Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3086/2021-8

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milena Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Zoranu Zoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka dioničko društvo, OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3944/2020 od 17. lipnja 2021., rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3944/2020 od 11. siječnja 2023., dopunske presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3944/2020 od 17. studenog 2022. ispravljene rješenjima Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3944/2020 od 17. ožujka 2023. i 14. rujna 2023., te dopunske presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3944/2020 od 14. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 5. studenog 2024.

r i j e š i o  j e

I. Ukidaju se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3944/2020 od 17. lipnja 2021., dopunska presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3944/2020 od 17. studenog 2022. ispravljena rješenjima Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3944/2020 od 17. ožujka 2023. i 14. rujna 2023. te dopunska presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3944/2020 od 14. rujna 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

II. Uvažava se žalba tužiteljice, ukida rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3944/2020 od 11. siječnja 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je dužan tuženik iz osnova razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunane i naplaćene kamatne stope po Ugovoru o namjenskom kreditu oznake kreditne partije 7103809081 zaključno s danom 01.10.2014. isplatiti tužiteljici iznos od 36.924,56 kn sa zateznom kamatom po stopi pobliže navedenoj u izreci presude. (toč. I/1. izreke), te iz osnova razlike manje obračunane, a plaćene glavnice po Ugovoru o namjenskom kreditu oznake kreditne partije 7103809081 zaključno s danom 01.10.2014. isplatiti tužiteljici iznos od 13.942,35 kn sa zateznom kamatom po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. I/2. izreke). Naloženo je tužitelju u isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 6.250,00 kn (toč. II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica, sadržajno zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/19,114/22, 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti, sukladno žalbenim navodima.

3. Rješenjem od 11. siječnja 2023. ispravljena je dopunska presuda suda prvog stupnja poslovni broj P-3944/2020 od 17. studenog 2022. kojom je tuženoj naloženo tuženiku na dosuđeni trošak parničnog postupka u iznosu od 435,66 Eura platiti zatezne kamate koje teku od 15. listopada 2018. do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci rješenja, primjenom odredbe čl. 342. ZPP.

4.Protiv navedenog rješenje žali se tužiteljica, zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč.1. i 3. ZPP. Predlaže pobijanu presudu (ispravno rješenje) preinačiti, sukladno žalbenim navodima.

5. Dopunskom presudom i rješenjem od 14. rujna 2023. naloženo je tužiteljici isplatiti tuženiku zateznu kamatu na troškove postupka dosuđene dopunskom presudom, a koja kamate teku od 17. lipnja 2021. do isplete, po stopi pobliže navedenoj u izreci dopunske presude, a ujedno je ispravljeno i rješenje suda prvog stupnja od 17. ožujka 2023. i 11. siječnja 2023. kojom je očitom pogreškom u pisanju tuženiku (a ne ispravno tužiteljici) naloženo tuženiku naknaditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 435,66 Eura, kao i u pogledu osobe tuženika i prebivališta tužiteljice.

6.Protiv navedene dopunske presude i rješenja žali se tužiteljica, zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč.1. i 3. ZPP. Predlaže pobijanu presudu i rješenje preinačiti, sukladno žalbenim navodima.

7. Žalbe tužiteljice su osnovane.

8. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunate i naplaćene kamatne stope, kao i s osnova razlike manje plaćene glavnice po Ugovoru o kreditu broj: 7103809081, a zbog povećanja redovne kamate u razdoblju od 24. rujna 2007. do 1. listopada 2014.

9. Među strankama nije bilo sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 24. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 578.600,00 kn uz rok otplate od 300 mjeseci sa početnom redovnom kamatnom stopom od 4,99%. Nadalje, nije sporno ni da je u čl.6. Ugovora o kreditu ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a što se utvrđuje odlukom kreditora, ovdje tuženika.

10. Osnovano ukazuje tužiteljica da se u konkretnom slučaju radi o kunskom kreditu, a ne o kreditu u eurima, kako to u obrazloženju presude pogrešno navodi sud prvog stupnja.

11. Presudom ovog suda poslovni broj Gž-6194/2018 od 13.listopada 2020. ukinuta je presuda Općinskog g suda u Splitu poslovni broj Pi-92/15 od 15. listopada 2018. u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke i u tim dijelovima predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (toč. I. izreke). Ukinuta je navedena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-92/15 od 15. listopada 2018. pod toč. III. izreke bez vraćanja sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (toč. II. izreke), te je ostavljeno da se o troškovima postupka odluči u konačnoj odluci (toč. III. izreke).

12. U danoj uputi sudu prvog stupnja je ukazano na slijedeće:

- da iako se učinci odluka donesenih u kolektivnom sporu odluke ne odnose na ugovorne odnose proizašle iz Ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu (kako se navodi na str. 20. odluke VSRH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i 46/07-dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007.,a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbamačl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07,125/07,79/09,89/09,133/09 i 78/12-dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine „ broj 35/05,41/08,125/11 i 78/15 –dalje: ZOO)

-da je u odluci Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 3. lipnja 2014. navedeno kako je neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno na štetu potrošača i znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Okolnost presudna za ocjenu uzrokuje li ta odredba znatnu neravnotežu na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja je činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara. Činjenica, da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara jer u razdoblju od 2004- 2008. godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, na koju se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem određivanja tih parametara nisu mogli prekršiti propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija

- da iz navedenog proizlazi da je radi utvrđenja osnovanosti zahtjeva tužiteljice, potrebno utvrditi; radi li o ugovoru sklopljenom od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008., je li ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, je li se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, je li odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, kao i je li suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Iz obrazloženja presude suda prvog stupnja proizlazi:

- da je osnovan prigovor promašene aktivne legitimacije

- da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ne odnosi na kredite u hrvatskim kunama i EUR-u kredite

- da kolektivna tužba nema učinak na kredite u kojima je ugovorena valuta koja je vezana uz glavnicu EURO kao u konkretnom slučaju a u odnosu na zastaru potraživanja veće se ista ima ocjenjivati po općim odredbama u zastari (čl.225. ZOO)

- da podnesena kolektivna tužba koja bi prekinula zastaru, ne može se odnositi na ovaj kredit u eurima, a također se ne mogu primjenjivati odredbe kod stjecanja bez osnove

- da je u konkretnom pravnom sporu u pojedinačnom ugovornom odnosu i tuženik je informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama

- da je odredbom čl. 502.d. ZPP priznato pravo pojedinačnih potrošača da se umiješaju u kolektivne sporove i tako za sebe sačuvaju pravo, a tužiteljica nije bila umješač u tim sporovima

- da tužiteljica nije dokazala da je potrošač

- da je iz Ugovora o kreditu proizlazi da je sklopljen radi kupnje i adaptacije apartmanu pri čemu su kreditna sredstva u određenom iznosu isplaćena na račun tužiteljice, pa je namjena ugovora o kreditu komercijalna, a ne potrošačka

-da je tužiteljica iznajmljivačica apartmana na Šolti te stoga predmetni apartman ne koristi za stanovanje već za komercijalno iskorištavanje

- da tužiteljica nije dokazala da je nekretnina adaptirana sredstvima kredita, a sve i da je, da se koristi isključivo u potrošačke svrhe pa tužiteljica nije potrošač (čl.3. ZZP) već poduzetnik

- da je teret dokaza na tužiteljici, a tužiteljica se ne može pozivati na kolektivnu tužbu jer u istoj nije niti sudjelovala

-da prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su jasne, lako razumljive i uočljive

- da se u radi o Ugovoru o kreditu koji je sklopljen od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., pa je nastupila je zastara potraživanja iz razloga što je tužba podnesena 05. veljače 2015.

- da je Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke

- da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti i pravna shvaćanja građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem pravnom shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojoj su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a ništetnost ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke što u konkretnom slučaju se ne može primijeniti na ovaj postupak.

14. Slijedom iznesenih utvrđenja sud prvog stupnja odbija zahtjev tužiteljice i odlučuje kao u izreci.

15. Osnovano tužiteljica sadržajem žalbi ukazuje da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je presuda konfuzna, proturječna i nerazumljiva, radi čega se ne može ispitati.

16. Pored toga, po mišljenju ovoga suda pravni pristup suda prvog stupnja nije pravilan, na što također osnovano ukazuje tužiteljica.

17. Tužiteljica je zasnivala tužbu u činjeničnom dijelu na potrošačkom statusu, pozivajući se na utvrđenjima iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kojim činjeničnim navodima je sud vezan.

18. Tuženik u prethodnom postupku nije osporavao tužiteljici status potrošača niti činjenicu da se radilo o potrošačkom ugovoru, već je status potrošača tužiteljice osporio tek u ponovljenom postupku (nakon ukidne odluke ovog suda poslovni broj Gž-6194/2018-2 od 13. listopada 2020.) u podnesku od 28. travnja 2021., tvrdeći da tužiteljica nije dokazala da je potrošač jer je Ugovor o kreditu sklopila radu kupnje i adaptacije apartmana pri čemu su kreditna sredstva u određenom iznosu isplaćena na račun tužiteljice, a tužiteljica nije tvrdila nit dokazivala u što je utrošila kreditna sredstva. Osim toga, tužiteljica je iznajmljivačica apartmana u Šolti pa je očito da kupljeni apartman ne koristi za stanovanje već za komercijalno iskorištavanje.

19. Za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, sud kao prethodno pitanje dužan je nedvojbeno utvrditi tužiteljevo svojstvo potrošača odnosno je li predmetni ugovor - potrošački ugovor. Naime, o tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača kao jednom (glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba - ili odredbe ZOO, budući da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24., dalje: Direktiva 93/13), prenesena ne samo u Zakon o zaštiti potrošača (pravila o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba sadržana u čl. 81. - 88 ZZP/03, potom u odredbama čl. 96. -106. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09-dalje ZZP/07 te naposljetku u odredbama čl. 49.- 56. ZZP/14), već djelomično i u odredbe 295 i čl. 296 ZOO.

20. Prema odredbi čl. 3. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

21. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: … „S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

22. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

23. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude KG i BG, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i P, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

24. Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude KG i BG, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).

25. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže."

26. Nadalje, Sud EU je u obrazloženju presude (toč. 22 i 23) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda:

"Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.).

27. U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

28. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

29. U ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/07, a ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

30. Polazeći od navedenog, nije jasno od kakvoj je utjecaja na potrošačko svojstvo tužiteljice činjenica da su kreditna sredstva isplaćena na račun tužiteljice, poglavito kod činjenica da je tuženik imao instrumente za kontrolu namjenskog trošenja kredita, kako je to propisano odredbom čl. 23. E. Ugovora o kreditu.

31. Jednako tako nije moguće ispitati pravilnost zaključka suda da je u konkretnom pravom sporu u pojedinačnom ugovornom odnosu tuženik informirao tužiteljicu o njemu dostupnim i poznatim informacijama, a niti one da nema mjesta primjeni odredbe čl. 99. ZSP.

32. Naime, nije jasno kojim (dostupnim i poznatim) informacijama je tuženik informirao tužiteljicu prije sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno smatra li sud da je tužiteljica u okviru pojedinačnih pregovora prije sklapanja Ugovora o kreditu bila informirana glede promjenjivosti kamatne stope, radi donošenja informirane odluke za sklapanje ugovora i na temelju kojih dokaza je sud došao do navedenog zaključka, kada na tu okolnost nije izveo niti jedan dokaz, pa tako niti dokaz saslušanjem tužiteljice, čije izvođenje je tužiteljica predložila već u tužbi.

33. Tome valja dodati da tuženik nije ni tvrdio ni dokazivao da se pojedinačno pregovarao u odnosu na parametre i metodu promjene kamatne stope odnosno da se u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci banke vodio pregovore s tužiteljicom, već smatra da tužiteljica nema status potrošača i da se stoga ne može u posebnom postupku radi ostvarenja svoga prava pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te ustrajući kod prigovora zastare.

34. U procesnoj situaciji kakva je konkretna, kada sud nije izveo sve dokaze koje je predložila tužiteljica a neke od izvedenih dokaza propustio je ocijeniti u smislu odredbe čl. 8. ZPP, odredba čl. 221.a. ZPP (o teretu dokazivanja) nije se mogla primijeniti.

35. Stoga, zaključak suda prvog stupnja o, između parničnih stranaka, spornom svojstvu tužitelja kao potrošača, za sada se ne može prihvatiti. To stoga što status tužiteljice kao potrošača, nije na pouzdan način utvrđen, niti činjenično u dovoljnoj mjeri raspravljen, čemu tužiteljica osnovano prigovara u žalbi.

36. Posljedično tome, za sada, nije na pouzdan način utvrđeno niti to, treba li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ili prema odredbama ZOO, o čemu pak ovisi i ocjena osnovanosti iznesenog prigovora zastare, kao i osnovanosti tužbenog zahtjeva.

37. Ujedno je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 377. st. 2. ZPP, na koju povredu sadržajno upire tužiteljica u žalbi.

38. Naime, nakon što je u ovoj parnici rješenjem ovog suda, poslovni broj Gž- 6194/2018-2 od 13.listopada 2020 ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-92/15 od 15. listopada 2018. u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke i u tim dijelovima predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (toč. I. izreke) sud je bio dužan postupiti po uputi ovog suda i poduzeti sve parnične radnje te raspraviti sporna pitanja i utvrditi pripada li tužiteljici pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, na koju je okolnost ovaj sud drugog stupnja jasno ukazao u svojem rješenju.

39. Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda, izraženom u odlukama broj Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023. i Rev-167/2021 od 7. ožujka 2023. sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po čl. 502.a ZPP.

40. Presuda u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., broj P-1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. broj Pž- 7129/13-4 i odlukom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., ne primjenjuje se na korisnike kredita u drugim valutama (HRK i EUR) niti je tim odlukama odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu zaključenom u EUR ili HRK

41. No, unatoč tome što se navedene odredbe ne mogu izravno primijeniti na ovaj konkretni slučaj jer se ovdje radi o ugovoru o kreditu u kunama (bez valutne klauzule) dok se zaključci iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, a koji se odnose se na kredite u CHF, to ujedno ne znači da se principi, način utvrđivanja, i zaključivanja o valjanosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i sl. ne mogu primijeniti u nekom drugom postupku, neovisno što tada te odluke u tom postupku ne vežu sud u smislu odredbe čl.502.c. ZPP.

42. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja nije poduzeo parnične radnje i raspravio sporna pitanja, na koja mu je jasno ukazao ovaj sud, već je suprotno tome, bez izvođenje i ocjene predloženih dokaza novom odlukom odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, no svoju odluku, u pogledu spornih okolnosti, nije obrazložio logičnim i neproturječnim razlozima da bi bilo osnove zaključiti da je otklonjeno ono zbog čega je prethodnom odlukom ovog suda drugog stupnja ukinuta presuda suda prvog stupnja, pogotovo u odnosu na izložene sporne okolnosti.

43. Slijedom izloženih razloga, opisane bitne povrede parničnog postupka utjecale su na donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, a koje se ne mogu otkloniti, niti primjenom ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP, niti je ovaj sud drugog stupnja, u ovoj fazi postupka, opisane bitne povrede postupka u mogućnosti otkloniti uz primjenu odredbe čl. 366.a st. 2. u vezi s odredbom čl. 373.b ZPP, budući da bi u tom slučaju došlo do eventualne povrede ostalih postupovnih pravila, a koja pravila treba tumačiti i primijeniti u njihovoj međusobnoj povezanosti, koje će, u konačnici, rezultirati donošenjem zakonite i pravilne odluke o tužbenom zahtjevu tužiteljice. Nadalje, o žalbi tužiteljice nije moguće odlučiti, niti uz primjenu pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a i čl. 373. ZPP), a to upravo iz razloga što sud prvog stupnja nije izveo sve predložene dokaze tužiteljice, a primjena pravila o teretu dokazivanja obvezuje sud da izvede predložene dokaze, a tek ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu sud može koristiti ovlaštenja iz čl. 221.a ZPP.

44. Stoga se izložene ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka mogu otkloniti jedino uvažavanjem žalbe tužiteljice kao osnovane, i ukidanjem pobijane presude suda prvog stupnja te vraćanja predmeta na ponovno suđenje.

45. Pored svega izloženog, a vezano uz zabranu dvostrukog ukidanja sadržanu u odredbi čl. 366.a st. 1. ZPP, valja reći da kada bi ovaj sud drugog stupnja bio apsolutno onemogućen u tome da, kada zaključi da je radi donošenja zakonite i pravilne odluke, potrebno ponovno (još jednom) ukinuti presudu suda prvog stupnja, da bi tada došlo do povrede prava na pošteno suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), kao pravnog akta s najvišom pravnom snagom, kao i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovor, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10), kao međunarodnog ugovora koji je po svojoj pravnoj snazi iznad zakona.

46. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, pravo na pravično suđenje, između ostaloga, ne može se smatrati djelotvornim ako zahtjevi i očitovanja stranka nisu stvarno "saslušani", tj. ako ih sud nije propisno ispitao (predmetima Europskog suda za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, br. 20883/09, § 33., presuda od 13. prosinca 2011., Letinčić protiv Hrvatske, br. 7183/11, § 48., presuda od 3. svibnja 2016.) Drugim riječima, pravo na pravično suđenje nameće sudu obvezu provesti odgovarajuće ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje ocjenu jesu li oni bitni za njegovu odluku (usporedi, primjerice, s odlukama Ustavnog suda brojeva U-III- 3911/2018 i U-III-3967/2018; te predmetima ESLJP-a Perez protiv Francuske [Vv], br. 47287/99, § 82., presuda od 12. veljače 2004.; M. protiv Nizozemske, br. 2156/10, §. 83., presuda od 25. srpnja 2017.), jer prava zajamčena Ustavom ne smiju biti teoretska i iluzorna, nego praktična i djelotvorna (odluka Ustavnog suda broj: U-III- 5725/2016 od 19. prosinca 2017., Narodne novine, broj 8/18). Stoga su obrazloženja sudskih odluka iznimno važna, jer sve dok u sudskoj odluci koja se osporava nisu navedeni dostatni i relevantni razlozi kojima se sud vodio u donošenju svoje odluke, a koji mogu dovesti do uvjerenja da taj sud nije stvarno ispitao predmet i odgovorio na sve bitne navode stranaka, ne može se smatrati da ta odluka zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje.

47.Slijedom svih iznesenih razloga, valjalo je pobijanu presudu suda prvog stupnja ukinuti, a kako je za sada neizvjestan uspjeh stranaka u sporu posljedično tome valjalo je ukinuti dopunsku presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3944/2020 od 17. studenog 2022., koja dopunska presuda je ispravljena rješenjima Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3944/2020 od 17. ožujka 2023. i 14. rujna 2023. (zbog pogreški u pisanju sukladno čl. 342. ZPP), te dopunsku presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3944/2020 od 14. rujna 2023., kojim dopunskim presudama je odlučeno o daljnjim troškovima postupka i zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak.

48. Međutim, donošenjem rješenja kojim se ispravlja dopunska presuda od 17. studenog 2022. nije se radilo o ispravku očite pogreške u pisanju u smislu odredbe čl. 342.st.1. ZPP nego o drugačijem suđenju (pobijanim rješenjem odlučeno je o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka).

49. Slijedom iznesenog, primjenom odredbi čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 380. toč. 3. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja, s time da će se postupak provesti pred drugim sucem pojedincem (čl. 371. ZPP).

50. U ponovljenom postupku sud će, imajući u vidu navedeno u ovom rješenju, postupiti u skladu s odredbom čl. 377. st. 2. ZPP, što znači provesti parnične radnje i detaljno raspraviti sporna pitanja – prvenstveno sporno pitanje svojstva tužiteljice kao potrošača, o čemu će dati jasne, neproturječne i relevantne razloge, imajući pri tome u vidu prethodno izložene kriterije za ocjenu svojstva potrošača, nakon čega će, ovisno o tom utvrđenju, odlučiti treba li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ili prema odredbama ZOO (pa tako i u dijelu zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, kao o prethodnom pitanju, čl.12. ZPP), a ovisno o tome odlučiti i o istaknutom prigovoru zastare, kao i osnovanosti tužbenog zahtjeva. S tim u vezi potrebno je izvesti i ocijeniti sve predložene dokaze (tako i predloženi dokaz saslušanjem tužiteljice), kao i one koje eventualno parnične stranke predlože, postupajući po jasno danim uputama ovog suda. Pored toga, potrebno je zatražiti obrazloženje tužiteljice na čemu temelji zahtjev za povrat s osnova razlike manje obračunate,a plaćene glavnice po predmetnom Ugovoru o kreditu.

51. Tek tada će cjelovitom ocjenom predloženih i izvedenih dokaza donijeti, novu, na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu tužiteljice, koju će obrazložiti jasnim, dostatnim i logičnim razlozima, te ujedno odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

U Zagrebu 5. studenog 2024.

Predsjednik vijeća:

Gordana Bošković Majerović