Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-4397/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, te Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. i P.. d.o.o. Z., radi isplate,odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3632/2019-24 od 20. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj 6. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3632/2019-24 od 20. kolovoza 2020.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos 34.667,79 kn od kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 43.285,01 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

1.2. U točki III. Izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.746,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka,pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) nalazi u tome što je sud dopustio preinaku tužbe, s obzirom da je podneskom tužitelja od 8. svibnja 2020. tužbeni zahtjev tužitelja povećan, a iako preinaka tužbe u fazi glavne rasprave nije dopuštena. Uz navedeno, bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nalazi u tome što sud nije obrazložio iz kojeg je razloga našao da bi tužitelju pripadalo pravo na zatezne kamate koje je dosudio izrekom.

3.1. U žalbi navodi da sukladno izračunu konverzije, preračunato početno stanje glavnice kredita kao da je ugovoreno u valutnoj klauzuli u eur je 60.420,00 eura, a iznos preračunate nedospjele glavnice kredita iznosio je 46.417,62 eura. Razlika navedena dva iznosa doista iznosi 14.002,58 eura, međutim, navedena dva iznosa nije trebalo oduzimati, naročito ne da bi se utvrđenom razlikom ustanovilo koliko je tužitelj ukupno platio do 30. rujna 2015. Tvrdi da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi po provedenom obračunu konverzije proizlazilo da je tužitelj od 27. listopada 2004. do 30. rujna 2015. platio ukupan iznos od 112.581,17 kn, odnosno 14.002,58 eura. Visinu neplaćene glavnice u konverziji, odnosno glavnice u euru u visini od 46.417,62 eura rezultat je onoga što se tužitelj kod sklapanja aneksa uz ugovor o kreditu obvezao platiti po novom ugovoru o kreditu u eur i onoga što je uplatio na temelju ugovora o kreditu u CHF. Navodi da svi iznosi koje je tužitelj platio na temelju ugovora o kreditu korišteni su za zatvaranje obveza po aneksu uz ugovor o kreditu, sve sukladno otplatnom planu u eur, koji kako propisuje čl.19. toč.3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zamjenjuje raniji otplatni plan u CHF, pa su tako onda korišteni i oni iznosi koje je tužitelj, kako tvrdi preplatio uz ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a navedenu činjenicu potvrdio je vještak D. P.. koji je u nalazu i mišljenju zaključio da su konverzijom kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu eur u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Dakle, sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamata po ugovoru o kreditu, pa tako i one iznose koje je tužitelj uplatio s osnove povećanja kamatne stope i tečajne razlike u vrijeme trajanja ugovora o kreditu, tuženik je iskoristio za zatvaranje obveza po aneksu uz ugovor o kreditu.

3.2. Navodi da je efekt konverzije vidljiv usporede li se primjerice iznosi glavnice kredita u CHF na dan 30. rujna 2015., a koji iznosi 467.158,57 kn i iznosa preračunate nedospjele glavnice kredita konvertriranog u eur na dan 30. rujna 2015., a koji iznosi 354.576,40 kn, a razlika navedene dvije glavnice je čak 12.582,17 kn, a koje činjenice sud ne uzima u obzir, niti vrednuje. Također, da sud ne uzima u obzir niti vrednuje činjenicu da je dana 30. rujna 2015. kako proizlazi iz izračuna konverzije, iznos dospjele kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu u euru, iznosi 57.916,27 eura, dok je iznos izvršenih uplata za zatvaranje kamate i glavnice do 30. rujna 2015. preračunato u eur, na dan uplate iznosio 55.009,56 eura, pa obzirom na razliku navedena dva iznosa, tužitelj je na dan 30. rujna 2015. imao 2.906,71 eura manjka za podmirenje. Navodi da je izračun koji je tužitelju dostavljen sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih je bilo vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u eurima i kunama s valutnom klauzulom u eur iz čl.19.c st. 1.toč.7. ZID ZPK, te iznos pretplate iz čl.19.c st. 1. toč. 5. ZID ZPK. Tuženik je stoga, a protivno uvjerenju prvostupanjskog suda bio upoznat sa svim ekonomskim posljedicama koje će prihvat izračuna konverzije za njega proizvesti. S obzirom da su iznosi uračunati i priznati tužitelju na temelju ZID ZPK i aneksa uz ugovor o kreditu kojeg je tužitelj upravo slobodnom voljom prihvatio, a svoj potpis na ovom sporazumu potvrdio kod javnog bilježnika, nije osnovan zaključak suda prvog stupnja da bi kod navedenog bilo jednostranog postupanja tuženika. Također navodi da sud pogrešno primjenjuje i odluku suda Europske unije broj C-452/18 koja je utemeljena na potpuno drugačijem činjeničnom supstratu u odnosu na postupak koji se vodi među parničnim strankama. U konkretnom slučaju, a suprotno predmetu u C- 452/18, parnične strane, zaključenjem aneksa uz ugovor o kreditu, stvorile su novu pravnu osnovu kojom su regulirale svoj međusobni odnos,sve kako je istaknuto u tijeku postupka, predmetnim aneksom uz ugovor o kreditu, nije potvrđena valjanost spornih odredbi ugovora o kreditu, već se upravo suprotno temeljem ZID ZPK zamjenjuju presumirano nepoštene i time ništetne odredbe ugovora o kreditu dopuštenim odredbama uređene su sve posljedice u smislu restitucije tužitelja ito upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem predmetnog aneksa ugovoru, i niti jednom odredbom aneksa ugovora o kreditu se niti tužitelj niti tuženik nisu odrekli njegove valjanosti pred sudom. Također, da se sud pogrešno poziva i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 u odnosu na koju zaključuje da bi bio vezan i koja nije primjenjiva u ovom postupku, jer tužbeni zahtjev tužitelja u predmetu Rev-18/2018 bio je usmjeren samo na utvrđenje ništetnosti, dok isplata kakvog novčanog iznosa među strankama nije bila predmet spora.

3.3. Navodi da polazeći od odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. i odredbi ZID ZPK, a koji je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađen s Ustavom Republike Hrvatske, tužitelj i tuženik su aneksom uz ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija, ugovorili novu pravnu osnovu na temelju koje su sporazumjeli pod kojim će uvjetima tuženik iskoristili sve uvjete koje je tužitelj izvršio na temelju ugovora o kreditu, da je ukupni novčani iznos koji je tužitelj uplatio na temelju ugovora o kreditu, tuženik iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu u eur, pa je stoga tražbina tužitelja iz ovog postupka sklapanjem aneksa ugovora o kreditu već ispunjena, i to na način da je sam tužitelj slobodnom voljom pristao, pa s obzirom na navedeno, tužitelj u materijalno pravnom smislu nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

3.4. Tuženik ponovno ističe da bi utvrđenjem ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako je to zahtijevao tužitelj, dovelo do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu HRK primjenjujući pri tom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovore o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi i kakav je u konačnici sud usvojio, doveo je potrošača u povoljniji položaj od onoga potrošača koji je inicijalno sklopio ugovor o kreditu u eur ili u HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu,stvara se neravnoteža na štetu tuženika.Tuženik smatra da bi uspostava formalne ravnoteže među parničnim strankama značila pravilnu primjenu materijalnog prava samo ako bi našao da je zahtjev tužitelja osnovan, a što tuženik osporava, pa ugovor o kreditu kojeg je sklopio tužitelj je primijenio kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik napominje da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Tuženik opreza radi navodi da i sve kad bi bila utvrđena ništavost ugovornih odredbi kako je predložio tužitelj, što tuženik osporava, ista ništetnost ima učinak ox tune, od trenutka sklapanja ugovora, te obveza vraćanja datog na temelju ništetne odredbe, dospjeva u trenutku postojanja ništetnosti, slijedom čega tada počinje tijek zastare za vraćanje takvog ispunjenja, budući da se smatra da ništetni ugovor nije sklopljen, niti da proizvodi pravne učinke.

3.5. Tuženik također ističe da su odredbom čl. 240. i čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) nabrojani slučajevi kada dolazi do prekida zastare.Također navodi da je tuženik u cijelosti postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, pa nije bilo osnove da se tužitelju zatezne kamate priznaju od trenutka kada je tuženik stekao svaki navodno preplaćeni iznos.

4. Predlaže pobijanu presudu preinačitina način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, i tužitelju naloži da tuženiku naknadi parnične troškove sa zateznom kamatom od dana presuđenja,podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen

6. Žalba nije osnovana.

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a. Naime, točno je da je podneskom tužitelja od 8. svibnja 2020. izvršena preinaka tužbe u smislu čl. 190. st. 1. ZPP-a. Međutim, Izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 70/19 - dalje ZID ZPP/19) stupile su na snagu 1. rujna 2019. Tim izmjenama i dopunama (čl.39) članu 190.dodan je novi stavak 2. prema kojem iznimno od pravila iz stavka 1. (da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje to nije mogao preinačitido zaključenja prethodnog postupka.

8. Odredbom čl. 117. ZID ZPP/19 propisano je da se među ostalim, čl. 39. ZID ZPP/19 primjenjuje na sve postupke u tijeku.

9. Slijedom navedenog, imajući u vidu navedenu izmjenu čl. 190. ZPP-a te njezinu obveznu primjenu na postupke u tijeku, to je prema stajalištu ovog suda preinaku sud prvog stupnja pravilno dopustio, odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede visine odlučio prema konačno postavljenom zahtjevu.

10. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

11.Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu broj .... o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu u CHF.

13. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj .... dana 12. listopada 2004. na iznos od 92.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početnom ugovorenom kamatnom stopom od 5,25% sa rokom otplate od 20 godina tj. 240 mjeseci;

-da je tuženik tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja od 27. listopada 2004. primjenjivao ugovorenu kamatnu stopu do 31. srpnja 12007. u visini od 5,25%, potom je mijenjao kamatnu stopu od 31. kolovoza 2007. do 29. veljače 2008. na 5,50%, od 29. veljače 2008. do 30. rujna 2008. na 6,20%, od 30. rujna 2008. do 30. studenoga 2010. na 6,75%, od 30. studenoga 2010. do 30. rujna 2011. na 6,50%, od 30. rujna 2011. do 31. prosinca 2013. na 6,30%, od 31. prosinca 2013. do 01. listopada 2015. na 3,23%;

-da je tužitelj redovito otplaćivao mjesečne anuitete kako je ugovoreno u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan dospijeća;

-da je čitanjem Aneksa Ugovora o kreditu broj .... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2016. utvrđeno da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije, te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, te je utvrđeno da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015. iznosi 46.417,62 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke, te da nema pretplate na dan 30. rujna 2015. već je utvrđen manjak u iznosu od 2.906,71 eura za koji iznos manjka se uvećavaju preostali mjesečni anuiteti;

-da su stranke člankom 3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrdile visinu kamatne stope od 7,15%. dekurzivno godišnje (fiksni dio kamatne stope) koji se uvećava za promjenjivi dio kamatne stope koji dio je određen člankom 4. (parametri za promjenivi dio kamatne stope);

-da je Aneksa Ugovora o kreditu sastavljen prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju;

-da je čl. 12. Aneksa Ugovora o kreditu tužitelj prihvatio primjenu Odluka o naknadama za usluge Banke,te primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika;

-da je čitanjem izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 06. studenoga2015. utvrđeno da je tužitelju isplaćen kredit dana 27. listopada 2004., datum dospijeća kredita je dana 31. listopada 2029., broj preostalih rata po simuliranom otplanom planu je 169 ukupno;

-da je nadalje utvrđeno da je orginalno početno stanje glavnice u iznosu od 92.600,00 CHF iznosilo 453.207,00 kn, a preračunato početno stanje glavnice kao da je ugovoren kredit u valutnoj klauzuli u valuti EUR iznosi 60.420,20 eura što iznosi u kunskoj protuvrijednosti 453.207,09 (tečaj 7,6388 kn = 1 eur);

-da je temeljem simuliranog otplatnog plana utvrđena obveza ukupno dospjele kamate i glavnice u iznosu od 57.916,27 eura, a iznos izvršenih uplata za zatvaranje kamate i glavnice do 30. rujna 2015. preračunato u tečaj eur po tečaju na dan uplate iznosi 55.009,56 eura, time da zbroj preostalih redovnih obveza do dospijeća po preračunatom otplatnom planu iznosi 73.989,78 eura;

-da je prema izračunu na dan konverzije 30. rujna 2015. dospjela glavnica iznosila u kunama 467.158,57 kn što u valuti CHF iznosi 66.820,99 CHF;

-da je prema provedenom obračunu utvrđeno da je tužitelj od 27. listopada 2004. pa do 30. rujna 2015. platio ukupan iznos u visini od 112.581,17 kn (glavnica i kamata ukupno prema uplaćenim mjesečnim anuitetima), odnosno iznos od 25.779,01 CHF (14.002,58 eura prema izračunu glavnice u valuti eur razlika na dan isplate kredita i na dan konverzije 30. rujna 2015.);

-da je tuženik izradio simulirani otplatni plan koji prileži na listu 56 spisa primjenom stope 7,11% promjenjiva u vremenskom razdoblju od 31. listopada 2015. pa do 30. lipnja 2025.;

-da je čitanjem sadržaja Aneksa Ugovora utvrđeno da ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je bila regulirana promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula uračuna u izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 06. studenog 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao;

-da tuženik nije dokazao niti je predložio izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. promjenjive kamatne stope i valutne klauzule;

-da tuženik na kojem je teret dokaza nije dostavio otplatne planove koji bi bili sastavljeni i dostavljeni tužitelju nakon izmjene promjenjive kamatne stope i nakon promjene tečaja valute CHF, na koji način je tuženik jednostrano bez suglasnosti tužitelja uračunao sve uplate, dakle i one koje je izvršio temeljem ništetnih odredbi i u novi otplatni plan;

-da je knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D. d.o.o., vještak D. P. u svom nalazu i mišljenju naveo da je odobreni kredit iskorišten 27.listopada 2004. s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,894245 kn za 1 CHF;

-da razlika u iznosu kamata zbog promjene kamatne stope iznosi 6.290,48 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 34.667,79 kn za anuitete za koje je nalazom utvrđena pretplata, odnosno anuitete dospijevajuće u razdoblju od 30. rujna 2007. godine do 30. rujna 2015.;

-da je vještak nadalje naveo u nalazu i mišljenju da je utvrđena razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/kn na dan plaćanja anuiteta u odnosu na tečaj CHF/kn na dan isplate kredita, zbog promjene tečaja CHF/kn na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/kn na dan isplate kredita iznosi 43.285,01 kn;

-da je vještak također naveo da je konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja, te navodi da iznos pretplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitet u CHF.

14.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka, držeći kako sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnove valutne klauzule, a koju razliku utvrđuje vješačenjem.

15. Naime, sud prvog stupnja se poziva na odredbe Zakona o izmjenama I dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12 – dalje ZID ZPK) kao i stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018.

16. Vezano za prigovor zastare,sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe saveza došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2014. u odnosu na odredbe ugovora o kreditu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu pa tužba podnesena 31. svibnja 2019. podnesenaje unutar zastarnog roka od pet godine.

17. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kad su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka, a koje uplate su vršene sukladno ugovoru o kreditu, uz primjenu odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

18. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

19. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je A. B. d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

20. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik A. B. d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

21. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogo se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka P. zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP- a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

23. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

24. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 12. listopada 2004. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,25 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

25. Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 5,25 % godišnje što je početna kamatna stopa.

26. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

27. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe P.-savez 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 31. svibnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

28. Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamate po stopi od 5,25 %, to je početna kamatna stopa. Točan je navod tuženika da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,25 %, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po visini od 5,25 % sve dokle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.

29.Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sklapanjem aneksa ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti obeštećen.

30. Naime, samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provedbom konverzije, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanje stečeno bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF za razdoblje od važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji (26. siječnja 2016.). Navedeno iz razloga što sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru, ugovorom o konverziji izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što proizlazi iz činjenice da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru o kreditu, a ne sklapanju novog ugovora o kreditu.

31. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

32. Naime, dodatkom ugovoru o kreditu samo je izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovor o korištenju kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama ZID ZPK, a na temelju kojih je i zaključen aneks ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredbama koji se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Konverzija kredita u CHF u kredit u valuti eur izvršena je na temelju odredbi ZID ZPK, te se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne na izvanugovorne obveze stranaka kao što su reistitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

33. Kako su sporne odredbe ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim, odnosno ništetnim, sukladno odredbi čl. 81., čl. 83. i čl. 90. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojemu mu je tuženik dužan vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

34. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč što je sklopio dodatak ugovora o kreditu potražuje od tuženika isplatu preplaćenog iznosa koja je nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, budući da ona postoji unatoč zaključenom dodatku ugovora o kreditu,a što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem.

35. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika i valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, i prema pravnom shvaćanju ovog suda tužitelju unatoč sklopljenom aneksu ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu.

36. Tuženik nije dokazao da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta. Naime, iako tuženik tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru dosljedno provedeno načelo konverzije i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da kod tužitelja nije utvrđena pretplata koja bi se u skladu s odredbom čl. 19 c. st.1.toč.5. alineja 1. ZPK mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita. Točan je žalbeni navod tuženika da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da je konverzijom kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja, međutim navedeno nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude. Navedeno iz razloga što je vještak i pored toga utvrdio da je tužitelj u razdoblju od 27. listopada 2004. do 30. rujna 2015. temeljem ništetnih odredaba preplatio naprijed navedene iznose tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike, a tuženik ne dokazuje da je time otklonjena posljedica ništavosti spornih ugovornih odredbi, niti dokazuje da je tužitelj time obeštećen bilo djelomično bilo u cijelosti.

37. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike iznos od 34.667,79 kn i 43.285,01 kn, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici.

38. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. 29. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

39. Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ dalje Tarifa).

40. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP-a.

U Rijeci, 6. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan, v.r.