Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4418/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkog društvu Knezović & partneri j.t.d., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-810/2023-11 od 21. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 5. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-810/2023-11 od 21. lipnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 23.10.2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a koja odredba čl. 8. glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.'' te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane. Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.249,37 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. rujna 2019. do isplate, dok je pod točkom III. naloženo tuženiku tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.249,37 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 23.10.2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između tužiteljice i tuženika kojom je ugovorena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita ili djelomične otplate kredita u visini od 1.249,37 € sa zakonskom kamatom tekućom od 18. rujna 2019. do isplate te zahtjev za isplatu po osnovi stečenog bez osnove.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03, koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

7. Isto tako, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice koje se svode na njegovo viđenje predmetne pravne situacije.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 23.10.2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine po kojemu je banka odobrila korisnici kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 87.800,00 CHF (švicarskih franaka) s time da rok otplate kredita iznosi 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu;

- da je čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed s time da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke dok je st. 2. ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;

- da je tužiteljica prijevremeno otplatila predmetni kredit i to 16.9.2019. odnosno 17.9. 2019. je knjiženja njezina uplata, te joj je tuženik tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 9.413,36 kn/ 1.249,37 €[1] , a kako to proizlazi i iz pregleda prometa za klijenta;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s Bankom o odredbi Ugovora o kreditu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a niti joj je bilo objašnjeno u kojem postotku će se naplatiti ta naknada za prijevremenu otplatu kredita.

9. Temeljem takvih utvrđenja i ocjenom provedenih dokaza te pozivanjem na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da je pravni prednik tuženika u konkretnom slučaju nedvojbeno sastavio predmetnu odredbu čl. 8. Ugovora o kredita o pravu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i tuženik ničim nije obrazložio niti dokazao koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi prijevremenom otplatom kredita. Naime, očito je da je utvrđenje visine naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezano uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužiteljice, a isto tako tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upozorio na koji način se utvrđuje navedena naknada, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi. Navedena odredba predmetnog ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Osim toga, tuženik nikakvom konkretnom dokumentacijom nije dokazao nastanak bilo kakvih troškova ili da bi uistinu pretrpio bilo kakvu štetu zbog toga što je tužiteljica prijevremeno otplatila predmetni kredit. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba ništetna te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po toj osnovi od 1.249,37 €, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Naime, između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica tuženiku na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita platila 9.413,36 kn/1.249,37 €, a kako to proizlazi iz Pregleda prometa za klijenta. Isto tako, na dosuđeni iznos stečen bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora prvostupanjski sud je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate, po njezinom zahtjevu od dana nakon što je knjižena uplata naknade za prijevremenu otplatu kredita po ništetnoj odredbi, odnosno od 18. rujna 2019. i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO. To stoga je Banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pobijane presude.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za prijevremenu otplatu kredita nisu pregovarale jer se radi o unaprijed formuliranima odredbama Ugovora o kreditu, te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Naime, iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da nije pregovarala s bankom o odredbi Ugovora o kreditu prema kojoj je banke ovlaštena zaračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a niti joj je bilo objašnjeno u kojem postotku će se naplatiti ta naknada za prijevremenu otplatu kredita.

11. Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03- dalje ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate te se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 8. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za prijevremenu obradu kredita. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Isto tako, u okolnostima konkretnog slučaja, tuženik ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je, sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP, bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini, a što on nije dokazao, niti je u tom smislu ponudio dokaze. Osim toga, iz predloženih i izvedenih dokaza u postupku nije utvrđeno da su stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini.

15. Također, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost koliki su troškovi za prijevremenu otplatu kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. Obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, pravilno je sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Pri tome, valja reći da je odredbom čl. 1024. ZOO propisano da korisnik kredita može raskinuti ugovor i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

17. Iz navedenog proizlazi, da u slučaju raskida ugovora prije roka određenog za vraćanje, korisnik kredita ima obvezu naknaditi štetu davatelju kredita, ako je isti štetu pretrpio. Tuženik se paušalno pozivao da je pretrpio štetu i predložio izvođenje financijskog vještačenja navodeći da je matičnoj banci za to morao plaćati kamatu, a što nije dokazao nikakvima dokazima, a niti precizirao koji su posebni troškovi nastali za radnje i aktivnosti koje mora poduzeti povezano s prijevremenom otplatom kredita. Pri tome, u odnosu na žalbeni navod da je prijevremenom otplatom kredita tuženiku nastala šteta u vidu izgubljene kamate, valja reći da tuženik na te okolnosti nije dostavio relevantnu dokumentaciju i eventualne dokaze da je zaista takva šteta njemu nastala.

18. Pritom valja naglasiti da navedeno ne znači ograničavanje slobode ugovaranja tuženika kao trgovca u kojem smislu zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, kada je ugovaraju, tada o toj odredbi moraju posebno pregovarati s potrošačem kakao bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače, ugovorne strane na slobodu ugovaranja.

19. Stoga, u takvim okolnostima, neovisno o tome je li davatelju kredita nastala šteta zbog prijevremenog vraćanja kredita prema odredbi članka 1024. ZOO, odnosno je li tuženik imao troškove zbog prijevremenog zatvaranja kredita, pravilno je sud ocijenio da je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članka 87. stavka 1. ZZP/03) te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

20. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

21. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

22. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a da je tužitelj isticao samo djelomičnu ništavost manjeg značaja pa da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, tužbeni zahtjev trebalo odbiti, valja reći da su ocijenjeni neosnovani jer tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora iako je ugovor ispunjen s obzirom da je isticanje ništetnosti neograničeno prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11. 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), prema kojem se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Prema tome, predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

23. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

24. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

25. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 5. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat