REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-22/2024-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Ratka Šćekića i Melite Božičević- Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika B. K. zbog kaznenog djela iz članka 250. stavka 3. u vezi s člankom 220. stavkom 2. i 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i drugih, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 11. rujna 2024. broj Kv II-1430/2024-4 (Kir-1525/2024), u sjednici održanoj 6. studenoga 2024.,

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba izručenika B. K.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 11. rujna 2024. broj Kv II- 1430/2024-4 (Kir-1525/2024) pod točkom I. izreke utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Bosni i Hercegovini izručenika B. K. radi izdržavanja jedinstvene kazne zatvora u trajanju dvanaest godina i šest mjeseci izrečene presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S12K02249223Kžk od 27. studenog 2023. zbog kaznenog djela organiziranog kriminala iz članka 250. stavka 3. Kaznenog zakona BiH (pravilno bi bilo: Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine) iz članka 250. stavka 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi s kaznenim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz članka 220. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i kaznenim djelom iznude iz članka 295. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a kojom presudom je istovremeno uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, izrečena presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S12K02249222Kž od 21. veljače 2023.

1.1. Pod točkom II. izreke tog istog rješenja određeno je da se izručenik B. K. ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog kaznenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, da se ne može ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem te da se ne može izvesti pred izvanredni sud.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik B. K. po branitelju, odvjetniku I. S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešne primjene odredbe članka 6. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izručenju, smatrajući kako je isto u cijelosti neosnovano, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje preinači na način da utvrdi kako nisu ispunjene pretpostavke za izručenje B. K. Bosni i Hercegovini te da posljedično tome ukine pritvor odnosno podredno da ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Spis je, sukladno odredbi članka 81. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/2004. - dalje: ZOMPO) u vezi s člankom 495. te u vezi s člankom 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP), prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je pobijanim rješenjem ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a zbog toga što isto, između ostalog, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Naime, osim tako iznesene paušalne tvrdnje žalitelj ne obrazlaže i ne precizira u odnosu na koje odlučne činjenice pobijano rješenje ne sadrži odgovarajuće razloge. Po ocjeni ovog suda, suprotno ovakvim tvrdnjama žalitelja, obrazloženje pobijanog rješenja sadrži jasne, razumljive i dostatne razloge u odnosu na sve odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu temeljem kojih se ispravnost odluke suda prvog stupnja može u cijelosti i s uspjehom ispitati. Stoga je potpuno neosnovan žalbeni navod izručenika da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama odnosno da izostaju razlozi temeljem kojih je utvrđeno da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje državi moliteljici, pa da se zbog toga navedeno rješenje ne može ispitati.

5.1. Ističući nadalje bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a žalitelj navodi da su razlozi koji su dani u odnosu na vrijeme izvršenja kaznenih djela i primjenu odredbe članka 34. Ugovora o izručenju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine nejasni i međusobno proturječni. Tvrdi da je odredbom članka 34. navedenog Ugovora određeno i precizirano da se odredbe članka 7. i 8. primjenjuju samo na kaznena djela koja su počinjena nakon datuma njegovog potpisivanja, tj. 28. studenog 2012. Smatra da iz pravomoćne presude Suda Bosne i Hercegovine od 27. studenog 2023. broj S12K02249223Kžk proizlazi da je izručenik kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 250. stavka 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (dalje: Krivičnog zakona BiH) počinio prije datuma potpisivanja predmetnog ugovora odnosno prije 28. studenog 2012., tj. 1. listopada 2012. Stoga smatra da nije ispunjena zakonska pretpostavka za izručenje izručenika jer je formiranje zločinačke organizacije, prema utvrđenom činjeničnom stanju iz izreke pravomoćne presude, započelo 1. listopada 2012. odnosno prije potpisivanja ugovora. Navodi kako niti Ugovor o izručenju, a niti ZOMPO ne predviđaju mogućnost djelomičnog rješenja na način da se za djelo počinjeno prije datuma potpisivanja tog ugovora omogućava izručenje državi moliteljici iz razloga što su neka druga djela počinjena nakon potpisivanja ugovora, a kako to u pobijanom rješenju navodi sud prvog stupnja. Zbog navedenog, po ocjeni izručenika, pobijano rješenje je u tom dijelu nejasno i u proturječju sa sadržajem Ugovora i to iz razloga što iz sadržaja odredbe članka 34. nedvosmisleno proizlazi da se odredbe članka 7. i 8. u odnosu na izručenje vlastitih državljana primjenjuju isključivo na kaznena djela koja su počinjena nakon, ali ne i prije datuma potpisivanja predmetnog Ugovora.

5.2. Međutim, niti u navedenom žalitelj nije u pravu.

5.3. Iako je točna tvrdnja žalitelja da se odredbe članka 7. i 8. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izručenju („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 1/2014. i 3/2014. - dalje: Ugovor), kojima je regulirano pitanje izručenja vlastitih državljana, sukladno članku 34. Ugovora, primjenjuje samo na kaznena djela počinjena nakon datuma potpisivanja tog Ugovora, u ovom konkretnom slučaju, suprotno tvrdnjama izručenika, nije riječ o takvoj pravnoj situaciji.

5.4. Naime, iz preambule činjeničnog opisa izreke pravomoćne presude od 27. studenog 2023. broj S12K02249223Kžk proizlazi kako je izručenik B. K. proglašen krivim i osuđen što je „U periodu od oktobra (listopada) 2012. godine do marta (ožujka) 2014. godine, kao šef Terenskog centra M. – Službe za poslove sa strancima, rukovodio grupom za organizovani kriminal kojoj su kao pripadnici pristupili...“, nakon čega se pod točkama 1., 2. i 3. te iste izreke presude opisuju konkretne radnje izvršenja kaznenog djela organiziranog kriminala iz članka 250. stavka 3. Krivičnog zakona BiH u vezi s krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz članka 220. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Krivičnog zakona BiH (točka 3. izreke) i krivičnim djelom iznude iz članka 295. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Krivičnog zakona BiH (točke 1., 2. i 3. izreke). Dakle, iz samog činjeničnog opisa izreke pravomoćne presude, proizlazi da se radi o takvoj vrsti kaznenog djela, kako to pravilno primjećuje i prvostupanjski sud, kod kojeg radnja traje izvjesno vrijeme, a prema članku 8. stavku 2. Kaznenog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/2022., 114/2023. i 36/2024. - dalje: KZ), kod kaznenih djela kod kojih radnja traje kazneno djelo je počinjeno odnosno dovršeno danom prestanka radnje. Stoga, nasuprot tvrdnjama žalitelja, u ovom konkretnom slučaju, i po ocjeni ovog suda, nije sporno da je radnja izvršenja kaznenog djela organiziranog kriminala iz članka 250. stavka 3. u vezi s člankom 220. stavkom 2. i člankom 295. stavkom 2. Krivičnog zakona BiH, kako je to opisano u izreci činjeničnog djela pravomoćne presude u preambuli i pod točkama 1., 2. i 3., trajala u razdoblju od listopada 2012. pa sve do ožujka 2014. odnosno da je djelo počinjeno i dovršeno nakon stupanja na snagu Ugovora, tj. 28. studenog 2012. Slijedom svega prethodno iznesenog, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su kaznena djela opisana pod točkama 1., 2. i 3. izreke pravomoćne presude od 27. studenog 2023. počinjena 1. listopada 2012. odnosno prije potpisivanja Ugovora.

5.5. Isto tako neosnovano žalitelj ističe žalbeni prigovor da postoji nejasnoća između izreke pobijanog rješenja i danih razloga u pogledu činjenice kome se izručenik izručuje. Obrazlažući ovaj žalbeni prigovor žalitelj navodi kako je u izreci pobijanog rješenja naznačeno da se izručenje B. K. ima izvršiti Bosni i Hercegovini (državi) radi izvršavanja jedinstvene kazne zatvora u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci, dok se u obrazloženju tog istog rješenja (točka 15. obrazloženja) navodi kako su „...na prethodno opisani način ispunjeni uvjeti za izručenje Federaciji Bosne i Hercegovine izručenika B. K...“, dakle precizira se kako će se isto izvršiti samo jednom njenom entitetu, a s kojim nije potpisan Ugovor o izručenju.

5.6. Međutim, unatoč navedenim razlikama, ne radi se o takvoj nejasnoći u odluci o izručenju zbog koje se pobijano rješenje ne može ispitati. Naime, iz same izreke pobijanog rješenja nedvojbeno proizlazi da se izručenje izručenika B. K. odobrava Bosni i Hercegovini kao državi moliteljici, a ona je i podnijela molbu za izručenje radi izdržavanja jedinstvene kazne zatvora u trajanju dvanaest godina i šest mjeseci i to temeljem pravomoćne presude Suda Bosne i Hercegovine od 27. studenog 2023. broj S12K02249223Kžk (točka 1. izreke). Dakle, u samoj izreci je nedvosmisleno i na potpuno jasan način precizirano kako se izručenje odobrava državi, a ne jednom od entiteta u toj državi. Pritom treba napomenuti kako iz činjeničnog opisa izreke pravomoćne presude proizlazi da su sva kaznena djela za koja je izručenik proglašen krivim i osuđen počinjena na području M. i M., koja područja pripadaju Federaciji Bosne i Hercegovine, kao jednom od dva entiteta države Bosne i Hercegovine. Stoga, po ocjeni ovog suda, ne postoji nejasnoća između izreke pobijanog rješenja i danih razloga jer je iz samog sadržaja pobijanog rješenja, a osobito njegove izreke, razvidno da se izručenje odobrava državi moliteljici, koja je u ovom slučaju Bosna i Hercegovina odnosno da se radi o izručenju državi, a ne jednom od njenih entiteta.

5.7. Kada u nastavku izjavljene žalbe izručenik tvrdi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda o potrebi određivanja istražnog zatvora uhićenom B. K. s obzirom da je takvo shvaćanje, po njegovoj ocjeni, u suprotnosti sa smislom odredaba ZOMPO-a, ali i Ugovora, niti u navedenom žalitelj nije u pravu. Naime, upravo je odredbom članka 49. ZOMPO-a propisano da nakon primitka zamolbe za izručenje, koja je u ovom kaznenom predmetu zajedno s potrebnom dokumentacijom dostavljena zamoljenoj državi 1. srpnja 2024., mjera pritvora odnosno istražnog zatvora ostaje na snazi tijekom cijelog postupka izručenja sve do isteka roka za izvršenje rješenja o izvršenju iz članka 59. ovog Zakona. Stoga je i u ovom dijelu žalba izručenika neosnovana.

6. Žaleći se nadalje protiv pobijanog rješenja žalitelj ističe kako je prvostupanjski sud u ovom kaznenom predmetu u odnosu na izručenika pogrešno primijenio odredbu članka 6. Ugovora. Obrazlažući ovaj žalbeni prigovor žalitelj navodi da je pogrešan stav suda prvog stupnja da se u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 373. stavka 1. Krivičnog Zakona BiH, iz presude Suda Bosne i Hercegovine od 21. veljače 2023. broj S12K02249222Kž na izručenika treba primijeniti odredba članka 6. stavka 3. Ugovora i to kao opća ugovorna odredba. Po ocjeni žalitelja navedena se odredba, za razliku od odredbi članaka 7. i 8. Ugovora, ne odnosi i ne može se primijeniti u odnosu na vlastite državljanine odnosno državljane Republike Hrvatske. Navodi kako predmetno kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 373. stavka 1. Krivičnog zakona BiH ne zadovoljava uvjete i pretpostavke za izručenje B. K. Bosni i Hercegovini iz članka 7. Ugovora, a kako je navedeni izručenik, između ostalog i hrvatski državljanin, to se na njega ne može odnositi odredba članka 6. Ugovora jer se ta odredba odnosi na one osobe koje nisu vlastiti odnosno hrvatski državljani, dok B. K. to je.

6.1. No, niti u navedenom prigovoru žalitelj nije u pravu.

6.2. Iako je žalitelj u pravu kada tvrdi da se odredba članka 7. Ugovora, kojom su propisani uvjeti izručenja vlastitih državljana za kaznena djela organiziranog kriminala korupcije i pranja novca te odredba članka 8. Ugovora, kojom su propisani uvjeti izručenja vlastitih državljana za druga teška kaznena djela, za razliku od članka 6. Ugovora, odnose isključivo na vlastite odnosno hrvatske državljanine, bez obzira na neodgovarajuću primjenu odredbe članka 6. Ugovora u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 373. stavka 1. Krivičnog zakona BiH, pobijano rješenje, kojim je odobreno izručenje i za to kazneno djelo, je pravilno i zakonito, ali iz drugih razloga.

6.3. Naime, iako kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 373. stavka 1. Krivičnog zakona BiH samostalno ne predstavlja niti jedno od kaznenih djela propisanih člankom 7. stavkom 2. u vezi sa stavkom 3. i 4. Ugovora, a za koja je moguće izručenje vlastitih državljana u svrhu izvršenja pravomoćno izrečene kazne, treba imati u vidu da se u ovom predmetu izručenje traži u svrhu izvršenja pravomoćno izrečene jedinstvene kazne zatvora temeljem presude Suda Bosne i Hercegovine od 27. studenog 2023. broj S12K02249223Kžk, kojom je istovremeno uzeta kao utvrđena i kazna zatvora izrečena presudom Suda Bosne i Hercegovine od 21. veljače 2023. broj S12K02249222Kž, a kojom je izručenik pravomoćno osuđen zbog kaznenih djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz članka 220. stavka 1. Krivičnog zakona BiH i kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 373. stavka 1. Krivičnog zakona BiH. Dakle, nakon što su pravomoćno okončana dva kaznena postupka protiv izručenika u kojima su donesene samostalne odnosno pojedinačne presude, donošenjem jedinstvene presude i izricanjem jedinstvene kazne zatvora te su presude izgubile svoju samostalnost jer se jedinstvenom presudom traži izručenje temeljem te jedne presude i jedinstveno izrečene kazne zatvora u objedinjujućoj presudi u trajanju dvanaest godina i šest mjeseci. Kako se radi o presudi koja obuhvaća više kaznenih djela (organiziranog kriminala u vezi sa zlouporabom položaja ili ovlaštenja i iznude, zlouporabe položaja ili ovlaštenja i krivotvorenja isprave), od kojih se za jedno od tih kaznenih djela može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža (kazneno djelo organiziranog kriminala), a izručenik je tom presudom osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvanaest godina i šest mjeseci, to su time ispunjeni uvjeti za izručenje vlastitih državljana i za druga teška kaznena djela propisana člankom 8. stavkom 2. u svezi stavka 1. Ugovora.

7. Slijedom svega prethodno iznesenog, žalba izručenika je neosnovana.

8. Ispitivanjem pobijanog rješenja nisu pronađene povrede zakona iz članka 494. stavka 4. ZKP-a, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Stoga je trebalo, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP-a, žalbu izručenika odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 6. studenoga 2024.

Predsjednik Vijeća:

Dražen Tripalo