REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1402/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mlt. HA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po majci i zakonskoj zastupnici Ani Blažević, oboje zastupani po punomoćniku Ivici Ureku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Grada Zagreba, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Galić, odvjetnik u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-106/2022-2 od 10. svibnja 2023. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Gž-106/2022-4 od 23. listopada 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2356/2019-42 od 26. studenoga 2021., u sjednici održanoj 6. studenog 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-106/2022-2 od 10. svibnja 2023. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Gž-106/2022-4 od 23. listopada 2023. i predmet se vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja preinačena je odluka suda prvog stupnja tako da je presuđeno:

„I. Prihvaća se žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2356/2019-42 od 26. studenoga 2021. preinačuje u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke i u tom dijelu sudi

I.I. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6118,52 EUR1/46.100,001 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe 26. rujna 2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

I.II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 829,52 EUR1/6.250,001 kuna, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 207,38 EUR1/1.562,501 kuna, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.“.

2. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-560/2024 od 15. svibnja 2024. podnosi tužitelj zbog pitanja:

„Može li drugostupanjski sud primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku, bez održavanja rasprave i izvođenja dokaza tijekom drugostupanjskog postupka, rezultate očevida koji je neposredno proveo prvostupanjski sud, ocijeniti paušalnim, a to s obrazloženjem i zaključkom da su neposredno utvrđeni rezultati očevida protivni crno-bijelim fotografijama mjesta događaja koje prileže spisu?“.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i radi naknade imovinske štete (tuđe pomoći i njege) u ukupnom iznosu od 51.800,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Sud prvog stupnja presudom utvrđuje:

- da je tužitelj 26. rujna 2016. hodajući prilaznim putem prema dječjem vrtiću „Duga“ u Zagrebu, Ferenščica I. kbr. 90 pao nakon što je nogom stao na asfaltiranu stazu koja je bila oštećena i čiji je asfalt bio ispucan,

- da je u tom događaju zadobio prijelom lijeve podlaktice, koja je bila prelomljena i tri mjeseca prije štetnog događaja,

- da je očevidom na licu mjesta sud utvrdio da je staza u jednakom stanju kao na fotografijama koje je tužitelj dostavio,

- da javna površina nije bila pravilno i uredno održavana od strane tuženika na način da se spriječi uzrokovanje i nanošenje štete građanima obzirom da ima rupa, da je asfalt oštećen i da ima udubljenja,

- da je tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan obzirom da se prilazni put nalazi na travnatom dijelu zemljišnog pojasa odmah uz nogostup odnosno da je položen na javnoprometnoj površini čije održavanje prema tada važećem Zakonu o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15 - dalje: ZKG) predstavlja komunalnu djelatnost obavljanje koje je tuženik bio dužan osigurati,

- da je tuženik bio dužan osigurati da se komunalna djelatnost obavlja na način da se zaštiti imovina građana i spriječi nanošenje i prouzročenje štete te da se eventualnim prenošenjem obavljanja pojedinih komunalnih djelatnosti na druge osobe tuženik ne oslobađa obveze vršenja nadzora i poduzimanja mjera radi osiguravanja pravilnog djelovanja tih osoba, a time se ne oslobađa niti odgovornosti za štetu koja nastane zbog propusta u njihovom radu,

- da je do štetnog događaja došlo zbog isključivog propusta tuženika da održava prilazni put na mjestu nastanka štetnog događaja u funkcionalnom stanju, bez opasnosti da se svaka osoba normalno hodajući njome ne ozlijedi.

7. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da tužitelju pripada novčana naknada zbog povrede prava osobnosti, kao i naknada imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u ukupnom iznosu od 46.100,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, prema visini utvrđenoj vještačenjem po vještaku medicinske struke.

8. Sud drugog stupnja ne prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja te u obrazloženju presude navodi:

„9. Međutim, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja, na što s pravom ukazuje tuženik još u odgovoru na tužbu, a sada i u žalbi.

10. Prema odredbi članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

10.1. Dakle, da bi postojala odgovornost tuženika za štetu moraju bi biti ispunjene opće pretpostavke te odgovornosti, a to su: subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, uzročna veza i protupravnost štetne radnje. Odgovornost za štetu nastaje samo ako je štetna radnja protupravna, a štetna radnja je svaki čin ili propust štetnika koji uzrokuje štetu na strani oštećenika.

