Poslovni broj: Usž-914/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Lidije Rostaš, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Dijani Britvić, odvjetnici u Splitu, Ćiril Metodova 38, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, Zagreb, Ilica 256b, OIB: 66486182714, radi stegovnih prijestupa, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 18 UsI-1304/2023-6 od 27. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 6. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja UR iz [adresa] i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 18 UsI-1304/2023-6 od 27. listopada 2023.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 18 UsI-1304/2023-6 od 27. listopada 2023. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Vojnostegovnog suda Ministarstva obrane Republike Hrvatske, klasa: UP/I- 815-01/22-01/133, urbroj: 512-21-23-24 od 2. ožujka 2023., te je rješenjem istog broja i datuma odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude i rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba sudskog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti predmetnog slučaja, nije pravilno utvrdio činjenično stanje te je pogrešno primijenio materijalno pravo, a sve na njegovu štetu. U bitnom navodi da je nepravilna tvrdnja prvostupanjskog suda da nije imao daljnjih dokaznih prijedloga u vojnostegovnom postupku, jer je svojim podneskom od 24. veljače 2023. izrijekom tražio od Vojnostegovnog suda da pribavi dokaze, odnosno da putem nadležne službe MORH-a pribavi podatak o broju podnesenih i presuđenih stegovnih prijestupa zbog stegovnih prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 33. Zakona o službi u Oružanim snagama i da se od podnositelja stegovne prijave zatraži dopuna na okolnosti što je, za koga, gdje i kada radio i kako je taj rad utjecao na dužnost koju je obnašao. Ističe da je 17. prosinca 2012. putem Ureda zapovjednika HRM podnio zamolbu ministru obrane isključivo za odobrenje za rad na ronilačkim poslovima, odnosno za sudjelovanje u znanstvenim istraživanjima, održavanju stručnih radionica i predavanja, sudjelovanja na aktivnostima traganja i spašavanja. Ministar obrane izdao je odobrenje od 30. siječnja 2013. za rad izvan radnog vremena, dakle, izdano je odobrenje isključivo za rad na ronilačkim poslovima, ali ne na poslovima predsjednika udruge. Vojnostegovni i prvostupanjski sud izveli su nepravilan zaključak o činjeničnom stanju kada su zaključili da je dobio odobrenje ministra obrane za obnašanje poslova predsjednika udruge, a prvostupanjski sud je zaključak donio isključivo na temelju pretpostavke, premda je sukladno načelu materijalne istine svoju odluku morao temeljiti na dokazima priloženim u spisu. Stoga smatra da je neosnovana tvrdnja prvostupanjskog suda da je tražio odobrenje za rad na ronilačkim poslovima, a dobio odobrenje za poslove predsjednika udruge, jer je vidljivo kako je ministar obrane dao svako odobrenje zasebno, kako je on to i tražio. Tužitelj smatra kako nikada nije postojala njegova obveza podnošenja zahtjeva ministru obrane za odobrenje volonterskog rada na poslovima predsjednika udruge. Posebno napominje da je svjedocima kao njemu nadređenim osobama nesporno bilo poznato da nema odobrenje za obavljanje poslova predsjednika udruge i da nikada nisu prijavila zbog toga što nije tražio odobrenje ministra obrane. Smatra da je prvostupanjski sud za meritorno rješavanje spora morao saslušati predložene svjedoke i ispitati jesu li bili upoznati postoji li obveza traženja odobrenja ministra obrane za poslove predsjednika udruge, odnosno jesu li o tome upoznali djelatnike HRM te utvrditi koji bi to bili razlozi da on ne podnese zahtjev ministru obrane, ako je znao za tu obvezu. Pogrešna je tvrdnja prvostupanjskog suda da je obavljao djelatnost predsjednika udruge jer naziv takve djelatnosti nije propisan zakonom, što u žalbi detaljno obrazlaže. Ističe da nije sporno kako je nakon isteka odobrenja za rad izvan radnog vremena u RK Nautilus obavljao poslove predsjednika udruge, a MORH je bio upoznat da je predsjednik udruge, ali to nije problematizirao niti je ikada izdano odobrenje u tom smislu jer Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ne propisuje takvu obvezu, a odobrenje nije niti izdano za poslove predsjednika udruge, već samo za rad na ronilačkim poslovima. Stoga je pogrešno mišljenje MORH-a da je nakon isteka odobrenja to trebao zatražiti za obavljanje poslova u Udruzi veterana HRM jer odobrenje za poslove predsjednika udruge niti je izdano niti to propisuje navedeni Zakon. Predlaže da ovaj Sud žalbu usvoji i preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti kao i da mu nadoknadi trošak upravnog spora, a podredno predlaže da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu ostao kod navoda iznijetih tijekom upravnog spora te smatra da je presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika od 2. ožujka 2023., na zakonu osnovana i da je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno, a i zakon je pravilno primijenjen. Predlaže da ovaj Sud žalbu odbije i ostavi na snazi prvostupanjsku presudu i rješenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu kojim je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

6. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

7. Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, jer je održao raspravu 19. listopada 2023., čime je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora te je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno našao da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je protiv tužitelja proveden stegovni postupak, u kojem je utvrđeno da je tužitelj odgovoran zbog toga što je nakon isteka odobrenja ministra obrane za rad izvan radnog vremena u ronilačkom klubu "Nautilus" sa sjedištem u Splitu, Kroz Smrdećac 11, to jest od 2. veljače 2014. do donošenja rješenja tuženika protivno odredbi članka 14. stavka 1. podstavka 2. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ 73/13., 75/15., 50/16., 30/18. i 125/19., dalje: Zakon) obavljao poslove predsjednika navedene Udruge te bio ovlašten za zastupanje i potpisivanje svih ugovora koje udruga sklapa, te što je od točno neutvrđenog dana 2012. do 15. studenoga 2012. protivno odredbi članka 14. stavka 1. podstavka 2. Zakona bez posebnog odobrenja ministra obrane obavljao poslove predsjednika "Udruge veterana hrvatske ratne mornarice", sa sjedištem u Splitu, Bana Jelačića 4, te bio osoba ovlaštena za zastupanje navedene Udruge, dakle, obavljao je djelatnost bez prethodnog odobrenja ministra obrane.

9. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

10. Prema ocjeni ovoga Suda, na tako utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka pred tuženikom Vojnostegovnim sudom Ministarstva obrane, pravilno su prvostupanjski sud i tuženik primijenili materijalno pravo, zaključivši da su u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke za izricanje stegovne kazne zbog stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 33. Zakona, pa mu je na temelju članka 41. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti i članka 181. stavka 1. točka 3. Zakona izrečena stegovna kazna i to jednokratna novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kn/132,72 eura.

11. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud, kao i tuženik na osnovi rezultata cjelokupnog dokaznog postupka pravilno ocijenio da je tužitelj počinio stegovne prijestupe koji mu se stavljaju na teret te mu je za počinjenje istih izrečena primjerena stegovna kazna s obzirom na prirodu i težinu počinjenih prijestupa pri čemu se odluka o kazni temelji na diskrecijskoj ocjeni tuženika, koja je zakonito izrečena u granicama ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.

13. Žalbeni navodi tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ujedno, valja istaknuti da je riječ o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred tuženikom i pred prvostupanjskim sudom, o kojima su se tuženik i prvostupanjski sud očitovali, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

14. Tužitelj pogrešno smatra da je prvostupanjski sud odbijanjem dokaznih prijedloga za saslušanje svjedoka počinio povredu pravila sudskog postupka te nepotpuno utvrdio činjenično stanje u ovoj upravnoj stvari.

15. Naime, sukladno odredbi članka 33. Zakona o upravnim sporovima, upravni sud je ovlašten odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa iz prava tužitelja da predlaže dokaze ne proizlazi obveza suda da predložene dokaze i izvede, ako ju odluku mogao donijeti na temelju drugih dokaza izvedenih tijekom postupka. Sukladno navedenom, prvostupanjski sud odbio je prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka te njegovim saslušanjem kao stranke, obrazloživši da iste smatra suvišnim i nepotrebnim jer se pravilna i zakonita odluka mogla donijeti na temelju podataka spisa predmeta i ocjenom dokaza sadržanim u spisu.

16. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

17. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

18. S obzirom da tužitelj nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

U Zagrebu 6. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća:

Blanša Turić