REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-724/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Istraturist - Turistične storitve d.o.o. Ljubljana, Republika Slovenija, Ljubljana, Livade 7, OIB:87537034116, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anišić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3938/2022-3 od 12. listopada 2022. ispravljene rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 3938/2022-6 od 6. prosinca 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-785/20 od 9. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 6. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženice, ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3938/2022-3 od 12. listopada 2022. ispravljena rješenjem tog suda broj Pž-3938/2022-6 od 6. prosinca 2022., u dijelu pod točkom I. izreke i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-785/2020 od 9. kolovoza 2022. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženici platiti tužitelju 24.878.556,50 kuna (dvadesetčetiri milijuna osamstosedamdesetosam tisuća petstopedesetšest kuna i pedeset lipa)/3.301.951,89 EUR (tri milijuna tristojedna tisuća devetstopedesetjedan euro i osamdesetdevet centi) zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 9.076.075,47 kuna (devet milijuna sedamdesetšest tisuća sedamdesetpet kuna i četrdesetsedam lipa)/1.204.602,23 EUR (milijun dvjestočetiri tisuće šestodva eura i dvadesettri centa) teku od 21. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te sa zateznim kamatama koje na iznos od 15.270.000,00 kuna (petnaest milijuna dvjestosedamdeset tisuća kuna/2.026.677,28 EUR (dva milijuna dvadesetšest tisuća šestosedamdesetsedam eura i dvadesetosam centi) teku od 9. kolovoza 2022. do isplate po stopi koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, pa se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3938/2022-3 od 12. listopada 2022. ispravljena rješenjem tog suda broj Pž-3938/2022-6 od 6. prosinca 2022., u dijelu pod točkom III. izreke i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-785/2020 od 9. kolovoza 2022. u dijelu pod točkama II., III., IV. i V izreke, pa se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

III. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 24.878.556,50 kn zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 21. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.044.942,87 kn sa zateznom kamatom od 09.08.2022. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 602.740,80 kn, u roku od osam dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.685.206,00 kn, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.847.259,20 kn, kao neosnovan.".

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu za iznos glavnice od 30.057.209,5 kn sa zateznom kamatom od 14. rujna 2012. do isplate.

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-785/20 od 9. kolovoza 2022. u dijelu točke I. izreke presude u kojem se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 24.878.556,50 kuna (dvadesetčetiri milijuna osamstosedamdesetosam tisuća petstopedesetšest kuna i pedeset lipa)/3.301.951,89 EUR (tri milijuna tristojedna tisuća devetstopedesetjedan EUR i osamdesetdevet centi) zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 9.076.075,47 kuna (devet milijuna sedamdesetšest tisuća sedamdesetpet kuna i četrdesetsedam lipa)/1.204.602,23 EUR (milijun dvjestočetiri tisuće šestodva eura i dvadesettri centa) teku od 21. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te sa zateznim kamatama koje na iznos od 15.270.000,00 kuna (petnaest milijuna dvjestosedamdeset tisuća kuna/2.026.677,28 EUR (dva milijuna dvadesetšest tisuća šestosedamdesetsedam eura i dvadesetosam centi) teku od 9. kolovoza 2022. do isplate po stopi koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 785/2020 od 9. kolovoza 2022. u preostalom dijelu točke I. izreke presude i sudi:

"Odbija se tužbeni zahtjevu u dijelu u kojem se nalaže tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 15.270.000,00 kuna koje teku od 21. travnja 2006. do 8. kolovoza 2022. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 8. kolovoza 2022. po stopi koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-785/20 od 9. kolovoza 2022. u točkama II., III., IV. i V. izreke presude i sudi:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.".

2.1. Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđeno je rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-785/2020 od 9. kolovoza 2022. kojim je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu za iznos glavnice od 30.057.209,5 kuna sa zateznom kamatom od 14. rujna 2012. do isplate.

2.2. Rješenjem Visokog trgovačkog suda broj Pž-3938/2022-6 od 6. prosinca 2022. odlučeno je:

"Ispravlja se presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3938/2022-3 od 12. listopada 2022. tako da:

1.) u točki I. redak sedmi, osmi, i deveti izreke presude umjesto 9.076.075,47 kuna (devet milijuna sedamdesetšest tisuća sedamdesetpet kuna i četrdesetsedam lipa)/1.204.602,23 EUR (milijun dvjestočetiri tisuće šestodva eura i dvadesettri centa treba pisati: 9.608.556,50 kuna (devet milijuna šestoosam tisuća petstopedesetšest kuna i pedeset lipa)/1.275.274,60 EUR (milijun dvjestosedamdesetpet tisuća dvjestosedamdesetčetiri eura i šezdeset centi).

2) u točki 80. redak četvrti obrazloženja umjesto 9.076.075,47 kuna treba pisati 9.608.556,50 kuna

3) u točki 90. redak drugi obrazloženja umjesto 9.076.075,47 kuna treba pisati 9.608.556,50 kuna.".

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 184/2023-3 od 11. listopada 2023., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3938/2022-3 od 12. listopada 2022., ispravljene rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 3938/2022-6 od 6. prosinca 2022., u dijelu pod točkom I. izreke, zbog pravnih pitanja:

"Je li drugostupanjski sud ocjenjivanjem dokaza koji u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu izvedeni, već su izvedeni pred nenadležnim sudom, a na kojima je i drugostupanjski sud utemeljio svoju odluku, povrijedio načelo neposrednosti u ocijeni dokaza i time onemogućio tuženika o raspravljanju odlučnih činjenica?

Mogu li privatne isprave pribavljene izvan postupka, a za korištenje kojih se protivna strana nije suglasila, predstavljati valjani dokaz u sudskom postupku, temeljem kojeg sud može donijeti odluku?".

3.1. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 184/2023-3 od 11. listopada 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3938/2022-3 od 12. listopada 2022., ispravljene rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 3938/2022-6 od 6. prosinca 2022., u dijelu pod točkom III. izreke, radi pravnog pitanja koje glasi:

"Da li se u slučaju smanjena početno postavljenog tužbenog zahtjeva, sukladno nalazu i mišljenju vještaka i donošenje prvostupanjske presude kojom je u odnosu na meritum u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev, odluka o trošku donosi temeljem odredbe iz čl. 154. st .1 ZPP-a odnosno određuje li se u takvoj situaciji omjer uspjeha u sporu prema konačnom postavljenom tužbenom zahtjevu ili prema početno postavljenom tužbenom zahtjevu iz tužbe?".

4. Tuženica je protiv dijela drugostupanjske presude (pod točkom I. izreke) podnijela reviziju, na temelju odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnih pitanja zbog kojih joj je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti da joj naknadi trošak postupka ili ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude suda (pod točkom III. izreke) podnio reviziju, na temelju odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnog pitanja zbog kojeg mu je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude i u cijelosti mu dosuditi trošak postupka, a tuženici naložiti da mu naknadit trošak revizije ili ukinuti drugostupanjsku odluku pod točkom III. izreke i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

6. U odgovoru na reviziju tuženice, tužitelj je osporio navode tuženice iznesene u reviziji i predložio je reviziju odbiti kao neosnovanu, te tuženici naložiti da mu naknadi trošak sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

6.1. Odgovor na reviziju tužitelja nije podnesen.

7. Revizije su osnovane.

8. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog korištenja nekretnine, koja je u spornom razdoblju bila u njegovom vlasništvu, odmarališta – apartmanskog naselja Murska Sobota u Rovinju, Monsena bb (dalje: odmaralište), bez valjane pravne osnove kao i zahtjev za naknadu štete nastale oštećenjem iste nekretnine.

10. U postupku je utvrđeno da je tuženica preuzela isključivi posjed predmetnog odmarališta 14. travnja 1992., na temelju Naredbe Vlade Republike Hrvatske, Ureda za prognanike i izbjeglice o preuzimanju i korištenju radničkih odmarališta od 13. travnja 1992., te je preuzela obvezu čuvanja, organizaciju smještaja i zbrinjavanja prognanika i izbjeglica, kao i obvezu rješavanja svih pitanja i potraživanja vlasnika nakon vraćanja objekta. Tuženica je 30. lipnja 2006. pisanim putem obavijestila tužitelja da može stupiti u posjed nekretnine, koja je u međuvremenu devastirana, time da nije isplatila tužitelju naknadu za smještaj prognanika i izbjeglica, niti je odmaralište dovela u stanje u kojem je bilo u trenutku preuzimanja u posjed.

11. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da se odgovornost tuženice temelji na odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj: 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 199/03 i 79/07 – dalje: ZSDU) jer preuzimanje nekretnine u vlasništvu tužitelja u isključivi posjed tuženice i onemogućavanje tužitelja u vršenju vlasničkih prava, nije bilo utemeljeno na tada važećim propisima. To stoga jer su na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o preuzimanju u posjed i korištenje odmarališta hotela i drugih hotelsko-turističkih objekata i pokretnina koje se u njima nalaze, na kojima pravo raspolaganja odnosno vlasništvo imaju ili ih drže u posjedu poduzeća i druge pravne i fizičke osobe koje imaju sjedište izvan teritorija Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 43/91 – dalje: Uredba o preuzimanju), inozemne pravne i fizičke osobe bile izrijekom izuzete od mogućnosti oduzimanja posjeda i prava korištenja, među ostalim odmarališta i pokretnina koje se u njima nalaze, za potrebe Republike Hrvatske sukladno čl. 1. Uredbe o preuzimanju. S obzirom da je tuženica priznala Republiku Sloveniju 25. lipnja 1991. pravne osobe sa sjedištem u [adresa] su postale inozemne pravne osobe, pa je preuzimanje u posjed odmarališta u vlasništvu tužitelja kao inozemne pravne osobe koja ima sjedište u [adresa], bilo protupravno i protivno Uredbi o preuzimanju. Osim toga, sudovi su ocijenili da je tuženica propustila upotrijebiti dužnu pažnju prilikom čuvanja odmarališta koje je zbog toga oštećeno i uništeno, pa je obveza tuženice dovesti nekretninu u stanje u kojem je bila u trenutku preuzimanja u posjed 14. travnja 1992.

11.1. Sudovi su zaključili da tuženica odgovara tužitelju za nastalu štetu po načelu uzročnosti, te da u konkretnom slučaju nema elemenata za njenu ekskulpaciju u smislu odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO/05) pa da tuženica kao javno tijelo odgovara tužitelju za nastalu štetu. Stoga, kako je protupravnim i nezakonitim postupanjem tuženice, tužitelju nastala šteta u smislu odredbe čl. 1045. ZOO u vezi s čl. 1046. ZOO, sudovi zaključuju da su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

11.2. Iz spisa proizlazi da je radi utvrđivanja visine naknade za smještaj izbjeglica i prognanika, koji za tužitelja predstavlja štetu u vidu naknade za korištenje odmarališta odnosno novčanog iznosa koji je tužitelju trebao biti isplaćen, provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, dok je radi utvrđivanja visine troškova potrebnih da se odmaralište dovede u stanje u kojem je bilo u trenutku preuzimanja od strane tuženice provedeno građevinsko vještačenje. Provođenje dokaza građevinskim vještačenjem odredio je, te je taj dokaz izveo Općinski građanski sud u Zagrebu prije nego što je predmet ustupio nadležnom Trgovačkom sudu u Zagrebu. Tuženica je na nalaz i mišljenje vještaka iznijela primjedbe, na kojima je ustrajala i nakon dopune nalaza i mišljenja. Nadalje, proizlazi da je građevinski vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja kao polaznu osnovu za stanje objekta koristio Elaborat zatečenog stanja s procjenom potrebnih ulaganja za dovođenje u prvobitno stanje, iz listopada 2006., koji je izradio ovlašteni inženjer građevine OĆ, za naručitelja Počitniške skupnosti i turistične storitve Murska Sobota d.o.o. Murska Sobota, Republika Slovenija (dalje: elaborat). Korištenju tog elaborata kao dokaza u ovom predmetu, tuženica se tijekom postupka izrijekom protivila.