10.2. U konkretnom slučaju, međutim, okolnosti koje bi upućivale na odgovornost tuženika ne proizlaze iz izvedenih dokaza posebno kada se oni dovedu u odnos s činjenicama koje proizlaze iz priloženih fotografija, osobito onih fotografija koje mjesto događaja prikazuju s bočne strane. Uzimajući u obzir naprijed navedeno ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o tome da postoji razlika u nivou javne površine na mjestu na kojem je tuženik pao, u odnosu na ostatak staze. Iako su na stazi vidljive pukotine i asfalt nije apsolutno ravan, takve neravnine ne predstavljaju opasnost za prolaznike i ne mogu se pripisati propustu tuženika u održavanju pješačke staze (napominje se da se ne može utvrditi na koju stazu se odnosi donja fotografija na listu 19 spisa i gornja fotografija na listu 20 spisa). S tim u vezi se utvrđenja suda prvog stupnja temeljem očevida ocjenjuju paušalnima (list 164 spisa) jer se na temelju fotografije na listu 16 spisa (a i drugim fotografijama) ne može zaključiti da“…na stazi ima rupa, da je asfalt oštećeni da je asfalt u više nivoa, ima udubljenja…“. Ova proturječnost utječe na razumijevanje presude čime je ostvarena naprijed navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

10.3. Stoga tužitelj nije dokazao odgovornost tuženika za štetu zbog neodržavanje staze tj. propust tuženika u obavljanju poslova održavanja javne površine koji bi bio u neposrednoj uzročnoj vezi sa nastalom štetom obzirom da prema stanju spisa nije uočena razlika u razini pojedinih dijelova staze niti drugo oštećenje javne površine koje bi se mogla dovesti u izravnu vezu s padom mlt. tužitelja.

11. Međutim, bez obzira na utvrđenu pogrešku suda prvog stupnja moguće je bitne činjenice utvrditi temeljem izvedenih dokaza – uvidom u priložene fotografije (koje prema utvrđenju suda prikazuju stvarno stanje staze u vrijeme navodnog štetnog događaja), pa je u kontekstu gore iznesenog valjalo, u skladu s odredbom članka 373.a stavak 3. ZPP-a, presuditi kao pod točkom I.I. izreke.“.

9. S obzirom na pitanje zbog kojeg je dopušteno podnijeti reviziju, procesnopravna dilema na koju je potrebno odgovoriti svodi se na pitanje dometa odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) odnosno postoje li dokazi predviđeni odredbama ZPP-a koje sud drugog stupnja ne bi smio cijeniti, te na temelju takve procjene utvrđivati autonomno činjenično stanje suprotno od onog kako je to utvrdio ili ocijenio sud prvog stupnja.

10. Odredba čl. 373.a ZPP-a glasi:

„Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:

1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili

2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.“

U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona.“.

11.1. Iz teksta odredbe čl. 373.a ZPP-a proizlazi da drugostupanjski sud odluku donosi prema stanju spisa kada bitne činjenice među strankama nisu sporne ili kada ih je sam utvrdio na temelju isprava i izvedenih dokaza koje prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, odnosno jer je isprave i izvedene dokaze drugačije ocijenio te formirao drugačiji zaključak o postojanju bitnih činjenica od prvostupanjskog suda.

11.2. Primjenom odredbe iz čl. 373.a ZPP-a, po ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud je ovlašten sam preinačiti činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, ali samo ako bi zaključak drugostupanjskog suda o drukčijem činjeničnom stanju bio toliko uvjerljiv da bi sasvim isključivao činjenično utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda. U protivnome, drugostupanjski bi sud trebao ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje ili provesti drugostupanjsku raspravu sukladno odredbi čl. 373.b ZPP-a.

12. Dakle, svrha odredbe čl. 373.a ZPP-a je da drugostupanjski sud odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu, odnosno preinači prvostupanjsku presudu na temelju stanja spisa kada mu je jasno (nema dvojbe) kako treba suditi, zbog čega nije potrebno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja ili zato što treba otkloniti nedostatke u kojima se sastoji bitna povreda parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

13.1. Odgovor je već u bitnom dao i ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-x-1160/2017 od 4. rujna 2019. gdje je rečeno:

„Prema shvaćanju ovog suda navedena odredba ovlašćuje drugostupanjski sud na preinačavanje, odnosno potvrđivanje prvostupanjske presude unatoč pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ali samo onda kada u spisu ima dovoljno odlučnih činjenica i dokaznog materijala za svoje (drugačije, odnosno suprotne) činjenične zaključke. Time je kod primjene odredbe čl. 373.a ZPP-a isključena istodobna primjena odredbe čl. 221.a ZPP-a o teretu dokazivanja jer takvo suđenje može dovesti (s aspekta prava na pravično suđenje) do tzv. iznenađujućih presuda.“.

13.2. Gotovo jednako ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-214/2018 od 12. rujna 2018. iznosi slijedeće pravno shvaćanje:

„Primjenom odredbe iz čl. 373.a ZPP-a, drugostupanjski bi sud u ovakvoj situaciji bio ovlašten sam preinačiti činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, ali samo ako bi zaključak drugostupanjskog suda o drukčijem činjeničnom stanju bio toliko uvjerljiv da bi sasvim isključivao činjenično utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda, u protivnom njegov zaključak o relevantnim činjenicama, budući da u konkretnom slučaju nije provedena (drugostupanjska) rasprava, a niti su izvedeni svi predloženi dokazi, ne bi mogao biti siguran u mjeri koja opravdava primjenu odredbe iz čl. 221.a ZPP-a.

Prema odredbi čl. 221.a ZPP-a o postojanju odnosno nepostojanju činjenice primjenom pravila o teretu dokazivanja, sud zaključuje tek ako na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu. Dakle, da bi se mogla primijeniti odredba čl. 221.a ZPP-a, moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: da je sud izveo (predložene) dokaze i da na temelju izvedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi postojanje neke (odlučne) činjenice.

Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud odbio predloženi dokaz saslušanjem svjedoka T. B., oštećenika iz štetnog događaja od 2. lipnja 1998.

U procesnopravnoj situaciji kakva je konkretna, kad sud nije izveo sve dokaze, kojima bi se utvrdilo postojanje odnosno nepostojanje odlučnih činjenica, a koje je tužitelj predložio, odredba čl. 221.a ZPP-a nije se mogla primijeniti.

Osim toga, u situaciji kad je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev (smatrajući da je činjenično stanje u pogledu odgovornosti tuženika dovoljno raspravljeno) tužitelj nije imao razloga prvostupanjsku presudu pobijati zbog neprimjene, odnosno nepravilne primjene odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Nadalje, u takvoj situaciji kad je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog tužitelja (za saslušanje svjedoka T. B.), tada ni drugostupanjski sud, postupajući sadržajno na način propisan odredbom čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP-a, a ne, kako to navodi odredbom čl. 373. t. 1. ZPP-a, nije o postojanju činjenica mogao odlučiti na temelju odredbe čl. 221.a ZPP-a i zaključiti da tužitelj nije dokazao postojanje odlučnih činjenica.“.

14. Prema ocjeni ovog suda ovlaštenjem koje je dano drugostupanjskom sudu odredbom čl. 373.a ZPP-a odstupljeno je od načela neposrednosti koje traži da između suda i izvora informacija o odlučnim činjenicama ne bude posrednika i da sud koji zapaža procesni materijal bude onaj isti sud koji odlučuje o njegovoj dokaznoj vrijednosti. U situaciji kad drugostupanjski sud koristi ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP-a, dakle, ovlaštenje da odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava iako nije sud koji neposredno zapaža procesni materijal, drugostupanjski sud izvedene dokaze mora, jednako kao i prvostupanjski sud, ocjenjivati na način propisan odredbom čl. 8. ZPP-a. Pored toga, treba dati i dodatne razloge o tome zbog čega ne prihvaća ocjenu dokaza izvedenu po prvostupanjskom sudu, kao sudu koji je neposredno zapažao procesni materijal.

15. Slijedom navedenog, sadržaj obrazloženja drugostupanjske odluke mora biti odgovarajućeg sadržaja kako to proizlazi i iz revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 205/2015 od 4. veljače 2020.:

„Kad drugostupanjski sud postupi po odredbi čl. 373.a. st. 1. t. 2. ZPP-a dužan je u obrazloženju presude određeno navesti koje su sporne bitne činjenice nepotpuno i/ili pogrešno utvrđene, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, odnosno iznijeti razloge zbog kojih je dokaze drugačije cijenio u odnosu na ocjenu prvostupanjskog suda.“.

16. Ovome je još potrebno dodati, da ZPP u odredbi čl. 373.a ne poznaje gradaciju dokaza koje je izveo sud prvog stupnja da bi utvrdio činjenično stanje dostatno za pravilnu primjenu materijalnog prava prema svom slobodnom sudačkom uvjerenju, što znači da je svaki dokaz kojeg predviđa ZPP (čl. 219. do 276.) podesan da ga ocjenjuje i sud drugog stupnja i na temelju svoje autonomne ocjene po svom slobodnom sudačkom uvjerenju utvrđuje činjenično stanje, dakle koristi se ovlaštenjem sadržanim u odredbi čl. 373.a utvrđujući bitne činjenice u sporu na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, te je također ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.

17. Vodeći računa o pitanju zbog kojeg je revizija dopuštena odgovor na postavljeno pitanje, a ujedno i pravno shvaćanje ovog suda glede primjene odredbe čl. 373.a ZPP-a i ovlasti suda drugog stupnja autonomno utvrđivati činjenično stanje glasi:

Drugostupanjski sud može primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku, bez održavanja rasprave i izvođenja dokaza tijekom drugostupanjskog postupka bitne činjenice utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, te je također ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio neovisno o kojim (kojoj vrsti) dokaza se radi, no pri tome mora dati jasne, uvjerljive i provjerljive razloge sukladno odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

18. U okolnostima konkretnog spora, s obzirom na utvrđenja suda prvog stupnja koji je uzrok nastanka štete kod tužitelja - neodržavanje pješačke staze u sigurnom stanju, sud drugog stupnja po ocjeni ovog suda donoseći drugačiji činjenični zaključak nije dao jasne, razumljive i provjerljive razloge, pogotovo kada sud drugog stupnja da ne može prihvatiti utvrđenja suda prvog stupnja (točka 10.2. presude) koja sud prvog stupnja niti ne navodi u obrazloženju svoje presude.

19. Slijedom navedenog presuda suda drugog stupnja opterećena je bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a zbog čega je trebalo odlučiti kao u izreci primjenom odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. ZPP-a.

Zagreb, 6. studenog 2024.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina

Rev-1402/2024-2-1

ODVOJENO MIŠLJENJE

uz rješenje broj: Rev-1402/2024-2 od 6. rujna 2024.

1. Rješenjem ovog suda poslovni broj: Rev-1402/2024-2 od 6. rujna 2024. ukinuta je pobijana drugostupanjska presuda i predmet je vraćen sudu drugog stupnja na ponovno suđenje. Iako se slažem s odlukom da je pobijanu presudu valjalo ukinuti, ne mogu se u potpunosti složiti s argumentacijom iz obrazloženja navedenog rješenja i odgovorom danim na postavljeno revizijsko pitanje. Stoga sam na sjednici vijeća izdvojila glas, te dajem pisano obrazloženje izdvojenog glasa, uz prijedlog da se isto dostavi strankama uz odluku i objavi na mrežnim stranicama suda.

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj zbog pitanja zbog kojeg je revizija i dopuštena rješenjem ovog suda:

„Može li drugostupanjski sud primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku, bez održavanja rasprave i izvođenja dokaza tijekom drugostupanjskog postupka, rezultate očevida koji je neposredno proveo prvostupanjski sud, ocijeniti paušalnim, a to s obrazloženjem i zaključkom da su neposredno utvrđeni rezultati očevida protivni crno-bijelim fotografijama mjesta događaja koje prileže spisu?“.

3. Odgovor na postavljeno pitanje, a ujedno i pravno shvaćanje glede primjene odredbe čl. 373.a ZPP-a i ovlasti suda drugog stupnja autonomno utvrđivati činjenično stanje, prema stavu većine članova vijeća izraženom u odluci glasi:

„Drugostupanjski sud može primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku, bez održavanja rasprave i izvođenja dokaza tijekom drugostupanjskog postupka bitne činjenice utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, te je također ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio neovisno o kojim (kojoj vrsti) dokaza se radi, no pri tome mora dati jasne, uvjerljive i provjerljive razloge sukladno odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.“.

4. U konkretnom slučaju, sporni dio obrazloženja presude drugostupanjskog suda, a kojim ne prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, glasi:

„10.2. U konkretnom slučaju, međutim, okolnosti koje bi upućivale na odgovornost tuženika ne proizlaze iz izvedenih dokaza posebno kada se oni dovedu u odnos s činjenicama koje proizlaze iz priloženih fotografija, osobito onih fotografija koje mjesto događaja prikazuju s bočne strane. Uzimajući u obzir naprijed navedeno

Rev-1402/2024-2-1

ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o tome da postoji razlika u nivou javne površine na mjestu na kojem je tuženik pao, u odnosu na ostatak staze. Iako su na stazi vidljive pukotine i asfalt nije apsolutno ravan, takve neravnine ne predstavljaju opasnost za prolaznike i ne mogu se pripisati propustu tuženika u održavanju pješačke staze (napominje se da se ne može utvrditi na koju stazu se odnosi donja fotografija na listu 19 spisa i gornja fotografija na listu 20 spisa). S tim u vezi se utvrđenja suda prvog stupnja temeljem očevida ocjenjuju paušalnima (list 164 spisa) jer se na temelju fotografije na listu 16 spisa (a i drugim fotografijama) ne može zaključiti da“…na stazi ima rupa, da je asfalt oštećeni da je asfalt u više nivoa, ima udubljenja…“. Ova proturječnost utječe na razumijevanje presude čime je ostvarena naprijed navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

10.3. Stoga tužitelj nije dokazao odgovornost tuženika za štetu zbog neodržavanje staze tj. propust tuženika u obavljanju poslova održavanja javne površine koji bi bio u neposrednoj uzročnoj vezi sa nastalom štetom obzirom da prema stanju spisa nije uočena razlika u razini pojedinih dijelova staze niti drugo oštećenje javne površine koje bi se mogla dovesti u izravnu vezu s padom mlt. tužitelja.

11. Međutim, bez obzira na utvrđenu pogrešku suda prvog stupnja moguće je bitne činjenice utvrditi temeljem izvedenih dokaza – uvidom u priložene fotografije (koje prema utvrđenju suda prikazuju stvarno stanje staze u vrijeme navodnog štetnog događaja), pa je u kontekstu gore iznesenog valjalo, u skladu s odredbom članka 373.a stavak 3. ZPP-a, presuditi kao pod točkom I.I. izreke.“.

5. U vezi s dopuštenim revizijskim pitanjem slažem se s većinom da je potrebno tumačiti doseg ovlaštenja drugostupanjskog suda kad ocjenjuje izvedene dokaze u skladu s ovlaštenjem iz čl. 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP). Međutim, mišljenja sam da se na to pitanje ne bi moglo odgovoriti uopćeno, kako to smatra većina, nego konkretno, ovisno o posebnim okolnostima slučaja i dokazima o kojima je riječ.

6.1. Iz sadržaja odredbe čl. 373.a ZPP-a proizlazi da drugostupanjski sud odluku donosi prema stanju spisa ako bitne činjenice među strankama nisu sporne ili ako ih je sam utvrdio na temelju isprava i izvedenih dokaza koje prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, odnosno jer je već izvedene dokaze ocijenio drukčije od prvostupanjskog suda te je stoga o postojanju bitnih činjenica formirao drukčiji zaključak od prvostupanjskog suda.

6.2. Točno je, i u suglasnosti s praksom ovoga revizijskog suda, da je primjenom odredbe iz čl. 373.a ZPP-a, drugostupanjski sud ovlašten sam preinačiti činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, ali samo ako bi zaključak drugostupanjskog suda o drukčijem činjeničnom stanju bio toliko uvjerljiv da bi sasvim isključivao činjenično utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda. U protivnom, drugostupanjski bi sud trebao ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje ili provesti drugostupanjsku raspravu u skladu s odredbom čl. 373.b ZPP-a.

Rev-1402/2024-2-1

7. Nadalje, drugostupanjski je sud, na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, ovlašten odlučivati o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava iako nije sud koji neposredno zapaža procesni materijal, ali ipak drugostupanjski sud izvedene dokaze mora, jednako kao i prvostupanjski sud, ocjenjivati u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. Osim toga, treba dati i dodatne razloge o tome zbog čega ne prihvaća ocjenu dokaza prvostupanjskog suda kao suda koji je neposredno zapažao procesni materijal, a kako je to navedeno u odluci ovog suda poslovni broj Rev-x 205/15 od 4. veljače 2020.

8.1. Ipak, u ovom predmetu ključno je pitanje kvalitete ocjene pojedinih dokaza drugostupanjskog suda u primjeni čl. 373.a ZPP-a te, posljedično, odluka o tome jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu te odredbe ili je riječ o slučaju u kojem bi sud trebao postupiti u skladu s čl. 373.b ZPP-a.

8.2. U odgovoru na to pitanje prije svega treba poći od odredbe čl. 8. ZPP-a koja propisuje: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“.

9. Naime, temeljno pitanje ocjene dokaza jest pitanje dovodi li izvođenje pojedinog dokaza do utvrđenja odlučne činjenice i s kojim stupnjem uvjerljivosti, a posebice ako je više dokaza izvedeno radi utvrđivanja iste odlučne činjenice. Načelno, da bi se neka činjenica smatrala utvrđenom, sud mora utvrditi činjenicu na razini izvjesnosti. To bi zahtijevalo da argumentacija suda u ocjeni pojedinih dokaza ispunjava tri osnovna uvjeta: 1) ocjena dokaza mora biti slobodna, ali ne proizvoljna, već u skladu s metodologijom iz članka 8. ZPP-a, (2) izneseni argumenti moraju se odnositi na dokaznu snagu pojedinog dokaza te (3) sadržaj i kvaliteta iznesenih argumenata moraju biti takvi da bi potencijalno uvjerila svakog nepristranog suca (koji se nađe u poziciji da ih kontrolira) u njihovu prihvatljivost i uvjerljivost. Uvjerljivost bi se pritom mogla definirati kao sposobnost nekog dokaza da pridonese formiranju stava suda o postojanju ili nepostojanju neke odlučne činjenice na razini izvjesnosti.

10. Nadalje, a u vezi s revizijskim pitanjem, valja istaknuti da sud u pravilu ne percipira izravno pravno relevantne činjenice koje treba utvrditi, nego o njima zaključuje na temelju posredno dobivenih informacija. Iznimka je u tom pogledu kad sud činjenice utvrđuje svojim neposrednim opažanjem na uviđaju, a o tome je upravo riječ u ovom postupku.

11.1. Dakle, sud poduzima uviđaj kad je za utvrđivanje kakve činjenice ili za razjašnjenje kakve okolnosti potrebno neposredno opažanje (čl. 227. st. 1. ZPP-a). Stoga to dokazno sredstvo ima osobitu važnost, i zbog neposrednog izvođenja i zbog odlučne uloge suda u njegovu provođenju. Uviđaj je stoga najizravniji i često najpouzdaniji dokaz. Njime se isključuju moguće pogreške do kojih dolazi kada sudu informacije o predmetu uviđaja daju druga, posredna dokazna sredstva.

11.2. Treba pritom imati na umu da, kad sud uviđaj provodi zbog utvrđivanja činjenica neposrednim opažanjem predmeta uviđaja, takav uviđaj ima značenje

Rev-1402/2024-2-1

posebne metode neposrednog dokazivanja u užem smislu, u okviru koje bi predmet uviđaja imao značenje posebnog dokaznog sredstva. Kada se pak uviđaj obavlja radi razjašnjenja kakve okolnosti, provodi se radi utvrđivanja činjenica u cilju otklanjanja nejasnoća do kojih je u formiranju stava o njima došlo izvođenjem nekih drugih dokaza, odnosno na temelju onoga kako su sudu parnične stranke predočile činjenično stanje.

12. S druge strane, fotografije koje je jedna od stranaka priložila u spis predmeta su same po sebi predmeti uviđaja (konkretno, s lica mjesta štetnog događaja). One su, međutim, zbog svog medija, ograničena i posredna (izvedena) dokazna sredstva, pa je prvostupanjski sud, iako je raspolagao fotografijama u spisu, odlučio provesti uviđaj, upravo da bi odlučnu činjenicu utvrdio neposrednim opažanjem, o čemu svakako prilikom ocjene ima li mjesta primjeni odredbe čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP-a, drugostupanjski sud treba posebno voditi računa, neovisno o načelno široko postavljenoj mogućnosti primjene svake od citiranih odredaba.

13.1. Moje je mišljenje da je u okolnostima konkretnog slučaja drugostupanjski sud, ako je na temelju uvida u fotografije s lica mjesta posumnjao u utvrđenja prvostupanjskog suda, trebao radi razjašnjenja spornih okolnosti sam provesti uviđaj u skladu s odredbom čl. 373.b ZPP-a i time otkloniti svoje dvojbe.

13.2. Kako to nije učinio, već je rezultat opažanja suda ocijenio „paušalnim“ i odlučnu činjenicu utvrdio na temelju posrednoga dokaznog sredstva (crno-bijelih fotografija lica mjesta) za koje drugostupanjski sud i nema mogućnost provjeriti odražavaju li one cjelovito stanje na licu mjesta, a koje je prvostupanjski sud utvrdio neposrednim opažanjem na uviđaju. Drugostupanjski je sud, dakle, činjenično stanje samostalno utvrdio na temelju manje pouzdanog dokaznog sredstva, arbitrarno ocjenjujući da su zaključci prvostupanjskog suda paušalni.

13.3. Iako bi se uskim, doslovnim, gramatičkim tumačenjem odredbe čl. 373.a ZPP-a moglo zaključiti da je na takvo što ovlašten, takvo bi tumačenje lišilo odredbu čl. 373.b ZPP-a svakog smisla. Kad bi to onda drugostupanjski sud sam trebao izvesti kakav dokaz ili provesti raspravu u skladu s čl. 373.b ZPP-a ako su mu člankom 373.a ZPP-a dane tako široke ovlasti kako to sugerira odgovor većine? Smatram da bi čl. 373.a ZPP trebao biti primjenjiv samo kada je žalbeni sud u jednakoj poziciji u odnosu na dokaze u kojoj bi bio ili mogao biti prvostupanjski sud kada bi došlo do ukidanja presude, što je i bila intencija prilikom uvođenja ove mogućnosti (spriječiti nepotrebno ukidanje presude, ako su oba suda u istoj poziciji ocjenjivati dokaze).

13.4. Ne treba pritom zanemariti ni da ovdje stranci nije omogućeno da se izjasni o dokaznoj snazi isprava na koje se drugostupanjski sud poziva, to više što se opravdano pouzdala u ono što je prvostupanjski sud utvrdio na temelju neposrednog opažanja, a osobito što na uviđaju protivna stranka na zapisnik nije izjavila prigovor. Na taj način presuda drugostupanjskog suda postaje bliska tzv. presudi iznenađenja, koja je u protivnosti s postulatima pravičnog postupka.

14. Naposljetku, odgovorom na postavljeno revizijsko pitanje kako ga je dala većina nije otklonjeno takvo postupanje drugostupanjskih sudova pro futuro pa stoga, na

Rev-1402/2024-2-1

osnovi svih iznesenih razloga, a imajući na umu sadržaj postavljenog revizijskog pitanja, smatram da je na njega trebalo preciznije odgovoriti - da drugostupanjski sud nije ovlašten primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku, bez održavanja rasprave i izvođenja dokaza tijekom drugostupanjskog postupka, rezultate uviđaja koji je neposredno proveo prvostupanjski sud, ocijeniti paušalnim pozivajući se tek na to da su neposredno utvrđeni rezultati uviđaja protivni crno- bijelim fotografijama mjesta događaja koje prileže spisu.

Zagreb, 6. studenoga 2024.

Sutkinja:

Goranka Barać-Ručević