REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-220/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja UVS, OIB [osobni identifikacijski broj], vl. obrta za prijevoz [obrt], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tanja Bota, odvjetnica u Splitu, Put Mostina 8, protiv tuženika UDRUGA STUDIO RENATA, OIB 86105555283, Borisa i Dina Dvornika 11, Sutivan, radi isplate iznosa od 257,48 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-69/2021-18 od 15. studenog 2022., 6. studenog 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-69/2021-18 od 15. studenog 2022.
Obrazloženje
1. Presudom poslovni broj Povrv-69/2021-18 od 15. studenog 2022. Trgovački sud u Splitu ukinuo je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Gorana Čolaka iz Splita, poslovni broj Ovrv-1012/2020 od 9. prosinca 2020. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.940,00 kn / 257,48 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate i da mu naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 487,50 kn / 60,72 eura i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka I. izreke), te je naložio tužitelju da u roku od petnaest dana naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 100,00 kn / 13,27 eura (točka II. izreke).
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači ili ukine. Cjelokupan sadržaj žalbe odražava nezadovoljstvo tužitelja utvrđenjem suda o relevantnim činjenicama i zaključcima prvostupanjskog suda o relevantnim činjenicama pri čemu tužitelj iznosi svoju ocjenu činjeničnog stanja.
3. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio sve žalbene navode te je predložio odbiti žalbu kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na osnovi odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8. i 9. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je ona pravilna i u skladu sa zakonom.
6. Pri donošenju pobijane presude, kao ni u postupku koji je tome prethodio, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju je žalitelj izričito ukazao. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dao jasne i razumljive razloge, utemeljene na utvrđenom činjeničnom stanju, a koje nije u protivnosti s ispravama u spisu.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 257,48 eura za obavljenu uslugu prijevoza tužiteljevim autobusom na relaciji Split-Poreč-Split u razdoblju od 23. svibnja do 28. svibnja 2018. prema tužiteljevom računu broj 42/1 od 30. svibnja 2019.
8. Prvostupanjski je sud utvrdio da su stranke sklopile ugovor o prijevozu kojim se tužitelj obvezao izvršiti prijevoz za tuženika na relaciji Split-Poreč-Split. Kako navedeni ugovor nije sadržavao ugovorenu cijenu prijevoza sud je zaključio da su se stranke dogovorile za cijenu prijevoza u iznosu od 8.000,00 kn u koji je uključena cijena autobusa, cijena potrošenog goriva, bez cijene autoputa, troškova parkiranja, smještaja i prehrane vozača. Sud je obrazložio da svjedok UV tuženiku nije mogao zbog tehničkih mogućnosti svog vozila pružiti uslugu prijevoza već je tužitelja obavijestio o cijeni prijevoza u iznosu od 8.000,00 kn za navedenu uslugu, te da su se stranke dogovorile o identičnoj cijeni prijevoza kakav je dogovor ranije imao taj svjedok s tuženikom. Utvrdio je da je tužitelj izvršio navedenu uslugu, te da mu je tuženik platio dogovoreni iznos od 8.000,00 kn. Pritom je ocijenio da tužitelju ne pripada iznos PDV-a na plaćeni iznos jer tužitelj nije obveznik u sustavu PDV-a. Kako je tužitelj tuženiku ispostavio utuženi račun u iznosu od 5.940,00 kn, po kojem je ostao neplaćen iznos od 1.940,00 kn, koji je predmet ove parnice, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a odbio tužbeni zahtjev zaključivši da tužitelj nije dokazao da mu pripada navedeni iznos.
9. Iako tužitelj pobija zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, iz žalbenih navoda proizlazi da tuženik isključivo ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, ovakvi žalbeni navodi nisu dopušteni u ovom postupku u kojem se radi o sporu male vrijednosti iz članka 502. stavka 1. ZPP-a, a na temelju odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a.
10. Stoga je na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije u suprotnosti s priloženim ispravama, prvostupanjski sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužiteljev zahtjev da tuženiku naloži isplatu utuženog iznosa, te zateznu kamatu zbog zakašnjenja u isplati ovih novčanih obveza.
11. Odluka o naknadi parničnih troškova pravilno je zasnovana na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.
12. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 6. studenog 2024.
Sudac
Ružica Omazić