12. Tuženica u reviziji podnesenoj po dopuštenju obrazlaže da u ovom postupku, nakon što je Općinski građanski sud u Zagrebu koji je odredio i izveo dokaz građevinskim vještačenjem i dostavio spis Trgovačkom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, rasprava nije počela iznova, te nikada nisu uz suglasnost stranaka pročitani izvedeni dokazi, niti su se stranke suglasile da se prije izvedeni dokazi ne izvode ponovno. Osim toga tuženica ponavlja, navode iznesene tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, da je građevinsko vještačenje izvedeno i nalaz i mišljenje dano na temelju elaborata sačinjenog prije pokretanja ovog postupka, po narudžbi treće osobe, te da je taj elaborat tuženica osporavala i protivila se korištenju istog kao dokaza u ovom postupku jer nije sačinjen u postupku osiguranja dokaza. Ističe da je tužitelj u tužbi navodio da je tuženica koristila odmaralište od travnja 1992. do travnja 2006. a da je elaborat sačinjen u listopadu 2006. što ukazuje da je u periodu od 6 mjeseci objekt mogao biti uništen i od strane trećih osoba. Poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 663/2018-3 od 17. rujna 2019. i broj Rev 1520/2000-2 od 25. listopada 2000. u kojima je izraženo pravno shvaćanje suprotno pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova u ovom predmetu.

13. U odluci broj Rev 1520/00-2 25. listopada 2000. revizijski sud je izrazio pravno shvaćanje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 4. ZPP jer nije poštovano načelo neposrednosti, u slučaju kad sud nije barem pročitao (uz suglasnost stranaka) vještačke nalaze i nije pozvao na vještake na saslušanje. U odluci broj Rev-x 663/2018-3 od 17. rujna 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da nalaz i mišljenje vještaka nisu prihvatljivi u slučaju kad se radi o privatnom dokazu koji se u smislu čl. 8. ZPP ocjenjuje kao i svaki drugi dokaz, kao i u slučaju kad je odluka utemeljena na dokazu izvedenom izvan sudskog postupka, za korištenje kojeg dokaza se tuženica nije suglasila. Pritom je navedeno i da se u tom slučaju visina štete mogla objektivno utvrditi da je tužitelj predložio kvalitetne dokaze za svoje tvrdnje glede štete i njezine visine odnosno mogao je zatražiti osiguranje dokaza i time nedvojbeno dokazati oštećenja na stvari nakon čega bi bilo moguće izvršiti procjenu visine štete na istoj.

14. Prema odredbi čl. 4. ZPP sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave. Odredbom čl. 315. st. 3. ZPP propisano je da ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, glavna rasprava mora početi iznova, ali sudac pojedinac, odnosno vijeće može, nakon što se strankama omogući da se o tome izjasne, odlučiti da se ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza odnosno preslušaju tonske snimke. Sukladno odredbi čl. 21. st. 4. ZPP parnične radnje nenadležnog suda (uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i dr.) nisu bez važnosti samo zato što ih je poduzeo nenadležni sud.

15. Stoga se, u okolnostima konkretnog slučaja, protivno navodima tuženice, ne može zaključiti da nalaz i mišljenje građevinskog vještaka dano u ovom predmetu nemaju dokaznu snagu jer je dokaz određen i izveden pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu koji nije bio stvarno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Međutim, iz zapisnika s ročišta Trgovačkog suda u Zagrebu proizlazi da kad je predmet ustupljen Trgovačkom sudu kao stvarno nadležnom sudu, sudac koji je donio prvostupanjsku presudu nije konstatirao da ročište počinje iznova niti je pročitao isprave u spisu i sadržaj ranijih zapisnika, osim što je pročitao nalaze i mišljenja financijskog i građevinskog vještaka i očitovanje građevinskog vještaka.

16. Iz navedenog proizlazi da sud prvog stupnja nije postupio u smislu odredbe čl. 315. st. 3. ZPP, čime je ostvarena povreda navedene zakonske odredbe u vezi čl. 354. st. 1. ZPP i čl. 8. ZPP, koja je u ovom slučaju utjecala na donošenje pravilne i zakonite odluke. To stoga jer je građevinski vještak nalaz i mišljenje dao koristeći kao relevantan podatak o stanju odmarališta u vrijeme vraćanja u posjed tužitelju nalaz, elaborat, koji je u spis dostavio tužitelj, koji je sačinjen prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, s korištenjem kojeg elaborata kao dokaza u ovom predmetu se tuženica nije suglasila, naprotiv izrijekom se istome protivila. Stoga je isti privatna isprava koju je trebalo ocijeniti u smislu čl. 8. ZPP kao svaki drugi dokaz, pa nakon što je spis ustupljen Trgovačkom sudu u Zagrebu, trebalo je u smislu čl. 315. st. 3. ZPP, tuženici omogućiti da se o istome očituje pred novim sucem, pred kojim je rasprava trebala početi iznova što je ujedno odgovor na pravna pitanja za koje je tuženici dopušteno podnošenje revizije.

17. S obzirom da je u ovom slučaju drugostupanjski sud propustio sankcionirati navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinjenu pred prvostupanjskim sudom, na koju povredu je tuženica ukazivala u žalbi, time je i sam počinio istu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa odlučne činjenice za rješenje spora među strankama nisu u potpunosti raspravljene.

18. Slijedom iznesenoga, nižestupanjske su odluke utemeljene na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, pa je revizija tuženice osnovana u smislu čl. 385.a st. 1. alineja 1. ZPP. Nižestupanjski sudovi su, zbog pogrešnog pravnog pristupa da nalaz i mišljenje vještaka dano u ovom predmetu, može biti utemeljeno na nalazu, elaboratu sačinjenom izvan ovog sudskog postupka, koji je u spis dostavila jedna stranka, dok se druga izrijekom protivila korištenju istog kao dokaza u postupku, propustili utvrditi sve odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Stoga su, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, ukinute drugostupanjska presudu u dijelu pod točkom I. izreke i prvostupanjska presudu u dijelu točke I. izreke (koji je potvrđen točkom I. drugostupanjske presude) i odlučeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.

19. U odnosu na pitanje određivanja troška postupka odnosno određivanja omjera uspjeha stranaka u sporu, u odnosu na koje je tužitelju dopušteno podnošenje revizije treba navesti da se radi o pitanju pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odnosno st. 2. istog članka ZPP. Sud prvog stupnja je o trošku postupka odlučio na temelju zaključka da je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 45,28% i tuženica u omjeru od 54,72%, ne navodeći kako je izračunao navedene omjere, no iz izračuna se može zaključiti da je uspjeh stranaka računao prema početnom, u tužbi naznačenom zahtjevu, ne uzimajući u obzir uspjeh dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sud drugog stupnja je preinačio prvostupanjsku odluku, navodeći da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove. Zaključio je da su stranke u približno jednakom omjeru uspjele, pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, time da nije naveo izračun na kojem temelji svoj zaključak o podjednakom uspjehu stranaka u sporu.

20. Tužitelj u reviziji navodi da je tužbeni zahtjev smanjio nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka, da se tuženica nije protivila smanjenju niti je tražila naknadu troška zbog smanjenja tužbenog zahtjeva odnosno djelomičnog povlačenja tužbe. Osim toga navodi da je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i u pogledu osnove i u pogledu visine uspio u cijelosti.

21. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP propisano je ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

22. Iz navedenog slijedi da su obje nižestupanjske odluke utemeljene na pravnom shvaćanju koje je suprotno pravnom shvaćanju revizijskog suda zauzetom u odluci broj Rev 1249/2021-3 od 1. ožujka 2022. prema kojem se, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. To stoga jer je sud prvog stupnja omjer uspjeha računao prema početno postavljenom tužbenom zahtjevu protivno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP i ne uzimajući u obzir uspjeh dokazivanja u pogledu osnove. Nadalje, iz obrazloženja drugostupanjske odluke ostaje nejasan zaključak o podjednakom uspjehu stranaka u sporu. To stoga jer je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj u cijelosti uspio u sporu, te drugostupanjski sud navodi da je tužitelj u cijelosti uspio i u dokazivanju osnove zahtjeva, pa stoga nije jasan zaključak da su stranke podjednako uspjele u sporu i time je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju tužitelj sadržajno ukazuje u reviziji. Navedenim postupanjima sudovi su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. i 2. ZPP i ujedno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Stoga je, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, ukinuta drugostupanjska odluka pod točkom III. izreke kojom je odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, kao i prvostupanjska odluka pod točkama II., III., IV. i V. izreke kojima je odlučeno o trošku postupka, te je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

23. U ponovljenom postupku sudovi će uvažavajući pravno shvaćanje revizijskog suda o postavljenim pravnim pitanjima, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu te o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova.

24. Odluka o troškovima postupka u povodu podnesenih revizija stranaka ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 6. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić