Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-247/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, kao predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića, Slavena Vidmara, Tomislava Juriše i Leona Kovačića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ČK zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 6. u vezi članka 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12. i 56/15., – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru broj: K-1/2020. od 1. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2024. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i njegove braniteljice odvjetnice Natali Kotlar,

p r e s u d i o  j e

I Povodom žalbe optuženog ČK, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na uračunavanje istražnog zatvora na način da se optuženiku, na temelju članka 54. KZ/11., u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 8. kolovoza 2016. do 5. listopada 2017., te od 27. svibnja 2024. pa na dalje.

II Odbija se žalba optuženog ČK kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi ČK proglašen je krivim zbog počinjenja četiri kaznena djela, i to kaznenog djela protiv života i tijela - teško ubojstvo u pokušaju iz članka 111. točke 6. u vezi članka 34. KZ/11., kaznenog dijela protiv javnog reda – prisila prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. KZ/11., kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. KZ/11., i kaznenog dijela krivotvorenja – krivotvorenje isprave iz članka 278. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisani kao pod točkama 1. do 4. u izreci presude, te mu je za svako od tih dijela utvrđena kazna, i to: za kazneno djelo pod točkom 1., na temelju članka 111. u vezi članka 34. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 1. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 5 godina, za kazneno djelo pod točkom 2., na temelju članka 314. stavka 1. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 3., na temelju članka 227. stavka 1. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 4., na temelju članka 278. stavka 3. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. kolovoza 2016. pa do 5. listopada 2017., i na dalje.

2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19., 80/22. i 36/24. – dalje: ZKP/08.), optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

3. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio optuženi ČK, osobno i po branitelju Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru.

4. U žalbi podnesenoj po branitelju, prvostupanjsku presudu optuženik pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, te predlaže da drugostupanjski sud „preinači prvostupanjsku presudu na način da donese presudu kojom se optužba odbija,“ a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok u žalbi koju je osobno podnio, prvostupanjsku presudu, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s tim da nije naveo kakvu odluku povodom žalbe drugostupanjski sud bi trebao donijeti.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Na temelju članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici vijeća su obaviješteni optuženik i njegova braniteljica, koji su to u žalbi i zahtijevali, te državni odvjetnik, a sjednica je održana u prisutnosti braniteljice optuženika odvjetnice Natali Kotlar, dok je prisutnost optuženika, koji se nalazi u Zatvoru u Zadru, osigurana uz pomoć audio- video uređaja. Na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica vijeća je održana u odsutnosti državnog odvjetnika koji je o istoj uredno obaviješten.

8. Žalbe nisu osnovane.

9. Nije u pravu optuženi ČK kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer, kako tvrdi, pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni nejasni su i proturječni, sami sebi i provedenim dokazima odnosno razlozima sadržanim u presudi, pa presudu zbog toga nije moguće ispitati.

10. Suprotno naprijed, paušalno iznesenim tvrdnjama optuženika, pobijana presuda nije proturječna sama sebi budući da činjenični opisi u odnosu na sva naprijed navedena kaznena djela, u potpunosti odgovaraju pravnim opisima i zakonskim kvalifikacijama djela za koje je optuženik proglašen krivim, pa stoga ne postoji nikakvo proturječe u izreci pobijane presude, na što žalitelj upire u žalbi. Također, suprotno naprijed iznesenim žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski je sud, nakon temeljite i sveobuhvatne ocjene izvedenih dokaza, naveo sasvim jasne i određene razloge zbog kojih je sporne činjenice našao dokazanim, za što je u obrazloženju presude iznio dostatne, uvjerljive i logične razloge, a druga je stvar što se žalitelj, iznoseći vlastitu, subjektivnu preocjenu izvedenih dokaza, ne slaže s tim utvrđenjima, i time, a kako to i proizlazi iz sadržaja žalbe, zapravo dovodi u pitanje pravilno utvrđeno činjenično stanje (žalbena osnova iz članka 470. ZKP/08.), o čemu će biti riječi u nastavku, pa stoga njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., nije osnovana.

11. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje, u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. točke 6. u vezi članka 34. KZ/11. (djelo pod točkom 1. u izreci), optuženik u žalbi koju je osobno podnio, kao i žalbi koju je podnio po branitelju odvjetniku Boži Vrkiću, nalazi u tome što je svjedočke iskaze policijskih službenika (OK, UK, ŠK i HK) i nalaz i mišljenja vještaka za prometna vještačenja Danijela Sikirića, prvostupanjski sud pogrešno cijenio kao vjerodostojne te je zbog toga pogrešno utvrdio da je počinio inkriminirano kazneno djelo, dok istodobno neopravdano kao vjerodostojno nije cijenio ono što je on u svojoj obrani naveo u svezi inkriminiranog događaja, kao i ono što su s tim u vezi u svojim svjedočkim iskazima naveli SK i VK, te utvrđenjima do kojih je u svom nalazu i mišljenju došao vještaka za promet Gorana Husineca, iz kojih dokaza proizlazi da nije počinio to djelo.

12. Državno odvjetništvo, u optužnici broj K-DO-21/2016. od 30. rujna 2016., optuženom ČK stavilo je na teret kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju, koje je počinio na način da je 8. kolovoza 2016., oko 03,55 sati u Pakoštanima, bježeći ispred policijske patrole u automobilu marke Audi A3, u cilju da usmrti policijskog službenika OK, koji ga je u neposrednoj blizini benzinske postaje „Petrol“ pokušao zaustaviti svjetlećom palicom „stop policija“, u trenutku kad je od njega bio udaljen 15-tak metara, automobilom skrenuo u desno i desnom polovicom vozila prešao izvan kolnika na proširenje te se nesmanjenom brzinom nastavio kretati po proširenju, pa se OK da bi izbjegao udar automobila morao baciti na svoju lijevu stranu, a nakon toga vozeći se još 15-tak metara po proširenju, nesmanjenom brzinom vratio se na kolnik i nastavio vožnju.

13. Suprotno naprijed iznesenim žalbenim navodima, i po stavu ovog drugostupanjskog suda, ispravno prvostupanjski sud kao vjerodostojnu nije cijenio obranu optuženika koji je porekao počinjenje inkriminiranog kaznenog djela te je u svezi onog što se kritične zgode dogodilo u mjestu Pakoštane iskazao da je dolazeći u automobilu marke Audi A-3 do proširenja u blizini benzinske postaje uočio policijskog službenika koji ga je namjeravao zaustaviti, pa je dao žmigavac za skretanje i smanjio brzinu kretanja vozila od 100 km/h na 50 km/h, kao da će se zaustaviti, međutim, kad je policajac mislio da će se zaustaviti, dao je gas i vozilom prošao pokraj njega, kojom prilikom vozilom nije skrenuo sa kolnika kojim se kretao na proširenje gdje se nalazio policijski službenik OK. Isto tako, s tim u vezi prvostupanjski sud kao vjerodostojne ispravno nije cijenio ni svjedočke iskaze VK i SK koji su se kritične zgode nalazi u automobilu optuženika, te su, istovjetno kao i optuženik, iskazali da kritične zgode optuženik vozilom nije skrenuo s kolnika na proširenje na kojemu se nalazio policijski službenik.

14. Naime, iz decidiranih i gotovo suglasnih svjedočkih iskaza policijskih službenika, i to oštećenog OK i UK, koji se u policijskoj patroli nalazio zajedno s oštećenikom na proširenju ceste u blizini benzinske postaje, te policijskih službenika ŠK i HK, koji su se nalazili u policijskom vozilu koje je bilo u potjeri, te se kretalo iza automobila optuženika, nedvojbeno proizlazi da je optuženik, bez da je smanjio brzinu, jednim dijelom vozilom s kolničkog traka kojim se kretao prešao na proširenje te vozilo usmjerio prema oštećeniku koji se tamo nalazio i svjetlećom palicom mu signalizirao da se zaustavi, zbog čega se isti, kako bi izbjegao nalet, morao baciti u stranu.

15. Na okolnost je li u konkretnom slučaju, u tehničkom smislu bilo moguće vozilom, pri većoj brzini kretanja, izvesti skretanje u desno i nakon toga se ponovno vratiti na kolnički trak, na način kako su to iskazali naprijed navedeni svjedoci, prvostupanjski je sud ispitao dvojicu vještaka za promet – Gorana Husineca i Danijela Sikirića, koji su u svojim pisanim nalazima i mišljenima (listovi 338.- 351. i 534. - 581.) naveli da je takva radnja tehnički bila moguća. Pri tom zaključku vještak Sikirić je ostao i u usmenoj dopuni svog pisanog nalaza i mišljenja na ročištu od 5. srpnja 2023., dok je vještak Husinec na tom ročištu korigirao svoje ranije utvrđenje navodeći s tim u vezi „…da prema stanju spisa nema elemenata koji bi upućivali da je optuženik svojim vozilom napustio svoju voznu traku u namjeri da vozilom udari policijskog službenika (…).“ Pojašnjavajući takav stav ovaj vještak je naveo i slijedeće „…da se mora znati da je vozilo optuženika u trenutku kritične zgode i neposredno prije nje kretalo velikom brzinom, odnosno maksimalnom brzinom za to vozilo jer je bježao policiji. Temeljem navedenog, pri toj brzini on nije mogao usmjeriti automobil izvan kolnika jer bi došlo do destabilizacije vozila i izlijetanja izvan kolnika. Naravno, optuženik je sigurno znao da i ako lupi automobilom policijskog službenika, da će doći do razbijanja vjetrobranskog stakla i samim time će se njegove šanse za bijeg smanjiti gotovo do nule (…)“ Nadalje, na istom ročištu vještak Husinec je iskazao „…da s brzinom od 100 km/h vozač amater ne može vozilom zahvatiti „šodranu“ bankinu i vratiti vozilo natrag u noćnim uvjetima…“

16. Na okolnosti naprijed iznesenih navoda vještaka Husineca, prvostupanjski je sud ispitao vještaka Sikirića koji je s tim u vezi iskazao da je u konkretnom slučaju, pri brzini od 100 km/h, opisana radnja skretanja vozilom u desno, a da pri tome ne dođe do destabilizacije vozila, tehnički bila moguća, navodeći da su u tom smislu prihvatljivi svjedočki iskazi oštećenika te UK, ŠK i HK.

17. I po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, iskaz vještaka Danijela Sikiraća prvostupanjski sud je pravilno cijeno kao vjerodostojan jer je vještak vrlo stručno i na znanstveno utemeljen način utvrdio spornu činjenicu, dok posve opravdano, nije prihvatio naprijed iznesene stavove vještaka Husineca budući da je isti u konkretnom slučaju svojim utvrđenjima izašao izvan objektivnog okvira onog što je primarna zadaća vještaka za promet, a to su utvrđenja tehničkih varijabli vezanih uz kretanje vozila kojim je upravljao optuženik. Naime, u odnosu na te okolnosti ovaj vještak svoje zaključke, između ostalog, temelji i na psihofizičkim osobinama vozača i sposobnostima (vozač amater i vozač profesionalac), ocjenjujući pri tome i namjere optuženika tempore criminis, što je isključivo zadaća suda, pa je stoga, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, takvo vještačenje lišeno objektivnosti, zbog čega mu prvostupanjski sud s pravom nije poklonio vjeru.

18. Osim toga, za ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza, također je bitno da je optuženik u svojoj obrani naveo da je pri nailasku do mjesta gdje se nalazio oštećeni OK smanjio brzinu kretanja vozila na oko 50 km/h, što su potvrdili i svjedoci VK i SK. Međutim, na temelju snimke video nadzora postavljenog na objektu benzinske postaje, vještak Sikirić je utvrdio da se za oko 100 metara iza mjesta na kojemu se nalazio oštećenik, vozilo optuženika, koje je u tom trenutku snimljeno, kretalo brzinom oko 101 do 103 km/h, koju brzinu, ako je optuženik, kako tvrdi, usporio kretanje vozila na 20 do 50 km/h, na toj distanci ne bi mogao ostvariti s obzirom na tehničke mogućnosti vozila i prosječne vrijednosti ubrzanje od najmanje 2.97 m/s. Prema tome, i ova okolnost nedvojbeno upućuje da je obrana optuženika, kao i iskazi naprijed navedenih svjedoka, usmjereni na to da od optuženika otklone kaznenu odgovornost, pa ih prvostupanjski sud s pravom nije cijenio kao vjerodostojne.

19. Zbog svega naprijed navedenog, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da se u inkriminiranom ponašanju optuženika ostvaruju sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 111. točke 6. u vezi članka 34. KZ/11.

20. U odnosu na kazneno djelo prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. KZ/11., optuženik je porekao da je kritične zgode, nakon počinjenja djela pod točkom 1., nastavljajući u automobilu bježati ispred dva policijska vozila, skrenuo na ŽC – 6064 – Pakoštane – Vrana, te da je u trenutku kad ga je vozač službenog vozila PU Šibensko-kninske ŠK pokušao preteći s lijeve strane i prepriječiti mu put kako bi ga zaustavio, u cilju da ga u tome onemogući svojim vozilom naglo prešao u lijevu prometnu traku ispred službenog vozila i lijevim stražnjim dijelom vozila udario u prednji desni dio službenog vozila u kojem su se nalazili policijski službenici ŠK i HK te je tom prilikom vozač ŠK izgubio kontrolu nad vozilom, ali do izlijetanja vozila s ceste nije došlo jer je isti uspio stabilizirati automobil i nastaviti vožnju. Jednako kao i u odnosu na djelo pod točkom 1., optuženik u žalbi također ističe da je i u ovom slučaju sud zanemario njegovu obranu kao i iskaze svjedoka VK i SK te nalaz i mišljenje vještaka za promet Gorana Husineca, iz kojih dokaza proizlazi da je neposredno prije nego je njegovo vozilo izletjelo s ceste policijsko vozilo svojom prednjom stranom udarilo u stražnji dio njegova automobila, što je dovelo do toga da je vozilom izletio s ceste.

21. Međutim, naprijed izneseni žalbeni navodi optuženika nisu osnovani.

22. Naime, i u ovom slučaju prvostupanjski sud, na temelju suglasnih svjedočkih iskaza ŠK, HK, OK i UK, koji su u dva policijska vozila nastavili potjeru za vozilom optuženika, koje se u bijegu nastavilo kretati ispred njih, pravilno je utvrdio da je nakon naprijed navedenog događaja optuženik nastavio vožnju te je nakon 2-3 km, na izlasku iz jednog desnog zavoja, izgubio kontrolu i vozilom sletio s kolnika te se prevrnu desne strane kolnika, što razvidno proizlazi i iz sadržaja zapisnika o očevidu od 8. 8 2016. (list 98. do 102. spisa), dok se inkriminirano kazneno djelo, kako su to iskazali navedeni svjedoci, a to također nesporno proizlazi i iz utvrđenja sadržanih u zapisniku o očevidu na listu 91. do 97., desilo na skretanju u križanju ceste ŽC 6046 na odvojak ceste D-8, na kojem su pronađeni tragovi u vidu krhotina stakla otpalih s vozila marke Audi A3.

23. Prema tome, očito je da optuženik i svjedoci VK i SK svojim iskazima, u cilju da od optuženika otklone kaznenu odgovornost, krivnju za slijetanje vozila kojim je upravljao optuženik nastoje prevaliti na policijske službenike, a vještačenje koje je s tim u vezi poduzeo vještak Goran Husenec, koji se u svom iskazu nedvojbeno pogrešno referirao na mjesto naleta navodeći da je do destabilizacije i slijetanja vozila optuženika došlo uslijed prethodnog sudara sa policijskim vozilom, prvostupanjski sud ispravno nije cijeni kao vjerodostojan jer je vještak, nakon što su mu predočeni materijalni dokaz odnosno pronađeni otpali tragovi navedeni pod točkom 25., s tim u vezi iskazao da je do kontakta između vozila optuženika i policijskog vozila došlo u dva navrata, što je suprotno izvedenim dokazima, ali i utvrđenjima do kojih je došao vještak za promet Danijel Sikirić. Naime, ovaj vještak je iskazao da se policijsko vozilo kojim je upravljao ŠK, neposredno prije sudara, kretalo spojnom cestom državne ceste D-08 i Županijske ceste 6046, lijevom prometnom trakom, vršeći radnju pretjecanja vozila Audi A3 kojim je upravljao optuženik te je u trenutku kad je policijsko vozilo, pri brzini od oko 40 km/h, prednjim dijelom došlo u liniju stražnjeg dijela vozila optuženika, isti poduzeo radnju naglog lijevog skretanja uz ubrzanje vozila, na koji način je vozilom prešao na lijevu prometnu traku te je došlo do sudara u kojem je policijsko vozilo prednjom desnom stranom udarilo u stražnji lijevi bočni dio vozila optuženika, a tom prilikom optuženik je objektivno bio u mogućnosti pravovremeno uočiti policijsko vozilo u radnji pretjecanja. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud ispravno nalaz i mišljenje vještaka Sikirića cijenio kao vjerodostojan jer je vještak savjesno, stručno i objektivno analizirao predmetnu prometnu situaciju, a svoja utvrđenja je temeljio na materijalnim dokazima odnosno tragovima pronađenim na licu mjesta, iz kojih razvidno proizlazi da je do kontakt naprijed navedenih vozila došlo upravo na tom mjestu, a ne na mjestu gdje je došlo do slijetanje vozila optuženika.

24. Kraj takvog stanja stvari, protivno žalbenim navodima, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik naglo skretanje vozilom na lijevu prometnu traku u kojoj se, vršeći radnju pretjecanja, u tom trenutku nalazilo policijsko vozilo, poduzeo u cilju da onemogući policijske službenike da ga zaustave, pa je time službene osobe silom spriječio u obavljanju službene radnje, koje ponašanje predstavlja kazneno djelo iz članka 314. stavka 1. KZ/11.

25. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, u odnosu na kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. KZ/11., za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva obrana optuženog ČK, kao ni svjedočki iskazi VK i SK, te nalaz i mišljenje vještaka Gorana Husineca, iz kojih proizlazi da je do slijetanja vozila kojim je upravljao optuženik došlo uslijed naleta policijskog vozila koje je, kako tvrde, prednjim dijelom naletjelo na stražnji dio vozila optuženika te ga izbacilo s ceste. Suprotno tome, ispravno je prvostupanjski sud na temelju svjedočkih iskaza ŠK, HK, OK i UK te nalaza i mišljenja vještaka za promet Danijela Sikirića, kao i utvrđenja proizašlih iz zapisnika o očevidu koji su konstatirani u prethodnim točkama, utvrdio da je do slijetanja vozila optuženika s kolnika lokalne ceste 6064 u mjestu Vrana, na kojem je dopuštena brzina na tom dijelu puta iznosila 40 km/h, došlo uslijed neprilagođene brzine kretanja. Naime, vještak Sikirić je utvrdio da je optuženik pri brzini od najmanje 89 km/h vozilom ušao u jedan oštri desni zavoj koji je tehnički i sigurnosno mogao svladati da se vozio brzinom ne većom od 82 km/h, zbog čega je došlo do destabilizacije vozila te zanošenja na izlasku iz zavoja, a potom i slijetanja izvan ruba kolnika i prevrtanja na mekom terenu.

26. Kako nije sporno da je u naprijed navedenoj prometnoj nesreći VK, koji se nalazio u vozilu optuženika, zadobio tešku tjelesnu ozljedu u vidu nagnječenja mozgovine u lijevom zatiljnom dijelu, ispravno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima optuženika, utvrdio da se u njegovom ponašanju ostvaruju sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 227. stavka 1. KZ/11.

27. Konačno, a vezano uz kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 278. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11., ispravno je prvostupanjski sud, na temelju onog što je optuženik iskazao u svojoj obrani, kako to nesporno proizlazi iz sadržaja raspravnog zapisnika od 4. listopada 2017. na listu 406. spisa, a što predstavlja priznanje djela s obzirom da je isti iskazao da mu je SK, kad su išli provaljivati, rekao da je na automobilu Audi A3 promijenio registarske tablice, s tim da je SK priznao da je s tog vozila skinuo originalne registarske pločice i stavio nepripadnu registarsku pločicu. U tom kontekstu s pravom prvostupanjski sud kao uvjerljivo nije cijenio ono što je optuženik iskazao kasnije, navodeći da mu je SK to rekao u policijskoj postaji nakon uhićenja, što je posve nelogično, pa je slijedom toga sud ispravno utvrdio da je optuženik bio svjestan činjenice da upravlja vozilom na kojem je na stražnjoj strani bila montirana nepripadna registarska pločica „[registarska oznaka]“, čime je lažnu ispravu uporabio kao pravu i time ostvario sva bitna zakonska obilježja inkriminiranog kaznenog djela.

28. Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive i logične razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je našao da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i one koje se žalbom pokušavaju dovesti u pitanje, te je ispravno zaključio da se u ponašanju optuženog ČK ostvaruju sva bitna zakonska obilježja naprijed navedeni kaznenih djela, pa je njegova zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovana.

29. Iako je optuženik u uvodu žalbe naznačio da se žali i zbog povrede kaznenog zakona, u žalbi nije naveo niti jednu od taksativno navedenih povreda u članku 469. točka 1. do 5. ZKP/08., kad se ova žalbena osnova ostvaruje. Međutim, povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, utvrđeno je da je sud povrijedio odredbe o uračunavanju istražnog zatvora optuženiku, navodeći da mu se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. kolovoza 2016. do 5. listopada 2017. pa nadalje. Naime, s obzirom na to da iz rješenja Županijskog suda u Zadru broj K-26/16 od 5. listopada 2017. (list 422. do 423. spisa) nesporno proizlazi da je tog dana optuženiku ukinut istražni zatvor, očito je prvostupanjski sud pogrešno naveo da mu se u istražni zatvor uračunava i vrijeme nakon što mu je istražni zatvor ukinut, a kako se optuženik, prema dopisu Zatvora u Šibeniku, sve do 27. svibnja 2024. nalazio na izdržavanju kazne zatvora po presudi u drugom kaznenom predmetu, valjalo je preinačiti odluku o uračunavanju istražnog zatvora i u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. kolovoza 2016. do 5. listopada 2017. te od 27. svibnja 2024. pa na dalje.

30. U uvodu svoje žalbe optuženik je naznačio da se žali i zbog odluke o kazni, ali ovu žalbenu osnovu nije obrazložio niti u žalbi koju je osobno podnio, niti u žalbi koju je podnio po branitelju. Međutim, kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koja je podnesena u korist optuženika, u smislu članka 478. ZKP/08., u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud će ispitati je li prvostupanjski sud visinu kazne za svako pojedino kazneno djelo, kao i visinu jedinstvene kazne zatvora, pravilno odmjerio, odnosno je li mu izrekao prestroge kazne.

31. Prilikom izbora vrste i mjere kazni optuženom ČK prvostupanjski sud je kao otegotno cijenio dosadašnju višekratnu osuđivanost za različita kaznena djela (krađe, teške krađe, razbojništva, neovlaštena proizvodnja i promet drogama u sastavu zločinačkog udruženja), dok olakotnih okolnosti nije našao.

32. Imajući na umu da je u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. točke 6 u vezi članka 34. KZ/11., za koje djelo je propisna kazna zatvora od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, prvostupanjski sud optuženiku, ublažavanjem kazne (članak 48. stavak 1. u vezi članka 49. stavak 1. točka 1. KZ/11.) utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet godina, kao i da mu je za kazneno djelo iz članka 314. stavak 1. KZ/11., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, za kazneno djelo iz članka 227. stavka 1. KZ/11., kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 278. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11., kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koje kazne su bliže zakonskom minimumu kazni koje su propisane za ta djela, nedvojbeno nije riječ o prestrogo utvrđenim već kaznama koje su adekvatne težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela. Isto tako, a imajući na umu broj kaznenih djela i ličnost počinitelja (recidivist), niti izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina nije prestroga, već je to primjerena kazna, te će se, i po mišljenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, tom kaznom, osim ciljeva generalne i specijalne prevencije, u dovoljnoj mjeri ostvariti i sve one druge, u članku 41. KZ/11., predviđene svrhe kažnjavanja (društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela i pravednost u kažnjavanju), zbog čega je žalba optuženika na odluku o kazni također neosnovana.

33. Zbog svih prethodno iznesenih razloga, a kako prilikom ispitivanja žalbe optuženika nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na koje povrede pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u točkama I i II u izreci ove presude.

Zagreb, 5. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Marija Balenović