REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-954/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republika Hrvatska, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika JADRANKA d.d., OIB 70741052040, Mali Lošinj, Dražica 1, kojeg zastupaju punomoćnici Branimir Kojić i Maša Milardović Jakovljević, odvjetnici u Malom Lošinju, Lošinjskih brodograditelja 23, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1899/2021-3 od 11. svibnja 2022., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-496/2019-34 od 5. ožujka 2021., u sjednici održanoj 6. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika se odbija.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova povodom odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i naloženo tuženiku da tužiteljici isplati 774.000,00 kn na ime naknade tržišne vrijednosti nekretnine - neprocijenjene imovine sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. srpnja 2019. pa do isplate (toč. I izreke). Toč. II izreke je preinačena prvostupanjska presuda te je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom daljnjeg iznosa od 36.000,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom. Rješenjem sadržanim u istoj odluci djelomično je potvrđeno rješenje o parničnim troškovima suda prvog stupnja u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnične troškove od 39.155,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. ožujka 2021. pa do isplate, dok je u preostalom dijelu za iznos od 1.845,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom prvostupanjsko rješenje o parničnim troškovima preinačeno i zahtjev je u tom dijelu odbijen.

2. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovoga suda Revd 4078/2022-2 od 9. svibnja 2023. podnosi tuženik pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) zbog slijedećeg pravnog pitanja:

„Da li je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada odluku o utvrđenju prava vlasništva nekretnine (turističkog zemljišta) temeljem odredbi Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije (dalje: Zakona o turističkom zemljištu) nije utemeljio na podatku o prostorno planskoj namjeni nekretnine na dan stupanja na snagu cit. zakona 01.08.2010. godine (T1 ugostiteljsko turistička namjena – hoteli), već na podatku o promijenjenoj namjeni nekretnine (R1 – sportsko rekreacijski centar), koja namjena je nastala nakon 01.08.2010. godine?“

3. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinače uz donošenje odluke o troškovima postupka prema čl. 166. st. 2. ZPP, podredno da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom odnosno prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovorom na reviziju tužiteljica osporava revizijske navode tuženika i predlaže da se revizija odbije. Ujedno ističe da je u odnosu na pravno pitanje za koje je dopušteno podnošenje revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u odluci Revt 14/2018, a da je pravno shvaćanje na kojem se temelji pobijana odluka u skladu s pravnim shvaćanjem iz citirane odluke revizijskog suda.

5. Revizija je neosnovana.

6. Pobijana presuda je povodom revizije ispitana u skladu sa čl. 391. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom tržišne vrijednosti imovine koja nije bila procijenjena u temeljni kapital a temeljem čl. 56. st. 7. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 52/18; dalje: ZUDI).

8. Povodom revizije spornim proizlazi pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem je za osnovanost tužbenog zahtjeva relevantan status i namjena nekretnine u vrijeme donošenja odluke a ne u vrijeme stupanja na snagu Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ broj 92/10, dalje: ZTZ – 1. kolovoza 2010.) koju okolnost tuženik smatra je od značaja za ocjenu radi li se o nekretnini koja je vlasništvo jedinice lokalne samouprave (ako je ostalo građevinsko zemljište) ili vlasništvu tužiteljice (ako je unutar građevinskog područja – sportsko rekreacijski centar)

9. Imajući u vidu sadržaj postavljenog pravno pitanja sporno je tumačenje slijedećih zakonskih odredbi:

- čl. 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 52/18 i 155/23, dalje: ZUDI.) prema kojem je neprocijenjena imovina, u smislu toga Zakona, dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, građevinska zemljišta, poslovni prostori, stanovi, tražbine i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91, 83/92, 94/93, 2/94, 9/95 i 118/99), odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00, dalje: ZP), a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća.

- st. 7. istoga članka prema kojem ako je trgovačko društvo koje je pravni sljednik društvenog poduzeća raspolagalo ili opteretilo neprocijenjenu imovinu u korist trećih osoba, a pod uvjetom da je treća osoba u dobroj vjeri stekla pravo vlasništva, odnosno založno pravo na neprocijenjenoj imovini, nadležno državno odvjetništvo može, umjesto stvarnopravnog zahtjeva protiv trgovačkog društva, prihvatiti isplatu tržišne vrijednosti neprocijenjene imovine u trenutku podnošenja zahtjeva za isplatom prema trgovačkom društvu. Zahtjev za naknadom smatra se stvarnopravnim zahtjevom.

- čl. 2. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ broj 92/10, 50/20, dalje: ZTZ) prema kojem je turističko zemljište u smislu toga Zakona (u daljnjem tekstu: turističko zemljište) građevinsko zemljište koje nije procijenjeno u vrijednosti društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, odnosno koje nije uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a za koje je na dan stupanja na snagu ovoga Zakona dokumentima prostornog uređenja određena ugostiteljsko-turistička namjena i zemljište na kojemu su izgrađene građevine turističko ugostiteljske namjene (kampovi, hoteli i turistička naselja), na kojem su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća (st. 1.) dok je stavkom drugim istoga članka propisano da je ostalo građevinsko zemljište u smislu toga Zakona zemljište koje nije procijenjeno u vrijednosti društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, odnosno koje nije uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a za koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona dokumentima prostornog uređenja nije određena ugostiteljsko turistička namjena, na kojem su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća.

- čl. 20. ZTZ prema kojem je preostalo turističko zemljište na kojem je društveno poduzeće imalo pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja, a koje nije procijenjeno u vrijednosti društvenoga kapitala vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi to zemljište.

- čl. 23. st. 1. ZTZ prema kojem građevinsko zemljište, odnosno građevina čija vrijednost nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, vlasništvo je Republike Hrvatske.

10. Nižestupanjski sudovi svoju odluku temelje na slijedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da je tuženik u zemljišnim knjigama od 1993. upisan kao vlasnik sporne nekretnine

- da nekretnina koja je predmetom spora nije procijenjena u društveni kapital tuženika u postupku privatizacije

- da se nekretnina koja je predmetom spora nalazi unutar građevinskog područja R1A-sportsko rekreacijski centar a u naravi predstavlja dio tribina nogometnog igrališta na Čikatu, Mali Lošinj

- da je na ovoj nekretnini upisano založno pravo Privredne banke Zagreb d.d. 11. Polazeći od ovih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi da primjenom čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15, dalje: ZVDSP) tuženik nije mogao postati vlasnik sporne nekretnine jer nije unijeta u vrijednost njegovog društvenog kapitala i da je stoga temeljem čl. 23. ZTZ postala vlasništvo tužiteljice.

12. U odlukama istoga suda višeg stupnja na koje se tuženik u reviziji poziva sudovi su utvrdili da su nekretnine koje su bile predmetom spora bile turističko građevinsko zemljište konkretno dvorište izgrađenog hotela (predmet Pž-4677/2020) odnosno betonskim zidom sa ograđenom žičanom ogradom ograđeno podzemno postrojenje, rezervoari, djelomično plinska stanica i dijelom parkirna mjesta (predmet Pž- 4359/2021) te utvrđuju da je riječ o nekretninama iz čl. 20. ZTZ, odnosno o nekretninama ugostiteljsko-turističke namjene.

13. Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja tuženik navodi da pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja istog suda drugog stupnja u predmetu Pž-4359/20211 i Pž-4677/2020.

14. Imajući u vidu činjenične okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da iako je nekretnina na dan stupanja na snagu ZTZ (1. kolovoza 2010.) bila prema prostornom planu u T1 zoni – ugostiteljsko-turističkoj namjeni zone hotela (navod iz tužbe) sudovi polazeći od stvarne namjene nekretnine kako na dan stupanja na snagu ZTZ tako i u vrijeme donošenja odluke ocjenjuju da se radi o nekretnini koja se nalazi u zoni građevinskog područja – sportsko rekreacijskog centra i polazeći od tog činjeničnog utvrđenja primjenjuju čl. 23. ZTZ i utvrđuju da je tužiteljica, a ne jedinica lokalne samouprave vlasnica ove nekretnine. Nadalje, sudovi utvrđuju da u konkretnom slučaju niti tuženik niti jedinica lokalne samouprave nisu podnijeli zahtjev za formiranjem posebne čestice.

15. Ovaj sud je u podudarnim činjeničnim okolnostima u predmetu Revt 14/2018-2 od 5. ožujka 2024. zauzeo slijedeće pravno shvaćanje prema kojem:

„...odredbu čl. 20. ZTZ potrebno je tumačiti kao logičan nastavak čl. 18. i 19. ZTZ (zato se uostalom i nalazi zajedno s tim odredbama u glavi 2. tog Zakona), odnosno na način da termin „preostalo zemljište“ predstavlja ono zemljište koje je preostalo od izgrađenih nekretnina. Međutim, da bi zemljište bilo vlasništvo jedinice lokalne samouprave potrebno je da je sukladno čl. 27. ZTZ oblik i veličinu z.k. čestica iz članka 18., 19., 24. i 25. Zakona, utvrdi rješenjem nadležno upravno tijelo za poslove prostornog uređenja, na zahtjev osobe koja ima pravni interes.

....jedinica lokalne samouprave vlasnik je samo onog zemljišta koje preostane nakon što se za izgrađene nekretnine iz čl. 18. i 19. formiraju čestice sukladno citiranoj odredbi čl. 27. st. 1. ZTZ, za koje na zahtjev osobe sa pravnim interesom, nadležno upravno tijelo za imovinskopravne poslove, donosi posebno rješenje kojim utvrđuje predmet prava vlasništva sudionika u postupku te izdaje nalog zemljišno knjižnom sudu za provedbu pravomoćnog rješenja u zemljišnim knjigama (čl. 28. st. 1. ZTZ). Ako trgovačko društvo i jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi nekretnina ne podnesu zahtjev iz čl. 27. st. 1. ZTZ, ili taj zahtjev bude pravomoćno odbačen ili odbijen sukladno odredbama ZTZ, pravo vlasništva na nekretninama stječe Republika Hrvatska (čl. 28. st. 3. ZTZ)“.

16. Stoga, a polazeći od sadržaja postavljenog pravnog pitanja i prethodno citiranih zakonskih odredbi odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi:

Prilikom ocjenjivanja je li određena nekretnina u smislu čl. 20. ZTZ „preostalo zemljište“ pravno je relevantno je li to zemljište koje je preostalo od izgrađenih nekretnina i je li sukladno čl. 27. ZTZ i nadležno upravno tijelo za poslove prostornog uređenja na zahtjev osobe koja ima pravni interes rješenjem utvrdilo oblik i veličina z.k. čestica iz članka 18., 19., 24. i 25. Zakona, utvrdi rješenjem nadležno upravno tijelo za poslove prostornog uređenja, na zahtjev osobe koja ima pravni interes. Ako trgovačko društvo i jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi nekretnina ne podnesu zahtjev iz čl. 27. st. 1. ZTZ, ili taj zahtjev bude pravomoćno odbačen ili odbijen sukladno odredbama ZTZ, pravo vlasništva na nekretninama stječe Republika Hrvatska (čl. 28. st. 3. ZTZ)

17. Polazeći od činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja prema kojima proizlazi da se na dan stupanja na snagu ZTZ na nekretnini za koju se traži isplata vrijednosti u skladu sa čl. 56. st. 7. ZUDI nalazio (a i sada se nalazi) dio tribine nogometnog igrališta, a trgovačko društvo i jedinica lokalne samouprave nisu podnijeli zahtjev iz čl. 27. ZTZ za utvrđivanjem oblika i površine tog preostalog dijela nekretnine i formiranjem nove čestice, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom čl. 28. st. 3. ZTZ u svezi sa čl. 370.a ZVDSP te čl. 56. st. 7. ZUDI prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice.

18. Stoga su sudovi prilikom donošenja odluke pravilnom primjenom čl. 2. a nastavno i čl. 23. ZTZ utvrdili da je nekretnina za koju tužiteljica u ovom postupku traži isplatu tržišne vrijednosti neprocijenjene imovine u postupku pretvorbe vlasništvo tužiteljice a ne jedinice lokalne samouprave.

19. Kako se pobijana odluka temelji na pravnom shvaćanju koje je u skladu sa odgovorom na postavljeno pravno pitanje, revizija tuženika je odbijena i temeljem čl. 393. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod I. izreke.

20. Odgovor na reviziju nije potreban za vođenje parnice te je stoga temeljem čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno kao pod II. izreke.

Zagreb, 6. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa