REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4571/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća u pravnoj stvari I-tužitelja Budimir & Meter odvjetničko društvo d.o.o., OIB: 23060752612, Trg Nikole Šubića Zrinskog 1, Zagreb, II-tužitelja SI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i III-tužitelja MI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], a koje sve zastupa punomoćnica Jelena Nujić, odvjetnica iz Zagreba, Savska cesta 41/3, protiv tuženika PI, glavnog urednika Večernjeg lista d.o.o., Oreškovićeva 6H/1, Zagreb, zastupan po punomoćniku Hrvoju Ladanu, odvjetniku iz Zagreba, Metalčeva 5/6, radi objave ispravka, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-259/2024-2 od 11. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn- 121/2022-44 od 15. veljače 2024., na sjednici održanoj 6. studenoga 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-259/2024-2 od 11. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-121/2022-44 od 15. veljače 2024.
1.1. U prijedlogu postavljaju pitanja koja glase:
1. Predstavlja li pretjerani formalizam shvaćanje suda da zahtjevi za objavu ispravka informacije moraju sadržavati citate sporne informacije radi koje se zahtjeva objava ispravka i nadnevak objave te iscrpno obrazloženje i pobijanje objavljenih informacija, a sve kao preduvjet da bi se uopće uzela u obzir primjena odredbe čl. 40. st. 4. Zakona o medijima?
2. Je li prema čl. 42. st. 1. Zakona o medijima u zahtjevu za ispravak netočnih informacija potrebno ekstenzivno obrazlagati netočnost očito klevetničkih i uvredljivih navoda kojima se na najgrublji način vrijeđa čast i ugled tužitelja te se putem medija tužitelje prezentira javnosti kao kriminalce, krivotvoritelje punomoći, prevarante, osobe koje koriste izdane punomoći bez znanja stranke i protivno svrsi zbog kojih su izdane, kada je neupitno da za takve navode nema nikakvog temelja, a protiv tužitelja nikada nije pokrenut nikakav kazneni postupak niti je donesena pravomoćna presuda kojom se proglašavaju krivim za kaznena djela koja im se putem medija stavljaju na teret, pri čemu je i u prvostupanjskom postupku utvrđeno da tuženik nije dokazao točnost činjenica iz objavljenih informacija?
3. Može li sudska praksa ograničiti pravo tužitelja na sudsku zaštitu prava na objavu ispravka netočnih informacija (čl. 40. st. 1. Zakona o medijima) u slučaju kad glavni urednik ne objavi pravodobno zatraženi ispravak, iz kvaziprocesnih razloga koji nisu propisani zakonom, primjerice traženjem citiranja objavljenog teksta, ili je dovoljno zatražiti ispravak suštinskih i bitnih netočnosti o kojima se u članku zlonamjerno i neprovjereno vrijeđa čast i ugled građanina ili pravne osobe, a budući da Zakon o medijima implementira ustavnopravnu normu iz čl. 38. st. 5. Ustava Republike Hrvatske, čije se odredbe tumače prema njegovim temeljnim vrednotama. Postoji li zakonsko ograničenje odnosno obveza citiranja netočnih informacija čiji se ispravak zahtjeva u sudskom postupku, posebno onda kada je neupitno da su informacije potpuno netočne, klevetničke, uvredljive, neprovjerene i zlonamjerno iznesene u mediju, te je li medijska sloboda ograničena pravom na zaštitu časti i ugleda fizičkih i pravnih osoba, obzirom na odredbu čl. 3. st. 3., kao i odredbe čl. 7. st. 1. te čl. 16. st. 1. Zakona o medijima?
4. Čini li informaciju, u smislu čl. 2. Zakona o medijima (NN 114/22), i fotografije osoba koje se vežu i objavljene su kao oprema tekstualnog dijela članka u kojemu se iznose neprovjerene, netočne, uvredljive i klevetničke informacije, a s obzirom na sadržaj odredbe koji glasi: „Informacija je podatak, tekst, fotografija, crtež, karikatura, film, usmeno izvješće, vrijednosni sud ili drugi prilog objavljen u mediju.“ te predstavlja li povredu zakona drugostupanjska presuda i obrazloženje u točki 17. u kojoj se navodi kako „fotografija koju je tuženik objavio nesporno prikazuje 2. i 3. tužitelje te fotografija kao takva ne čini sadržaj informacija netočnim “, pri čemu drugostupanjski sud zanemaruje negativan, klevetnički i krajnje uvredljiv kontekst cijelog članka uz koji je fotografija objavljena?
5. Jamči li se, u smislu čl. 40. st. 1. Zakona o medijima, svakome pravo na ispravak netočnih informacija i pripada li to pravo III. -tužiteljici čija je fotografija objavljena kao oprema članka u čijem se tekstu iznose zlonamjerne, neprovjerene i netočne informacije?
6. Predstavlja li odgovornost glavnog urednika, u smislu čl. 24. st. 2. Zakona o medijima, i objava ispravka informacije u pogledu fotografije objavljene uz članak u čijem se tekstu iznose zlonamjerne, neprovjerene i netočne informacije?
7. Mora li svako tumačenje mjerodavnog prava u odlukama sudova, u ovom slučaju odredaba Zakona o medijima, imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, uzimajući u obzir da bi u protivnom tumačenje i primjena prava mogla dovesti do mehaničke primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline te na taj način dovesti do nerazumnog i objektivno neopravdanog rezultata za samu stranku te kao krajnju posljedicu proizvesti apsurdne učinke u odnosu na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i jedinstvenu primjenu prava?
8. Može li se smatrati da odluka suda ima uporište u zdravom razumu ako se ista temelji na razlozima i zaključcima suda za koje u spisu ne postoji niti jedan jedini dokaz, već dokazi u spisu upućuju na upravo suprotan zaključak?
Kao razloge važnosti postavljenih pitanja navode odluku Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-2403/2017-2 od 21. veljače 2018. te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Tužitelji se pozivaju i na to da su im zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava u drugostupanjskom postupku povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena odredbama čl. 35. i čl. 38. st. 5. Ustava Republike Hrvatske te čl. 6.1 i 10.1 st. 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2. U odgovoru na prijedlog tuženik se istom protivi i predlaže ga odbaciti, odnosno odbiti uz naknadu troška.
3. Postupajući prema odredbama čl. 385.a, čl. 387., čl. 389.a i 389.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/18, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je u odnosu na postavljena pitanja u prijedlogu tužitelja ocijenio slijedeće. Na dio pitanja odgovor jasno daju odredbe Zakona o medijima (pitanja pod 1. do 6), dok se ostala pitanja ne odnose na pravno shvaćanje suda izraženo u pobijanoj odluci. Stoga postavljena pitanja nisu pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa niti priložena praksa nije od utjecaja te je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a riješeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
4. Tužitelji se pozivaju i na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a koja daje mogućnost dopuštenja revizije u slučajevima povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, pobijana je odluka sasvim jasna i precizna pri čemu je odgovoreno na sve žalbene navode tužitelja, pa svojim navodima u prijedlogu nisu učinili vjerojatnim postojanje razloga iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a te je odlučeno kao u toč. II. izreke ovoga rješenja.
5. Kako odgovor na prijedlog nije bio potreban za donošenje odluke, tako je odbijen zahtjev tuženika za naknadom takvog troška (čl. 155. ZPP-a).
Zagreb, 6. studenoga 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
