s tijekom zateznih kamata.

31. Sukladno shvaćanju revizijskog suda (primjerice izraženom u odluci broj Revd- 1294/2021-2 od 12. listopada 2021.) kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje pram okolnostima svakog konkretnog slučaja (što ujedno predstavlja odgovor na drugo postavljeno pitanje).

32. U konkretnom slučaju, sudovi su, pošavši od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjev i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, ocijenili da je upravo tuženik, koja je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

33. Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlog zbog koje je revizija podnesena, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a, revizija je odbijena kao neosnovana i odlučeno je kao u izreci presude.

34. Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, obzirom da tuženik nije uspio u revizijskom postupku, odbijen je zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka kao neosnovan.

Zagreb, 6. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa